Sačuvala je dijete začeto silovanjem, a on je danas svećenik koji brani život

svećenik Alfar Antonio Velez zahvalan je majci što ga nije pobacila.
Autor: aleteia.org/laudato.hr/D.R. Photo: aleteia.org ponedjeljak, 16. rujna 2019. u 18:34
– Ono čime se moja majka najviše ponosi jest što je obranila život – kaže svećenik Alfar Antonio Vélez.

Podrijetlom iz Kolumbije, Vélez sada djeluje kao misionarski svećenik u dvama župama u Argentini. Prije nekoliko godina odlučio je izaći u javnost s osobnim svjedočanstvom kao reakcija na donesene zakone kojim se dozvoljava pobačaj u raznim latinoameričkim zemljama.

– Moja je majka bila žena velike vjere, vrlo vjerna i veoma sveta. U trudnoći je govorila da, unatoč okolnostima u kojima se to dogodilo, u svojoj utrobi nosi čudo novog života, onog života koji joj je Bog dao i kojeg, zbog tog uvjerenja, nije mogla pobaciti. Rekla je da ako joj je Bog dao taj život da mora postojati razlog.”

Velezovu majku silovala je grupa radnika u dobi od 27 godina nakon što su je drogirali tijekom jedne zabave. Kako bi prikrila trudnoću, obitelj ju je prisilila da se uda za udovca, koji se kasnije nasilno ponašao prema njoj i djetetu. S njim je imala dijete te je bila prisiljena ostati s njim godinama, ali kako bi zaštitila Alfara poslala ga je da živi kod bake.

– Majka mi je rekla što se dogodilo. Rekla je da su mnogi željeli da napravi pobačaj. Drugi su joj sugerirali da me je trebala prodati ili dati na usvajanje. Bilo je jako teško čuti sve to, imao sam samo 10 godina – priča Velez.

Jednog dana mladi Alfar Antonio Vélez suočio se s Bogom glede svega toga.

– Otišao sam u crkvu kako bih se požalio Bogu i pitao ga zašto se sve to dogodilo. Budući da sam vikao na Boga, prišao mi je svećenik i rekao mi da postavljam pogrešno pitanje: “Ne pitajte zašto, već zbog čega”. Potom je rekao da me Bog poziva da radim velike stvari.

Svećenik mu je rekao poznatu poslovicu da “Bog piše ravno krivim crtama” i da on može biti Božji instrument. Zatim je Alfaru Antoniju pročitao odlomak iz knjige Jeremije u kojem ga Bog zove i on se opire, pa mu Gospod kaže: “Ne brini, učinit ću sve za tebe.” Vélez se prisjetio kako ga je taj razgovor promijenio.

Nedugo zatim Alfar Antonio postao je sjemeništarac. Danas je taj dječak koji je začet u nasilnom i strašnom činu sretan svećenik koji brani život.

SVJEDOČANSTVO MAJKE Zašto sam prestala vikati na svoju djecu

Prestala sam vikati na svoju djecu i dogodilo se nešto “izvanredno”

“Redovito sam vikala na svoju djecu. I to često. Ponekad je to jednostavno bio plod moje frustracije što iznova i iznova ponavljam iste upute. Glasnoća i intenzitet mog glasa rasli bi dok ne bih došla u situaciju da doslovno vičem na svoju djecu. Nisam bila ponosna na te trenutke, ali sam se osjećala i donekle opravdano – na kraju, što sam još mogla učiniti kako bi me poslušali?”, iskrena je Calah Alexander u svjedočanstvu za portal Aleteia.

“Drugi put je to jednostavno bio izraz mog turbulentnog emocionalnog stanja. Bila bih uzrujana zbog nečega potpuno nepovezanog s mojoj djecom te bih s ljutnjom i neprijateljstvom reagirala čak i na njihov najjednostavniji zahtjev. To je plašilo moju djecu te su nerijetko znala plakati, a da budem iskrena, plašilo je i mene.”

Calah piše kako bi ubrzo požalila zbog svog izljeva bijesa. Djeci bi se ispričavala, a sebi zavjetovala kako više nikada neće planuti na njih.

“Neizbježno, nekoliko tjedana kasnije prekršila bih obećanje.”

Ističe kako je prestala vikati na djecu tek nakon što je krenula na terapiju te upoznala kakve posljedice emocionalno zlostavljanje ostavlja na ljude, i djecu i odrasle.

Naučila je i kako djeca svoje emocije ne mogu kontrolirati zbog nepotpuno razvijenog čeonog režnja koji regulira amigdalu (pojednostavljeno – centar za emocije u mozgu), dok je njoj kao odrasloj osobi to moguće.

Calah ističe kako je unatoč tome i dalje svoje emocije istresala na “bespomoćnu, ranjivu djecu”.

“To je bilo emocionalno zlostavljanje, bez obzira na moje namjere ili svjesnost. Dan kad sam to shvatila bio je dan kad sam prestala vikati na djecu.”

No, kako je to postigla?

“Nije bilo jednostavno – morala sam pronaći novi način kako se nositi s emocijama. Dnevna tjelovježba postala je apsolutno nezamjenjiva kao glavni oblik emocionalne regulacije, odlazak na terapije i pronalazak novih tehnika upravljanja stresom također je bilo važno.”

No, Calah kaže da je u “ranim danima” morala doslovno tretirati sebe kao dijete.

“Kad bih se uznemirila, pozvala bih samoj sebi time-out. Uvjerila bih se da su djeca sigurna, uključila im televiziju i onda bih se zatvorila u sobu kako bih se dovela u red.”

Ističe kako bi to vrijeme ponekad trajalo 10 minuta, a ponekad čak pola sata, no kako ne bi izašla iz sobe dok ne bi bila savršeno mirna i u potpunoj kontroli nad sobom. Za to vrijeme imala je uključen baby monitor kako bi bila sigurna da su djeca u redu.

“S vremenom je proces postao bolji i brži, a pozivanje time-outa sada se rijetko događa. No, uvijek u rezervi čuvam tu mogućnost kao pomoćni plan u slučaju da situacija izmakne kontroli jer istresanje emocija na moju djecu nije opcija.”

Ono što je tada uslijedilo Calah opisuje kao “izvanredno”:

“Djeca su me prestala ignorirati i počela slušati.”

“Ne kažem da su svi koji viču na svoju djecu emocionalni zlostavljači. To nije istina, kao što nije bila istina za svaki put kada sam sama vikala. Ali je bila istina ponekad.”

Calah ističe još jednu prednost prestanka vikanja na djecu.

“To mi je pomoglo naučiti ih kako da upravljaju vlastitim osjećajima. Moje šestogodišnje dijete ponekad mi priđe kad je uznemireno i pita mogu li mu pomoći da se smiri. Sjedimo u tišini i nekoliko puta duboko uzdahnemo, gledajući se licem u lice, dok se ne smiri. Onda me zagrli te se otiđe igrati.”

Za kraj ističe kako se svaki roditelj koji viče na svoju djecu mora zapitati zašto to radi. Je li uzrok tome njegovo vlastito nesređeno emocionalno stanje ili to što djeca ne slušaju.

“Ohrabrujem vas da pronađete način kako se nositi s osjećajima prije nego što pričate sa svojom djecom. To će zahtijevati rad na sebi, ali na kraju će vaša djeca imati roditelja koji će biti stvarniji odraz Kristova strpljenja, nježnosti i bezuvjetne ljubavi za sve nas.”

Tino Krvavica, Aleteia | Bitno.net

ŠTO S MILIJUNIMA ZAMRZNUTIH EMBRIJA? Ovaj par odlučio je dati život embriju zamrznutom 24 godine, no je li posvajanje embrija moralno prihvatljivo?

Tina i Benjamin odlučili su se za posvajanje embrija. Samo u SAD-u procjenjuje se kako postoji između 700 tisuća i milijun zamrznutih zametaka, kao direktna posljedica umjetne oplodnje.

U studenom 2017. prirodnim putem rođena je mala Emma Wren Gibson. Ne bi to bilo ništa neobično da Emma nije provela 24 godine zamrznuta u stadiju embrija nakon što je začeta postupkom umjetne oplodnje.

Njezina majka, Tina Gibson, je u trenutku poroda imala 25 godina.

“Zametak i ja mogle smo biti najbolje prijateljice”, izjavila je Tina za CNN mjesec dana nakon poroda kojim je, vjeruje se, srušen dotadašnji svjetski rekord.

Naime Emma je, prema dostupnim podacima, najduže zamrznuti embrij koji je uspješno donesen na svijet.

“Samo sam htjela dijete. Nije me briga radi li se o svjetskom rekordu ili ne”, poručila je Tina, dodavši kako se zbog kćeri “osjeća zahvalno i blagoslovljeno”.

“Ona je dragocjeni božićni dar od Boga.”

Njezin suprug Benjamin boluje od cistične fibroze, a kod gotovo svih muškaraca s tom bolešću javlja se neplodnost. To ih je potaknulo da počnu razmišljati o klasičnom posvajanju.

Udomili su nekoliko djece te su, prema vlastitom priznanju, uživali u tome. No, onda im je Tinin tata rekao za mogućnost posvajanja embrija.

“Ja sam rekla nešto u stilu: ‘To je lijepo tata, ali nismo zainteresirani.”

Ipak ta ju misao više nije napuštala, te su se ona i suprug ubrzo odlučili za postupak.

Stupili su u kontakt s Nacionalnim embrijskim donacijskim centrom, protestantskom medicinskom organizacijom koja prihvaća zamrznute embrije donirane za posvajanje te traži idealne parove koji će roditi i odgajati to dijete.

Tina i Benjanim pregledali su profile više od 300 roditelja dostupnih embrija te su na kraju izabrali tri zametka u srodstvu. Od tri transferirana uspješno se implementirala Emma, koja je nakon 9 mjeseci trudnoće rođena zdrava.

Prema službenoj mrežnoj stranici Nacionalnog embrijskog donacijskog centra (NEDC), trenutačno je u Sjedinjenim Američkim Državama zamrznuto između 700 tisuća i milijun zametaka kao posljedica in vitro umjetne oplodnje.

Na stranicama također piše kako NEDC “strogo vjeruje u svetost života koja počinje začećem te priznaje brak kao svetu zajednicu muškarca i žene kako je definirano u Svetom Pismu”.

Posvajanje embrija – koji je stav Crkve?

Crkveno Učiteljstvo nije donijelo definitivan sud o moralnosti “prenatalnog posvajanja” ili posvajanja zamrznutih embrija koji bi u suprotnom bili osuđeni na uništenje, često destruktivnu eksperimentaciju ili limb zamrznuća. Dva najrelevantnija teksta za procjenjivanje moralnosti tog čina upute su Kongregacije za nauk vjere Donum vitae i Dignitas personae.

Donum vitae ističe kako se „ljudsko biće ima poštovati i tretirati kao osoba od trenutka začeća; i da stoga od tog istog trenutka mu se imaju priznati prava osobe, među kojima je na prvome mjestu nepovrjedivo pravo svakog nevinog čovjeka na život“ (DV 4). Obje upute osuđuju oplodnju in vitro (tzv. umjetnu oplodnju) zato što razdvaja čin prokreacije od bračnoga zagrljaja (DV 5; DP 16). K tome Crkva napominje kako je zamrzavanje embrija

nespojivo s poštovanjem koje se duguje ljudskim embrijima; ono pretpostavlja njihovu proizvodnju in vitro; izlaže ih ozbiljnom riziku smrti ili fizičke ozlijede, budući da visok postotak embrija ne preživljava postupak zamrzavanja i odmrzavanja; lišava ih barem privremeno majčinskog prihvata i gestacija; stavlja ih u situaciju u kojoj su podloži daljnjim povrjedama i manipulacijama (DP 18).

S obzirom na problem što učiniti s već postojećim zamrznutim embrijima, uputa Dignitas personae napominje:

Prijedlog da se ovi [zamrznuti] embriji mogu staviti na raspolaganje neplodnim parovima kao tretman za neplodnost nije etički prihvatljivo iz istog razloga zbog kojeg je umjetna heterološka prokreacija nemoralna kao i bilo koji oblik zamjenskog majčinstva; ta bi praksa također vodila drugim problemima medicinske, psihološke i pravne naravi.

Također je predloženo, isključivo kako bi se omogućilo rođenje ljudskim bićima koji bi u suprotnom bili osuđeni na uništenje, da bi mogao postojati oblik „prenatalnog posvajanja“. Taj prijedlog, pohvalan s obzirom na nakanu poštivanja i zaštite ljudskoga života, predstavlja, međutim, razne probleme slične gore spomenutima. (DP 19)

Isti dokument dodaje:

Sve u svemu, valja prepoznati da tisuće napuštenih embrija predstavljaju nepravednu situaciju koja se činjenično ne može razriješiti. Stoga je Ivan Pavao II. „apelirao na savjest svjetskih znanstvenih autoriteta i osobito liječnika, da se prestane s proizvodnjom ljudskih embrija, uzimajući u obzir da se čini kako nema moralno legitimnog rješenja s obzirom na ljudsku sudbinu tisuća i tisuća ‘zamrznutih’ embrija koji jesu i ostaju nositeljima bitnih prava i koje se stoga ima zakonski štititi kao ljudske osobe“ (DP 19)

Neki teolozi, poput o. Tadeusza Pacholczyka, priznajući da se ne radi o definitivnom očitovanju Učiteljstva o ovome problemu, smatraju kako se ipak radi o načelnoj osudi prakse posvajanja zamrznuth embrija. Smatraju da izraz „razni problemi slični gore spomenutima“ u uputi Dignitas personae referiraju na načelne razloge koji isključuju umjetnu oplodnju ili zamjensko majčinstvo ili argumentiraju kako je problem s posvajanjem zamrznutih embrija taj što odvaja čin prokreacije od bračnoga zagrljaja ili pak misle kako bi takva trudnoća bila protivna spolnoj naravi odnosa između supružnika.

Drugi ugledni teolozi, poput Janet Smith, argumentiraju suprotno. Prema njima, izraz „razni problemi slični gore spomenutima“ iz Upute ne referira na načelno protivne razloge, nego na potencijalne „medicinske, psihološke i pravne“ probleme, koji međutim ne moraju biti uvijek jednoznačni ni odlučni. Primjerice, moguće je da bi opširna praksa posvajanja zamrznutih embrija dovela do proširenja prakse zamrzavanja embrija – prakse koju sv. Ivan Pavao II. osuđuje. Ali to ne bi učinilo svaki pojedini čin posvajanja nemoralnim, kao što ni moguće neželjene posljedice s postojanjem opširnog normalnog sustava posvajanja (možda će to motivirati majke da lakše napuste svoju djecu, na primjer) ne čine svako posvajanje novorođenčadi nemoralnim.

Također argumentiraju da se u slučaju posvajanja zamrznutih embrija ne radi o razdvajanju prokreacije od bračnoga čina jer je do prokreacije već došlo (možda još davno); već postoji ljudska osoba u ranom stadiju razvoja, kojoj valja pomoći da se normalno razvije. Transplantacija embrija u posvojnu majku kako bi iznijela trudnoću do kraja bilo bi sličnije, primjerice, doniranju krvi, bubrega i presađivanju koštane srži posvojenom malom djetetu kako bi se ono moglo nastaviti normalno razvijati, nego što bi to bilo umjetnoj oplodnji, u kojoj se doista namjerno razdvaja prokreativna od ujedinjujuće svrhe spolnoga čina. Zbog toga – argumentiraju – takvo posvajanje ne bi nužno bilo protivno spolnoj naravi odnosa između supružnika, kao što ni odgoj posvojenog novorođenčeta kojem bi majka donirala organ ili krv to ne bi bio.

K tome, napominju da ako bi iznošenje trudnoće za zamrznute embrije izvan tijela njihove biološke majke bilo nužno nemoralno, onda bi jedino preostalo rješenje za stotine tisuća ljudskih bića u tom stanju bilo držati ih zamrznutima u nedogled ili dok eventualno sami ne propadnu, što bi bio ekvivalent osudi na neživot ili vrlo dugo umiranje. Takvo što se čini jasnije protivno ljudskome dostojanstvu nego li alternativa posvajanja.

Više o argumentima u ovoj raspravi vidite OVDJE.

Nama se čini da je u najmanju ruku ovo pitanje načelno i dalje otvoreno. Ne prejudicirajući neko buduće pojašnjenje ili novi intervent Učiteljstva, skloniji smo misliti kako – ispravno promišljeno, lišeno svake pomisli da se radi o terapiji za neplodnost, nego motivirano željom spasiti život od uništenja – posvajanje zamrznutih embrija predstavlja krepostan čin.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

Tino Krvavica | Bitno.net

Dr. Šterc za Narod.hr: ‘Doplatci nas neće izvući iz demografske krize, trebaju nam ozbiljnije mjere’

Foto: Fah

Nakon što je Vladina mjera kojom je htjela povećati broj korisnika dječjih doplataka doživjela podbačaj, za Narod.hr razgovarali smo s demografom dr. sc. Stjepanom Štercom.

Broj obitelji koje dobivaju dječji doplatak umjesto za 100.000 povećao se tek za 19.000

Postoje tri kategorije primatelja dječjeg doplatka. U prvu spadaju obitelji kojima iznos mjesečnih primanja po članu kućanstva ne prelazi 543 kune: oni imaju pravo na dječji doplatak u iznosu od 300 kuna po djetetu. Drugu kategoriju čine oni čija se prosječna primanja kreću između 543 kune i 1120 kuna po članu, a u tom slučaju doplatak iznosi 250 kuna po djetetu. Treća su kategorija oni kojima su prošle godine primanja po članu iznosila između 1120 i 1663 kune, a dječji doplatak 200 kuna. Iznosi doplatka nisu lani mijenjani, ali je 1. srpnja imovinski cenzus treće kategorije povećan s 1663 kuna na 2328 kuna. Sve obitelji s većim brojem djece koja ostvaruju pravo na dječji doplatak imaju pravo i na pronatalitetni dodatak od po 500 kuna za treće i četvrto dijete, pisao je Jutarnji list.

Unatoč procjenama da će novi, blaži kriteriji za dobivanje dječjeg doplatka dovesti do povećanja broja obitelji koje ostvaruju to pravo za 100.000, a broj djece primatelja za 150.000, nakon godinu dana primjene rezultati su višestruko skromniji. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, preko kojeg se isplaćuje dječji doplatak, broj obitelji u godinu dana povećao se tek za 19.000, a broj djece za 40.000, čime se broj primatelja izjednačio s brojem iz 2017. godine.

Narod.hr: Jutarnji list piše o velikom podbačaju Vladinih demografskih mjera kojima je cilj bio povećati broj korisnika dječjeg doplatka. No, umjesto za očekivanih 100.000 obitelji, broj korisnika povećao se tek za 19.000. Koji je Vaš komentar na to?

Dr. sc. Stjepan Šterc: To su, ja bih rekao, prije svega, standardne mjere koje manje-više svi navode i one u ovoj našoj situaciji ne znače puno niti obiteljima niti djeci. To su zaista male cifre s obzirom na objektivne poteškoće koje danas ima hrvatsko društvo i obitelji. S obzirom da nisu donesene, niti se razgovaralo o drugim, puno važnijim mjerama, ovo je, iskreno rečeno, i očekivano.

Narod.hr: Kao mogući cilj spominje se da bi se mogao uvesti univerzalni dječji doplatak, tj. dječji doplatak za svu djecu bez ikakvog cenzusa. Što mislite o toj mjeri i smtrate li da će je Vlada uvesti u doglednom roku?

Dr. sc. Stjepan Šterc: Doplatci i porodiljne naknade neće zaustaviti naše negativne demografske trendove. Oni su dobrodošli i uvijek treba ukinuti te cenzuse, kao što su ukinuli i porez na davanja firmi rodiljama, ali potom podignuli na 10.000, a zapravo su ga trebali potpuno anulirati.

Prema tome, bez obzira što Vlada sada po pitanju doplataka učini, to neće zaustaviti negativne trendove. Ono što nama treba jest ozbiljnija priča: treba porezni sustav usmjeriti u u te ciljeve, treba micati porez s dječje hrane… Treba nam još puno toga, što oni imaju u svom programu – pa, neka ga slijede!

Izvor: narod.hr

ISKRENO SVJEDOČANSTVO Mislila sam da sam super katolkinja

Gorljivo sam molila na muževljevu nakanu. Nisam ni sanjati mogla da će obilje milosti pasti na me, budući da sam ja bila »u redu«, a on je bio taj koji je trebao ozdravljenje.

Crkva

Imam 36 godina, udana sam i majka sam troje djece. Imam kuću, divan vrt i auto. Moglo bi se reći, ništa mi ne nedostaje. Pa ipak, dogodio se težak trenutak u mom životu, a ništa nije upućivalo da bi se moglon dogoditi takvo što… Neprijatelj se prišuljao nenadano i podmuklo. Primijetila sam da se moj muž, sve češće, vraća kući pijan te da pije i tijekom dana, bez ikakvog povoda. Nisu pomagale ni moje molitve, ni prijetnje ni objašnjenja. Odlučila sam, na koncu, pokušati nagovoriti muža da pođe sa mnom na duhovnu obnovu u P., bez objašnjenja o čemu se uopće radi. Tada se dogodio obrat i – najvažniji trenutak u mom životu!

Iskreno govoreći, kada gledam na sve što se kasnije događalo, sada s odmakom od 25 godina, vidim da je to nekako bilo u Božjem planu za mene. Tijekom trodnevne duhovne obnove gorljivo sam molila za ozdravljenje svog muža, da se on opameti, a pri tom sam mislila o sebi kao o izvrsnoj, mudroj ženi. Bila sam puna divljenja prema sebi, svojoj oštroumnosti i razumu. Govorila sam Bogu da se pobrine za mog muža, a sama sam već u mislima planirala susret s prijateljicama na zabavi… Treći dan duhovne obnove rečeno nam je kako imamo posebnu milost što se naša duhovna obnova događa upravo uz svetkovinu Božjeg milosrđa o kojoj u Dnevniku sv. Faustine piše: »Ja želim da svetkovina milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima. Toga dana otvorena je nutrina Mojeg milosrđa. Izlijevam cijelo more milosti na one duše koje se približe izvoru Mojeg milosrđa. Ona duša koja se ispovijedi i primi sv. Pričest zadobiva savršeni oprost od krivnja i kazni. Toga dana otvorene su sve Božje ustave kroz koje teku milosti. Neka se nijedna duša ne boji približite se Meni, pa makar njezini grijesi bili crveni kao grimiz. Moje milosrđe tako je veliko da ga u cijeloj vječnosti ne može proniknuti nijedan razum, ni ljudski niti anđeoski. Sve što postoji, dolazi iz nutrine Moga milosrđa. Svaka duša razmišljat će cijelu vječnost o Mojoj ljubavi i o Mojem milosrđu. Svetkovina milosrđa proizašla je iz Moje nutrine. Ja želim da se ona svečano proslavi na prvu nedjelju po Uskrsu. Čovječanstvo neće naći nikako mira dokle god se ne obrati izvoru Mojeg milosrđa.« (Dn 699).

Ostala sam dakle u tzv. Kapelici čuda i snažno molila za svog muža. Nije mi ni palo na pamet da bi se milost obraćenja mogla izliti na moju dušu. Ja sam, naime, bila sasvim »u redu«, a on je bio taj koji je trebao ozdravljenje i obraćenje. Ja sam išla redovito u crkvu, sudjelovala zajedno s djecom u pobožnostima, dakle: »Isuse, vidi kako sam Ti ja super!« No, Isus je, čini se, imao drugačije mišljenje. Na koncu duhovne obnove, nakon jednog duhovnog nagovora, sve sam glasnije čula glas Duha Svetoga u svojoj duši: »Počni od sebe… Vidiš trun u oku brata svoga, a brvna u vlastitom ne vidiš!«

U meni je započela teška borba. Mislila sam da je negdje došlo do pogreške, no riječi su te bile i previše stvarne da bi ih mogla zanemariti. Činilo mi se da si nemam što predbaciti, no pod Božjim vodstvom, s vremenom se pokazalo kako samoj sebi lažem i da sam posve u zabludi. Kako sam već napisala, nakon dulje unutarnje borbe potpisala sam Odluku o potpunoj apstinenciji od alkohola na godinu dana na nakanu za muža jer se na duhovnoj obnovi mnogo govorilo na tu temu. Ta me odluka koštala društva u koje sam često bila pozivana.

Vraćajući se kući, osjećala sam kako više nisam ista. U tu nedjelju Božjeg milosrđa dogodilo se čudo i moje je srce napokon oživjelo. Isus se pokazao, kao i obično, pravičan, vjeran svojim riječima i zamijenio je moje srce od kamena srcem od mesa. Otvorio mi je oči i uši i osjećala sam neizreciv mir, lakoću i radost. Najljepše u svemu tome je da se po povratku kući sve počelo mijenjati. Od Milosrdnog Isusa primila sam divan dar, obilje Njegovih milosti, koje su u meni probudile nove i do tada potpuno nepoznate želje. Počela sam gorljivo tražiti Boga. Pročitala sam mnogo knjiga, jer sam shvatila da ja, »super-katolkinja«, zapravo ništa ne znam o svojoj vjeri, o Bogu, o onome što se događa za vrijeme Euharistije. Kupila sam i Bibliju koju do tada nismo imali i počela sam je čitati s velikim zanimanjem. Nisam se mogla nadiviti ljubavi, dobroti i beskrajnom Božjem milosrđu koje mi je podario. Shvatila sam u kojoj sam laži i duhovnom uboštvu živjela sve do tada.

Danas »ne idem« u crkvu, već s radošću hrlim na susret s Bogom živim koji je za mene umro te iz Euharistije crpim snagu vršiti svakodnevne poslove i rješavati probleme, boriti se sa svojim slabostima i krivicama. Danas znam da me Njegova Krv čisti i osposobljuje za svako dobro. Ne trebam posebno naglašavati reakcije mojih prijatelja na koje sam naišla zbog svoje »čudne promjene«. Većina njih smatrala je kako sam potpuno »skrenula«. Ne čudi me to jer sam od osobe koja je obožavala društvo, zabave, glasnu glazbu, postala osoba koja žarkom ljubavlju govori samo o Bogu i onome što je On za me učinio. Ništa, dakle, čudno što je naš dom u vrlo kratkom roku »opustošio«, utihnuo, promijenio se u mjesto gdje je TV, glasnu glazbu i svađe zamijenila tišina, molitva, čitanje knjiga i Sv. pisma. Postalo je to za mene predivno vrijeme, istinski blagoslov. Uza sve to, kao da je i ovo malo, Milosrdni me oslobodio ovisnosti o cigaretama, od prostačenja i kleveta. Odlučila sam također uopće ne piti alkohol do konca života – što daje divne plodove među mojim najbližima jer su mnogi prikazali svoju apstinenciju za spasenje drugih koji teško izlaze na kraj s alkoholizmom.

O neizmjernom Božjem milosrđu nastojim govoriti onima koji imaju probleme, koji su slomljeni različitim brigama i bolestima. Na čudesan način Isus mi pomaže u svemu i već smo u mnogo navrata u našoj obitelji svjedočili pravim čudesima (ozdravljenje od tumora, čudesno ozdravljenje od samoubilačkih kušnji, promjena života). U listopadu 2010., navršila se godina dana kako moj muž ne pije. Tada se rodilo i naše četvrto dijete. Zar je to malo?

Danas zahvaljujem Bogu za sve što mi je učinio…. Mogu reći da sam se »zahvaljujući problemu svog muža«, alkoholizmu, obratila. Nisam prihvatila ono što svijet nudi kao instant rješenje za sve probleme u braku – razvod… Nisam popustila… Borba je bila teška, ali je vrijedilo, tim više što me vodio sam Učitelj – Milosrdni Isus.

Unazad dvije i pol godine cijela se obitelj u 15 sati okupi i klekne izmoliti Krunicu Božjeg milosrđa. Svako se jutro budim s Isuse, ja se uzdam u Tebe! na usnama. Danas se radujem svakom novom danu, primjećujem ljepotu prirode koja me okružuje i znam – sve je to Božji dar. Milosrdni Isus me obnovio, oživio i ispunio mi srce Duhom Svetim. On me vodi i pomaže mi živjeti u istini i svjetlu Božje riječi koju gorljivo želim prihvatiti i živjeti u svojim odnosima s bližnjima, na poslu, u susjedstvu, s mužem i djecom. Nije to jednostavan put, jer treba često krotiti samog sebe… No, sve mogu u Onome koji me jača. Puno bih toga još željela reći, jer moja zahvalnost nema granica… Jedino što mogu obećati Isusu su riječi svete Faustine da ću »o beskrajnom Božjem milosrđu pjevati dovijeka, pred svim ljudima«, moleći milost gorljivosti, hrabrosti »ići protiv struje«, za milost ustrajnosti i neizmjerne ljubavi.

Edita

Izvor: Ljubite jedni druge 2012., str. 50-51 | Bitno.net

SJEVERNA KAROLINA Potresna i istovremeno prekrasna fotografija obitelji koja je izgubila dvije djevojčice

Bračni par Wingfield je prvu svoju djevojčicu, Annabelle, izgubio u prvom tromjesečju trudnoće, a druga djevojčica Sariah je preminula nedugo nakon rođenja

Foto: Facebook

Bračni par Eric i Zandra Wingfield iz gradića Sapphirea, koji se nalazi u američkoj državi Sjeverna Karolina, jednog je dana zamolio obiteljsku prijateljicu da ih fotografira sa sinom Samuelom, donosi Live Action. Međutim, fotografkinja Tiffany Fullove je bila upoznata da dječak Samuel nije njihovo jedino dijete jer je Zandra prije toga bila trudna s još dvije djevojčice.

“U srcu sam osjetila kako na fotografiji moraju biti sva njihova djeca. Kao majka koja je imala četiri spontana pobačaja, ponekad mislim da se ljudi sjećaju samo svoje žive djece. Moja djeca, premda nisu rođena, za mene su također stvarna”, objašnjava Tiffany Fullove.

Bračni par Wingfield je prvu svoju djevojčicu, Annabelle, izgubio u prvom tromjesečju trudnoće, a druga djevojčica Sariah je preminula nedugo nakon rođenja.

Obiteljska fotografija je nastala na plaži u Floridi, a nakon toga je Alix Cox iz Seremdipity Photography na fotografiju dodala siluete dviju djevojčica. Rezultat je fotografija koja je istovremeno prekrasna i potresna.

Majka Zandra Wingfield je na drugoj fotografiji prikazana kako u naručju drži plišanog medvjediće koji je težak kao i beba Sariah u trenutku rođenja.

Inače, Eric Wingfield je prošle godine na svojem Facebook profilu objavio tužnu vijest o smrti svoje novorođene kćeri, u kojem je molio za čudo poput Lazarovog uskrsnuća, što se nikada nije dogodilo.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

MALENI U CRKVI Katolički tata predlaže svojih 10 najboljih strategija za misu s djecom

Ima nekih koji kažu da maloj djeci nije mjesto na misi, da je to vrijeme kada odrasli mogu u tišini biti pred Bogom, no to je pogrešan pristup

Foto: Shutterstock.com

Biti roditelj male djece na misi djeluje poput neizvedivog zadatka. Kako od djece očekivati da budu tihi i mirni sat vremena ili više? Trebam li se izmjenjivati s mužem/ženom i na misi biti „u smjenama”? Hoće li drugi župljani biti uzrujani ako moje dijete bude bučno?

Ostavimo na trenutak sve te stvari postrani i pogledajmo činjenice. Djeca su predivan blagoslov roditeljima, ali su i predivan blagoslov Crkvi. Ako se u Crkvi ne čuje dječji plač, čuju se mrtvačka zvona. Ima nekih koji kažu da maloj djeci nije mjesto na misi, da je to vrijeme kada odrasli mogu u tišini biti pred Bogom, no to je pogrešan pristup.

Ako se u Crkvi ne čuje dječji plač, čuju se mrtvačka zvona.

Thomas Olmsted, biskup Phoenixa, u svojoj je najnovijoj apostolskoj pobudnici “Ispunite me radošću” napisao: „Vi, mama i tata, imate od Boga dan dar provođenja autoriteta u službi vaše djece.” („Ispunite me radošću”, 42)

Biskup dalje kaže, vrlo snažno i lijepo: „Vaša kućna crkva, kako vi nastavljate rasti, dojmljivo obrazuje vašu djecu. To počinje kada obitelji dovedu svoju malu djecu Isusu u Euharistiji. Posebno vas potičem da dovodite svoju malu djecu na misu. Vaša prisutnost željena je i potrebna među nama u Crkvi, a Crkva je obitelj. Dječji plač ili meškoljenje možda nekome smetaju, ali zasigurno vam ne priječe da primite Božju milost. ‘Ako se u Crkvi ne čuje dječji plač, čuju se mrtvačka zvona.’ Ako su u tim ranim godinama prisutna u crkvi, vaša će djeca usvojiti ritam odnosa s Gospodinom i s Njegovom Crkvom.” („Ispunite me radošću”, 81)

Djeci je mjesto s vama, kao obitelji, na svetoj misi.

10 najboljih strategija za misu s djecom

Sada znamo što je ideal. Znamo da je djeci mjesto na misi. Ali kako to postići? Popis koji slijedi je vodič koji će vam u tome pomoći. Sastavljen je od najboljih praksi iz različitih izvora. Molim se da će vam biti od pomoći.

1. Nahranite ih prije mise

Mala djeca ne moraju paziti na post prije pričesti, i zato ih je najbolje nahraniti prije polaska na misu. Nastojte da mogu izdržati cijelu misu, a da im ne kruli u želucu.

Za majke koje doje, a neugodno im je to činiti u klupi, s prikladnim prekrivačem, odlična opcija za privatnost je ispovjedaonica, ako nije u upotrebi za vrijeme mise.

2. Posebna odjeća i predmeti

Djeca napreduju uz redovitost i raspored. Ona imaju određene predmete koje povezuju s određenim aktivnostima. Dobra je ideja obući djecu u posebnu odjeću, koja se nosi samo u crkvu. Ona treba biti ljepša od uobičajene odjeće, ali podjednako udobna.

Također je dobra ideja imati posebnu torbu koja se nosi samo na misu. U nju možete staviti igračkicu ili knjigu koja je samo za nedjeljnu misu, a izrađena je od mekanog materijala i ne pravi buku. Roditelji su različitih mišljenja što se tiče toga je li hrana dobra ideja za misu. Ako smatrate da jest, možete ponijeti nešto uredno, poput grickalica koje se ne mrve ili voća, i paziti kako dijete jede.

3. Čisto dijete je mirno dijete

Ako djeca još nose pelene, promijenite je prije nego što pođete iz stana ili čim stignete do crkve. Ako djeca znaju sama ići na WC, neka odu to obaviti (ili barem pokušaju) čim stignete do crkve.

4. Odredite očekivanja

Podsjetite dijete da će sada na misu i da je važno da budu mirni i tihi. To je očekivanje, i vjerojatno se neće ostvariti svakoga puta. Ipak, ostanite strpljivi i ustrajni u svojem pristupu.

Očekivanja trebaju biti jednostavna. Na primjer: ostati u klupi, tiho govoriti, i ne lupati. Podsjetite ih na to dan prije, večer prije, ujutro samoga dana, u autu i u klupi.

Ostati u klupi znači da smiju stajati na zemlji, na klecalu ili na klupi ako im je godinu dana. Prije druge godine tiho govoriti znači tiho zapitkivati. Poslije druge godine cilj je da ne bude razgovora, da se ne smije lupati po klecalima, klupama ili knjigama.

5. Budite primjer

Ovdje se ne radi o samo još jednoj aktivnosti ili utakmici. Vaše dijete treba znati da se radi o drugačijoj situaciji gledajući vas i vaš govor tijela. Vi određujete ton situacije. Ako ste vi mirni i usredotočeni unatoč dječjoj pretjeranoj živahnosti, veća je vjerojatnost da će bolje shvatiti poruku.

6. Sjedite u prvim redovima

Sada možda mislite: „Nema šanse da ću sjediti sprijeda s djetetom od godine dana.” Razumijem. Čini vam se da bi trebalo raditi posve suprotno. No većina izvora o tome kaže da je bolje sjediti sprijeda. Djeca će moći vidjeti što se događa i mnogo je vjerojatnije da će zadržati pozornost ako vide što se događa. Možete djetetu šaptati dok ga držite i govoriti mu što se trenutno događa na misi.

7. Izmjenjujte se

Ako imate supružnika ili starije dijete koje vam može pomoći, onda iskoristite pomoć. Izmjenjujte se u držanju djeteta. Ako držite dijete, moći ćete malo bolje kontrolirati njegovu pozornost. Možete im pokazivati stvari ili im usmjeravati pozornost na nešto. Ako je potrebno, možete se tiho igrati tako što ćete im pokazivati križ, svijeće, oltar itd. Ići na misu s malom djecom nije lako, i trebat će se potruditi, ali to znači biti katolički roditelj.

8. Malo buke je u redu, ali buku koja ne prestaje morate nekako riješiti

Ako dijete stvara malo buke, onda se ne brinite. Nemojte da vam bude neugodno. U redu je. Drugi će župljani imati razumijevanja, a ako nemaju – to je njihov problem, a ne vaš.

Ali ako dijete buči bez prestanka, to treba nekako riješiti. Možete otići do izlaza iz crkve ili čak vani ako dijete ne prestaje bučiti, ali nastojte se što prije vratiti unutra.

Ako izađete iz crkvene lađe, nemojte spuštati dijete da se igra, jer će tako naučiti da to može raditi svaki put. Odlaženje i dolaženje nekoliko puta manje smeta od djeteta koje plače. I nemojte da vam bude neugodno! Djeci je mjesto na misi.

9. Odgovarajte na pitanja o misi

Vi ste svojemu djetetu glavni vjeroučitelj. Vi ste svojem djetetu najbolja prilika da usvoji vjeru i uči o njoj. To se ne događa osmozom. Radi se o aktivnome procesu. Što vaše dijete više zna o misi, više će moći u njoj sudjelovati i ući u cijelu stvar.

Pustite posve malu djecu da postavljaju pitanja tihim glasom (čak i ako nije posve tih). Ako nešto pitaju usred pretvorbe, i morate im odgovoriti, možete reći: „Sada molimo, ali pitaj me ponovno poslije mise.”

Također nastojte razgovarati o misnim čitanjima poslije mise i kasnije kroz tjedan. Spominjite misu u autu. Dajte djeci do znanja tijekom tjedna da je misa najvažnija stvar koja se događa nedjeljom. Također, nastojte poticati dobro ponašanje pohvaljujući to poslije mise.

10. Budite strpljivi i ustrajte

Ove strategije bi vam trebale biti od pomoći, i nadam se da jesu. Čak i ako ne uspiju odmah, zapamtite da morate biti strpljivi. Treba vremena da se formira određeno ponašanje, a treba ustrajnosti i truda, i vašega i djetetova. Ne gubite nadu.

Bog želi da vaše dijete bude na misi. Konačno, moramo upamtiti: Bog voli vaše dijete beskonačno više nego što ga vi volite, i voli ga više nego što vi znate. On želi da uspijete. Molite i nastavite pokušavati. Strpljivost i ustrajnost donose pobjedu.

Will Wright | Catholic Link

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

(VIDEO) ‘Transrodni’ muškarac pred tinejdžerima u javnoj knjižnici u SAD-u izveo performans: Puzao i režao na publiku, roditelji šokirani

Foto: snimka zaslona

Javna knjižnica u državi Washington bila je platforma za performans transseksualne osobe i, kako su je nazvali, “proslavu ponosa koju su pripremili tinejdžeri za tinejdžere”. Muškarac u pretjerano naglašenoj ženskoj odjeći smišljenom za performans pred publikom neukroćeno je urlao hodajući na nogama i rukama. Jedan roditelj nastup je nazvao “demonskim”, piše Life Site News.

“Tako izgleda demonsko opsjednuće. Znam da većina vas ne vjeruje u duhovni svijet, ali hvala vam što ste me podnijeli. Po moje mišljenju, to je to. Na sve četiri. Reži. Na teen proslavi ponosa u javnoj knjižnici.” – napisao je jedan roditelj o ovom događaju.

Ciljajući na tinejdžere, oglas na web-stranici javne knjižnice Renton za subotnji događaj je najavio: “prezentacije za sigurniji seks”, “transseksualni performans”, i obećao “zabavu ispunjenu dugom kakvu samo možete zamisliti”.

Embedded video

Kaeley Triller@KaeleyT

This is what demonic possession looks like. (Watch to the end.) I know a lot of y’all don’t believe in the spiritual realm, but thanks for bearing with me anyway. In my opinion this is it. On all fours. Growling. At the teen pride event at the public library.

1,084 people are talking about this

Kaeley Triller Harms – aktivistica u otkrivanju transrodnog pokreta – na Facebooku je objavila da su brošure na subotnjem događaju također ponudile “registratore za prsa kako bi pomogli djevojkama koje mrze svoj spol osakatiti tijela”. Grudna veziva koriste “transrodne” žene i djevojke kako bi poravnale svoje grudi i postigle muški izgled.

Među materijalima koji su ponuđeni tinejdžerima bili su i letci o preekspozicijskoj profilaksi (PreEP), što je lijek koji se svakodnevno uzima, a koji bi trebao pomoći HIV- negativnim osobama od rizika zaraze prilikom spolnog odnosa s HIV-pozitivnim osobama.

“Planned parenthood” također je ponudio materijale na ovoj manifestaciji, među kojima su bili i kondomi.

Prema objavi Kaeley Harms, osoblje knjižnice reklo je odraslima u 17 sati u subotu da moraju napustiti prostorije. Kada je Lynn Meagher, koja je prosvjedovala protiv predstave, odbila otići, policija ju je “fizički uklonila”, piše Harms.

“Dobro došli u 2019., kada, ako štitite djecu od preranog seksualiziranja, možete biti uhićeni.” – napisala je Harms.

Izvor: narod.hr/lifesitenews.com

LIJEPA I ZNAKOVITA GESTA Policajci sudjelovali u pogrebu prerano rođene djevojčice koju je majka ostavila kraj ceste

“Molimo vas sjetite se u svojim molitvama Monicine majke, koja je poput Monice, i bezbrojnih drugih, žrtva kulture smrti koja je potamnila naš grad, državu i narod.”

Foto: screenshot

Prerano rođena djevojčica čije je tijelo pronađeno kako leži pokraj ceste u Brooklynu u veljači ove godine, prošle subote je pokopana uz sudjelovanje pripadnika njujorške policije.

Za organizaciju pogreba i mise zadušnice pobrinula se udruga za pomoć trudnicama, Life Center, a preminulu djevojčicu su nazvali Monica, prema majci svetog Augustina.

Šestero njujorških policajaca stupali su uz Monicin lijes u bazilici Gospe od Brze Pomoći u Brooklynu, noseći ga između nekoliko stotina župljana i članova Life Centera, dok je jedan od policajaca svirao gajde.

Tijelo malene Monice pronađeno je ispod drveta u veljači ove godine. Prema riječima svjedoka, bila je u vrećici omotanoj krvavom odjećom. Liječnici su procijenili da je bila stara oko dvadeset tjedana, te da nije mogla preživjeti izvan majčine utrobe.

Uzrok smrti nije odmah objavljen, iako se smatra da je bila riječ o spontanom pobačaju.

“Budući da živimo u ‘kulturi smrti’ i društvu odbacivanja, Life Center želi pokazati da je život svet od početka do kraja, moleći da će to što činimo unaprijediti kulturu života” objavila je udruga na svojoj web stranici.

“Jako je tužno vidjeti što se sve događa, ali mi smo zajednica i u ovome smo skupa”, komentirala je jedna župljanka koja je sudjelovala na misi zadušnici.

Malena Monica sahranjena je na groblju u Staten Islandu, u odjeljku ‘Anđela čuvara’ u kojem se pokapaju mrtvorođena i napuštena djeca. Grob će uskoro dobiti i nadgrobni kamen s uklesanim Monicinim imenom.

“Molimo vas sjetite se u svojim molitvama Monicine majke, koja je poput Monice, i bezbrojnih drugih, žrtva kulture smrti koja je potamnila naš grad, državu i narod”, poručili su iz Life Centera.

Ivo Džeba | Bitno.net

Britanski znanstvenici: Smanjiti količinu šećera u hrani za bebe

Foto: Thinkstock

Britanski znanstvenici smatraju da bi trebalo reducirati količinu šećera u hrani za bebe, a roditelji bi sasvim maloj djeci trebali ponuditi prehranu s više povrća da bi se kod njih spriječio razvoj želje za slatkišima.

Istraživanje je pokazalo da gotova hrana za bebe na kojoj piše “bez šećera”, često sadrži šećer, med ili voćni sok, piše BBC.

Znanstvenici s britanskoga Kraljevskog koledža za pedijatriju i zdravlje djece smatraju da bi roditelji djeci trebali ponuditi i namirnice gorkog okusa jer bi na taj način pridonijeli zaštiti njihovih zuba, a zaštitili bi ih i od moguće pretilosti. Smanjenje pretilosti među djecom prioritet je u svim dijelovima Velike Britanije. Engleska i Škotska obvezale su se da će do 2030. taj broj prepoloviti.

Pravilno označavanje namirnica koje sadrže velike količine šećera i masti važan su dio tog procesa, osobito nakon uvođenja poreza na zaslađene napitke u Engleskoj 2018. godine.

U izvješću stoji da bi vlada trebala uvesti obvezna ograničenja kada je posrijedi količina šećera u namirnicama. To se odnosi i na šećer sadržan u voću te u hrani za djecu.

Nadalje, u izvješću se preporučuje da se sasvim maloj djeci ne trebaju nuditi slatki napitci. Umjesto toga, ona bi trebala konzumirati šećere u prirodnom obliku, primjerice u svježem voću, mlijeku ili putem nezaslađenih mliječnih proizvoda.

Prof. Mary Fewtrell, voditeljica istraživanja o prehrani djece s Kraljevskoga koledža za pedijatriju i zdravlje djece ukazuje na to da proizvodi namijenjeni sasvim maloj djeci nerijetko sadrže visok postotak voća ili slatkog povrća.

Upozorava i na to da “pasirana ili tekuća hrana za sasvim malu djecu u vrećicama također sadrži visok postotak šećera” te dodaje da dijete “koje hranu konzumira izravno iz vrećice, kasnije teže nauči jesti žlicom”.

“Premda na ambalaži hrane za bebe može biti oznaka o tomu da ne sadrži šećere, moram upozoriti da i šećer iz voća utječe na razvoj zuba i na metabolizam”, kazala je prof Fewtrell.

Brokula i špinat

Ona podsjeća da djeca više vole slatke okuse, no da ih roditelji ne bi trebali poticati na to da često konzumiraju slatku hranu i slatkiše.

“Bebe nisu nesklone isprobavanju različitih okusa ako im se oni ponude. Važno je upoznati ih s raznim okusima, među kojima su i brokula i špinat, koje bi djeca trebala jesti od malih nogu”, smatra prof. Fewtrell, dodajući da bi se roditelji trebali informirati o tomu na koji način prevelika količina šećera utječe na razvoj dječjeg organizma.

“Višak šećera u namirnicama jedan je od vodećih uzroka propadanja zuba. Čak 23 posto britanskih petogodišnjaka ima probleme sa zubima, a previše šećera može pridonijeti tomu da djeca postanu pretila”, kaže prof. Fewtrell.

Po preporuci Britanskoga savjetodavnog odbora za prehranu, šećer ne bi smio činiti više od 5 posto dnevnog unosa energije za djecu od dvije ili više godine, a još manje za djecu mlađu od dvije godine.

No rezultati ankete o prehrani upućuju na to da prosječan dnevni unos šećera kod djece između šest mjeseci i tri godine iznosi čak 11,3 posto, što je dvostruko više od preporučene količine.

Podaci britanskoga Zavoda za javno zdravstvo pokazali su da proizvodi od sušenog voća sadrže najveću količinu šećera, no često se prodaju kao zdravi obroci.

Izvor: narod.hr/hina