Sačuvala je dijete začeto silovanjem, a on je danas svećenik koji brani život

svećenik Alfar Antonio Velez zahvalan je majci što ga nije pobacila.
Autor: aleteia.org/laudato.hr/D.R. Photo: aleteia.org ponedjeljak, 16. rujna 2019. u 18:34
– Ono čime se moja majka najviše ponosi jest što je obranila život – kaže svećenik Alfar Antonio Vélez.

Podrijetlom iz Kolumbije, Vélez sada djeluje kao misionarski svećenik u dvama župama u Argentini. Prije nekoliko godina odlučio je izaći u javnost s osobnim svjedočanstvom kao reakcija na donesene zakone kojim se dozvoljava pobačaj u raznim latinoameričkim zemljama.

– Moja je majka bila žena velike vjere, vrlo vjerna i veoma sveta. U trudnoći je govorila da, unatoč okolnostima u kojima se to dogodilo, u svojoj utrobi nosi čudo novog života, onog života koji joj je Bog dao i kojeg, zbog tog uvjerenja, nije mogla pobaciti. Rekla je da ako joj je Bog dao taj život da mora postojati razlog.”

Velezovu majku silovala je grupa radnika u dobi od 27 godina nakon što su je drogirali tijekom jedne zabave. Kako bi prikrila trudnoću, obitelj ju je prisilila da se uda za udovca, koji se kasnije nasilno ponašao prema njoj i djetetu. S njim je imala dijete te je bila prisiljena ostati s njim godinama, ali kako bi zaštitila Alfara poslala ga je da živi kod bake.

– Majka mi je rekla što se dogodilo. Rekla je da su mnogi željeli da napravi pobačaj. Drugi su joj sugerirali da me je trebala prodati ili dati na usvajanje. Bilo je jako teško čuti sve to, imao sam samo 10 godina – priča Velez.

Jednog dana mladi Alfar Antonio Vélez suočio se s Bogom glede svega toga.

– Otišao sam u crkvu kako bih se požalio Bogu i pitao ga zašto se sve to dogodilo. Budući da sam vikao na Boga, prišao mi je svećenik i rekao mi da postavljam pogrešno pitanje: “Ne pitajte zašto, već zbog čega”. Potom je rekao da me Bog poziva da radim velike stvari.

Svećenik mu je rekao poznatu poslovicu da “Bog piše ravno krivim crtama” i da on može biti Božji instrument. Zatim je Alfaru Antoniju pročitao odlomak iz knjige Jeremije u kojem ga Bog zove i on se opire, pa mu Gospod kaže: “Ne brini, učinit ću sve za tebe.” Vélez se prisjetio kako ga je taj razgovor promijenio.

Nedugo zatim Alfar Antonio postao je sjemeništarac. Danas je taj dječak koji je začet u nasilnom i strašnom činu sretan svećenik koji brani život.

VJERA I VELIKI ZNANSTVENICI

John Galbraith Simmons pomno je proučavao biografije najvećih znanstvenika svijeta i iznio podatak da su među dvadesetoricom najvećih vrhunskih znanstvenika u povijesti, petnaestorica bili vjernici (među njima su četvorica bili pristaše deizma), a samo dva znastvenika su agnostici, a samo tojica ateisti. Među tom dvadesetoricom je više katolika (petorica) negoli agnostikâ ili ateistâ, dok su petorica pripadala drugim kršćanskim denominacijama. Stoga – zaključak je jasan – čak polovica najutjecajnijih znanstvenika u povijesti bili deklarirani kršćani.

Sir Isaac Newton, primjerice, koga Simmons smatra najznačajnijim znanstvenikom koji je ikada živio, u svojim je nastojanjima uživao veliku potporu svojih uvjerenja vezanih uz uređeni svemir kojega je stvorio Bog reda. Zahvaljujući tome, mogao je napisati: „Savršenstvo se djela Božjih sastoji u tome što su sva redom načinjena s najvećom jednostavnošću. On je Bog reda, a ne pomutnje.“ Isaac Newton nije pronašao nikakvu nespojivost između svoje kršćanske vjere i čistoće svoje znanosti, budući da je jedno drugo nadopunjalo. „U nedostatku ikakva drugog dokaza, već bi me i sam palac uvjerio u postojanje Boga“, napisao je.

Jasno je da  niti jedna kasta, niti pak svjetonazor, nemaju monopol na mudrace. U životu se može naići na okorjele umove među kršćanima, židovima, ateistima i muslimanima, baš kao što se u u svim tim kategorijama mogu susresti i čestiti umovi. Ne smije nas zaslijepiti prazna i lažna sofisticiranost naše umne elite i njihova umišljena nadmoć. Često je iskren i vrijedan radnik daleko bolji i konstruktivniji negoli samozadovoljan akademik. Na koncu: nemaju samo veliki umnici monopol na istinu, jer ona je dostupna svima koji je iskrena srca traže. (L)

https://miportal.hr/2019/07/19/vjera-i-veliki-znantvenici/

SVJEDOČANSTVO MAJKE Zašto sam prestala vikati na svoju djecu

Prestala sam vikati na svoju djecu i dogodilo se nešto “izvanredno”

“Redovito sam vikala na svoju djecu. I to često. Ponekad je to jednostavno bio plod moje frustracije što iznova i iznova ponavljam iste upute. Glasnoća i intenzitet mog glasa rasli bi dok ne bih došla u situaciju da doslovno vičem na svoju djecu. Nisam bila ponosna na te trenutke, ali sam se osjećala i donekle opravdano – na kraju, što sam još mogla učiniti kako bi me poslušali?”, iskrena je Calah Alexander u svjedočanstvu za portal Aleteia.

“Drugi put je to jednostavno bio izraz mog turbulentnog emocionalnog stanja. Bila bih uzrujana zbog nečega potpuno nepovezanog s mojoj djecom te bih s ljutnjom i neprijateljstvom reagirala čak i na njihov najjednostavniji zahtjev. To je plašilo moju djecu te su nerijetko znala plakati, a da budem iskrena, plašilo je i mene.”

Calah piše kako bi ubrzo požalila zbog svog izljeva bijesa. Djeci bi se ispričavala, a sebi zavjetovala kako više nikada neće planuti na njih.

“Neizbježno, nekoliko tjedana kasnije prekršila bih obećanje.”

Ističe kako je prestala vikati na djecu tek nakon što je krenula na terapiju te upoznala kakve posljedice emocionalno zlostavljanje ostavlja na ljude, i djecu i odrasle.

Naučila je i kako djeca svoje emocije ne mogu kontrolirati zbog nepotpuno razvijenog čeonog režnja koji regulira amigdalu (pojednostavljeno – centar za emocije u mozgu), dok je njoj kao odrasloj osobi to moguće.

Calah ističe kako je unatoč tome i dalje svoje emocije istresala na “bespomoćnu, ranjivu djecu”.

“To je bilo emocionalno zlostavljanje, bez obzira na moje namjere ili svjesnost. Dan kad sam to shvatila bio je dan kad sam prestala vikati na djecu.”

No, kako je to postigla?

“Nije bilo jednostavno – morala sam pronaći novi način kako se nositi s emocijama. Dnevna tjelovježba postala je apsolutno nezamjenjiva kao glavni oblik emocionalne regulacije, odlazak na terapije i pronalazak novih tehnika upravljanja stresom također je bilo važno.”

No, Calah kaže da je u “ranim danima” morala doslovno tretirati sebe kao dijete.

“Kad bih se uznemirila, pozvala bih samoj sebi time-out. Uvjerila bih se da su djeca sigurna, uključila im televiziju i onda bih se zatvorila u sobu kako bih se dovela u red.”

Ističe kako bi to vrijeme ponekad trajalo 10 minuta, a ponekad čak pola sata, no kako ne bi izašla iz sobe dok ne bi bila savršeno mirna i u potpunoj kontroli nad sobom. Za to vrijeme imala je uključen baby monitor kako bi bila sigurna da su djeca u redu.

“S vremenom je proces postao bolji i brži, a pozivanje time-outa sada se rijetko događa. No, uvijek u rezervi čuvam tu mogućnost kao pomoćni plan u slučaju da situacija izmakne kontroli jer istresanje emocija na moju djecu nije opcija.”

Ono što je tada uslijedilo Calah opisuje kao “izvanredno”:

“Djeca su me prestala ignorirati i počela slušati.”

“Ne kažem da su svi koji viču na svoju djecu emocionalni zlostavljači. To nije istina, kao što nije bila istina za svaki put kada sam sama vikala. Ali je bila istina ponekad.”

Calah ističe još jednu prednost prestanka vikanja na djecu.

“To mi je pomoglo naučiti ih kako da upravljaju vlastitim osjećajima. Moje šestogodišnje dijete ponekad mi priđe kad je uznemireno i pita mogu li mu pomoći da se smiri. Sjedimo u tišini i nekoliko puta duboko uzdahnemo, gledajući se licem u lice, dok se ne smiri. Onda me zagrli te se otiđe igrati.”

Za kraj ističe kako se svaki roditelj koji viče na svoju djecu mora zapitati zašto to radi. Je li uzrok tome njegovo vlastito nesređeno emocionalno stanje ili to što djeca ne slušaju.

“Ohrabrujem vas da pronađete način kako se nositi s osjećajima prije nego što pričate sa svojom djecom. To će zahtijevati rad na sebi, ali na kraju će vaša djeca imati roditelja koji će biti stvarniji odraz Kristova strpljenja, nježnosti i bezuvjetne ljubavi za sve nas.”

Tino Krvavica, Aleteia | Bitno.net

PROF. DR. PETER KREEFT: PRIJETI LI NAM POGANSTVO?

Novo poganstvo pobjeđuje ne tako da bi se Crkvi suprotstavljalo, već naprotiv prodirući u nju. Mudrije je od drevnoga poganstva. Znade da protivljenje izvana, čak i kada je posrijedi daleko moćnija snaga, nikada ne uspijeva, jer „krv mučenikâ sjeme je novih kršćana“.

**********

Najozbiljniji izazov kršćanstvu danas ne dolazi od drugih velikih religija svijeta, kao što su islam ili budizam. Nema opasnosti niti od obična ateizma koji nema dubinu, široku privlačivost, niti pak istinsku trajnost. Izazov, naprotiv, dolazi od religije koju većina nas smatra mrtvom. Ta je religija poganstvo i itekako je živa. Poganstvo je jednostavno prirodna sklonost ljudskoga duha, linija najmanjeg otpora, religija koja odgovara palome stanju čovjeka.

„Staro“ poganstvo potječe sa sela. I sama riječ „poganstvo“ dolazi od latinskoga izraza pagani, što znači „s polja“ ili „prebivatelji sela.“ Ljudi sa sela u Rimskome carstvu zadnji su se obratili na kršćanstvo. Zadnji su napustili ukorijenjenost svojih pređa u pretkršćanska vjerovanja. Danas su, naprotiv, ljudi sa sela posljednji koji napuštaju kršćanstvo u korist „novoga“ poganstva, koje cvjeta u gradovima. Staro je poganstvo bilo daleko veća stvar od novoga. Chesterton je upravo briljantno sažeo čitavu duhovnu povijest svijeta u samo jednoj rečenici: „Poganstvo je bilo najveća stvar na svijetu, a kršćanstvo ga je ipak nadmašilo pa slobodno možemo reći da je sve što je uslijedilo nakon njega razmjerno mala stvar.“

Najmanje su tri elementa staro poganstvo činila velikim. Niti jedan od njih nije prisutan u novome poganstvu. Prvi je bio osjećaj pobožnosti (pietas), – prirodna vjerska sklonost štovati nešto što te nadmašuje, poniznost koja instinktivno spoznaje čovjekovo podređeno mjesto unutar velike rasporedbe svari. To je pratila „umjerenost“, osobito u klasičnoj uljudbi. Krilatica „ničega previše“ bila je odličje svakoga Apolonova hrama, zajedno s riječima „spoznaj sama sebe.“ Ta se prirodna skromnost i uvažavanje uvelike razlikuju od arogantna stava novoga pogana na suvremenom Zapadu. Jedino istočnjačka društva i dalje čuvaju tradicionalno štovanje. Zapad to ne razumije, već naprotiv smatra u najboljem slučaju zastarjelim, a u najgorem prijetvornim. Novo je poganstvo praktično pobožanstvenje čovjeka, religija čovjeka kao novoga Boga. Jedna od njegovih popularnih krilatica, koju nerijetko ponavljaju i sami kršćani, glasi: „beskrajna vrijednost ljudske osobe.“ Njegov je cilj izgradnja neba na zemlji, spasenje bez onostrana Spasitelja. Još jedna riječ koja se koristi za novo poganstvo jest humanizam, religija koja ne podiže svoje oči prema nebu, već nebo uporno želi ugurati u vlastitu glavu. Sljedeći sastojak staroga poganstva koji je izostao u novome jest objektivna moralnost – ono što je C.S. Lewis nazvao „Tao“ u svome proročkome klasiku „The Abolition of Man.“ Pred-modernome čovjeku, jednako poganinu kao i kršćaninu, moralne su vrijednosti bile apsolutne, nepopustljive i neupitne. Bile su ujedno i objektivne – otkrivene više negoli stvorene, zadane u samoj naravi stvari.

Sve se to promijenilo. Novo je poganstvo ovisno o prilikama i jako pragmatično. Govori kako smo mi sami tvorci moralnih vrijednosti. Moralni zakon kojega nalazi nije samo upisan u ljudskome srcu, već ga štoviše ono samo piše. Ne priznaje Božju objavu, pa stoga nema kriterija po kojima bi se nečije vrijednosti proglasile pogrešnima.

Najomiljeniji biblijski citat novoga poganstva je „ne sudite.“ Jedini je sud onaj upravljen protiv samog donošenja sudova. Jedino što je pogrešno jest pomisao kako uopće postoji nešto što bi se istinski moglo proglasiti pogrešnim. Jedino radi čega treba imati grižnju savjesti jest sam osjećaj grižnje savjesti. Budući da je čovjek, a ne Bog, ishodište svih vrednota, nemoj meni nametati „svoje vrijednosti» – još jedna omiljena izreka.

Zapravo je riječ o politeizmu – obilju božanstava, obilju onoga što se može smatrati dobrim, bezbroj različitih moralnosti. Nitko više ne vjeruje u Zeusa, Apolona ili pak Neptuna. (Pitam se zašto: je li znanost uistinu osporila njihovo postojane ili je posrijedi puko pomodarstvo, pasivno oblikovanje vlastitoga mnijenja na temelju časopisâ?) No, moralni je relativizam jednak drevnome politeizmu. Svatko od nas postaje božanstvo – davatelj, a ne primatelj zakona.

Treći je sastojak staroga poganstva, kojega u novome nema, strahopoštovanje prema onostranome, osjećaj štovanja i tajnovitosti. Stari je poganin štovao najrazličitije stvari: od Zeusa, do praktično krava, ali je njegovo štovanje bilo istinsko. U modernu svijetu nestaje i sam osjećaj za štovanje, pa čak i u našoj vlastitoj liturgiji, koja ponekad zvuči kao da ju je sastavio kakav Odbor za ukinuće svega poetskoga. Naš je osjećaj za religioznost presušio. Moderna je religija demitologizirana, lišena čudesa, lišena istinskoga osjećaja za božansko. Bog nije Gospodin već bezlično Sve; nije transcendentan, već je imanentan, nije nadnaravan, već je naravan.

Panteizam je ugodan i kao takav predstavlja summum bonum modernoga svijeta. Sila iz čuvenih „Ratova zvijezda“ panteistički je Bog, i kao takav neizmjerno popularan, jer je „nalik na knjigu na polici“ kako se izrazio C.S. Lewis – dostupan kada god ga poželiš, no ne i naporan onda kada ga ne želiš. Nije li daleko povoljnije misliti da smo mjehurići božanske pjene, negoli pobunjena djeca pravednog božanskoga Oca! Panteizam ne poznaje osjećaj za grijeh, jer grijeh podrazumijeva odjeljivanje, dok te nitko ne može odijeliti kada se tvoj „bog“ zove Sve. I tako je treće obilježje, izostanak onostranosti, povezano s drugim, nepostojanjem apsolutne moralnosti.

Novo poganstvo predstavlja veliki trijumf tlapnje. Ne gubeći uzbudljivost i patinu religije, ostavlja po strani svaki sveti strah. Novo poganstvo odlučno odbija „strah Božji.“ Gotovo svi današnji naučavatelji religije, pa čak i oni koji sebe pogrešno nazivaju katoličkima, slažu se da je ono što Biblija naziva „početkom mudrosti“ – a to je upravo strah Gospodnji – upravo prva stvar koju valja iskorijeniti iz uma mladih uz pomoć „blage“, a zapravo destruktivne snage moderne pop psihologije.

„Savršena ljubav izgoni strah,“ rekao je Sv. Ivan Evanđelist, ali kada se Bog prometne u nekakvu dobrodušnu maskotu, više nema straha kojega bi valjalo izagnati. No, kada toga nema, savršena ljubav gubi svoje snažno korijenje. Umjesto toga postaje puka sućut – nešto dobro, ali mlako, pa čak i slabo. Upravo ono kako si ljudi danas zamišljaju religiju. Više nema začudnosti. To da nas biblijski Bog ljubi, nalik je na silan udarac groma i munje; to da nas „bog“ novoga poganstva ljubi, bjelodani je klišej.

Novo poganstvo pobjeđuje ne tako da bi se Crkvi suprotstavljalo, već naprotiv prodirući u nju. Mudrije je od drevnoga poganstva. Znade da protivljenje izvana, čak i kada je posrijedi daleko moćnija snaga, nikada ne uspijeva, jer „krv mučenikâ sjeme je novih kršćana“. Kada je Kina otvorila vrata misionarima sa Zapada, dogodilo se 2 milijuna obraćenja u 60 godina; dok su Mao i komunizam progonili Crkvu, dogodilo se 20 milijuna obraćenja u 20 godina. Crkva u Istočnoj Njemačkoj daleko je snažnija od one u Zapadnoj Njemačkoj, iz istog tog razloga. Novo poganstvo to razumije te se koristi podmuklom i nadasve sugestivnom strategijom zmije. Šapće upravo riječi što ih je u Svetome Pismu izgovorila zmija: „Zar vam je Bog rekao…?“ (Post 3,1).

Novo je poganstvo udružilo snage sa sva tri neprijatelja teizma: humanizmom, politeizmom i panteizmom. Jedinih pet mogućnosti za konačni smisao i vrijednosti glase: ateizam (nema Boga); humanizam (čovjek kao Bog); politeizam (puno božanstava); panteizam (jedan ali imanentni Bog); i teizam (jedan jedini transcendentni Bog). Bitka petorice kraljeva u Dolini Armageddona možda uistinu započinje u naše vrijeme. Nije mudro pretkazivati, ali znakovi vremena pomnu će promatraču ukazati na temeljnu prekretnicu, kraj jednoga doba.

Takozvani pokret Novoga doba („New Age“) kombinira sva obilježja opisana pod zajedničkim nazivnikom novoga poganstva. Posrijedi je pokret s vrlo fleksibilnom organizacijom, zapravo na neki način ponovni procvat hipijevskoga pokreta 60-ih, a ne neki čvrsto uobličen projekt. No, strategije su povezane na tri mjesta. Možda na zemlji ne postoji urota koja objedinjuje neprijatelje Crkve, ali strategija pakla svakako nadilazi onu zemaljsku. Samo je jedna strategija koja nadilazi onu paklensku – strategija neba.

Vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Štoviše, Bog se služi đavlom kako bi nadvladao đavla, baš kao što je to učinio na Kalvariji, kada su se sile židovskoga, grčkoga i rimskoga svijeta ujedinile da bi razapele Krista, kao što je simbolizirao trojezični natpis ponad križa koji je trebao sadržati optužbu.

Prividni trijumf đavla, smrt Boga, zapravo je bio đavlov poraz, otkupljenje ljudskoga roda, Veliki petak, jer je Bogu, koji je izgovorio prvu riječ, neizbježno pridržana i ona posljednja.

https://miportal.hr/

 

ŠTO S MILIJUNIMA ZAMRZNUTIH EMBRIJA? Ovaj par odlučio je dati život embriju zamrznutom 24 godine, no je li posvajanje embrija moralno prihvatljivo?

Tina i Benjamin odlučili su se za posvajanje embrija. Samo u SAD-u procjenjuje se kako postoji između 700 tisuća i milijun zamrznutih zametaka, kao direktna posljedica umjetne oplodnje.

U studenom 2017. prirodnim putem rođena je mala Emma Wren Gibson. Ne bi to bilo ništa neobično da Emma nije provela 24 godine zamrznuta u stadiju embrija nakon što je začeta postupkom umjetne oplodnje.

Njezina majka, Tina Gibson, je u trenutku poroda imala 25 godina.

“Zametak i ja mogle smo biti najbolje prijateljice”, izjavila je Tina za CNN mjesec dana nakon poroda kojim je, vjeruje se, srušen dotadašnji svjetski rekord.

Naime Emma je, prema dostupnim podacima, najduže zamrznuti embrij koji je uspješno donesen na svijet.

“Samo sam htjela dijete. Nije me briga radi li se o svjetskom rekordu ili ne”, poručila je Tina, dodavši kako se zbog kćeri “osjeća zahvalno i blagoslovljeno”.

“Ona je dragocjeni božićni dar od Boga.”

Njezin suprug Benjamin boluje od cistične fibroze, a kod gotovo svih muškaraca s tom bolešću javlja se neplodnost. To ih je potaknulo da počnu razmišljati o klasičnom posvajanju.

Udomili su nekoliko djece te su, prema vlastitom priznanju, uživali u tome. No, onda im je Tinin tata rekao za mogućnost posvajanja embrija.

“Ja sam rekla nešto u stilu: ‘To je lijepo tata, ali nismo zainteresirani.”

Ipak ta ju misao više nije napuštala, te su se ona i suprug ubrzo odlučili za postupak.

Stupili su u kontakt s Nacionalnim embrijskim donacijskim centrom, protestantskom medicinskom organizacijom koja prihvaća zamrznute embrije donirane za posvajanje te traži idealne parove koji će roditi i odgajati to dijete.

Tina i Benjanim pregledali su profile više od 300 roditelja dostupnih embrija te su na kraju izabrali tri zametka u srodstvu. Od tri transferirana uspješno se implementirala Emma, koja je nakon 9 mjeseci trudnoće rođena zdrava.

Prema službenoj mrežnoj stranici Nacionalnog embrijskog donacijskog centra (NEDC), trenutačno je u Sjedinjenim Američkim Državama zamrznuto između 700 tisuća i milijun zametaka kao posljedica in vitro umjetne oplodnje.

Na stranicama također piše kako NEDC “strogo vjeruje u svetost života koja počinje začećem te priznaje brak kao svetu zajednicu muškarca i žene kako je definirano u Svetom Pismu”.

Posvajanje embrija – koji je stav Crkve?

Crkveno Učiteljstvo nije donijelo definitivan sud o moralnosti “prenatalnog posvajanja” ili posvajanja zamrznutih embrija koji bi u suprotnom bili osuđeni na uništenje, često destruktivnu eksperimentaciju ili limb zamrznuća. Dva najrelevantnija teksta za procjenjivanje moralnosti tog čina upute su Kongregacije za nauk vjere Donum vitae i Dignitas personae.

Donum vitae ističe kako se „ljudsko biće ima poštovati i tretirati kao osoba od trenutka začeća; i da stoga od tog istog trenutka mu se imaju priznati prava osobe, među kojima je na prvome mjestu nepovrjedivo pravo svakog nevinog čovjeka na život“ (DV 4). Obje upute osuđuju oplodnju in vitro (tzv. umjetnu oplodnju) zato što razdvaja čin prokreacije od bračnoga zagrljaja (DV 5; DP 16). K tome Crkva napominje kako je zamrzavanje embrija

nespojivo s poštovanjem koje se duguje ljudskim embrijima; ono pretpostavlja njihovu proizvodnju in vitro; izlaže ih ozbiljnom riziku smrti ili fizičke ozlijede, budući da visok postotak embrija ne preživljava postupak zamrzavanja i odmrzavanja; lišava ih barem privremeno majčinskog prihvata i gestacija; stavlja ih u situaciju u kojoj su podloži daljnjim povrjedama i manipulacijama (DP 18).

S obzirom na problem što učiniti s već postojećim zamrznutim embrijima, uputa Dignitas personae napominje:

Prijedlog da se ovi [zamrznuti] embriji mogu staviti na raspolaganje neplodnim parovima kao tretman za neplodnost nije etički prihvatljivo iz istog razloga zbog kojeg je umjetna heterološka prokreacija nemoralna kao i bilo koji oblik zamjenskog majčinstva; ta bi praksa također vodila drugim problemima medicinske, psihološke i pravne naravi.

Također je predloženo, isključivo kako bi se omogućilo rođenje ljudskim bićima koji bi u suprotnom bili osuđeni na uništenje, da bi mogao postojati oblik „prenatalnog posvajanja“. Taj prijedlog, pohvalan s obzirom na nakanu poštivanja i zaštite ljudskoga života, predstavlja, međutim, razne probleme slične gore spomenutima. (DP 19)

Isti dokument dodaje:

Sve u svemu, valja prepoznati da tisuće napuštenih embrija predstavljaju nepravednu situaciju koja se činjenično ne može razriješiti. Stoga je Ivan Pavao II. „apelirao na savjest svjetskih znanstvenih autoriteta i osobito liječnika, da se prestane s proizvodnjom ljudskih embrija, uzimajući u obzir da se čini kako nema moralno legitimnog rješenja s obzirom na ljudsku sudbinu tisuća i tisuća ‘zamrznutih’ embrija koji jesu i ostaju nositeljima bitnih prava i koje se stoga ima zakonski štititi kao ljudske osobe“ (DP 19)

Neki teolozi, poput o. Tadeusza Pacholczyka, priznajući da se ne radi o definitivnom očitovanju Učiteljstva o ovome problemu, smatraju kako se ipak radi o načelnoj osudi prakse posvajanja zamrznuth embrija. Smatraju da izraz „razni problemi slični gore spomenutima“ u uputi Dignitas personae referiraju na načelne razloge koji isključuju umjetnu oplodnju ili zamjensko majčinstvo ili argumentiraju kako je problem s posvajanjem zamrznutih embrija taj što odvaja čin prokreacije od bračnoga zagrljaja ili pak misle kako bi takva trudnoća bila protivna spolnoj naravi odnosa između supružnika.

Drugi ugledni teolozi, poput Janet Smith, argumentiraju suprotno. Prema njima, izraz „razni problemi slični gore spomenutima“ iz Upute ne referira na načelno protivne razloge, nego na potencijalne „medicinske, psihološke i pravne“ probleme, koji međutim ne moraju biti uvijek jednoznačni ni odlučni. Primjerice, moguće je da bi opširna praksa posvajanja zamrznutih embrija dovela do proširenja prakse zamrzavanja embrija – prakse koju sv. Ivan Pavao II. osuđuje. Ali to ne bi učinilo svaki pojedini čin posvajanja nemoralnim, kao što ni moguće neželjene posljedice s postojanjem opširnog normalnog sustava posvajanja (možda će to motivirati majke da lakše napuste svoju djecu, na primjer) ne čine svako posvajanje novorođenčadi nemoralnim.

Također argumentiraju da se u slučaju posvajanja zamrznutih embrija ne radi o razdvajanju prokreacije od bračnoga čina jer je do prokreacije već došlo (možda još davno); već postoji ljudska osoba u ranom stadiju razvoja, kojoj valja pomoći da se normalno razvije. Transplantacija embrija u posvojnu majku kako bi iznijela trudnoću do kraja bilo bi sličnije, primjerice, doniranju krvi, bubrega i presađivanju koštane srži posvojenom malom djetetu kako bi se ono moglo nastaviti normalno razvijati, nego što bi to bilo umjetnoj oplodnji, u kojoj se doista namjerno razdvaja prokreativna od ujedinjujuće svrhe spolnoga čina. Zbog toga – argumentiraju – takvo posvajanje ne bi nužno bilo protivno spolnoj naravi odnosa između supružnika, kao što ni odgoj posvojenog novorođenčeta kojem bi majka donirala organ ili krv to ne bi bio.

K tome, napominju da ako bi iznošenje trudnoće za zamrznute embrije izvan tijela njihove biološke majke bilo nužno nemoralno, onda bi jedino preostalo rješenje za stotine tisuća ljudskih bića u tom stanju bilo držati ih zamrznutima u nedogled ili dok eventualno sami ne propadnu, što bi bio ekvivalent osudi na neživot ili vrlo dugo umiranje. Takvo što se čini jasnije protivno ljudskome dostojanstvu nego li alternativa posvajanja.

Više o argumentima u ovoj raspravi vidite OVDJE.

Nama se čini da je u najmanju ruku ovo pitanje načelno i dalje otvoreno. Ne prejudicirajući neko buduće pojašnjenje ili novi intervent Učiteljstva, skloniji smo misliti kako – ispravno promišljeno, lišeno svake pomisli da se radi o terapiji za neplodnost, nego motivirano željom spasiti život od uništenja – posvajanje zamrznutih embrija predstavlja krepostan čin.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net

Tino Krvavica | Bitno.net

Dr. Šterc za Narod.hr: ‘Doplatci nas neće izvući iz demografske krize, trebaju nam ozbiljnije mjere’

Foto: Fah

Nakon što je Vladina mjera kojom je htjela povećati broj korisnika dječjih doplataka doživjela podbačaj, za Narod.hr razgovarali smo s demografom dr. sc. Stjepanom Štercom.

Broj obitelji koje dobivaju dječji doplatak umjesto za 100.000 povećao se tek za 19.000

Postoje tri kategorije primatelja dječjeg doplatka. U prvu spadaju obitelji kojima iznos mjesečnih primanja po članu kućanstva ne prelazi 543 kune: oni imaju pravo na dječji doplatak u iznosu od 300 kuna po djetetu. Drugu kategoriju čine oni čija se prosječna primanja kreću između 543 kune i 1120 kuna po članu, a u tom slučaju doplatak iznosi 250 kuna po djetetu. Treća su kategorija oni kojima su prošle godine primanja po članu iznosila između 1120 i 1663 kune, a dječji doplatak 200 kuna. Iznosi doplatka nisu lani mijenjani, ali je 1. srpnja imovinski cenzus treće kategorije povećan s 1663 kuna na 2328 kuna. Sve obitelji s većim brojem djece koja ostvaruju pravo na dječji doplatak imaju pravo i na pronatalitetni dodatak od po 500 kuna za treće i četvrto dijete, pisao je Jutarnji list.

Unatoč procjenama da će novi, blaži kriteriji za dobivanje dječjeg doplatka dovesti do povećanja broja obitelji koje ostvaruju to pravo za 100.000, a broj djece primatelja za 150.000, nakon godinu dana primjene rezultati su višestruko skromniji. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, preko kojeg se isplaćuje dječji doplatak, broj obitelji u godinu dana povećao se tek za 19.000, a broj djece za 40.000, čime se broj primatelja izjednačio s brojem iz 2017. godine.

Narod.hr: Jutarnji list piše o velikom podbačaju Vladinih demografskih mjera kojima je cilj bio povećati broj korisnika dječjeg doplatka. No, umjesto za očekivanih 100.000 obitelji, broj korisnika povećao se tek za 19.000. Koji je Vaš komentar na to?

Dr. sc. Stjepan Šterc: To su, ja bih rekao, prije svega, standardne mjere koje manje-više svi navode i one u ovoj našoj situaciji ne znače puno niti obiteljima niti djeci. To su zaista male cifre s obzirom na objektivne poteškoće koje danas ima hrvatsko društvo i obitelji. S obzirom da nisu donesene, niti se razgovaralo o drugim, puno važnijim mjerama, ovo je, iskreno rečeno, i očekivano.

Narod.hr: Kao mogući cilj spominje se da bi se mogao uvesti univerzalni dječji doplatak, tj. dječji doplatak za svu djecu bez ikakvog cenzusa. Što mislite o toj mjeri i smtrate li da će je Vlada uvesti u doglednom roku?

Dr. sc. Stjepan Šterc: Doplatci i porodiljne naknade neće zaustaviti naše negativne demografske trendove. Oni su dobrodošli i uvijek treba ukinuti te cenzuse, kao što su ukinuli i porez na davanja firmi rodiljama, ali potom podignuli na 10.000, a zapravo su ga trebali potpuno anulirati.

Prema tome, bez obzira što Vlada sada po pitanju doplataka učini, to neće zaustaviti negativne trendove. Ono što nama treba jest ozbiljnija priča: treba porezni sustav usmjeriti u u te ciljeve, treba micati porez s dječje hrane… Treba nam još puno toga, što oni imaju u svom programu – pa, neka ga slijede!

Izvor: narod.hr

REKONSTRUKCIJA NA TEMELJU 500 FOTOGRAFIJA VIDEO Znanstvenici rekonstruirali lice Marije Magdalene: Je li ovako izgledala?

Istraživači su rekli da je lubanja bila u toliko dobrom stanju da nisu imali problema s određivanjem položaja nosa, očiju i usta, no neke karakteristike poput težine i izraza lica odredili su prema vlastitoj interpretaciji.

Marija MAgdalena

Foto: Screenshot

Zajedničkom suradnjom jednog znanstvenika i jednog umjetnika rekonstuirano je lice koje bi moglo pripadati Mariji Magdaleni.

3D rekonstrukcija izvršena je na temelju lubanje za koju mnogu vjeruju da pripada svetici koja je slijedila Isusa, a koja se čuva u bazilici Marije Magdalene u Saint-Maximin-La-Sainte-Baume u Francuskoj.

Mjesto gdje su danas smještene relikvije povezano je s jednom od tradicionalnih priča o tome što se dogodilo s Marijom Magdalenom nakon Kristovog uzašašća. Prema francuskom srednjovjekovnom izvještaju, Magdalena je brodom otputovala na jug Franucske kako bi propovijedala evanđelje.

Tamo je, prema legendi, živjela u pećini kao pustinjakinja, sve do smrti. Hranila se samo svetom pričešću koju su joj donosili anđeli. Kasnije su hodočasnici izgradili crkvu iznad njezinog groba.

Philippe Charlier, biološki antropolog sa sveučilišta u Versaillesu, i Philippe Froesch, forenzični umjetnik, uspjeli su napraviti digitalni model lubanje na temelju 500 fotografija relikvije.

Rekli su da je lubanja bila u toliko dobrom stanju da nisu imali problema s određivanjem položaja nosa, očiju i usta, no neke karakteristike poput težine i izraza lica odredili su prema vlastitoj interpretaciji.

Boja kose određena je na temelju vlasi koje su bile očuvane, a boja kože je odabrana prema tonovima koji su najubičajeniji za mediteransko porijeklo.

Charlier je izrazio želju da uzme lubanju iz relikvijara, kao bi mogao izvršiti karbonsko datiranje i DNA analizu, no Crkva se kroz povijest uvijek protivila testiranjima koja uključuju uklanjanje dijelova relikvije.

Iako su Charlier i Froesch rekonstruirali samo lice, nadaju se da će u budućnosti moći rekonstruirati čitavo tijelo na temelju bedrene kosti i rebara koji su položeni uz lubanju.

Napomenimo kako postoje i druge predaje o tome gdje se nalaze posmrtni ostaci Marije Magdalene. Prema pravoslavnoj predaji, Magdalena je živjela u Efezu s apostolom Ivanom kome je pomogla u naviještanju evanđelja. Tamo je i preminula, a njezine su kosti kasnije prenesene u Carigrad.

Ivo Džeba | Bitno.net

Sveti Ilija Prorok

Objavio
Zaštitnik je Bosne i Hercegovine. Mnoge crkve, kapelice i groblja su mu posvećene, kao i tolika imena u našem hrvatskom katoličkom puku.

Ilija je kralju Ahabu prenio poruku da će se zatvoriti nebo i da neće kiša padati dok ponovno Ilija ne zamoli Boga, jer se Ahab odrekao Jahvea i sa svojom Izabelom, ženom pogankom, se priklonio poganskom bogu Baalu. Ilija ide u potok Kerit nasuprot Jordanu i tu će mu gavran donositi kruh, a iz potoka će piti vodu.
Ilija je bio i prorok i čudotvorac. Udovici u Sarfati sidonskoj je uskrisio sina jedinca.

Ahab je tražio Iliju i pošao mu u susret, ali ne da prizna svoj grijeh nego da napadne Iliju kako upropaštava Izraela sušom.

Na brdu Karmenu su prinosili žrtvu Ilija i 450 Baalovih svećenika. Najprije su trebali oni upaliti vatru s neba i pokazati da je njihov bog pravi, a onda je trebao Ilija. Oni su vazdan vikali i zaklinjali, a uz to i Ilija im se rugao da viču jače, jer im je, možda, bog zaspao pa ne čuje. Kada su lipsali, Ilija je naredio da žrtve i žrtvenik obliju vodom, da im izgleda još nemogućnije. Potom je zazvao Gospoda i žeravnjak je sišao s neba i zapalio žrtvu. Tada je Ilija stupio na scenu i pobio svih 450 Balovih proroka i to još zapovijedajući: „Deder da nijedan ne pobjegne“(I Kralj 17,40.). Sve ih ubacio u potok Kišon.

Poslije toga se osjetio samim i napuštenim i pobjegao je od kraljice Izabele, koja mu je zaprijetila da će njemu biti sutra ono što je on uradio njenim svećenicima danas.
Gospod ga čudesno ohrabruje i daje mu hranu na putu prema Božjoj gori Horebu. Bacio je plašt na Elizeja i u plamenim kočijama je uzdignut na nebo.

Knjige Kraljeva ovo sve lijepo o njemu opisuju. Nadimak mu je gromovnik što je bio oštar i vjeran u čuvanju čistoće vjere. Isus će upravo s njim i sa Mojsijem razgovarati na Brdu Preobraženja. Njegovo štovanje je posebno izraženo u nas Hrvata, a još malo naglašenije u Bosni i Hercegovini gdje imamo desetke njegovih župnih crkava, a da ne spominjemo kapelice, groblja i druga pobožna zavjetna mjesta i kote još iz vremena Turaka.
Usput budi rečeno da ga slave i da ga se boje i da ga psuju jednako kao i mi; i Muslimani i Pravoslavci. Sve su od nas preuzeli; i ono bolje i ono gore.

Razmišljanje

Samo ime Ilija na hebrejskom znači – moj Bog je Jahve. Ilija je zacijelo jedna od najjačih figura u Starome Zavjetu. Njegov zanos za Gospodina je neusporediv, kao i žestina gnjeva koji je iskazivao na protivnike Jahveove. Djelovao je za vrijeme kralja Ahaza i kraljice Izabele (874-853) Izabela dolazi od hebrejskoga – moj bog je Baal. Već na samome početku opominje nepravednike i prijeti Božjom kaznom, ne samo takvima koji tuđe otimlju već i njihovom potomstvu.

Ahaz je bio u borbi sa Damaskom i duga suša je umanjila vojnu sposobnost vojnika, pa je tako i kraljeva mržnja prema Iliji rasla. On se skrivao u potoku Keritu gdje mu je gavran donosio kruh(17,3) i kod jedne udovice kojoj je umnožio kruh i ulje u Zarepti, pošto joj je uskrisio sina jedinca.

Poznat je događaj sa brda Karmela kada su prinosili Baalovi svećenici žrtvu, a on ih je izrugivao. Pošto je on prinio žrtvu i Gospod je na njegovu molbu zapalio, pobio je sve Baalove svećenike i ubacio ih u potok Kišon. Čak je prijetio i vikao “pazite da nijedan ne pobjegne”. Poslije ovoga ga uzima kraljica Izabela na zub i progoni ga. On poslije toga bježi i tuži se Gospodu u spilji na brdu Horebu da mu je dosta svega i da želi umrijeti, ali Gospodnji putovi su inčiji. Gospod mu se javlja u tihom lahoru čak na Sinaju i kazuje mu svoje naume.

Ilija se sudario sa kraljevskom kućom poradi Gospoda. Htio im je dokazati da je Jahve izveo narod iz Egipta i svojom čudesnom rukom ih branio i da ih jednako danas brani i čuva. To Ilija dokazuje i svojim čudesnim činima: “U ovim godinama neće biti ni rose ni kiše, dok ja ne kažem” (1Kr 17,1). Tako je bilo i na Karmelu sa poganskim svećenicima, i za Nabota koji je oteo vinograd, a nije isplatio. Ali je znao Ilija da je čovjek i da je slabašan koliko izgledao jak i oštar. U pustinji je Gospodu zavapio da ga uzme sebi pošto se umorio, ali više i obeshrabrio. On je vojevao za Gospoda i pobio tolike poganske svećenika, a da je poslije toga morao bježati i nitko ga nije zaštitio. Međutim, ovo ga povezuje sa Mojsijem na istome brdu Sinaju gdje Mojsije razgovara s Bogom u jednom teškom tonu i nevjerici prema sebi i svojim snagama.

Tako Ilija postaje preteča budućim prorocima. Poistovjetiti će ga sa Krstiteljem (Mk 1,2-3) i da će sudjelovati povratku Isusa na zemlju (Mt 17,3). Uznesen je na nebo u ognjenim kolima koje su vukli ognjeni konji. Otuda mu i ime Gromovnik.

Na Gori preobraženja Isus razgovara sa Mojsijem i Ilijom. Zašto baš njih dvojica?! Oni imaju mnogo zajedničkih osobina u revnosti za Gospoda i u borbi sa ljudima.

Zaštitnik je Bosne i Hercegovine. Mnoge crkve, kapelice i groblja su mu posvećene, kao i tolika imena u našem hrvatskom katoličkom puku.

Posebno se kod svih cijeni njegova odlučnost u obrani vjere i istine. On je uistinu vojevao i revnovao za Gospodina. Uza sve nedaće i nevolje je bio Gospodinov. Nije se izvlačio niti za sebe tražio lažne razloge već je išao zacrtanim putem kako mu je Gospod rekao. Zato mu je kao takvomu povjerovala i ona siromašna udovica u skrajnje sirotnim uvjetima, ali su njegovu snagu okusili i Jahveovi protivnici. Znao je biti miran i dostojanstven kao ovaj slijedeći crni gospodin student iz primjera, ali je znao biti oganj i mač.