Dok Plenković i Divjak uvode tablete, najbolje škole u Sydneyu vraćaju tiskane udžbenike jer digitalni ometaju učenje

Foto: Fah, GettyImages; fotomontaža: Narod.hr

Iako učionice širom Australije koriste digitalne udžbenike, jedna škola u Sydneyu proglasila je završetak ere e-udžbenika te se vratila staromodnoj tiskanoj verziji jer poboljšava razumijevanje gradiva i smanjuje smetnje i ometanje tokom učenja, piše Sydney Morning Herald.

U proteklih pet godina, osnovna i srednja škola Reddam House koristile su e-udžbenike na iPadima, no učenici su konstatno isticali kako su preferiraju udžbenike nad tabletima.

Nastavnici su također primjetili da iPadi odvlače pažnju te nisu pridonijeli tehnološkim vještinama učenika, što je navelo školu da objavi da učenici ne smiju više koristiti digitalne udžbenike i da se umjesto toga moraju vratiti na tiskana izdanja udžbenika.

“Lakoća navigacije kroz udžbenika jednostavnija je s tiskanim primjerkom udžbenika. Vjerujem da bolje uče što više čula koriste u istraživanju, čitanju i pisanju bilješki”, kazao je ravnatelj Dave Pitcairn.

I nastavnici privatnih škola koje se redovito nalaze na listama najboljih, sve češće komentiraju kako se tableti ometaju učenje.

Dr. Margaret Merga, viša predavačica na sveučilištu Edith Cowan, rekla je kako je analiza svih istraživanja razlika u formatima knjiga pokazala da se razumijevanje poboljšava kada se informacije čitaju na papiru, a ne u digitalnom formatu.

>HDZ-ova ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje povukla izjavu o odgađanju ‘Škole za život’ nakon pisma Blaženke Divjak?

>Liječnici upozoravaju: Zbog pretjerane uporabe mobitela i računala djeci prijeti čak i sljepoća

>Roditelji oprez: Za bolje kognitivne sposobnosti djeca smiju uz zaslon provesti manje od 2 sata na dan

Istraživanje o tome zašto mladi više vole tiskane udžbenike pokazuju da kod njihovog korištenja postoji veći komfor te se je lakše zadržati na pročitanom tekstu.

Studija Sveučilišta Maryland iz 2017. godine utvrdila je da postoji mala razlika u dva formata kada su učenici pitani o općim temama teksta, ali je tiskana verzija mlade učinila sposobnijima odgovoriti na specifična pitanja.

Divjak smatra da bi učenici trebali biti na tabletima i u školi i kod kuće

S druge strane ideja obrazovne reforme ministrice Blaženke Divjak uključuje uvođenje tableta za sve učenike u školama kao i njihovo svakodnevno korištenje na nastavi i izvan nje.

Po ministrici je veliki problem što se prvo slušaju predavanja, a zatim nekim učenici ne znaju riješiti zadaće, stoga smatra da bi učenici mogli gledati video predavanja prije škole, a u školi bi se odgovaralo na pitanja.

HDZ-ova ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje Dubravka Brezak-Stamać nedavno je ustvrdilaa je kako su učenici definitvno spremni za digitalizaciju, pogotovo zato jer su to generacije koje su se srodile s tabletima i računalima od malena.

Izvor: narod.hr/Sydney Mornign Herald

ISUSOVAC ODGOVARA BENEDIKTINKI Evo zašto je sestra Teresa Forcades u krivu i zašto su njene teze nespojive s katoličkom vjerom

Izražavanje sumnje o pitanju koje je nezabludivo određeno redovitim Učiteljstvom nije znak vjernosti i povjerenja, kako tvrdi sestra. Znak je prekinuća s “božanskom i katoličkom vjerom” – nešto što su svi slobodni učiniti, dakako. Ali nemojmo se praviti kako netko može otpasti od članaka koji su nužni za vjeru, a svejedno nekako nastaviti biti katolik. Ja to ne mogu, svećenici to ne mogu, biskupi to ne mogu, a ne može ni sestra Forcades

Teresa Forcades

Sestra Teresa Forcades/Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Nedavno je na Festivalu alternative i ljevice Šibenika (“Fališ”), održanog od 3. do 6. rujna, gošća bila sestra Teresa Forcades te je pokupila značajnu medijsku pažnju. O tome je drugdje pisano i neće biti produktivno ponavljati već rečeno. Ali ono što do sada nije bilo (barem koliko sam ja svjestan) napisano, jest odgovor na njezine sporne tvrdnje. Sestra Forcades slavno zagovara ređenje žena, prihvaćanje homoseksualnih veza kao dobre, moralne stvari te drži kako pobačaj treba biti dopustiv bar u određenim slučajevima. U ovome članku želim istražiti zašto je sestra Forcades u krivu.

Jasnoće radi, odmah ističem kako ovo nije osobni napad na benediktinku. Kažu mi da je simpa osoba, a takav sam dojam i osobno stekao gledajući intervjue s njom. Ono što pokušavam dati je objašnjenje zašto su njezine tri navedene tvrdnje (ređenje žena, moralnost homoseksualnih veza, pobačaj u nekim slučajevima) neispravne.

Drugim riječima, zašto (ako ste katolik) ne možete misliti da je ređenje žena moguće ništa više nego što je krštenje pijeskom moguće, zašto je opravdanje koje sestra daje za moralnost homoseksualnih veza defektno ili irelevantno te zašto je (ne samo ako ste katolik, već uopće razumna osoba bilo kojega religijskog ne/uvjerenja) njezino opravdanje pobačaja u određenim slučajevima potpuni promašaj. Ako imam vašu pažnju, započnimo od poslovičnog početka.

Ređenje žena?

intervjuu za HRT, sestra na komentar “Vjerujete da žena može biti papa, jer u Evanđelju žene nisu inferiorne” odgovara:

“Točno. Također valja reći da to nije samo moje mišljenje, nego da su se 1974. godine u američkoj Anglikanskoj Crkvi koja se zove Episkopalna Crkva dogodila prva zaređenja žena, žena svećenica [sic]… Tadašnji papa Pavao VI. očekivao je da će i u Katoličkoj Crkvi biti zahtjeva za zaređenjem žena. Prevencije radi, sazvao je Papinsko biblijsko povjerenje da prouči to pitanje. I postavio im je sljedeće pitanje: Postoji li u Svetome pismu nešto što bi priječilo zaređenje žena?… Nakon dvije godine podnijeli su Papi izvješće koje svi mogu pročitati na internetskim stranicama Vatikana. U izvješću stoji da u Svetom pismu nema ništa što bi priječilo zaređenje žena. Zašto onda nema zaređenih žena u Katoličkoj Crkvi? Jer je Pavao VI…. rekao: Mislim da nije vrijeme za to… Ali glavno je to da teološki i biblijski… Papinsko biblijsko povjerenstvo nije našlo nešto što bi to priječilo.”

Sad, recimo da je dokument stvarno rekao to što sestra Forcades kaže da je rekao (hint: nije). Bi li to značilo da je ređenje žena moguće? Naravno da ne. Sve što bi značilo je da jedno povjerenstvo, koje ima isključivo savjetodavnu a ne učiteljsku ulogu, nije pronašlo biblijskih temelja za isključenje mogućnosti ženskih svećenika. No možda ima drugih temelja za to – možda sakramentalnih, eklezioloških ili nekih sasvim trećih (hint: ima).

Dokument u pitanju, suprotno onome što sestra Forcades kaže, ne možete naći na stranicama Vatikana, ali možete ga vidjeti ovdje. Kaže li onda dokument kako je zaključak da nema biblijskih temelja za isključivanje ređenja žena? Evo što u dokumentu stvarno piše:

“Je li moguće kako ćemo doći do toga čak i sa službom euharistije i pomirenja, koje eminentno iskazuje Kristovu svećeničku službu koju vrše vođe zajednice? Ne čini se da će nam Novi zavjet sam po sebi dopustiti da na jasan način i jednom zauvijek riješimo problem mogućnosti pristupa žena prezbiteratu. Međutim, neki misle kako u Pismima postoje dovoljne naznake da se isključi ova mogućnost, držeći sakramente euharistije i pomirenja posebno povezanim s osobom Krista i stoga s muškom hijerarhijom, kako je prikazano u Novome zavjetu. Drugi se, nasuprot, pitaju bi li crkvena hijerarhija, kojoj je povjerena sakramentalna ekonomija, mogla povjeriti službu euharistije i pomirenja ženama u svjetlu okolnosti, a da ne ide protiv Kristove izvorne namjere.”

Komisija stoga ne kaže: “Naš je zaključak da nema valjanog biblijskog slučaja protiv ređenja žena”, već izražava mješovita mišljenja: neki drže kako su Pisma dovoljna za isključenje te mogućnosti, dok drugi misle kako je pitanje otvoreno i kako ga je teško zatvoriti samo na temelju Biblije. To je već drukčija slika, zar ne?

No, ostavimo to po strani. Ono što sestra ne kaže u intervjuu je kako dokument nema nikakav autoritet i ne predstavlja stajalište Papinskog biblijskog povjerenstva, jer dokument nikada nije bio izdan! Bila je to samo skica dokumenta, koja je procurila u medije i kojega Vatikan nikada nije objavio. I, samo da još jednom podsjetim, to je (medijima procurena) skica dokumenta (koji izražava mješovito mišljenje po pitanju samo biblijske perspektive) vijeća koje nema nikakvu učiteljsku, već samo savjetodavnu ulogu.

Mislim kako je sada poprilično jasno da sestra Forcades nije dala nikakvog razloga za mišljenje kako bi “žena mogla biti papa” (ostavimo po strani i uokvirenje toga pitanja s novinarove strane kao pitanja “inferiornosti”. Hint: što ono nije). Imamo li, međutim ikakva pozitivna razloga misliti kako ređenje žena nije moguće? Imamo – barem ako ste katolik. Dokument u pitanju je Ordinatio Sacerdotalis (njega možete pronaći na vatikanskim stranicama). Papa sv. Ivan Pavao II. u njemu piše:

“Stoga, kako bi se uklonila sva sumnja u ovome pitanju velike važnosti, pitanju koje se tiče samoga božanskog ustanovljenja Crkve, po svojoj službi utvrđivanja braće (usp. Lk 22,32), proglašavam kako Crkva nema nikakva autoriteta za davanje svećeničkog ređenja ženama i kako ovaj sud svi vjerni u Crkvi trebaju držati konačnim.”

No, čini se kako ni time sve sumnje nisu bile raspršene te je Kongregaciji za nauk vjere poslan dubium o tome je li ovaj nauk nezabludiv. Evo što kaže responsum:

“Ovo naučavanje zahtjeva konačni pristanak, budući da je, utemeljeno na pisanoj riječi Božjoj i stalno čuvano i primijenjeno u Tradiciji Crkve, proglašeno nezabludivim sa strane redovitog i općeg Učiteljstva (usp. Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog sabora, Lumen Gentium 25, 2) ” (isticanje moje).

Ovaj odgovor je onda potvrđen u još jednom dokumentu koji možete pronaći ovdje. Radi prostora i vremena, neću ga citirati.

Što je onda nauk Crkve? Ređenje žena nije moguće jer Crkva nema nikakav autoritet za to. Drugim riječima nemoguće je ne zbog biblijskih – ili barem ne primarno zbog biblijskih – već eklezioloških razloga. To je dio redovitog i općeg Učiteljstva, koje je jednako nezabludivo kao i izvanredno Učiteljstvo – papa kada ex cathedra proglašava dogmu. Kao što Lumen Gentium u broju 25 kaže:

“Premda individualni biskup nema prerogativu nezabludivosti, svejedno navješćuju Kristov nauk nezabludivo kadgod, makar raspršeni po svijetu, ali svejedno održavajući vez zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom, autentično naučavaju po pitanju vjere i morala, i u suglasju su kako stajalište u pitanju treba biti definitivno prihvaćeno.”

Ili, Prvi vatikanski sabor u Dei Filius 3:8:

“Po božanstvenoj i katoličkoj vjeri ima se vjerovati u sve ono što je sadržano u riječi Božjoj kako nalazimo u Pismu i Tradiciji te što Crkva predlaže kao pitanja božanske objave, bilo po formalnome sudu ili po njezinu redovitom i općem Učiteljstvu.”

Da ne bude zabune, Lumen Gentium 25 pojašnjava kakvu vrstu pristanka vjernici duguju nauku (nezabludivom nauku) redovitoga Učiteljstva (u koji spada nemogućnost ređenja žena):

“U pitanjima vjere i morala, biskupi govore u ime Krista i vjernici imaju prihvatiti njihov nauk i prionuti uza nj s religioznim pristankom. Ovaj religiozni pristanak uma i volje mora se na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu Rimskoga Prvosvećenika, čak i kada ne govori ex cathedra…” (isticanje moje)

Vjernici dakle duguju Učiteljstvu pristanak uma i volje – nešto što sestra Teresa Forcades, čini se, ne prakticira. U pismu u kojem pojašnjava svoja stajališta o pobačaju, piše:

“Nijedan rimokatolik – bio teolog ili ne – ne bi se trebao bojati javno izraziti razumnu sumnju o pitanju nauka, s povjerenjem i slobodom koja pripada djeci Božjoj, kao netko tko se osjeća i zna da je među obitelji, bez straha odreknuća ili diskreditiranja. Izražavanje sumnje na razborit i razuman način znak je vjernosti i povjerenja. Također je znak poniznosti i ozbiljnog shvaćanja članstva u Crkvi i suodgovornosti koju to povlači.”

Izražavanje sumnje o pitanju koje je nezabludivo određeno redovitim Učiteljstvom nije znak vjernosti i povjerenja. Znak je prekinuća s “božanskom i katoličkom vjerom” – nešto što su svi slobodni učiniti, dakako. Ali nemojmo se praviti kako netko može otpasti od članaka koji su nužni za vjeru, a svejedno nekako nastaviti biti katolik. Ja to ne mogu, svećenici to ne mogu, biskupi to ne mogu, a ne može ni sestra Forcades, kolikogod simpa osoba bila.

Ovo je stvarno zbunjujuće jer sestra u intervjuu za voxfeminae.net kaže sljedeće:

“Važno je istaknuti da Katolička Crkva ima svoje dogme tj. istine, koje se ne dovode u pitanje jer se u tom slučaju raspada cijelo kršćanstvo i duhovnost (Bog je Isus i Isus je Bog ili Sveto Trojstvo). Neki ljudi i to preispituju i ja to razumijem, ali onda nisi katolik.”

Ono što sestri promiče je kako učenje o Isusovu božanstvu nije jedina vrsta nezabludivo definiranoga učenja koje obvezuje pristanak uma i volje – moralni nauk je također uključen, kao što navedeni dokumenti čine jasnim.

Do sada rečeno o redovitom Učiteljstvu i religioznome pristanku trebalo bi biti dovoljno kako biste shvatili zašto je neispravno njezino stajalište o istospolnim odnosima te pobačaju – barem ako ste katolik. Oboje spadaju na redovito Učiteljstvo. Kako se ovaj rad ne bi pretvorio u beskrajan niz citata, dovoljno će biti navesti ovdje Katekizam Katoličke Crkve koji sažima nauk. U broju 2357 o moralnoj procjeni istospolnih čina kaže: “Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu”, a o pobačaju u broju 2271 kaže: “Već od prvoga stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenljiv.”

Pogledajmo ipak što sestra Forcades kaže o tim pitanjima. Možda je nespojivo s vjernošću katoličkoj vjeri, ali daje li razumne argumente koji bi mogli biti uvjerljivi nekatolicima?

Homoseksualne veze dobre i moralne?

Bojim se kako to nije slučaj, barem što se tiče homoseksualnih čina. Primjerice, u spomenutom intervjuu za voxfeminae.net sestra kaže:

“Što se tiče homoseksualnosti, Katolička Crkva je nedavno promijenila svoje stajalište. Prije devedesetih godina prošlog stoljeća, Katolička je Crkva je smatrala da je grijeh ako imaš homoseksualne težnje prema drugoj osobi istog spola… ali tijekom vremena mnogo toga se promijenilo na različitim razinama. Tako je i Katolička Crkva nakon devedesetih godina zauzela drugačiji stav. Sama želja više nije grešna. Magisterij Katoličke Crkve danas kaže da, ako osjećate požudu prema osobi istog spola, to nije grijeh. To je nešto što se ne može kontrolirati. Problem nije seksualna težnja već realizacija te težnje. Ne smiješ tu osobu poljubiti, zagrliti, s njom imati seks. Po meni, to je neodrživo. Prijašnje stajalište – ne smiješ žudjeti i ne smiješ dirati – nije mi se sviđalo, ali bilo je dosljedno. Međutim ovo novije stajalište nema smisla – možeš žudjeti, ali ne smiješ dirati.”

Prije svega, volio bih znati odakle joj ideja kako je Crkva držala da su puke homoseksualne težnje ili strasti grijeh. Uvijek je, istina, bilo dio katoličkog nauka kako su takve težnje neuredne – tj. neispravne u sličnom smislu kao što su neuredne strasti za prekomjernim kockanjem, opijanjem, mojom udanom susjedom itd. – ali Crkva nikada nije naučavala kako je puko posjedovanje tih strasti grešno za osobu koja ih ima. One su rezultat izvornoga grijeha – istina. I one su prilika za grijeh – istina. I ne raditi na njima bi bio grijeh propusta – istina. Ali sama činjenica da osjetim (recimo) težnju za neumjerenim pićem, težnju za oženjenom osobom ili pak osobom istoga spola nije grijeh i Crkva to nikada nije naučavala. Jednostavno je riječ o strastima, a ne o djelima (ili propustima), za koje snosimo odgovornost.

Sestra kaže “Prijašnje stajalište – ne smiješ žudjeti i ne smiješ dirati – nije mi se sviđalo, ali bilo je dosljedno. Međutim ovo novije stajalište nema smisla – možeš žudjeti, ali ne smiješ dirati.” Ovo je jednostavno zbunjeno.

Nije kao da po katoličkom nauku “možeš žudjeti, ali ne miješ dirati” znači “slobodno kultiviraj svoju neurednu želju, slobodno potiči neuredne strasti koje su rezultat Pada, ali ne smiješ ih realizirati”. Ne, po katoličkom nauku, “nisi odgovoran za to što osjetiš ovu ili onu strast – dio je tvojega paloga stanja – ali dužan si boriti se protiv neurednih požuda, a pogotovo ne izvršiti čin na koji te potiču”.

Recimo to drukčije. Sjedim za stolom i gledam u ček. Budući da sam određeni tip karaktera, osjetim težnju otići u kasino i prokockati jutros dobivenu plaću i tako ugroziti opstanak svoje deseteročlane obitelji. To je jedna neuredna strast ili težnja. To što ju sada osjećam nije grijeh. Kako bih si uopće mogao pomoći? Ne mogu kontrolirati svoje osjećaje. No recimo da počnem poticati tu želju. Počnem namjerno zamišljati sebe kako idem u kasino, dam mašti na volju i stanem zamišljati što bih sve mogao kupiti ako masno dobijem na kocki. Odvezem se ispred kasina i gledam ljude kako ulaze, slušam prigušenu glazbu iza zatvorenih vrata… Drukčije rečeno: stavim se u bližu priliku da izvršim djelo na koje se osjećam potaknutim. Ovo – ovakvo poticanje želje koju osjetim, ne boriti se protiv nje i štoviše ohrabrivati ju – to pak jeste grijeh, jer sam sasvim slobodan prestati maštati o dobitku i sasvim sam slobodan ne ući u auto i odvesti se pred kasino, ne staviti se u opasno iskušenje. Sad, sestra Forcades govori kao da Crkva kaže: “Da, da, slobodno ti čini i ovo drugo, slobodno kultiviraj svoju želju, ali ti je samo zabranjeno doslovno ići prokockati svoju plaću.” Ali to je krivo – dakako da je grešno doslovno prokockati čitavu plaću i tako ugroziti obitelj, ali grešno je i ono prvo: dati na volju toj strasti. Ono što nije grijeh je puko posjedovanje te strasti. Isto i s osjećajima homoseksualne privlačnosti i bilo kojom drugom neurednom strašću. Ovakve zbunjenosti su začuđujuće s obzirom na to da sestra Forcades ima doktorat iz teologije.

Dalje, o ovoj temi, sestra tvrdi u intervjuu:

“Ono čemu treba težiti je poštovanje i spremnost da za drugu osobu budemo tu kada smo joj potrebni, a ne samo kada osjećamo požudu. Trebamo na drugu osobu gledati kao na biće koje je stvoreno na sliku i priliku Boga i da je ono blagoslov za tebe, ostale, cijeli ljudski rod i Crkvu. Zato vjerujem da nam homoseksualna ljubav može pokazati što je zapravo ljubav.”

Drugdje govori kako je homoseksualna ljubav slična ljubavi osoba u Trojstvu jer se ne radi o ispunjavanju potreba ili žudnji ili komplementarnosti. Ali i to je zasigurno zbunjeno. Ono što Forcades opisuje (biti kraj osobe u potrebi, gledati na drugoga kao dijete Božje, blagoslov…) nije homoseksualna, heteroseksualna ili bilo kakva posebna vrsta spolne ljubavi, već ljubav simpliciter. Jednostavno su opće oznake ljubavi, a ne specifično spolne ljubavi.

Ako dvije osobe koje inače osjećaju privlačnost prema istome spolu imaju takav odnos kakav je sestra opisala – kraj drugoga su u potrebi, u drugome vide blagoslov i biće stvoreno na sliku i priliku Boga – onda ono što imaju nije “homoseksualna ljubav” već jednostavno ljubav. Bila bi “homoseksualna ljubav” da su uključeni spolni odnosi. Ako neki odnos ne uključuje istospolne čine, onda po definiciji nije “homoseksualna ljubav” i stoga nije uopće sporna. Čini mi se kako je, stoga, sestrina rečenica obični semantički trik. Kaže “homoseksualna ljubav”, ali zapravo govori o običnoj ljubavi bez esencijalno bilo kakve homoseksualnosti.

Možemo to pokušati drukčije reći. Zamislite dva prijatelja – Uriju i Ezekiela. Recimo da Urija i Ezekiel imaju odnos istinske ljubavi. Možemo ga čak karakterizirati i na sljedeći način: “Jedan su kraj drugoga u potrebi, gledaju jedan na drugoga kao biće koje je stvoreno na sliku i priliku Boga i da je blagoslov za cijeli ljudski rod i Crkvu.” Ima li igdje u ovome homoseksualne ljubavi? Dakako da ne. Čak i da Urija i Ezekiel odjednom shvate kako ih privlače osobe istoga spola. Je li njihov odnos postao “homoseksualna ljubav”? Nije, jer ne uključuje ono što je definirajuće za takvu vezu, a ujedno i ono što je sporno u čitavom pitanju moralnosti takvih veza – naime istospolni čin (i voljno poticanje želje za njima).

Sestrine primjedbe o tome kako su osude homoseksualnih odnosa u Bibliji nevažne jer puno toga iz Biblije ne prakticiramo (poput propisa iz Levitskog zakonika) ne zaslužuje previše komentara. Pretpostavljam kako sestra ne bi rekla da Isusov nauk o blaženstvima, primjerice, možemo odbaciti jer ne prakticiramo Levitski zakonik. Ako bi se s time složila, onda bi se složila s dugom tradicijom u kršćanstvu prema kojoj moramo pažljivo čitati odlomke Pisma kako bismo shvatili je li neka uputa samo disciplinarna, privremena ili trajni moralni ili vjerski nauk. Samo reći kako su neki dijelovi Pisma tek privremeni ili lokalno-disciplinarni ne postiže ništa. Čitavo pitanje je u tome jesu li dijelovi koji govore o homoseksualnosti samo dio promjenjive discipline ili su trajni moralni nauk. Pretpostaviti prvo znači pretpostaviti ono što je u pitanju, a to nije logički impresivan potez. Ako vas više zanima, pogledajte ovdje.

O pitanju istospolnih brakova pisao sam drugdje i nije nužno ovdje ponavljati se.

Pobačaj

Sestra objašnjava (primjerice ovdje i ovdje) svoje razloge za podržavanje pobačaja. Htio bih se osvrnuti na dvije stvari. Prvo je njezina tvrdnja kako odluka o životu djeteta pripada samo majci dok god je dijete biološki ovisno o njoj – dok god ne može opstati izvan maternice, neovisno o majčinu tijelu. I ta odluka – ako se odluči pobaciti – mora biti zakonom dopuštena. Drugo je njezin razlog zašto drži da je pobačaj dopušten, naime sukob između takozvanog načela “samoodređenja” i prava nevinog ljudskog bića na život.

Uzmimo prvo ovisnost djeteta o majci i njezinu odluku o životu djeteta. Kaže sestra Forcades:

“Dok god fetus ne može živjeti neovisno o majci, ona ima moralnu odgovornost odlučivanja o njegovoj budućnosti, koja pripada samo njoj […] Poštivanje odluke majke je poštivanje integriteta njezine moralne savjesti, uključujući prihvaćanje činjenice kako objektivno može napraviti pogrešku.”

i

“Bog je stavio život fetusa dok god [ne može samostalno opstati] u ruke majke (u utrobi njegove majke) i povezao je njegov biološki život s njezinim duhovnim životom. Dobro bismo činili kada bismo poštovali ovaj primarni odnos.”

Predlažem misaoni eksperiment. Recimo da vas i mene večeras otmu izvanzemaljci, prenesu na svoj brod i izvade dio vaših organa: recimo, dio vaših pluća, dio srca, bubrege itd. Potom povežu vas na moje organe, tako da ste za svoj život biološki ovisni o meni. Onda nas vrate na Zemlju. Vi to niste htjeli, ja to nisam htio. Nismo se upuštali u aktivnosti koje će posebno privući pažnju izvanzemaljaca ili koje imaju za prirodni cilj povezivanje vašeg opstanka s mojim organima. Ali eto, našli smo se u takvoj situaciji. I recimo da naši najbolji znanstvenici otkriju način kako povratiti funkciju vaših organa, ali to će moći učiniti samo postupno, i trajat će otprilike devet mjeseci. Do tada, zahvaljujući meni i mojim organima ostajete na životu. Imam li ja tijekom ovih devet mjeseci vlast nad vašim životom? Pravo ubiti vas – i to poprilično brutalno? Moram li imati legalno pravo usmrtiti vas samo zato što ćete biti povezani biološki sa mnom kroz određeni vremenski period? Predlažem vam kako je očito da nemam. Ali samo zamijenite ovu situaciju u rečenicama sestre Terese i vidjet ćete apsurdnost:

“Dok god [vi] ne možete živjeti neovisno o [mojim organima], [ja] imam moralnu odgovornost odlučivanja o [vašoj] budućnosti, koja pripada samo [meni…] Poštivanje [moje] odluke je poštivanje integriteta [moje] moralne svijesti, uključujući prihvaćanje činjenice kako objektivno mogu napraviti pogrešku.”

i

“Bog je stavio [vaš] život dok god [ne možete samostalno opstati] u [moje] ruke [po mojim organima] i povezao je [vaš] biološki život s [mojim] duhovnim životom. Dobro bismo činili kada bismo poštovali ovaj primarni odnos.”

Ako mislite da ja u ovome slučaju nemam pravo ubiti vas samo zato što kroz određen period biološki ovisite o meni za život, onda tim više majka nema pravo ubiti svoje dijete samo zato što kroz određen period ovisi o njoj za život. Zašto tim više? Jer majka i dijete nisu stranci, njihova veza nije umjetno, već prirodno nastala (zabavna biološka činjenica: prirodna svrha maternice je podržavanje nerođenoga djeteta), imamo snažniju obvezu prema vlastitome djetetu nego li prema strancu, majka ne trpi ograničenja koja ja vjerojatno trpim dok vas podržavam na životu – osim relativno (u usporedbi s mojima) malih neugoda, tipično može činiti skoro sve što i ne-trudne žene mogu itd.

Drugo, o sukobu “prava na samoodređenje” i prava na život koji bi trebao dopustiti pobačaj, sestra kaže:

“Dugo sam razmišljala i zaključila da bi najbolji argument bio kada bih pronašla primjer gdje su pravo na život i pravo na samoodređenje kolidirali (kao u slučaju pobačaja), ali Crkva je ovog puta dala prednost pravu na samoodređenje. I pronašla sam ga! Dakle, imamo oca i dijete kojemu treba presađivanje bubrega. Ovo nije imaginarna, već vrlo česta situacija. Samo u SAD-u devedeset tisuća ljudi treba bubreg i ako im ga nitko ne donira umrijet će (ne u godini dana, ali s vremenom). Kao posljedica toga u SAD-u godišnje umre tri do četiri tisuće ljudi. Znači, imamo bolesno dijete i oca koji ima kompatibilni bubreg. Je li Katolička Crkva spremna prisiliti oca da donira bubreg? Hoće li ga u suprotnom strpati u zatvor? Ne. Crkva mu kaže: “Bilo bi dobro da doniraš bubreg, ali to je tvoja odluka.” Moje je pitanje: Zašto otac ima pravo na odluku, a majka nema? U oba slučaja dijete će umrijeti.”

Ali ovo je, kao i puno toga prije, zbunjeno. Prije svega, ne znam odakle ideja da bi Crkva ocu u takvoj situaciji rekla kako nema moralnu obvezu dati svoj bubreg. Ima li neki dokument koji to kaže? Ako ima, voljeli bismo ga čuti u punoj verziji, sa stvarnim mjestom gdje ga se može naći. Osim toga, rekao bih kako je poprilično jasno da ako otac ne bi dao bubreg – bez bilo kakve druge opasnosti za sebe ili sina – bio bi kriv za grijeh nehaja u dopuštanju smrti svoga djeteta, prema kome ima osobitu obvezu. Ali ostavimo to po strani.

Da bi njezina analogija uspjela, slučajevi moraju biti u moralno relevantnim točkama isti. Jesu li? Teško. Slučaj pobačaja je slučaj izravnog i namjernog oduzimanja života – namjerno usmrćivanje ljudskoga bića. Slučaj oca i bubrega nije, već je u najboljem slučaju nedjelovanje kako bi se smrt spriječila (a koja dolazi tek na duge staze i koja se može drugim načinima i donatorima spriječiti). Otac nema pravo uzeti medicinsku aparaturu i ubiti svoga sina, čak i kada bi imao pravo dopustiti mu da umre (ne kažem da ima – dapače). Ispravna analogija bi bila da otkriju kako nerođeno dijete ima srčani defekt i kako će in utero operacija kojom će transplantirati dio majčina tkiva moći mu povratiti zdravlje. Ali inače, od toga će umrijeti tek puno kasnije, medicina će dugo moći kompenzirati taj defekt, a možda se pronađu i drugi donatori. Ima li majka ovdje pravo ubiti svoga sina? Dakako da ne. Ništa manje nego otac ima pravo ubiti svojega.

Sve u svemu, situacije nisu paralelne i stoga sestrina analogija nije uspješna. Nije dala nikakvoga dobroga razloga za mišljenje kako je pobačaj moralno dopustiv ili da treba biti legalan. Za više informacija o argumentima o temi pobačaja, možete baciti oko ovdje.

U zaključku ove poduže reakcije, mislim kako sestra Forcades nije dala dobroga opravdanja za svoje sporne teze, kako je postalo jasno da su nespojive s katoličkom vjerom i kako nije dala čak ni dobrih razloga za razumnog ne-katolika da po tome pitanju slijedi njezino razmišljanje. Zato je sestra Teresa Forcades u krivu.

Hrvoje Juko SJ | Bitno.net

SJEVERNA KAROLINA Potresna i istovremeno prekrasna fotografija obitelji koja je izgubila dvije djevojčice

Bračni par Wingfield je prvu svoju djevojčicu, Annabelle, izgubio u prvom tromjesečju trudnoće, a druga djevojčica Sariah je preminula nedugo nakon rođenja

Foto: Facebook

Bračni par Eric i Zandra Wingfield iz gradića Sapphirea, koji se nalazi u američkoj državi Sjeverna Karolina, jednog je dana zamolio obiteljsku prijateljicu da ih fotografira sa sinom Samuelom, donosi Live Action. Međutim, fotografkinja Tiffany Fullove je bila upoznata da dječak Samuel nije njihovo jedino dijete jer je Zandra prije toga bila trudna s još dvije djevojčice.

“U srcu sam osjetila kako na fotografiji moraju biti sva njihova djeca. Kao majka koja je imala četiri spontana pobačaja, ponekad mislim da se ljudi sjećaju samo svoje žive djece. Moja djeca, premda nisu rođena, za mene su također stvarna”, objašnjava Tiffany Fullove.

Bračni par Wingfield je prvu svoju djevojčicu, Annabelle, izgubio u prvom tromjesečju trudnoće, a druga djevojčica Sariah je preminula nedugo nakon rođenja.

Obiteljska fotografija je nastala na plaži u Floridi, a nakon toga je Alix Cox iz Seremdipity Photography na fotografiju dodala siluete dviju djevojčica. Rezultat je fotografija koja je istovremeno prekrasna i potresna.

Majka Zandra Wingfield je na drugoj fotografiji prikazana kako u naručju drži plišanog medvjediće koji je težak kao i beba Sariah u trenutku rođenja.

Inače, Eric Wingfield je prošle godine na svojem Facebook profilu objavio tužnu vijest o smrti svoje novorođene kćeri, u kojem je molio za čudo poput Lazarovog uskrsnuća, što se nikada nije dogodilo.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

PRIČA IZ LOS ANGELESA Kako je svećenik spasio dušu birajući krivi broj na mobitelu: ‘Bog se koristio mojom nespretnošću’

Priča koja bi mogla promijeniti vaše mišljenje o slučajnostima…

Foto: Flickr.com

Da Bog zaista djeluje na nevjerojatne načine dokazuje i iskustvo koje je na Twitteru nedavno podijelio otac Goyo Hidalgo, svećenik koji djeluje u nadbiskupiji Los Angeles. Svećenik je objasnio kako je nedavno slučajno poslao jednu poruku na pogrešan broj, donosi Church Pop. U poruci je pisalo: „Ovdje otac Goyo. Znam da vam je potreban razgovor. Ovdje sam za vas.“

Nakon dvije minute je primio odgovor u kojem je pisalo: „Dugo sam htio razgovarati sa svećenikom ali se nisam usudio… Kako ste znali?“. Otac Goyo je zaključio: „Nisam znao. Poslao sam na krivi broj. Hvala Bogu što se koristio mojom nespretnošću.“

Ova priča je oduševila brojne vjernike, a neki od njih su prepričali svoja slična iskustva. Jedna osoba je ispričala kako ju je jednom, nakon što deset godina nije bila u crkvi, “neobičan osjećaj natjerao da posjeti crkvu“. Bila je subota i ta osoba nije imala namjeru razgovarati sa svećenikom. Međutim, nije znala kako je crkva ustvari otvorena zbog ispovijedi i da će se za nekoliko sekundi pred njom stvoriti svećenik.

Jedna žena je prepričala iskustvo koje je doživio njezin brat koji je 2015. godine u snu gotovo doživio srčani udar. Međutim, u tom trenutku ga je probudio poziv osobe koja je okrenula pogrešan broj. Čovjek je u tom trenutku prepoznao simptome srčanog udara, nazvao je hitnu pomoć i završio u bolnici. Liječnik mu je rekao kako zasigurno ne bi preživio da se u ključnom trenutku nije probudio, odnosno – bio probuđen.

Kasnije je saznao kako ga je te noći slučajno nazvao bivši zatvorenik. Čovjek ga je posjetio u bolnici i od njega doznao kako očajnički treba potvrdu da je u stanju napraviti nešto dobro.

Fr. Goyo@FrGoyo

I left a message for a parishioner, “this is fr. Goyo. I know you needed to talk. I’m here.”
2min later a call back,
“I wanted to talk to a priest for a long time but I was nervous. How did you know?”

I didn’t know.
I dialed a wrong number.

Thanking God for using my clumsiness

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Neke zablude o svetoj ispovijedi

Mnogi od katolika, pa čak i od onih koji idu redovito ili povremeno u crkvu, ponekad pokazuju da žive s nekim zabludama ili sumnjama u glavi.

Te zablude i sumnje možda nisu tako jake i presudne da bi čovjek prestao ići na ispovijed, ali znaju smetati i zbunjivati. Dopustite mi pomoći u razbijanju takvih zabluda kako bismo s više uvjerenja i mirnije pristupali ispovijedi – sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom.

«Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće.»

Ova zabluda najčešće služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed. To je pokušaj smirivanja savjesti. Ova tvrdnja nije posve netočna, ona važi za sve lakše grijehe za koje je nije potrebno ići na ispovijed. Oproštenje lakših grijeha može se od Boga dobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise. Naravno, to kajanje ne smije biti samo «izverglano» radi reda, nego izrečeno iskreno. Ipak, Isus je stvorio sakrament pomirenja. Ukoliko netko misli da nije, nego da je to Crkva izmislila, neka otvori Ivanovo evanđelje i u 20. poglavlju pročita 22. i 23. redak.

Naime, osim svakodnevnih ružnih sitnica (laki grijesi), postoje i teški i veoma ozbiljni grijesi. Oni zahtijevaju ispovijed jer su ozbiljni i jer nas odvajaju od Boga i Crkve koja je zajednica Isusovih prijatelja. Učinivši teški grijeh, nije dovoljno u svojoj se sobi pokajati – i nikom ništa. Treba uspostaviti pokidane veze i s Bogom i s Crkvom. Teški grijeh ne odvaja nas samo od Božje ljubavi, nego nas čini nedostojnim članovima Isusove Crkve, odvaja nas od Crkve koja je zajednica onih koji pripadaju Bogu.

Dakle, od Boga me ne odvajaju samo riječi, kada kažem: Odričem se Boga (jer to ni jedan vjernik neće reći!), nego me teško grešna djela odvajaju od njega, bez obzira što se riječima Boga nisam odrekao. Zato što je prekid tako velik i ozbiljan, potrebno je kroz sakrament ispovijedi ponovno zadobiti milost Božju.

«Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe.»

Prva tvrdnja je točna: svećenik je grešnik. To ni jedan svećenik neće zanijekati. No, i apostoli su griješili pa je Isus svejedno upravo njima, ljudskim bićima, povjerio zadaću pomirenja grešnika s Bogom.Nisu oni to zaslužili, nego su dobili kao dar. Ni svećenik nije zaslužio ovlast da ispovijeda, nego mu je tu vlast povjerila Crkva koja je nositeljica Isusove službe.Kada bi sakramente smjeli dijeliti samo bezgrešni, onda sakramenata ne bi ni bilo.

Uostalom, onima koji kažu da svećenik kao grešnik nema pravo ispovijedati postavljamo pitanje: a kako kao grešnik smije krstiti, krizmati, služiti sv. misu, vjenčati, bolesnika pomazati? Ako je grešnik, onda je grešnik uvijek, a ne samo kad treba ispovijedati. Svi su sakramenti od Isusa i svi su isto sveti. Ako ćeš svećeniku-grešniku donijeti dijete na krštenje, kako onda nećeš k njemu na ispovijed?

«Ja nemam razloga ići na ispovijed: grešniji su oni koji idu u crkvu»

Već kad kažeš ovu rečenicu sagriješio si jer oholost i omalovažavanje drugih je grijeh! Sv. Ivan je napisao: «Tko kaže da nema grijeha, lažac je!» Ako netko misli da je grijeh samo ako nekoga ubijem, opljačkam ili mu zapalim kuću, onda se grdno vara. A što iz firme stalno nešto potkradam? A što novac trošim na kladionicama, poker-aparatima i kartanjima umjesto da ih uložim u svoju djecu i obitelj? A što psovkom uvrijedim Boga, bračnog druga i djecu? A što mjesecima nisam bio kod starih roditelja? A što ne razgovaram s roditeljima, bratom ili sestrom zbog kuće, njive, novca? A što svojim opijanjem malo-malo vrijeđam svoju obitelj i rasipam zarađeni novac? A što uvijek imam vremena s društvom na pivo, ribolov, sport, a već davno nisam pošteno razgovarao sa svojim djetetom ili bračnim drugom? Možemo nabrajati u nedogled! Zar to nisu veoma loše stvari? Bog kaže da jesu!

Mi koji idemo u crkvu nismo idealni, grešnici smo, svjesni smo toga i upravo zato osjećamo potrebu ne samo popraviti nepravdu nanesenu bližnjemu i grijehe izbjegavati, nego se nastojimo s Bogom izmiriti i zamoliti da nam oprosti na onaj način kako je on po Isusu odredio – kroz sakrament ispovijedi. Pa već sama činjenica da ne idem u crkvu je grijeh kojeg ponavljam svake nedjelje. Da nisam ništa drugo sagriješio, imao bih razloga nakon par mjeseci ili čak godina doći na ispovijed!

«Bog je dobar, baš on gleda na moje grijehe!»

Također pokušaj da se smiri savjest i da se grijesi umanje do te mjere da izgledaju zanemarivo. To je također i poigravanje Bogom i njegovom ljubavlju! Bog je ljubav, dobrota i praštanje, to je velika istina. No, u Bibliji ta-kođer piše i da grijesi vrijeđaju Boga, da izazivaju krivicu pred Bogom. Isus rekao da sve što učinimo bližnjemu, činimo istovremeno i Bogu. Ne smijemo u Bibliji birati samo ono što nama odgovara i čime ćemo umanjiti svoju odgovornost pred Bogom. Treba pošteno pročitati i sve ono što se odnosi na Božju srdžbu, Božju povrijeđenost našim grijesima i Božju kaznu. I to je također Božja riječ kao i ona koja govori o Božjoj dobroti! U Bibliji piše: «Ne reci: ‘Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi mnoge moje grijehe’ jer je s njime milosrđe i gnjev te na grešnike pada srdžba njegova…. (Sir 5, 6).

OVDJE potraži više duhovnih poticaja

«Ima vremena: molit ću se i za grijehe kajati kad ostarim.»

Još jedna grozna zabluda i zavaravanje samog sebe. Tako može razmišljati samo čovjek koji ne vidi dalje od nosa! Pa zar tolike iznenadne smrti, pogibije, nesreće nisu dovoljna opomena!? U Bibliji piše: «Ne oklijevaj vratiti se njemu i ne odgađaj iz dana u dan jer će iznenada njegov gnjev planuti i u čas osvetni ti ćeš propasti.» (Sir 5,7). A prije toga je napisano: «Ne reci: ‘Griješio sam, pa što!’ jer Gospod umije čekati. Ne uzdaj se toliko u oproštenje da gomilaš grijeh na grijeh.» (Sir 5, 4-5).

«Ne vrijedi se ispovijedati kad ću opet sagriješiti.»

Ispovijed i ne postoji da bi nam omogućila nastaviti nesmetano dalje griješiti. Ona je sredstvo u borbi s vlastitom grešnošću koje smo svjesni! Smiješno bi bilo reći: neću piti lijekove jer ću se jednom opet razboliti. Odlazak na ispovijed je znak: 1) da se nismo pomirili s vlastitom grešnošću kao s nečim normalnim, 2) da nismo ravnodušni prema grijehu i da ga ne opravdavamo, 3) da smo svjesni kako je Božji put bolji od Sotoninog, 4) da grešnost ne smatramo nečim nepopravljivim (iako ona ostaje trajno vezana uz ovaj oblik života), 5) da vjerujemo u mogućnost popravka i da ga želimo.

Ako na ispovijed idemo samo zato da bismo se riješili tereta savjesti ili iz straha pred Bogom te nastavili po starom onda to nije dobro! Kako ćeš nekome tko te je uvrijedio oprostiti ako na njemu ne vidiš želju i nastojanje da to više ne učini? Kako bi to bilo kad bi taj došao i rekao: Molim te oprosti mi, ali ja ću te opet uvrijediti? Apsurd! Bog, naravno, ne traži od nas 100 %-tnu garanciju da više nikada i ni u čemu neću sagriješiti. Takvu garanciju nitko od ljudi ne može Bogu dati. Bog traži našu želju da ne griješimo, našu želju da što duže i što više živimo u skladu s njim. Njega zanima kakav je naš stav prema grijesima koje smo učinili i što planiramo ubuduće – jesu li nam grijesi nešto normalno, što se podrazumijeva ili ih planiramo stavljati pod kontrolu, uspjeli ili ne uspjeli odmah i u određenom roku?

Dakle, na ispovijed idem jer želim sebe uvijek i iznova stavljati pod kontrolu. Pa ako Bogu nije teško uvijek iznova opraštati, kako je onda meni teško uvijek iznova počinjati? Bog je strpljiv i blag, ali ne zato da bismo se opustili i mirno nastavili griješiti, nego zato da bi nas njegova strpljivost potakla na neumornu borbu sa vlastitom grešnošću. Ako tako razmišljamo, onda se isplati ispovijedati jer je ispovijed Božja pomoć u našem nastojanju da rastemo u ljubavi, pravdi, istini, dobroti, zajedništvu, pomirenju. Ako bi svi naši grijesi ostali neoprošteni i kod Boga zapamćeni, tek onda se ne bi isplatilo truditi. A ovako – nakon ispovijedi Bog mi daje novu priliku da učinim nešto bolje i ljepše nego do tada.

«Ima grijeha koje ni Bog ne može oprostiti.»

To nije istina! Neki ljudi su, očajni radi grijeha koje su učinili, izgubili vjeru u mogućnost mira u srcu. Nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti! Bog je veći od svakog grijeha. Jedini grijeh za kojeg Isus kaže da je neoprostiv je «grijeh protiv Duha Svetoga». Teolozi uvelike raspravljaju o značenju ovog pojma, no vjerojatno je da se radi o tvrdoglavom i upornom odbijanju Božje milosti i obraćenja. Isus je rekao da grijesi protiv njega (Sina čovječjega) mogu biti oprošteni, pa čak i njegova smrt, ali odbacivanje Duha Svetoga, tj. odbacivanje mogućnost obraćenja i spasenja neće se oprostiti jer čovjek to ne želi. On svjesno odbacuje Boga, odbacuje njegovu milost pa mu ni ne može biti oprošteno.

«Znači: učinim neko zlo, ispovjedim se i nikom ništa!»

Pa nije baš tako! Čovjek mora snositi i odgovornost radi svoga zla, posebno pred zakonom. Isto tako, potrebno je ispraviti nepravdu učinjenu grijehom. Božje nas oproštenje ne oslobađa toga! Dakle, ne mogu opljačkati banku, ispovjediti se i zadržati novac jer mi je Bog oprostio. Ne mogu ubiti čovjeka, ispovjediti se i praviti se da se ništa nije dogodilo jer mi je Bog oprostio. Ako se iskreno pokajem, grijeh je oprošten, ali na sud moram. Božje oproštenje me pošteđuje božanske kazne, ali ne i zemaljske ako sam je zaslužio. Zato svako kajanje u ispovijedi mora uključiti i želju da nadoknadim štetu, vratim ukradeno, pokušam popraviti svađu, popravim tuđi dobar glas kojeg sam klevetom ocrnio, ispričam se onome koga sam uvrijedio, prihvatim pravednu zakonsku kaznu itd. Ako kradem, treba odmah prestati, ako se bavim praznovjerjem (bajanje, vračanje, tarot, reiki, visak i sl.) treba odmah prestati, ako psujem Boga treba odmah početi s popravkom, ako se opijam treba odmah početi s odvikavanjem itd. To je put obraćenja!

MALENI U CRKVI Katolički tata predlaže svojih 10 najboljih strategija za misu s djecom

Ima nekih koji kažu da maloj djeci nije mjesto na misi, da je to vrijeme kada odrasli mogu u tišini biti pred Bogom, no to je pogrešan pristup

Foto: Shutterstock.com

Biti roditelj male djece na misi djeluje poput neizvedivog zadatka. Kako od djece očekivati da budu tihi i mirni sat vremena ili više? Trebam li se izmjenjivati s mužem/ženom i na misi biti „u smjenama”? Hoće li drugi župljani biti uzrujani ako moje dijete bude bučno?

Ostavimo na trenutak sve te stvari postrani i pogledajmo činjenice. Djeca su predivan blagoslov roditeljima, ali su i predivan blagoslov Crkvi. Ako se u Crkvi ne čuje dječji plač, čuju se mrtvačka zvona. Ima nekih koji kažu da maloj djeci nije mjesto na misi, da je to vrijeme kada odrasli mogu u tišini biti pred Bogom, no to je pogrešan pristup.

Ako se u Crkvi ne čuje dječji plač, čuju se mrtvačka zvona.

Thomas Olmsted, biskup Phoenixa, u svojoj je najnovijoj apostolskoj pobudnici “Ispunite me radošću” napisao: „Vi, mama i tata, imate od Boga dan dar provođenja autoriteta u službi vaše djece.” („Ispunite me radošću”, 42)

Biskup dalje kaže, vrlo snažno i lijepo: „Vaša kućna crkva, kako vi nastavljate rasti, dojmljivo obrazuje vašu djecu. To počinje kada obitelji dovedu svoju malu djecu Isusu u Euharistiji. Posebno vas potičem da dovodite svoju malu djecu na misu. Vaša prisutnost željena je i potrebna među nama u Crkvi, a Crkva je obitelj. Dječji plač ili meškoljenje možda nekome smetaju, ali zasigurno vam ne priječe da primite Božju milost. ‘Ako se u Crkvi ne čuje dječji plač, čuju se mrtvačka zvona.’ Ako su u tim ranim godinama prisutna u crkvi, vaša će djeca usvojiti ritam odnosa s Gospodinom i s Njegovom Crkvom.” („Ispunite me radošću”, 81)

Djeci je mjesto s vama, kao obitelji, na svetoj misi.

10 najboljih strategija za misu s djecom

Sada znamo što je ideal. Znamo da je djeci mjesto na misi. Ali kako to postići? Popis koji slijedi je vodič koji će vam u tome pomoći. Sastavljen je od najboljih praksi iz različitih izvora. Molim se da će vam biti od pomoći.

1. Nahranite ih prije mise

Mala djeca ne moraju paziti na post prije pričesti, i zato ih je najbolje nahraniti prije polaska na misu. Nastojte da mogu izdržati cijelu misu, a da im ne kruli u želucu.

Za majke koje doje, a neugodno im je to činiti u klupi, s prikladnim prekrivačem, odlična opcija za privatnost je ispovjedaonica, ako nije u upotrebi za vrijeme mise.

2. Posebna odjeća i predmeti

Djeca napreduju uz redovitost i raspored. Ona imaju određene predmete koje povezuju s određenim aktivnostima. Dobra je ideja obući djecu u posebnu odjeću, koja se nosi samo u crkvu. Ona treba biti ljepša od uobičajene odjeće, ali podjednako udobna.

Također je dobra ideja imati posebnu torbu koja se nosi samo na misu. U nju možete staviti igračkicu ili knjigu koja je samo za nedjeljnu misu, a izrađena je od mekanog materijala i ne pravi buku. Roditelji su različitih mišljenja što se tiče toga je li hrana dobra ideja za misu. Ako smatrate da jest, možete ponijeti nešto uredno, poput grickalica koje se ne mrve ili voća, i paziti kako dijete jede.

3. Čisto dijete je mirno dijete

Ako djeca još nose pelene, promijenite je prije nego što pođete iz stana ili čim stignete do crkve. Ako djeca znaju sama ići na WC, neka odu to obaviti (ili barem pokušaju) čim stignete do crkve.

4. Odredite očekivanja

Podsjetite dijete da će sada na misu i da je važno da budu mirni i tihi. To je očekivanje, i vjerojatno se neće ostvariti svakoga puta. Ipak, ostanite strpljivi i ustrajni u svojem pristupu.

Očekivanja trebaju biti jednostavna. Na primjer: ostati u klupi, tiho govoriti, i ne lupati. Podsjetite ih na to dan prije, večer prije, ujutro samoga dana, u autu i u klupi.

Ostati u klupi znači da smiju stajati na zemlji, na klecalu ili na klupi ako im je godinu dana. Prije druge godine tiho govoriti znači tiho zapitkivati. Poslije druge godine cilj je da ne bude razgovora, da se ne smije lupati po klecalima, klupama ili knjigama.

5. Budite primjer

Ovdje se ne radi o samo još jednoj aktivnosti ili utakmici. Vaše dijete treba znati da se radi o drugačijoj situaciji gledajući vas i vaš govor tijela. Vi određujete ton situacije. Ako ste vi mirni i usredotočeni unatoč dječjoj pretjeranoj živahnosti, veća je vjerojatnost da će bolje shvatiti poruku.

6. Sjedite u prvim redovima

Sada možda mislite: „Nema šanse da ću sjediti sprijeda s djetetom od godine dana.” Razumijem. Čini vam se da bi trebalo raditi posve suprotno. No većina izvora o tome kaže da je bolje sjediti sprijeda. Djeca će moći vidjeti što se događa i mnogo je vjerojatnije da će zadržati pozornost ako vide što se događa. Možete djetetu šaptati dok ga držite i govoriti mu što se trenutno događa na misi.

7. Izmjenjujte se

Ako imate supružnika ili starije dijete koje vam može pomoći, onda iskoristite pomoć. Izmjenjujte se u držanju djeteta. Ako držite dijete, moći ćete malo bolje kontrolirati njegovu pozornost. Možete im pokazivati stvari ili im usmjeravati pozornost na nešto. Ako je potrebno, možete se tiho igrati tako što ćete im pokazivati križ, svijeće, oltar itd. Ići na misu s malom djecom nije lako, i trebat će se potruditi, ali to znači biti katolički roditelj.

8. Malo buke je u redu, ali buku koja ne prestaje morate nekako riješiti

Ako dijete stvara malo buke, onda se ne brinite. Nemojte da vam bude neugodno. U redu je. Drugi će župljani imati razumijevanja, a ako nemaju – to je njihov problem, a ne vaš.

Ali ako dijete buči bez prestanka, to treba nekako riješiti. Možete otići do izlaza iz crkve ili čak vani ako dijete ne prestaje bučiti, ali nastojte se što prije vratiti unutra.

Ako izađete iz crkvene lađe, nemojte spuštati dijete da se igra, jer će tako naučiti da to može raditi svaki put. Odlaženje i dolaženje nekoliko puta manje smeta od djeteta koje plače. I nemojte da vam bude neugodno! Djeci je mjesto na misi.

9. Odgovarajte na pitanja o misi

Vi ste svojemu djetetu glavni vjeroučitelj. Vi ste svojem djetetu najbolja prilika da usvoji vjeru i uči o njoj. To se ne događa osmozom. Radi se o aktivnome procesu. Što vaše dijete više zna o misi, više će moći u njoj sudjelovati i ući u cijelu stvar.

Pustite posve malu djecu da postavljaju pitanja tihim glasom (čak i ako nije posve tih). Ako nešto pitaju usred pretvorbe, i morate im odgovoriti, možete reći: „Sada molimo, ali pitaj me ponovno poslije mise.”

Također nastojte razgovarati o misnim čitanjima poslije mise i kasnije kroz tjedan. Spominjite misu u autu. Dajte djeci do znanja tijekom tjedna da je misa najvažnija stvar koja se događa nedjeljom. Također, nastojte poticati dobro ponašanje pohvaljujući to poslije mise.

10. Budite strpljivi i ustrajte

Ove strategije bi vam trebale biti od pomoći, i nadam se da jesu. Čak i ako ne uspiju odmah, zapamtite da morate biti strpljivi. Treba vremena da se formira određeno ponašanje, a treba ustrajnosti i truda, i vašega i djetetova. Ne gubite nadu.

Bog želi da vaše dijete bude na misi. Konačno, moramo upamtiti: Bog voli vaše dijete beskonačno više nego što ga vi volite, i voli ga više nego što vi znate. On želi da uspijete. Molite i nastavite pokušavati. Strpljivost i ustrajnost donose pobjedu.

Will Wright | Catholic Link

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

(VIDEO) ‘Transrodni’ muškarac pred tinejdžerima u javnoj knjižnici u SAD-u izveo performans: Puzao i režao na publiku, roditelji šokirani

Foto: snimka zaslona

Javna knjižnica u državi Washington bila je platforma za performans transseksualne osobe i, kako su je nazvali, “proslavu ponosa koju su pripremili tinejdžeri za tinejdžere”. Muškarac u pretjerano naglašenoj ženskoj odjeći smišljenom za performans pred publikom neukroćeno je urlao hodajući na nogama i rukama. Jedan roditelj nastup je nazvao “demonskim”, piše Life Site News.

“Tako izgleda demonsko opsjednuće. Znam da većina vas ne vjeruje u duhovni svijet, ali hvala vam što ste me podnijeli. Po moje mišljenju, to je to. Na sve četiri. Reži. Na teen proslavi ponosa u javnoj knjižnici.” – napisao je jedan roditelj o ovom događaju.

Ciljajući na tinejdžere, oglas na web-stranici javne knjižnice Renton za subotnji događaj je najavio: “prezentacije za sigurniji seks”, “transseksualni performans”, i obećao “zabavu ispunjenu dugom kakvu samo možete zamisliti”.

Embedded video

Kaeley Triller@KaeleyT

This is what demonic possession looks like. (Watch to the end.) I know a lot of y’all don’t believe in the spiritual realm, but thanks for bearing with me anyway. In my opinion this is it. On all fours. Growling. At the teen pride event at the public library.

1,084 people are talking about this

Kaeley Triller Harms – aktivistica u otkrivanju transrodnog pokreta – na Facebooku je objavila da su brošure na subotnjem događaju također ponudile “registratore za prsa kako bi pomogli djevojkama koje mrze svoj spol osakatiti tijela”. Grudna veziva koriste “transrodne” žene i djevojke kako bi poravnale svoje grudi i postigle muški izgled.

Među materijalima koji su ponuđeni tinejdžerima bili su i letci o preekspozicijskoj profilaksi (PreEP), što je lijek koji se svakodnevno uzima, a koji bi trebao pomoći HIV- negativnim osobama od rizika zaraze prilikom spolnog odnosa s HIV-pozitivnim osobama.

“Planned parenthood” također je ponudio materijale na ovoj manifestaciji, među kojima su bili i kondomi.

Prema objavi Kaeley Harms, osoblje knjižnice reklo je odraslima u 17 sati u subotu da moraju napustiti prostorije. Kada je Lynn Meagher, koja je prosvjedovala protiv predstave, odbila otići, policija ju je “fizički uklonila”, piše Harms.

“Dobro došli u 2019., kada, ako štitite djecu od preranog seksualiziranja, možete biti uhićeni.” – napisala je Harms.

Izvor: narod.hr/lifesitenews.com

REMEK-DJELO POSTMODERNE ARHITEKTURE Bivša protestantska ‘Kristalna katedrala’ za 12 dana postaje katolička ‘Kristova katedrala’ – pogledajte fotogaleriju

Fascinatna ‘Kristalna katedrala’ postat će ‘Kristova katedrala’, novo sjedište američke biskupije Orange.

Kristalna katedrala postaje Kristova katedrala

Kristalna katedrala postaje Kristova katedrala

Nakon višegodišnje obnove, poznata protestantka crkva u okolici Los Angelesa bit će posvećena za katoličku katedralu. Time će biskupija Orange, jedna od najbrže rastućih američkih biskupija, dobiti svoj novi dom.

Za 12 dana, biskup Kevin Vann, izvršit će obred posvećenja kojim će se i formalno promijeniti ime nekadašnje Kristalne katedrale u Kristovu katedralu.

kristalna katedrala kristova katedrala

Nekadašnji izgled Kristove katedrale/Wikipedia Commons

Dotadašnja protestantska crkva, preteča modernih “megacrkvi”, stavljena je na prodaju 2012. nakon što su njezini vlasnici, članovi crkve Shepherd’s Grove koji su pripadali Reformiranoj Crkvi u Americi, proglasili bankrot.

Biskupija Orange, koja je zbog povećanja broja vjernika htjela graditi vlastitu katedralnu crkvu, odlučila je otkupiti ovaj simbol postmoderne arhitekture izgrađen 1981. godine. Iz biskupije tvrde kako je iznos potreban za kupnju i prenamjenu protestantske crkve bio poprilično manji od planiranih troškova za granju nove katedrale.

Osim prilagodbe za katoličko bogoslužje, tijekom renoviranja povećan je broj stolica te će prema posljednjim informacijama građevina imati 2250 sjedećih mjesta. Veća slavlja, za više od 20 000 ljudi, pritom će se moći organizirati na vanjskom prostoru ispred katedrale, s obzirom da je biskupija Orange, uz crkvu, otkupila i pripadajući kampus.

Obnovu su doživjele i poznate Hazel Wright orgulje, jedne od najvećih na svijetu.

Trenutačno biskupija ima više od milijun i pol vjernika te je 10. najveća u SAD-u.

Pogledajte fotogaleriju:

Tino Krvavica | Bitno.net

LIJEPA I ZNAKOVITA GESTA Policajci sudjelovali u pogrebu prerano rođene djevojčice koju je majka ostavila kraj ceste

“Molimo vas sjetite se u svojim molitvama Monicine majke, koja je poput Monice, i bezbrojnih drugih, žrtva kulture smrti koja je potamnila naš grad, državu i narod.”

Foto: screenshot

Prerano rođena djevojčica čije je tijelo pronađeno kako leži pokraj ceste u Brooklynu u veljači ove godine, prošle subote je pokopana uz sudjelovanje pripadnika njujorške policije.

Za organizaciju pogreba i mise zadušnice pobrinula se udruga za pomoć trudnicama, Life Center, a preminulu djevojčicu su nazvali Monica, prema majci svetog Augustina.

Šestero njujorških policajaca stupali su uz Monicin lijes u bazilici Gospe od Brze Pomoći u Brooklynu, noseći ga između nekoliko stotina župljana i članova Life Centera, dok je jedan od policajaca svirao gajde.

Tijelo malene Monice pronađeno je ispod drveta u veljači ove godine. Prema riječima svjedoka, bila je u vrećici omotanoj krvavom odjećom. Liječnici su procijenili da je bila stara oko dvadeset tjedana, te da nije mogla preživjeti izvan majčine utrobe.

Uzrok smrti nije odmah objavljen, iako se smatra da je bila riječ o spontanom pobačaju.

“Budući da živimo u ‘kulturi smrti’ i društvu odbacivanja, Life Center želi pokazati da je život svet od početka do kraja, moleći da će to što činimo unaprijediti kulturu života” objavila je udruga na svojoj web stranici.

“Jako je tužno vidjeti što se sve događa, ali mi smo zajednica i u ovome smo skupa”, komentirala je jedna župljanka koja je sudjelovala na misi zadušnici.

Malena Monica sahranjena je na groblju u Staten Islandu, u odjeljku ‘Anđela čuvara’ u kojem se pokapaju mrtvorođena i napuštena djeca. Grob će uskoro dobiti i nadgrobni kamen s uklesanim Monicinim imenom.

“Molimo vas sjetite se u svojim molitvama Monicine majke, koja je poput Monice, i bezbrojnih drugih, žrtva kulture smrti koja je potamnila naš grad, državu i narod”, poručili su iz Life Centera.

Ivo Džeba | Bitno.net

PRIČA IZ SARAJEVA Kako je Adnan Jašarević postao katolički svećenik i uzeo ime Petar Mihael

Nevjerojatna životna priča mladića iz mješovite obitelji, koji se krstio u protestantskoj zajednici, zatim stupio u puno jedinstvo s Katoličkom Crkvom i naposljetku prije nekoliko dana zaređen za svećenika

Foto: Davor Krajinović | www.nedjelja.ba

Portal Nedjelja.ba donosi priču o Adnanu Jašareviću, mladiću iz Sarajeva, koji je prije nekoliko dana, na svetkovinu svetog Petra i Pavla, u sarajevskoj katedrali zaređen za katoličkog svećenika. Rođen je 30. siječnja 1992. godine u Sarajevu, gdje je proveo cijelo djetinjstvo te završio osnovnu i srednju školu. Adnan potječe iz mješovite obitelji u kojoj se nije prakticirala vjera, ali je kroz svoju majku, kako kaže, više naginjao kršćanskom odgoju.

„Jedna susjeda je odigrala veliku ulogu u tom nekom mojem vjerskom profiliranju, kao i dobrim dijelom u vjerskom odgoju. Tako da je glede samog, da tako kažem, vjerskog opredjeljenja kod mene uvijek većinskim dijelom bilo izraženo ono kršćansko“, objašnjava.

Adnan je 7. srpnja 2007. godine kršten u sarajevskoj protestantskoj zajednici, u koju ga je susjeda vodila još kao dječaka, u kojoj je Adnan prvotno spoznao Isusa Krista. Kaže kako se njegov otac nije protivio odlascima u protestantsku zajednicu, ali nije siguran kako bi gledao na sinovljevo krštenje.

„Tako da koliko god to nekomu zvučalo grubo, ja upravo očevu smrt smatram Božjom voljom i Njegovom intervencijom kako bi mi se otvorila vrata da bih uopće mogao biti prvotno kršten, ali i to što sada milošću Božjom jesam“, kaže.

Nakon krštenja je, kako kaže, u sebi shvaćao kako mu nešto nedostaje pa je polako počeo otkrivati Katoličku Crkvu te, nakon promišljanja, stupio u puno jedinstvo s Katoličkom Crkvom. Zatim se krizmao, uzeo ime Petar Mihael i upisao Katolički bogoslovni fakultet. Kao dječak je htio biti policajac, ali je nakon srednje škole, nakon što je postao katolik i svakodnevno odlazio na svete mise, polako počeo mijenjati mišljenje.

Čitateljima portala Nedjelja.ba je objasnio kako je datum njegova krštenja, 7. srpnja 2007, znakovit jer je toga dana papa Benedikt XVI. izdao motuproprij Summorum Pontificum kojim je otvario vrata ponovnom služenju tradicionalne latinske mise.

Foto: www.nedjelja.ba

„Tako i ja, kad sam u svojem traženju upoznavao Katoličku Crkvu… Latinski jezik, tamjan i izrazita pobožnost su stvari koje sam smatrao svojstvenima njoj. Gospodin mi je 2011. dao mogućnost da nekoliko puta budem nazočan tridentskoj misi ili, kako ju je Benedikt nazvao, izvanrednom obliku Rimskog misala. Imao sam priliku i ministrirati tada, te je prvi put dovedena u pitanje moja želja postati policajcem“, svjedoči.

Njegova želja se promijenila prigodom pohoda Svetog Oca Zagrebu 2011. godine, kada je papa Benedikt XVI. prošao pokraj njega na svega desetak metara. „Gledao sam u njega i imao sam osjećaj da nam se pogled susreo“, prisjeća se. Naposljetku je na trećoj godini studija primljen u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište kao svećenički kandidat

Danas, nekoliko dana nakon što je zaređen za svećenika, Adnan je svjestan nevjerojatnih situacija kroz koje ga je Gospodin proveo. „Hvala mu na povjerenju koje ima prema meni, mislim kako se trenutni dojam može sažeti u zahvali Bogu koji je i u mojem životu rekao kako iz tame svjetlost sine. Sve one koji razmišljaju o svećeništvu potičem odazvati se ovoj uistinu velikoj avanturi, da svoj poziv povjere presvetoj Bogorodici, kraljici apostola, da Ona, pred prijestoljem svojega Sina zagovara poziv i želju postati svećenikom. Ukratko: da se odvaže odazvati se Kristu Kralju jer On ne vara““, završava.

Bitno.net