‘ISPUNIO JE SVOJU DUŽNOST’ Pro-life udruge u Argentini traže oslobađajuću presudu za liječnika koji je odbio izvršiti pobačaj

“Ponovno bih postupio jednako zato što odbijam da smrt djeteta leži na mojoj savjesti”.

Foto: www.stocksnap.io

Argentinski pro-life zagovornici dali su podršku ginekologu Leandru Rodríguezu Lastri koji je ovog svibnja izveden pred sud zbog toga što je odbio izvršiti pobačaj.

Rodríguez, koji je pročelnik odjela za ginekologiju u bolnici Pedro Moguillansky u gradu Cipoletti, prije dvije godine odlučio je ne prekinuti trudnoću 19 godišnjoj djevojci koja je prethodno popila sredstvo koje joj je trebalo potaknuti pobačaj.

Argentinski ginekolog izjavio je da je djevojka bila u 23. tjednu trudnoće te da je zajedno s liječničkim timom i upravom bolnice odlučio ne prekinuti trudnoću.

Umjesto toga, stabilizirao je pacijenticu te je u 35. tjednu trudnoće izvršen porod. Nekoliko dana nakon toga, beba je posvojena i uskoro će napuniti dvije godine.

Međutim, argentinska zastupnica Marta Milesi podigla je tužbu protiv dr. Rodrígueza budući da je 19-godišnjakinja tvrdila da je dijete bilo začeto silovanjem, te je u skladu s time imala pravo pobaciti.

Više pro-life udruga zajednički su prikupile 50 000 on-line potpisa uz pomoć kojih traže oslobađajuću presudu za argentinskog liječnika. Potpisi su prikupljani ispod pisma upućenog sucu Álvaro Meynetu i guverneru Albertu Wereltinecku.

“Očito je da se tužbom koju je podnijela zastupnica Marta Milesi, koja je aktivistica za pobačaj, želi zastrašiti liječnike da izvršavaju pobačaj čak i kada su trudnoće uznapredovale”, stoji u pismu koje su sastavile pro-life udruge.

“Dr. Rodríguez Lastra ispunio je svoju dužnost i Hipokratovu zakletvu, kao liječnik posvećen zaštiti života i skrbi za njega. Nadamo se da će se pravda poštivati”, zaključili su.

Sam dr. Rodríguez je izjavio kako “ovakve situacije napadaju cijelo društvo, obezvrjeđujući život i napadajući nas liječnike”.

“Pravosudni sustav koji ovo omogućuje dopušta da se odluke liječnika preispituju, čime dovodi u pitanje našu sposobnost da radimo i osiguram sigurnost”, izjavio je. “Znam da nisam počinio nikakav zločin”, dodao je argentinski liječnik. “Ponovno bih postupio jednako zato što odbijam da smrt djeteta leži na mojoj savjesti”.

Ivo Džeba | Bitno.net

Majčin dan

 

uređuje: K. Laura

Majčin dan je blagdan u čast majki i majčinstva koji se u većini zemalja, pa i Hrvatskoj, obilježava svake godine druge nedjelje u svibnju.

Kao osnivačica današnjeg Majčinog dana slovi Anna Marie Jarvis. Ona je u Graftonu 12. svibnja 1907. godine u nedjelju nakon druge godišnjice smrti njezine majke osnovala Memorial Mothers Day Meeting. S 500 bijelih karanfila izrazila je svoju ljubav prema preminuloj majci i u mjesnoj ih je crkvi dijelila drugim majkama. Američki predsjednik Woodrow Wilson proglasio je 1914. godine Majčin dan nacionalnim praznikom.

Uz početke obilježavanja Majčina dana vežu se brojne zanimljivosti ali i činjenice. Prva obilježavanja ovog praznika koji slavi majke i majčinstvo sežu još u davna vremena starih Grka i Rimljana. Danas se Majčin dan obilježava diljem svijeta, u 140 zemalja (iako ga svi ne slave na isti datum). Milijuni ljudi diljem svijeta na taj dan koriste priliku kako bi odali počast i zahvalu majkama koje su im pružile život, odgojile ih i bile im najveća podrška tijekom cijelog života.

Povezana slika

Najranija povijest obilježavanja Majčina dana zabilježena je u drevnoj Grčkoj i Rimu. Stari Grci obilježavali su svako proljeće festival posvećen božanstvenosti majke i božice Rhei, po grčkoj mitologiji majke bogova. Rimljani su također slavili proljetni festival, nazvan Hilaria i također posvećen majki bogova. Rani kršćani slavili su Majčin dan na raznim festivalima, a bio je posvećen Djevici Mariji. U Engleskoj su ovaj dan odlučili slaviti posvetivši ga svim majkama, a bio je nazvan „Majčina nedjelja”. „Majčina nedjelja” slavila se u Engleskoj od 1600. godine, a tradicionalno se obilježavala u nedjelju koja bi uslijedila 40 dana nakon Uskrsa. Slavilo bi se na crkvenim misama koje su bile posvećene Djevici Mariji nakon čega bi djeca poklonima i cvijećem darivala vlastite majke.

Tradicija slavljenja Majčina dana u svijetu gotovo je u potpunosti nestala do pred kraj 19. stoljeća i to je potrajalo sve do kraja Drugog svjetskog rata. Za ponovnu obnovu tradicije obilježavanja Majčina dana najviše možemo zahvaliti Amerikankama i njihovoj sveopćoj komercijalizaciji sadržaja i blagdana. Naime, svjetska javnost je tek nakon završetka Drugog svjetskog rata postala svjesna toga dana, ponajviše zbog komercijalnih sadržaja serviranih u medijima koji su ih „podsjetili” na njegovu važnost i postojanje. No, osim medija, za to su zaslužne i dvije Amerikanke koje su se borile za osvještavanje i važnost ovog dana za majke. One su: Julia Ward Howe i Anna Jarvis. Potonja se smatra i osnivačicom „modernog” Majčina dana, iako zanimljivo, sama nikad nije imala djecu. Inspiraciju za obilježavanje ovog važnog dana pronašla je u vlastitoj majci i želji da se svim majka barem jednom godišnje odaje počast i priznanje za sve što su učinile za svoju djecu, obitelj i pridonošenje zajednici. U svijetu se Majčin dan obilježava na razne načine, uz brojne proslave i festivale a svima njima je zajedničko jedno: iskazati ljubav i zahvaliti majkama za sve što su im u životu pružile. Popularno je i darivanje majki a najčešće je to cvijeće, čestitke i poklončići koje za njih izrađuju njihova djeca.

POVIJEST OBILJEŽAVANJA U HRVATSKOJ

Prvu proslavu „Majčinog dana“ u Hrvatskoj nagovijestio je 15. svibnja 1927. Katolički list, no gdje je i kako proslava održana nema podataka. Poznato je da je brigu o proslavi preuzela „Hrvatska katolička ženska sveza“ i to tako da su svi članovi taj dan prikazali svetu misu za svoju majku, a u svim su se crkvama trebale održati propovijedi na temu majka, a i predavanja u društvima i školama. Od tada proslava postaje tradicionalna, a obilježavala se drugu nedjelju u svibnju. Za obnovu proslave Majčinog dana u novijoj hrvatskoj povijesti najzaslužnija je Družba Braće hrvatskoga zmaja. „Kao najznačajnija hrvatska ustanova utemeljena sa svrhom da čuva hrvatsku kulturnu baštinu i njeguje uspomenu na velike ljude i događaje iz hrvatske prošlosti“ odlučili su u Hrvatsku ponovo uvesti proslavu Majčina dana, „sjećajući se svih majki koje su u Domovinskom ratu dale svoje živote za slobodu Hrvatske i podnijele najveći teret: žrtvujući na oltaru domovine svoje sinove i kćeri“. (Kolarić, 2012:139) Spomen područje Hrvatskoj majci uredili su na Velikoerpenijskom brijegu iznad Tuheljskih toplica gdje se nalazi i grob majke autora hrvatske himne, Justine Mihanović Petropoljske. Do danas se u Župi Velika Erpenja Majčin dan obilježava svečanom cjelodnevnom proslavom.

Riječima Anne Jarvis, svrha majčinog dana jest probuditi uspavanu ljubav i zahvalnost prema ženama koje su nas rodile. Dokinuti otuđivanje obitelji. Učiniti nas boljom djecom približavajući nas srcima naših dobrih majki. Dati majkama do znanja da ih cijenimo iako to baš ne pokazujemo često. Ako niste kod kuće, pišite majci, recite joj nekoliko lijepih riječi, pohvala i recite joj kako je volite. Majčina ljubav je nova svaki dan. Bog blagoslovio naše vjerene i dobre majke.

ALABAMA Demokratski političar užasnuo svojim izjavama o abortusu: ‘Ubiješ ih sad ili ih ubiješ poslije’

“Doneseš ih na svijet neželjene, neljubljene, šalješ ih na električnu stolicu. Stoga, ili ih ubiješ sada ili poslije”

John Rogers/Foto: screenshot

Američki političar i demokratski predstavnik u Zastupničkom domu Alabame, John Rogers, užasnuo je javnost svojim izjavama o pobačaju.

Rogers je tijekom rasprave o abortusu u Zastupničkom domu izjavio kako su “neka djeca neželjena. Ubiješ ih sad ili ih ubiješ poslije”.

“Doneseš ih na svijet neželjene, neljubljene, šalješ ih na električnu stolicu. Stoga, ili ih ubiješ sada ili poslije”, izjavio je američki političar koji, piše Alabama Political Reporter, za sebe tvrdi da je katolik i “osobno pro-life”.

No, tu nije bio kraj njegovim izjavama. U svojoj “obrani abortusa” dodao je i kako neka djeca mogu biti “retardirana” ili “poludeformirana”, piše CNN.

Izjave John Rogersa podignule su veliku prašinu među konzervativnim političarima, ali i izazvale nevjericu među vodećim medijima poput Washington Posta.

Ugrađeni videozapis

Kyle Morris

@RealKyleMorris

In support of abortion, Alabama State Rep. John Rogers (D) questions what happens when the child is born “retarded” and “half deformed”

Broj osoba koje o tome govore: 1.659

Na Twitteru je reagirao i američki predsjednik Donald Trump napisavši da mu se od ovakvih istupa “okreće želudac”.

“Svakog demokratskog predsjedničkog kandidata treba pitati kako se odnosi prema ovim izjavama. Ekstreman zaokret Demokrata po pitanju pobačaja kojem svjedočimo u zadnje vrijeme je doista odvratan.”

Važno je napomenuti kako su Rogerove izjave vezane uz izglasavanja zakona o zabrani abortusa koju je premoćnim brojem glasova donio Zastupnički dom Alabama.

Prema izjavama republikanskih političara koji su ga podržali, zakon zabranjuje lječnicima činjenje pobačaja osim u slučaju opasnosti za život majke. Predlagatelji su također istaknuli kako zakon ne bi kriminalno teretio majke već doktore.

Premda je odlukom Vrhovnog suda Roe v. Wade iz 1973. legaliziran abortus u SAD-u, ovakvi i slični zakoni koji se zadnjih mjeseci donose u sve većem broju američkih saveznih država imaju za cilj potaknuti Vrhovni sud na preispitivanje te odluke, osobito nakon što je predsjednik Trump u sastav suda imenovao dva konzervativna suca.

Alabamski zakon još mora proći kroz tamošnji Senat. U slučaju izglasavanja, pro-choice aktivisti već su najavili tužbe.

Iako iznimo radikalne, izjave poput one Johna Rogersa nisu izolirana pojava kod demokratskih političara.

Tako je demokratski guverner savezne američke države Virginije Ralph Northam izazvao ogorčenje i šok u američkoj javnosti nakon što je dao izjavu kojom je branio abortuse u zadnjem stadiju trudnoće te rekao nešto što je opravdano protumačeno kao promoviranje čedomorstva.

Upitan na jednoj radijskoj emisiji podržava li zakon koji je predložila zastupnica iz redova demokratske stranke, a koji bi dopustio abortuse čak i u trenutku kada su kod žene počeli trudovi, guverner Northam izjavio je:

“U ovom konkretnom slučaju, ako majka već ima trudove, reći ću vam što bi se dogodilo. Dijete bi bilo rođeno i stavljeno na udobno mjesto. Dijete bi bilo održano na životu ako je to ono što roditelji žele, a potom bi počela rasprava između liječnika i majke.”

“Rasprava” se ovdje odnosi to hoće li dijete održavati na životu ili ne.

Napomenimo i kako je američka savezna država New York abortus proglasila “temeljnim ljudskim pravom”, donijevši zakon prema kojem je abortus legalan „sve do 24. tjedna trudnoće ili u svako vrijeme ako je ugrožen život ili zdravlje žene“, što uključuje i deveti mjesec trudnoće.

Tino Krvavica | Bitno.net

ZAKON KOJI OTKRIVA ISTINU Nizozemska novim zakonom priznala: Nerođena djeca su osobe od začeća, ali svejedno dopuštamo pobačaj

„Činjenica da žena sada može registrirati dijete koje je pobacila, s imenom i datumom rođenja, trebala bi prisiliti našu vladu, a možda i druge vlade, da preispitaju zakone o pobačaju.”

Foto: Shutterstock.com

U veljači ove godine u Nizozemskoj je donesen zakon po kojemu je roditeljima dopušteno registrirati svoju djecu koja su umrla prije poroda kao osobe.

Zakon je donesen nakon peticije koju je potpisalo 82 tisuće Nizozemaca, a pokrenula ga je skupina majki koje su željele da njihova djeca koja su umrla prije poroda budu i društveno prepoznata kao ljudi s dostojanstvom.

Ono što vlada vjerojatno nije očekivala jest da će među onima koji će željeti registrirati svoju djecu biti i majki koje su izvršile pobačaj.

Takav je bio slučaj majke čije ime se navodi kao Yara. Ona je izvršila pobačaj u četrnaestom tjednu trudnoće, a budući da prema novom zakonu ne postoji uvjet koliko nerođeno dijete treba imati tjedana kako bi se moglo registrirati, Yara je imala pravo zatražiti da se i njezino dijete unese u registar osoba.

Njezin slučaj pred sudom je vodio mladi nizozemski odvjetnik ganskih korijena Don Ceder koji je, nakon proučavanja zakona, utvrdio da ne postoji nikakva zakonska prepreka da se Yarino dijete unese u registar. Odnosno, osim što zakon nije predvidio starosnu dob djeteta kao uvjet za registar, nije predvidio nikakva ograničenja po pitanju uzroka smrti.

Tako su službenici u amsterdamskoj gradskoj vijećnici Yari izdali rodni list za njezino dijete s njegovim imenom napisanim na njemu.

Očito proturječje da se u Nizozemskoj legalno može ubiti nerođeno dijete koje država službeno proglašava osobom komentirao je i odvjetnik Ceder: „Nadamo se da će ovo prerasti u mnogo širu javnu debatu kako bi više ljudi postalo svjesno što se događa tijekom pobačaja“, rekao je.

„Činjenica da žena sada može registrirati dijete koje je pobacila, s imenom i datumom rođenja, trebala bi prisiliti našu vladu, a možda i druge vlade, da preispitaju zakone o pobačaju, zato što prema onome što je njihova sadašnja logika, naša društva ubijaju ljudska bića“, istaknuo je Ceder.

Ivo Džeba | Bitno.net

Lažne vijesti o ‘sve većem broju Hrvatica koje idu na pobačaj u Brežice’ – evo koliko se pobačaja godišnje tamo napravi i koliko naplaćuju prekid djetetovog života!

Foto: Getty images (Fotomontaža: Narod.hr)

Mala bolnica iz Brežica u Sloveniji dospjela je na naslovnicu Večernjeg lista u kampanji protiv priziva savjesti i za to da porezni obveznici plaćaju prekid života nerođene djece u Hrvatskoj.  Navode da se zbog “loših uvjeta u Hrvatskoj i sve većeg pozivanja medicinskih djelatnika na priziv savjesti, 58 Hrvatica odlučilo za pobačaj u susjednoj državi”.

Večernji list je na svojim stranicama 28. travnja objavio članak naslova “Bolnica u koju Hrvatice idu na abortus. Dr. Končar: Zarađivati na pobačaju nije etično”.

Je li riječki ginekolog – suprug predsjednice Komore primalja izvor lažne informacije o pobačaju bez anestezije zbog priziva savjesti?

Predstojnica ginekološkog odjela i rodilišta u Brežicama, dr. Nataša Končar izjavila je da “ginekolozi u Brežicama nemaju priziv savjesti, niti bi liječnik s prizivom savjesti tamo mogao dobiti posao” te dodala da su “u Sloveniji to apsolutno izuzeci. Sada je to valjda “cool” pa se misli da si svetiji od sveca ako ne radiš pobačaj.”

“U Sloveniji je pobačaj dostupan i besplatan i broj pobačaja je pao. U Sloveniji je ukupan broj pobačaja s 40 na tisuću žena u dobi od 15 do 49 godina 1981. godine, danas pao na osam pobačaja”, kaže Končar, koja smatra kako je za takvu sliku zaslužna edukacija, kako ukupne javnosti tako i kroz školski sustav, te besplatna kontracepcija. Ona navodi kako je sada imaju bar 25 posto više poziva i upita.

Istu temu obradio je i RTL pod naslovom “Sve više Hrvatica ide u Sloveniju na pobačaj: ‘Do 12. tjedna ne pitamo zašto su to odlučile napraviti’”.

“U zadnja 3 mjeseca se za 25 posto povećao broj žena koje odlaze na pobačaj u Brežice. Naime, u Sloveniji 10 ginekologa/inja (3 posto) odbija raditi pobačaje zbog vlastite savjesti, a u Hrvatskoj 60 posto. Zbog toga ne čudi da sve veći broj Hrvatica ide preko granice na zahvat, što su primijetili i tamošnji liječnici”, ističe RTL, koji je svoj naslov donio samo na temelju zadnja tri mjeseca.

(VIDEO, FOTO) Dr. Markić: Temelj robovlasništva bila je neistina da “crnac nije čovjek”, temelj pobačaja je neistina da “nerođeno dijete nije čovjek”

Cijena pobačaja u Sloveniji i do 600 eura, a broj pobačaja se smanjuje

Također cijena pobačaja od 200 eura koju je Večernji naveo nije fiksna.

Prema dobivenim informacijama iz telefonskog razgovora s medicinskim osobljem na odjelima ginekologije različitih bolnica, cijena pobačaja u Sloveniji varira od bolnice do bolnice pa se kreće i do 600 eura koliko traže u Novom Mestu.

Broj pobačaja se smanjuje iz godine u godinu

Google ručno manipulira tražilicom kako bi suzbio pro-life i konzervativne vijesti

U Brežicama, prema podacima iz javnih izvješća na web stranicama vidljivo je da se broj pobačaja koji uključuju medicinski zahvat smanjivao i nešto sitno uvećao kod pobačaja pomoću lijekova.

  • 2015. godine je bilo 73 pobačaja (zahvata) i 101 pobačaj pomoću lijekova
  • 2016. godine je bilo 37 pobačaja (zahvata) i 130 pobačaja pomoću lijekova
  • 2017. godine  je bilo 28 pobačaja (zahvata) i 121 pobačaj pomoću lijekova
  • 2018. godine je bilo 33 pobačaja (zahvata) i 129 pobačaja pomoću lijekova

U ostalim bolnicama broj pobačaja uglavnom se smanjivao.

Opća bolnica Celje

  • 2016. godine je bilo 365 pobačaja (zahvata) i 294 pobačaja pomoću lijekova
  • 2017. godine je bilo 288 pobačaja (zahvata) i 377 pobačaja pomoću lijekova
  • 2018. godine je bilo 297 pobačaja (zahvata) i 393 pobačaja pomoću lijekova

Bolnica za ženske bolezni in porodništvo Postojna

Opća bolnica Izola – blizu granice s Istrom

Bolnica Ptuj- blizu granice kod Krapine

Od 10 bolnica koje smo zvali – u 6 dolaze hrvatske pacijentice

Prema podacima koje smo doznali kroz telefonske pozive 10 od 14 općih bolnica u Sloveniji – u 6 dolaze i hrvatske pacijentice, u jednoj strane pacijentice šalju u bolnicu u Ljubljanu, u jednoj su rekli da nisu do sad primili hrvatske pacijentice za pobačaj, a u dvije nismo uspjeli doći do ginekologije.

Broj pobačaja u Hrvatskoj

U RH žena može legalno izvršiti pobačaj bez dozvole povjerenstva, ukoliko se radi o trudnoći koja traje do 10 tjedana.

Tijekom 2017. godine (podaci za 2018. još nisu dostupni) prijavljen je 6.145 pobačaj, od čega 2.416 legalno induciranih pobačaja, što čini 7 legalno induciranih pobačaja na 100 poroda.

U 2017. godini najviša je stopa prijavljenih legalno induciranih pobačaja na 100.000 žena fertilne dobi bila u Istarskoj županiji, a najniža stopa je evidentirana u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, RH ima nižu stopu prijavljenih legalno induciranih pobačaja na 1.000 živorođenih nego susjedne zemlje i Europska Unija.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, najveći broj legalno induciranih pobačaja 2017. izvršeno je u KB Merkuru, čak 442, zatim u OB Pula 263 i u KBC-u Rijeci 240 pobačaja, dok u DZ Metković nije zabilježen nijedan.

(FOTO) Za mainstream medije priziv savjesti je ‘uznemirujući problem’: Pogledajte kako izvještavaju o njemu

Iz navedenog je vidljivo da bolnice u Hrvatskoj izvršavaju pobačaje i da je medijska hajka na priziv savjesti liječnika i osoblja neopravdana. Osim u Metkoviću u svim ostalim zdravstvenim ustanovama koje imaju uvjete za izvršavanje abortusa, u 2017. godini izvršen je barem 1 legalno inducirani pobačaj.

U nedavnom razgovoru za portal Narod.hr Ana Marija Marković, hrvatska suradnica globalne platforme CitizenGO koja je pokrenula novu inicijativu Zaštitimo pravo na priziv savjesti! upozorila je na činjenicu da samo totalitarni režimi uskraćuju pravo na priziv savjesti.

“Pravo na priziv savjesti dragocjena je civilizacijska tekovina koju moramo sačuvati. Liječnicima povjeravamo svoj život i živote naših najmilijih kad smo najranjiviji. Selektivni priziv savjesti ne postoji. Samo totalitarni režimi uskraćuju pravo na priziv savjesti i postavljaju državu kao vrhovnog moralnog suca. To je uvijek ima katastrofalne posljedice”, naglasila je Marković.

Izvor: narod.hr/Večernji list/RTL

Roditelji oprez: Djeca mlađa od godine dana ne bi smjela uopće biti izložena elektroničkim zaslonima!

Foto: GettyImages

Mlađa djeca ne bi trebala provoditi više od sat vremena dnevno gledajući televiziju i videa ili igrajući računalne igrice, a djeca mlađa od godinu dana ne bi uopće trebala biti izložena elektroničkim ekranima, rekli su u srijedu iz Svjetske zdravstvene organizacije (SZO).

Iz zdravstvene organizacije Ujedinjenih naroda, izdavši svoje prve takve smjernice, poručili su kako bi djeca mlađa od pet godina trebala biti fizički aktivna i dovoljno spavati kako bi razvili dobre životne navike i spriječili pretilost i druge bolesti kasnije u životu.

“Ono na što upozoravamo jest pretjerana upotreba elektroničkih ekrana kod mlađe djece”, rekla je stručnjakinja SZO-a Fiona Bull.

U smjernicama za države članice, iz SZO-a kažu kako djeca između jedne i četiri godine trebaju tijekom dana provoditi najmanje tri sata raznolikih fizičkih aktivnosti.

Djeca mlađa od godinu dana trebala bi se igrati na podu i izbjegavati sve ekrane, navodi se.

Neaktivnost potiče porast broja pretilih ili osoba s prekomjernom težinom diljem svijeta, poručili su iz SZO-a. Prekomjerna težina može uzrokovati preuranjenu smrt uzrokovanu bolestima srca, dijabetesom, hipertenzijom i nekim oblicima raka.

“Sprječavanje takvih smrtnih ishoda mora početi vrlo rano u djetinjstvu”, rekla je Bull.

Jedno od troje odraslih osoba danas je pretilo ili ima prekomjernu težinu, a jedno od četiri odraslih ne bavi se dovoljnom fizičkom aktivnosti, rekla je.

“U dobnoj skupini do pet godina, trenutno je 40 milijuna djece diljem svijeta koja su pretila. Od tog broja, 50 posto ih se nalazi u Africi i jugoistočnoj regiji Azije”, izjavila je Bull. Odnosno, riječ je o 5,9 posto djece cijelog svijeta.

Rano djetinjstvo period je brzog fizičkog i kognitivnog razvoja tijekom kojeg se formiraju navike koje se u obitelji mogu prilagoditi, navodi se u smjernicama SZO-a, temeljenim na dokazima stotina studija, najviše iz Australije, Kanade, Južne Afrike i Sjedinjenih Američkih Država.

“Sjedilački način života, bila to vožnja motornim prijevozom prije nego hodanje ili biciklizam, sjedenje za stolom u školi, gledanje televizije ili igranje neaktivnih računalnih igara, sve se češće povezuju s lošim zdravstvenim ishodima”, poručuju iz organizacije.

Kronična neispavanost kod djece povezuje se s povećanim nakupljanjem masnoće koja se mjeri indeksom tjelesne mase (BMI), navodi se u smjernicama.

Kraće trajanje sna povezuje se s više gledanja televizije i vremena provedenog igrajući računalne igre, dodaje SZO.

Izvor: narod.hr/hina

POTRESNE ISPOVIJESTI Viktorijina i Antonelina priča: ‘Evo kako su nam molitelji ispred bolnica pomogli odustati od pobačaja’

Snažna svjedočanstva Antonele Leko i Viktorije Jakuš Mejarec koje je njihova okolina prisiljavala na pobačaj, ali one su se, zahvaljujući ponajviše Inicijativi 40 dana za život, uspjele izboriti za život svoje djece: “Sada čvrsto vjerujem kako se Bog koristio Inicijativom 40 dana za život kako bi spasio moje dijete, ali i moj život u vječnosti. Tko zna što bi se dogodilo da nije bilo njih…”

Viktorija Jakuš Mejarec i Antonela Leko.

Moram priznati da sam susret sa ženom koja je odustala od pobačaja zamišljala malo drukčije. Iskreno, ni sama ne znam točno kako, ali sigurno nisam očekivala da će mi prići žena koja, iako u ranim četrdesetima, djeluje znatno mlađe, poput srednjoškolke. Kako bi valjda dodatno razbila moje predrasude, majka je, prije nego što mi je energično pružila ruku, uputila radostan, gotovo bezbrižan osmijeh.

Nekoliko dana prije, kada smo preko telefona dogovarale naš susret, njezin glas je zvučao umorno i tužno, što je bilo u potpunoj suprotnosti s prizorom koji me toga jutra dočekao ispod spomenika kralju Tomislavu kod zagrebačkog Glavnog kolodvora. Antonela Leko je sljedeća dva sata pričala potpuno otvoreno i bez ikakvog srama, očito svjesna kako svaki čovjek može pogriješiti, a njegova se veličina očituje u spremnosti prihvaćanja drugih prilika koje Gospodin pruža.

Odmah me je upoznala sa svojim dvogodišnjim sinom, koji će sljedećih dva sata strpljivo čekati da njegova majka završi potresnu ispovijest, priču u kojoj se doslovce odlučivalo o njegovom životu. “Mislim da nikada neću zaboraviti onaj trenutak u ljeto 2016. kada je test za trudnoću pokazao plus. Trudna sam”, priznaje.

Antonela Leko se bližila četrdesetima i bojala se kako će iznijeti trudnoću do kraja. Međutim, zbog nekoliko bolnih iskustava iz prošlosti, u srcu je odmah osjetila kako ne smije pobaciti. “Točno sam znala što slijedi. Sada će me moji bližnji ponovno uvjeravati kako bi bilo bolje da se ‘riješim’ djeteta. Međutim, ovoga puta sam znala da neću ponoviti isti grijeh. Onaj grijeh zbog kojega godinama nemam mira i ne mogu spavati. Više me nitko neće nagovoriti na pobačaj.”

Susret na kavi koji je srušio sve snove

Nekoliko mjeseci prije Viktorija Jakuš Mejarec se našla u sličnoj situaciji. Ona je tada imala 19 godina i radila je u jednom selu na sjeveru Hrvatske. Test je pokazao ono za što je, kako kaže, mislila da bi trebalo predstavljati divnu vijest. Sljedećeg jutra je pozvala svojeg dečka na kavu i pokazala mu test za trudnoću. „Kaj pa to je?“ upitao je mladić. Djevojka mu je ponosno odgovorila kako čekaju bebu. Uslijedio je hladan tuš. Mladić je posegnuo za duplim kruškovcem i djevojci predložio da se preseli tetki u Zagreb. Pritom joj je obećao kako će je redoviti obilaziti. Međutim, to je ostao njihov posljednji susret.

„Bog je blagoslovio moju odluku za život. Nagradio me je predivnom djevojčicom koja je potpuno promijenila moj život. Prije sam bila bahata, djevojka koja je psovala i uvijek bila u lošem filmu. Bog me je kroz moju djevojčicu smekšao, ublažio i približio k sebi. Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da moja tetka nije naletjela na molitelje ispred bolnice“

Viktorija priznaje kako se do tada već mnogo puta, ponekad vlastitom, a ponekad i krivnjom drugih, našla u problematičnim, čak i u jako lošim situacijama. Imala je teško djetinjstvo. O njoj se brinula samohrana majka, koja je s djecom godinama živjela u prognaničkom naselju. Obitelj se naposljetku skrasila u jednom mjestu na Banovini, gdje je Viktorija kao srednjoškolka proživjela jedno strašno iskustvo, o kojem danas teško govori. “Pusti sad to, Viktorija, tema našeg razgovora je tvoja odluka za život…”, kažem joj.

Sve je krenulo na bolje kada se zaposlila na sjeveru Hrvatske, zaljubila se, a potom i zatrudnjela. „Vjerovala sam kako se napokon ostvaruju moji djevojački snovi. Oduvijek sam htjela imati obitelj i djecu“, objašnjava. Onaj susret s dečkom na kavi ju je, nažalost, u tome potpuno razuvjerio. Nedugo nakon toga je shvatila da se i majka protivi trudnoći, pa je podršku našla samo kod svoje tete, u čiji zagrebački stan se uskoro preselila. „Uslijedio je novi teški period kada sam se osjećala sama i izdana, ali istovremeno i spremna za sve što me u budućnosti čeka…“, svjedoči Viktorija.

Obitelj koja je mislila da čini dobro

Druga majka, Antonela Leko, na prvi pogled doista djeluje kao krhka i pomalo nesigurna ženica. Priznaje kako je svoju savjest tijekom života opteretila određenim propustima, pogreškama, ali i grijesima. Pojedine životne dionice je ipak odradila herojski kada se, unatoč protivljenju okoline, uspjela izboriti za život svojeg nerođenog djeteta. Naime, njezin treći sin je prije desetak godina trebao biti pobačen.

„Moja obitelj je bila uvjerena da mi čini dobro uvjeravajući me kako nisam spremna na treće dijete“, prisjeća se. Tada je slušala brojne argumente protiv djeteta. „Oboje ste nezaposleni… Nemate redovita primanja… Rodila si prije samo pola godine“. Antonela je naposljetku kapitulirala. Odlučila je prihvatiti novac koji je ujak ponudio za pobačaj i pojavila se u bolnici u Vinogradskoj. Međutim, razvoj događaja je ondje nekim čudom krenuo u drugom smjeru. Trudnica je sobu dijelila sa starijom gospođom koja je bila operirala maternicu. Gospođu je zanimalo zbog čega je mlada žena završila u bolnici.

„Uvjerena sam da je Bog poslao tu ženu u moju sobu. Kada sam joj odgovorila, doslovno mi je rekla da ne bacam svoje dijete u koš. To su bile direktne i jako teške riječi, koje nitko prije nije izgovorio, ali ja sam ih očito morala čuti. Riječi koje su me silno pogodile“, kaže. Antonela je u tišini i sa suzama u očima čekala liječnika koji je trebao obaviti zahvat. „Doktor je kasnio, a kada se napokon pojavio, najprije me je pozvao na pregled ultrazvukom. Tada sam vidjela svoju bebu“, prisjeća se. Ginekolog joj je nakon pregleda vrlo suzdržano poručio da se do zahvata vrati u svoju sobu.

Antonela se na putu prema odjelu počela lomiti. U mislima su joj se redali argumenti kojima je njezina obitelj pokušala opravdati pobačaj, ali ona se nikako nije mogla riješiti zvuka djetetova srca i slike koju je prije nekoliko minuta vidjela na monitoru. Slike života. Slike njezina djeteta. Zvuka srca koje kuca. Života koji je nastao. Bebe koja se sakrila pod majčinim srcem. Djeteta koje očekuje majčinu zaštitu.

Kako je odustala od pobačaja

U sobi se uskoro pojavila još jedna trudnica koju je ona starija gospođa također pokušala odgovoriti od pobačaja. Međutim, žena je bila odlučna u svojoj namjeri, pa je na zahvatu završila prije Antonele. „To mi je dalo još vremena kako bih promislila o svemu. Moja unutarnja borba je bila na vrhuncu. Bilo me strah budućnosti. Hoćemo li imati novaca za još jednu bebu? Onda me uhvatila neopisiva tuga… Pa ne mogu valjda ubiti vlastito dijete?“

Nije sigurna koliko je trajala ova agonija, ali joj se činila kao da je prošla vječnost. U jednom trenutku je ugledala kolica u kojoj su vraćali ženu s  pobačaja. Njezino lice je bilo bez ijedne emocije, kao da se ukočilo, kao da se mimikom pokušala distancirati od onoga što je upravo učinila. Antonela je odlučila. „Doktore, je to ne mogu… Ja ipak idem kući.“ Liječnik se samo nasmijao i rekao: „Svaka vam čast, gospođo. Uzmite svoje novce i idite kući.“ Ispred bolnice ju je čekao suprug koji joj je priznao kako je sretan zbog njezine odluke. Bračni par se još nakratko zadržao u gradu na kolačima, a onda su se uputili kući, gdje ih je „dočekala paljba zbog neobavljena posla”.

Nekoliko godina kasnije Antonela je ponovno zatrudnjela. Ovoga puta, nažalost, nije imala dovoljno snage oduprijeti se pritiscima onih koji su je nagovarali na pobačaj, pa je kapitulirala. O iskustvu pobačaja ne želi pričati. Međutim, priznaje kako nije prošla niti jedna večer da se nije sjetila svojeg djeteta. „Kada djeca navečer zaspu, onda vas to muči…  Dolaze vam slike… Zamišljate kako bi to dijete sada izgledalo… Pitate se je li vam oprostilo… Onda shvatite kako nikakav novac ili strah od budućnosti nije smio zapečatiti sudbinu nevinog djeteta…“, priznaje.

Pobačaj o kojem ne može pričati

Antonela tvrdi kako su se u njezinom braku upravo nakon pobačaja pojavili veliki problemi, brojne svađe, ali i depresija. Bračni par se naposljetku razveo, nakon čega je Antonela nepromišljeno uletjela u jednu kratkotrajnu avanturu. „Život je odjednom krenuo nekim drugim smjerom. U toj kratkotrajnoj vezi sam dobila djevojčicu“, objašnjava.

Prije tri godine ponovno je ostala trudna, ovoga puta u vezi s muškarcem iz Njemačke. „Moj partner me je odmah počeo nagovarati na pobačaj. Njegove riječi su me potresle. Nisam znala da će reagirati tako rezolutno“, kaže. Nadala se kako će imati više suosjećanja i da je neće, kao toliki ljudi do sada, hladno preusmjeriti na ginekološku ambulantu. Njezina obitelj se također protivila bebi.

„Svi su mi predlagali pobačaj, ali ja sam im odgovorila kako moram razmisliti i posavjetovati se“, prisjeća se. Antonela je preko društvenih mreža saznala za Udrugu Betlehem. „Javila mi se gospođa Sonja. Priznala sam joj kako sam zbog trudnoće potpuno izgubljena. Uplašena sam, ne znam kako ću dalje. Ona mi je rekla da ne smijem pobaciti jer mi je Bog s razlogom darovao ovo dijete. On ima plan za mene. Plan koji mi je za sada još uvijek nepoznat i koji tek moram otkriti. To je zvučalo dobro.“

Slučajan susret s članovima Inicijative 40 dana za život

Naša druga sugovornica Viktorija se nakon preseljenja u Zagreb također suočavala s nagovaranjima na pobačaj. „Mama mi je govorila kako ona iz vlastitog iskustva zna koliko je teško biti samohrana majka. Odgovarala bih joj kako ona može pričati što god hoće, ali ja ću to dijete sigurno donijeti na svijet“, prisjeća se. U tom se razdoblju osjećala jako osamljenom i čeznula je za razumijevanjem. Pravu podršku je dobila tek kada je njezina tetka sasvim slučajno (!) ispred Vinogradske bolnice naletjela na članove Inicijative 40 dana za život.

„Tetka im je prišla, raspitala se čime se bave i ispričala im moju priču“, kaže. Viktorija se za nekoliko dana našla na prvoj kavi s voditeljem Inicijative 40 dana za život Antom Čaljkušićem. „Ante je bio predivan. Poticao me na radost zbog novog života, tješio me i pomagao mi savjetima, ali i materijalno“, prisjeća se. Viktorija svjedoči kako joj je susret s hrvatskim pro-life aktivistima označio životnu prekretnicu. Napokon se osjetila prihvaćenom. Oni su joj pomogli da shvati kako s Bogom ništa nije nemoguće.

Antonelin prvi susret s Antom Čaljkušićem dogodio se na prijedlog Udruge Betlehem i bio je, kao kaže, „hm, jako zanimljiv“.

„Na kavi sam se pojavila u svojoj muci, u nekom bolnom grču, sva u strahu od budućnosti. Preko puta mene je sjedio čovjek koji je s neopisivom radošću i nevjerojatnom lakoćom pričao o Božjem naumu za moj život“, kaže. Njegove su joj riječi u početku bile nerazumljive, ali su joj s vremenom postale sve jasnije. Ante joj je govorio o životu koji bez Boga nema smisla. O Bogu koji je, unatoč njezinim padovima, ljubi i prihvaća. Priznaje kako se do tada doživljavala vjernicom, ali ju je tek ova teška situacija dodatno zbližila s Bogom. „Sada čvrsto vjerujem kako se Bog koristio Inicijativom 40 dana za život kako bi spasio moje dijete, ali i moj život u vječnosti. Tko zna što bi se dogodilo da nije bilo njih…“, tvrdi.

„Kada djeca navečer zaspu, onda vas to muči…  Dolaze vam slike… Zamišljate kako bi to dijete sada izgledalo… Pitate se je li vam oprostilo… Onda shvatite kako nekakav novac ili strah od budućnosti nije smio zapečatiti sudbinu nevinog djeteta…“

Njezin dječak se rodio prije dvije godine. Inicijativa je sljedećih godinu dana Antonelinoj obitelji osigurala besplatan stan i materijalnu pomoć. „Trebalo je proći dosta vremena da biološki otac upozna svojeg sina. Čak je tražio da se DNK analizom dokaže kako je on njegov otac. To su bili strašno teški periodi koje ne bih mogla preživjeti bez bratske podrške članova Inicijative“, priznaje. Antonelu rastužuju podsmjesi na račun molitelja ispred bolnica. „Njima poručujem da gledaju svoja posla i svoj život. Ja znam što sam sve prošla i kako sam mogla završiti. Ti ljudi su mi pomogli podržavajući me u odluci da spasim svoj život. Znate, pobačaj traje jako kratko, a njegove posljedice se trpe čitav život. Vjerujte mi, znam o čemu govorim…“

‘Bog je blagoslovio moju odluku’

Viktorijina djevojčica je rođena prije dvije i pol godine. „Bila je posebno lijepa beba. Sjećam se njezinih nebesko plavih očiju. U tom trenutku sam shvatila kako su članovi Inicijative u pravu: dijete je doista Božji dar. Bog mi je darovao ovo dijete. Nije dozvolio da odbacim najvrjedniji poklon“, kaže. Ova mlada majka se u međuvremenu zaručila. Premda biološki otac još nije priznao djevojčicu, Viktorijin zaručnik je bebu s ljubavlju prihvatio.

„Bog je blagoslovio moju odluku za život. Nagradio me je predivnom djevojčicom koja je potpuno promijenila moj život. Prije sam bila bahata, bezobrazna, problematična, djevojka koja je psovala i uvijek bila u nekakvom svom, uglavnom lošem filmu. Bog me je kroz moju djevojčicu smekšao, ublažio i približio k sebi. Ponovno sam se počela moliti i krenula u crkvu. Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da moja tetka nije naletjela na molitelje ispred bolnice“, zaključuje Viktorija.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

HVALA, MAMA! Slavna glumica pozvala žene da se hvale pobačajem, njihov odgovor će vam popraviti dan

“Ovo je dijete za koje su mi rekli da ga pobacim… čudo!”

Alyssa Milano, američka glumica koja je nedavno predvodila skupinu hollywoodskih glumaca u pokušaju da izvrši pritisak na saveznu državu Georgiju kako se u njoj ne bi izglasao zakon koji zabranjuje pobačaj nakon što djetetu u utrobi majke započne kucati srce, nedavno je na Twitteru pokrenula novu kampanju naziva “Žao mi je, ali mi nije žao”.

Milano je putem kampanje pozvala žene da ispričaju svoju priču o pobačaju kako bi “pomogle osvijetliti važnost tjelesne autonomije”. Ipak, stvari se nisu razvile onako kako je ona očekivala. Odgovori koje je dobila mahom su svjedočanstva ljudi koji zahvaljuju svojim majkama i bakama što nisu pobacile, te ističu kako je odluka za život bila prava odluka i u njihovim životima, te životima njihovih prijateljica.

Alyssa Milano

@Alyssa_Milano

If you’d like to share your personal abortion story on my podcast to help shine a light on the importance of bodily autonomy, please record story on your voice memo app and email it to below address. If you’d like to remain anonymous please say so in your email.

Sorry Not Sorry

@sorrynotsorry

Nearly one in four women in the United States will have an abortion by age 45. Do you want to share your story on #SorryNotSorry? Email Submissions@sorrynotsorrypod.com

Broj osoba koje o tome govore: 2.099

Izdvojili smo neke od odgovora:

„Moja mama je bila samohrana majka, neudana, kći pentekostalnog propovjednika, imala je rijetku bolest krvi i radila nisko plaćeni posao u tvornici. Poticali su je da me pobaci govoreći joj da ćemo u protivnome i ona i ja umrijeti. Izabrala je život i sada se ja brinem o njoj. To je moja priča.“

 

“Moja baka je išla pobaciti moju majku, ali predomislila se u posljednjem trenutku. Zahvaljujući tome moja mama, moje dvoje braće i ja smo rođeni, baš kao i moje dvoje djece… ups, zaboravila sam i troje svojih prekrasnih nećaka.”

„Životi žena koje poznajem koje su bile silovane i odlučile zadržati trudnoću ili mogućnost posvojenja nisu bili ispunjeni tjeskobom. Moje prijateljice koje su pobacile imale su mentalne, emocionalne i fizičke probleme. Nekoliko njih ne može imati djecu zato što im je pobačaj oštetio tijelo.“

“Ovo je dijete za koje su mi rekli da ga pobacim… čudo!”

“U San Franciscu krajem 1973. mojoj su majci tri liječnika u tri različite klinike rekli da pobaci zato što je imala 39 godina (smiješno), zato što je bila Latinoamerikanka i zato što bi joj to bilo šesto dijete. Je li to bio rasizam? Savjetovali su me: ‘Ne morate reći svome mužu.’ Koliko beba ne preživi ovakvu situaciju?… Ona im je rekla da nikada ne bi mogla ubiti svoje dijete. Moja majka je prestrašena ovim zastrašivanjem prestala obavljati prenatalne preglede i ja sam bila rođena u općoj bolnici u San Franciscu umjesto u bolnici koju je redovito posjećivala.”

“Žalim što sam odlučila pobaciti kada mi je bilo 23 godine. Kakav sam prekrasan dar propustila. S 47 godina mi još uvijek nedostaje to dijete. Bog mi je oprostio. Jer to je ono što on jest. Jako mi je žao što sam odabrala pobačaj!!!”

Ivo Džeba | Bitno.net

ZA OBITELJ Ovo je obitelj s trinaestero djece kojoj će jedan hrvatski biskup oprati noge na misi Večere Gospodnje

Ovim činom biskupija ove godine u centar želi staviti obiteljsku zajednicu

Na misi Večere Gospodnje u dubrovačkoj katedrali na Veliki četvrtak 18. travnja dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u obredu pranja nogu, po primjeru Isusovog pranja nogu apostolima, ove godine oprat će noge jednoj obitelji.

Obitelj kojoj će biskup Uzinić oprati noge na Veliki četvrtak je obitelj Marijane i Tomislava Franušića koja ima 13 djece, od kojih najmlađe ima 7 mjeseci. Najstarije dijete Andrea ima 24 godine i nalazi se u benediktinskom samostanu u mjestu Sant’ Angelo in Pontano u Italiji.

Podsjetimo, papa Franjo već nekoliko godina obredom pranja nogu na Veliki četvrtak skreće pozornost kršćana kao i cijele javnosti na milosrdnu Božju ljubav koja obuhvaća sve ljude uključujući i one na marginama društva. Svojim činom otvorio je mogućnost Crkvi diljem svijeta da taj obred proširi i na druge sudionike što se već događa u nekim biskupijama i župama diljem svijeta, a ovim činom tome se pridružuje i Dubrovačka biskupija, koja ovim ove godine u centar želi staviti obiteljsku zajednicu.

Dubrovačka biskupija | Bitno.net

NA UDARU DJECA Djelatnici ‘transrodne klinike’ upozoravaju: ‘Djeca od tri godine starosti prolaze kroz nepotrebni tretman promjene spola’

“Ne vjerujem da razumijemo što se događa u ovom složenom području, a potreba za prihvaćanjem različitih stavova je ključna. To je teško postići u trenutačnom okruženju u kojem se potrebna debata i rasprava stalno potiskuju ili predstavljaju kao ‘transfobične’ ili na neki način obilježene predrasudama”

Foto: Shutterstock.com

Petero radnika jedine britanske javnozdravstvene transrodne klinike naziva Gender Identity Development Service dali su otkaz zbog straha da djeca već od tri godine starosti prolaze kroz nepotrebni tretman promjene spola, piše londonski Times.

Svih petero kliničara koji su napustili svoje radno mjesto bili su dio tima koji je odlučivao bi li djeci prije puberteta trebalo davati sredstva koja zaustavljaju lučenje hormona koji utječu na razvoj.

Prema njihovom uvjerenju, na pojedine mlade osobe koje su imale problema sa svojim seksualnim identitetom vršio se pritisak da izvrše promjenu spola, nakon što se pogrešno utvrdilo da su transrodni.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Jedan od kliničara je izjavio kako je jedina stvar koja ga je držala na radnom mjestu protekle dvije godine „bio osjećaj da je veliki broj djece u nevolji“, zbog načina na koji se klinika odnosila prema njima. „Bio sam tamo kako bi zaštitio djecu da ih se ne ošteti“, rekao je.

Tijekom protekle tri godine najmanje 18 djelatnika je napustilo kliniku zbog načina na koji su pacijenti u njoj dijagnosticirani. To čini još strašnijim podatak da je od 2010. do 2018. broj osoba koje se godišnje obraćaju klinici porastao s 94 na 2519.

Ravnatelj Centra za medicinu utemeljenu na dokazima pri sveučilištu u Oxfordu, Carl Heneghan, izjavio je za Times kako „uzevši u obzir malobrojnost dokaza, korištenje lijekova pri tretiranju rodne distrofije uvelike znači neregulirano eksperimentiranje uživo na djeci”.

Iz klinike su poručili kako se „tek proteklih godina u svijetu dramatično povećao broj mladih koji koriste usluge specijalista“.

„Prije toga ih je bilo vrlo malo te je stoga teško prikupiti dovoljan broj dokaza kako bi se izvršilo vrednovanje načina na koji su tretmani vršeni“, poručili su.

Vrijedi istaknuti kako je u veljači ove godine objavljen interni izvještaj klinike koji je sastavio dr. David Bell, u kojem je upozoreno na niz problema u dijagnosticiranju pacijenata. Bell je u izvještaju naveo kako mnoga djeca „preuzimaju trans identitet kao rješenje“ za „brojne probleme poput zlostavljanja u obitelji, nošenja s teškim gubitkom, homofobije”, kao i zbog “poremećaja iz spektra autizma“.

U izvještaju je stajalo i kako „rad klinike nije na razini svoje zadaće, a dječjoj se dobrobiti pristupa na neprihvatljiv, neadekvatan način zbog čega će neka živjeti sa štetnim posljedicama”. Također, istaknuta je bojazan da djelatnici bolnice popuštaju pod pritiskom lobističkih grupa.

Po objavljivanju izvještaja jedan od članova upravnog odbora klinike, Marcus Evans, odlučio je odstupiti s dužnosti navevši kao razlog odbijanje ostalih članova odbora da se posvete problemu.

„U svojih 40 godina rada u psihijatriji, naučio sam da je odbacivanje ozbiljnih pritužbi u vezi s pružanjem usluga često potaknuto defenzivnom željom da se spriječi bolno preispitivanje ‘precijenjenog sustava’”, napisao je Evans u svojoj ostavci.

“Ne vjerujem da razumijemo što se događa u ovom složenom području, a potreba za prihvaćanjem različitih stavova je ključna. To je teško postići u trenutačnom okruženju u kojem se potrebna debata i rasprava stalno potiskuju ili predstavljaju kao ‘transfobične’ ili na neki način obilježene predrasudama”, napisao je Evans.

Ivo Džeba | Bitno.net