IZNIMAN ČIN Umjesto da joj napiše kaznu, policajac jednoj majci kupio i ugradio sjedalice za djecu

“Moje djevojčice nisu mogle prestati zahvaljivati s osmijehom na licu… Zahvaljujemo policajcu u 5. okrugu. Jako cijenimo to što je učinio.”

Kada ja Andrellu Jackson, samohranu majku petero djece, zaustavio policajac Kevin Zimmerman iz Milwaukeeja, zacijelo je očekivala visoku kaznu. Ne samo zato što je imala neodgovarajuće tablice, nego i zato što njezine dvije kćeri nisu bile u sjedalicama.

Ipak, ono što je izgledalo kao vrlo neugodan susret pretvorio se u divno očitovanje srdačnosti i velikodušnosti, prenosi Aleteia.

Naime, kada je Zimmerman čuo da je riječ o majci koja je jedva imala dovoljno novaca da kupi potrebnu zimsku odjeću svojoj djeci, odlučio je na prvo mjesto staviti ljubav prema drugom čovjeku u potrebi.

Umjesto da majci napiše pozamašnu kaznu, policajac joj je dao samo usmeno upozorenje, te se nakon toga zaputio u supermarket i vlastitim novcem kupio dvije automobilske sjedalice. Nakon toga je otišao u policijsku stanicu, uzeo nekoliko dječjih knjiga za djevojčice i otišao do majčine kuće kako bi sam postavio sjedalice u njezin automobil.

Rekavši kako je odgojen da „učini pravu stvar čak i ako nitko ne gleda“, Zimmerman koji je otac troje djece, istaknuo je kako je želio osigurati da djevojčice budu sigurne, budući da je iz prve ruke vidio koliko automobilske nesreće mogu biti opasne.

Jackson je na svom Facebook profilu podijelila priču o ovom velikodušnom činu. “Moje djevojčice nisu mogle prestati zahvaljivati s osmijehom na licu… Zahvaljujemo policajcu u 5. okrugu. Jako cijenimo to što je učinio”, napisala je.

Zimmermanov potez spomenuli su na svojoj Facebook stranici i njegovi kolege iz policijskog okruga, zahvalivši mu što je „uložio dodatan napor i išao iznad onoga što mu je bila dužnost“.

Ivo Džeba | Bitno.net

Božićno vrijeme?!

Zanimljiv smo mi Hrvati narod. Naravno u to mnoštvo spadamo i mi u našoj župi. Do prije tri dana,točnije na Bogojavljenje,mnoštvo kuća u našoj župi je bilo osvijetljeno. Milina je bilo sa druge strane rijeke gledati tu radosnu svjetlost. Putniku namjerniku je bilo jasno da tu živi narod koji slavi Božić i na taj način. Međutim,dan iza toga mrak. Totalni. U cijelom mjestu na samo tri kuće još svijetle Božićne lampice.Pohvala tim obiteljima. A nama pitanje: zašto smo prije vremena pogasili lampice? Znamo li mi uopće do kada traje Božićno vrijeme? Do kada će nam drugi govoriti koliko smijemo slaviti Božić? A pošto je još vrijeme od Božića i pošto ćemo i u nedjelju pjevati i slaviti uz Božićne pjesme,donosimo vam jednu poučnu priču. Božićnu,naravno!

Životinje pred jaslicama – božićna priča

Kad su svi pastiri posjetili štalicu, darovali Dijete i vratili se svojim stadima, odlučiše poći životinje i vidjeti čudo prve božićne noći.

Prvi su, naravno, krenuli veliki i moćni. Orao se s krikom digao u visine, lav zalupi teškom šapom i riknu da je odjekivala noć, slon zatutnji šumom, a žirafa ponosno podiže glavu kao da joj nitko na svijetu nije ravan.

I male su životinje odlučile poći. U jednoj se skupini nađoše miš, vrabac, krtica i dabar.

Što se veliki i jaki prave važni – primijeti miš. Možda ni Bogu nismo važni kad nas je ovakvima stvorio – nadoda krtica. A orao se već spustio pred jaslice šireći svoja krila.

Ulaz u štalicu bio je tako uzak i malen da nije mogao ući. Zamahnu krilima i sruši gredu iznad vrata. Vidjevši da će se skoro i vrata srušiti povuče se u obližnji grm dok je slama s prašinom koju je digao letjela posvuda uokolo.

Lav je htio ravno u jaslice, ali je zapeo u okviru vrata. Žirafa ništa nije vidjela jer je Dijete bilo prenisko, pa je od nervoze počela trgati slamu s krova čime je započeo pravi nered. K tome, i voda od posljednjih kiša slila se u štalicu. Napokon je stigao i slon. Pokušao je proviriti, ali štalica se počela ljuljati kao da je od kartona.

Josipu je bilo dosta. Podigao je štap i zaprijetio životinjama da ne prilaze blizu.

Mnogo kasnije došuljale su se male životinje.

Miša su boljele slabe noge, krtica se mučila tražeći put, dabar je kašljucao jer ga je umorio put po suhom, a vrabac je izgubio pola krila jedva umakavši nekoj grabežljivoj rođakinji.

Kad su došli pred jaslice nitko nije bio ni predug, ni preširok, ni previsok ni prevelik.

Ušli su u štalicu i divili se Djetetu. Pogledaše uokolo i iznenadiše se neredu u kojem je ležalo Dijete. Dadoše se na posao. Vrabac je počeo skupljati slamu, miš je načinio odvodne kanale, dabar je učvršćivao šiblje.

Kad su to vidjele velike životinje, pridružile su se malima. Žirafa je digla slamu na krov, slon je podigao vrata te ih je Josip ponovno stavio na nosače, a orao je krilima provjetravao štalicu.

Samo je lav stajao po strani. Kroz njegovu glavu teško se probijala misao o novorođenom Kralju. Da se sagne, on koji se ni pred kim nije sagibao?!

Onda je došla krtica i zamolila ga je da je povede pred novoga Kralja. Lav se dvoumio i vidjevši da je slijepa uze je u velike šape i povede u štalicu. Malo se sagnuo, malo se nagnuo, ali je ipak i on ušao.

Pouka priče: uči od marljivih i skromnih i ne dopusti da te oholost udalji od Isusa.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

NAKON VIŠE OD 50 GODINA… FOTO U Zagrebu služena svečana pjevana misa po tradicionalnom obliku rimskog obreda

Fotografije s prve dijecezanske svečane pjevane mise celebrirane po tradicionalnom obliku rimskog obreda

Foto: Hrvoje Abraham Miličević

U zagrebačkoj crkvi svete Katarine u nedjelju, 5. siječnja 2020., na – prema tradicionalnom kalendaru – blagdan Presvetog imena Isusova, nakon više od 50 godina služena je svečana prva dijecezanska svečana pjevana misa celebrirana (svećenik, đakon i podđakon) po tradicionalnom rimskom obredu. Mimo svečane pontifikalne mise (mise koju slavi biskup), to je najviša razina svečanosti tradicionalne mise, za koju su uz samog svećenika neophodni đakon i subđakon.

Zbog složenosti obreda i nužne uključenosti barem trojice klerika ovakva Misa i prije 2. vatikanskog sabora nije bila česta u mnogim župama, međutim vrijedno (i izvanredno očuvano) ruho iz crkve sv. Katarine koje se koristilo za ovu sv. misu otkriva nam da se u njoj sigurno slavila. Na blagdan Presvetog Imena Isusovog vrlo prikladno su prisjećali mnogi detalji u crkvi poput Kristovog monograma (IHS) iznad svetohraništa, i na pomno ukrašenom liturgijskom ruhu klerika.

Svetoj misi prethodio je obred škropljenja (nazvan „Asperges“ po prvoj riječi antifone preuzete iz psalma), uobičajen prije pjevane nedjeljne Mise. Promatrajući bezvremensku ljepotu ove liturgije, nije teško razumjeti kako je bl. Ivan Merz o njoj napisao ove retke: „Molitve i kretnje liturgije, njene melodije i njeni miomirisi projekcija su Neba na zemlju, fotografija su unutarnjeg Božjeg života (…) Po liturgiji najočitije spoznajemo da je Bog Tvorac svjetova, Bog stroge Pravednosti, Bog Ljubavi, također Bog apsolutne Ljepote; ona nas opaja svojim sjajem i blistavilom i čini nam sve teškoće naše svete vjere mnogo lakšima.“

9. siječanj 1578. Gvozdansko – junaštvu Hrvata divila se čitava Europa, ali i neprijatelji Turci!

Junaštvu Hrvata divila se cijela Europa, ali i neprijatelji Turci. Bitka za Gvozdansko je samo jedna od niza velikih bitaka u 300 godina junačke borbe Hrvata i obrane Europe od Turaka. U Hrvatskoj i Ugarskoj su Turci zaustavljeni u pohodu na kršćansku Europu. Zato je Hrvatska nazvana “Predziđe kršćanstva”.

Dok je jugoslavenska historigrafija prešućivala slavnu vojničku povijest hrvatskog naroda, istovremeno je uzdizala guslarsko-epsku i mitomansku vojničku povijest Srba kao nepobjedivih ratnika protiv Turaka i dr. Istina je da je Srbija gotovo bez borbe i vrlo brzo pala pod vlast Turaka i pod tom čizmom provela 450 godina, osobito u vazalskom odnosu s Turcima. Stoga, tumačenje povijesti danas ima izuzetnu važnost i vrijednost, jer je ona bila umnogome prešućena ili falsificirane u dvije velikosrpske Jugoslavije, na štetu Hrvata i veličanja velikosrpstva.

 

Na današnji dan 9. siječnja 1578. Ferhad-paša uputio je posljednji poziv na predaju Hrvatima, braniteljima utvrde Gvozdansko.

Posada koja je ostala potpuno bez hrane, jer su Turci ubacili otrovanu hranu i ubili posljednje žive pse za jelo, odbili su poziv uz riječi: „Radije ćemo za slobodu i križ umrijeti nego predati se!“. Paša je nakon toga poduzeo tri velika juriša koji su hrvatski branitelji odbili. 13. siječnja krenuli su Turci u još jedan juriš, ali odgovora iz Gvozdanskog nije bilo. Turski vojnici ušetali su u utvrdu i zatekli potresan prizor: u gradu bez hrane i streljiva zatekli su na borbenim položajima smrznute nekolicinu preostalih živih Hrvata – branitelja Gvozdanskog.

U brojnim hrvatskim bitkama tijekom povijesti za slobodu hrvatskog čovjeka Gvozdansko svijetli kao najsjajnija zvijezda na nebu.

 

Gvozdansko – junačka priča Hrvata kojoj se divila Europa i Turci

Prizor je potresao turskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovjedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti. Osim toga, zadivljen junaštvom Hrvata, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi.

Hrvatsku utvrdu Gvozdansko na prometnici Glina-Dvor na Uni osnovali su velikaši Zrinski zbog obrane od muslimanske najezde na Hrvatsku i Europu. Nakon pada Dvora (tadašnjeg Novigrada) 1556., Gvozdansko se našlo na udaru Turaka. No, utvrda je godinama bila neosvojiva. Zbog toga je 1577. turska vojska je sagradila most preko Une kojim je dovela tešku artiljeriju i ljudstvo pod samu utvrdu.

Dana 3.listopada 1577. preko 10.000 Turaka je opkolilo Gvozdansko sa teškom artiljerijom. Među njima su bile i mnogobrojne pomoćne turske čete sastavljene od pravoslavnih Vlaha koji su kao turski plaćenici napadali svoju braću kršćane. Zima je bila iznimno hladna tako da je, po kronikama, pucala kora na drveću. Gvozdansko je branilo 50 vojnika iz posade Zrinskih, uz još 250 Hrvata rudara i seljaka sa ženama i djecom.

 

Gvozdansko i hrvatski barjak kao spomen na vojničku slavu Hrvata

Picture

 

Kronike potresno i detaljno bilježe da „te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće,temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”

Velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za domovinu učinilo je Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i otpora protiv stranih osvajača. U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti. Zbog toga svaki Hrvat mora znati za ovaj jedinstven događaj hrvatske patničke povijesti.

 

*Dodatak – Gvozdansko mjesto mržnje četnika i partizana prema Hrvatima

Sve do 1990. godine, za ovu epopeju junačke borbe naših predaka gotovo se nije znalo.

No, to ne treba čuditi, budući da su komunisti i velikosrpski ideolozi (koji su među njima vodili glavnu riječ), potiskivali sve ono što je bilo značajno i afirmativno za hrvatski narod, njegovu povijest i identitet.

Kad je u pitanju Gvozdansko, imali su još jedan motiv više za skrivanje istine i krivotvorenje prošlosti.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

U ovome su mjestu, naime, na drugi dan Božića (26. prosinca) 1941. godine partizani počinili masakr u vrijeme podnevne Mise, kada su poklali 55 Hrvata (imena žrtava danas se nalaze na spomeniku u selu – fotografija dolje). Kako je vidljivo iz prezimena žrtava, tu je izvršeno istrebljenje čitavih obitelji (Borić, Brkljačić, Bunjevac, Grabarević, Paležac, Turujlija, Vukorep).

Četnici su nastavili tradiciju partizana, pa su u Domovinskom ratu u Gvozdanskom ubili troje ljudi (od par desetaka koji su ostali živjeti nakon godina velikosrpskog terora u Jugoslaviji) i zapalili katoličku crkvu koja je nedugo prije toga obnovljena.

Danas u Gvozdanskom živi 19 Hrvata.

 

Hrvati poklani od Titovih partizana u Gvozdanskom na Božić 1941. godine – je li i to antifašizam?

Picture

Photo: hkv.hr

Božićni ministranstski susret

Sinoć smo imali župno božićno ministrantsko druženje. Okupila se većina ministranata naše župe sa svojim župnikom. Počastili su se i održali su malu skupštinu . Izabrali voditelja i njegova zamjenika za ovu godinu. Donijeli su i određene odluke. Evo par slika.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

 

Ususret predsjedničkim izborima: Što piše u Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu?

Uoči nedjeljnih predsjedničkih izbora, donosimo Doktrinalnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu koju je je Kongregacija za nauk vjere, na čelu s tadašnjim prefektom kardinalom Josephom Ratzingerom, kasnije papom Benediktom XVI., objavila 2002.

Dokument je preveden na gotovo sve jezike te je upućen biskupima Katoličke crkve, katoličkim političarima i više od milijardu katolika koji žive u cijelome svijetu i koji su pozvani sudjelovati u javnom i političkom životu demokratskih društava.

U nastavku je možete pročitati u cijelosti:

 

-Nepovredivost ljudskog života je jedan od bitnih temelja svake društvene pravednosti

-Obaveza je suprotstaviti se svakom zakonu koji napada ljudski život

-Nedopustivo je podupirati i glasati za nepravedne programe i zakone

-Zakoni trebaju braniti pravo na život od začeća do prirodnog svršetka

-Nije u redu zakonom izjednačavati obitelj i ostale oblike suživota

-Roditelji imaju neotuđivo pravo odgajati svoju djecu u skladu sa svim svojim pozitivnim uvjerenjima

-Živjeti i djelovati po svojoj savjesti

-Organizacije koje se zovu katoličke trebaju zastupati cjelovite i stvarne katoličke stavove

-Katolički mediji trebaju dosljedno zastupati stvarne katoličke stavove

-Vjera se treba odražavati u životu katolika

 

I. TRAJAN NAUK

Kršćani trebaju djelovati na svim područjima javnog i društvenog života

1. Zauzimanje kršćana u svijetu tijekom dvijetisućljetne povijesti pronašlo je mnoštvo različitih izražaja. Jedan je od tih sudjelovanje kršćana u političkom životu: kršćani, kao što je govorio jedan od crkvenih pisaca iz prvih stoljeća, »sudjeluju u javnom životu kao građani«[1].

Crkva među svojim svecima časti brojne muškarce i žene koji su služili Bogu velikodušnom zauzetošću u političkom djelovanju i vršenju vlasti. Među njima je i sv. Toma More, proglašen zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara. On je posvjedočio svojim mučeništvom »neotuđivo dostojanstvo čovjekove savjesti«[2]. Premda izvrgnut različitim oblicima psihološkog pritiska, sveti Toma nije pristao na kompromis. Ne odričući se »postojane vjernosti legitimnoj vlasti i institucijama« kojom se odlikovao, poručio je svojim životom i smrću da se »čovjek ne smije odijeliti od Boga, niti politika od morala«[3].

Današnja demokratska društva u kojima svi – što treba pohvaliti – u istinskoj slobodi izravno sudjeluju u vođenju javnih poslova[4], zahtijevaju od građana, kršćana i nekršćana, nove i šire oblike sudjelovanja u javnom životu. Svojim glasom na izborima za predstavnike zakonodavne i izvršne vlasti, kao i na druge načine, svi mogu pridonijeti oblikovanju političkih rješenja i zakonskih odluka koje, po njihovu mišljenju, u većoj mjeri koriste općem dobru[5].

Život u demokratskom političkom sustavu ne bi se mogao plodonosno razviti bez djelatnog, odgovornog i velikodušnog uključivanja svih, »dakako u različitosti i komplementarnosti oblika, razina, dužnosti i odgovornosti«[6].

U javnom i političkom životu vjernici i laici djeluju kao građani i na vlastitu odgovornost

Izvršavanjem svojih građanskih dužnosti, »vođeni svojom kršćanskom savješću«[7], u skladu s pripadajućim joj vrijednostima, vjernici laici vrše također svoju zadaću prožimanja vremenitog reda kršćanskim duhom, poštujući njegovu narav i opravdanu autonomiju[8], te surađujući sa ostalim građanima prema specifičnoj stručnosti i na vlastitu odgovornost[9].

Posljedica toga temeljnog učenja Drugog vatikanskog koncila je da se »vjernici laici ne mogu nipošto odreći sudjelovanja u ‘politici’, to jest u mnogostrukom i raznovrsnom gospodarskom, društvenom, zakonodavnom, upravnom i kulturnom djelovanju koje teži suvislom i institucionalnom promicanju općeg dobra«[10], što uključuje promicanje i obranu dobara, kao što su javni red i mir, sloboda i jednakost, poštivanje ljudskog života i okoliša, pravednost, solidarnost, itd.

Ova nota podsjeća na neka načela svojstvena kršćanskoj savjesti

Ova nota nema namjeru izložiti cjelokupni nauk Crkve o tom pitanju, koji je u svojim bitnim crtama sažet u Katekizmu Katoličke Crkve, nego namjerava samo dozvati u svijest neka načela koja su svojstvena kršćanskoj savjesti i koja nadahnjuju društveno i političko zauzimanje katolika u demokratskim društvima[11]. I to poradi toga što su se u ovo posljednje doba, često pod pritiskom svjetskih događanja, javila dvosmislena usmjerenja i diskutabilna stajališta zbog kojih je nužno pojasniti neke važne sastavnice učenja Crkve na tome području.

II. NEKE KLJUČNE TOČKE U TRENUTNIM KULTURALNIM I POLITIČKIM RASPRAVAMA

2. Građansko se društvo danas nalazi u složenom kulturalnom procesu koji pokazuje svršetak jednog razdoblja i nesigurnost zbog početka nečega novog što se pomalja na obzoru. Velika postignuća našeg doba pokazuju čovjekov napredak u dostizanju životnih uvjeta primjerenijih čovjekovu dostojanstvu.

Porast odgovornosti prema zemljama koje su još uvijek na putu razvoja nesumnjivo je znak od velike važnosti, koji pokazuje sve veću osjetljivost za opće dobro. Zajedno s tim, ipak, ne mogu se prešutjeti stvarne opasnosti koje određena stremljenja u društvu promiču kroz zakonodavstva, niti se smiju zanemariti posljedice koje će to imati po buduće naraštaje.

Etički pluralizam je neprihvatljiv

Danas je na snazi svojevrsni kulturalni relativizam što se jasno očituje u teoretskoj razradi i obrani etičkog pluralizma, koji opravdava dekadenciju i napuštanje razloga i načela naravnog moralnog zakona.

Slijedom tog stremljenja nije neobično, nažalost, čuti u javnosti izjave u kojima se tvrdi da je taj etički pluralizam sam preduvjet za demokraciju[12]. Kao rezultat, građani za vlastita moralna opredjeljenja traže potpunu autonomiju dok zakonodavci smatraju da poštuju tu slobodu odlučivanja donoseći zakone koji ne uzimaju u obzir načela naravne etike popuštajući tako pred određenim prolaznim moralnim i kulturalnim usmjerenjima[13], kao da bi sva shvaćanja života bila jednako vrijedna.

Istodobno, prijetvorno se poziva na vrijednost tolerancije kada se od većine građana, među njima i katolika, traži da svoj doprinos društvenom i političkom životu – putem legitimnih sredstava koja su u demokraciji svima dostupna – ne zasnivaju na shvaćanju osobe i općeg dobra koje smatraju istinitima i ispravnima.

Pošteno i pravedno je ono što priznaje i poštuje stvarne i cjelokupne čovjekove potrebe i interese.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sama povijest 20. stoljeća pokazuje kako su u pravu oni građani koji prepoznaju pogrešnost relativizma i, zajedno s tim, shvaćanja da ne postoji moralna norma ukorijenjena u narav ljudskog bića, koja mora voditi naše shvaćanje čovjeka, općeg dobra i države.

3. To relativističko poimanje pluralizma, naravno, nema ništa zajedničko s legitimnom slobodom građana katolika da među političkim mišljenjima izaberu ona koja su spojiva s vjerom i naravnim moralnim zakonom i koja se prema njihovu kriteriju najbolje podudaraju sa zahtjevima općeg dobra.

Politička sloboda nije i ne može se temeljiti na relativističkoj ideji da su sva poimanja čovjekova dobra jednako istinita i vrijedna, već, radije, na činjenici da su politička djelovanja, korak po korak, upravljena što konkretnijem ostvarenju istinskog dobra čovjeka i društva u određenom povijesnom, zemljopisnom, gospodarskom i kulturalnom kontekstu.

Prava demokracija ne prihvaća nikakvu nepravdu

Iz specifičnosti zadaća koje treba ostvariti i različitosti okolnosti općenito proizlazi pluralnost političkih usmjerenja i rješenja. Nije zadaća Crkve izložiti konkretna rješenja – a još manje predlagati pojedina rješenja kao jedina prihvatljiva – za ovozemna pitanja koja je Bog prepustio slobodnom i odgovornom sudu svakog pojedinca, premda je njezino pravo i dužnost izreći moralne sudove o svjetovnim pitanjima kada se to traži od vjere ili moralnog zakona[14].

Ako kršćani moraju »u uređenju vremenitih stvari priznati kao legitimna mišljenja koja se međusobno razlikuju «[15], jednako tako su pozvani odbaciti, kao štetno za demokratski život, shvaćanje pluralizma koje se zasniva na moralnom relativizmu. Demokracija naime mora počivati na istinskim i čvrstim temeljima, to jest neopozivim etičkim načelima koji po svojoj naravi i svojoj ulozi predstavljaju sam temelj društvenog života. Na razini konkretnog političkog djelovanja općenito mogu postojati različite političke stranke u kojima katolici mogu djelovati kako bi ostvarili – osobito kroz parlamentarna zastupanja – svoje pravo i obvezu da doprinose izgradnji građanskog života svoje zemlje[16].

Prihvatljivi pluralizam bira između više pravednih i poštenih rješenja

Tomu je tako zbog naravi određenih odluka vezanih uz društveni poredak koje dopuštaju više mogućih načina ostvarenja istih temeljnih vrijednosti. A također i mogućnosti, zatim činjenice da su često moralno prihvatljive različite strategije za ostvarenje ili jamčenje iste temeljne vrijednosti, mogućnosti da se na različiti način tumače temeljna načela političke teorije, a također i tehničke složenosti dobrog dijela političkih problema. To se ipak ne smije pomiješati s nejasnim pluralizmom u odabiru moralnih načela ili bitnih vrijednosti.

Opravdana pluralnost vremenitih izbora u samom je korijenu djelovanja katolika u politici i izravno je povezana s kršćanskim moralnim i društvenim učenjem. Tog su se učenja katolici laici dužni držati pri sudjelovanju u političkom životu kako bi bili sigurni da je ono u znaku dosljedne odgovornosti za vremenite stvarnosti.

Ispravno shvaćanje osobe je temelj uspješne demokracije

Crkva je svjesna da demokracija s jedne strane na najbolji način izražava izravno sudjelovanja građana u političkim odlukama, a s druge je moguća samo u mjeri u kojoj ima u svom temelju ispravno shvaćanje osobe[17]. Sudjelovanje katolika u političkom životu ne smije ničim ugroziti to načelo, jer bi se u suprotnom zanijekalo kršćansku vjeru u svijetu i unutarnje jedinstvo i dosljednost samih vjernika.

Demokratsko ustrojstvo na kojem se suvremena država nastoji izgraditi bilo bi poprilično krnje ukoliko u njegovu središtu ne bi bila osoba. Poštivanje je osobe to koje demokratsko sudjelovanje čini mogućim. Kao što uči Drugi vatikanski koncil, zaštita »prava osobe jest, naime, nužan uvjet da građani, bilo pojedinačno ili udruženi, mogu aktivno sudjelovati u životu i upravi javnih poslova«[18].

Nepovredivost ljudskog života je jedan od bitnih temelja svake društvene pravednosti

4. Polazeći otud grana se složena mreža današnjih problema, uključujući neka s kojima se prošli naraštaji nisu nikada suočili. Znanstveni napredak, doista, urodio je postignućima koja pobuđuju nemir u savjestima i koja nameću iznalaženje rješenja koja će biti kadra poštivati na dosljedan i postojan način etička načela. Istodobno, iznose se zakonski prijedlozi koji, ne mareći za posljedice koje će to imati po egzistenciju i budućnost naroda u smislu oblikovanja uljudbi i društvenih ponašanja, nasrću na samu nepovredivost ljudskog života.

Obaveza je suprotstaviti se svakom zakonu koji napada ljudski život

Katolici, u tim teškim prilikama, imaju pravo i dužnost podsjećati društvo na dublji smisao života i odgovornost svakoga u tom pogledu. Ivan Pavao II., nastavljajući trajni nauk Crkve, više je put ponovio da oni koji su izravno uključeni u zakonodavna predstavništva imaju »preciznu obvezu da se suprotstave« svakom zakonu koji napada ljudski život. Njima, kao i svakom katoliku, nije moguće sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti je ikom od njih dopušteno za njega glasovati[19].

To ne sprječava, kao što uči Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae govoreći o slučaju kada nije moguće otkloniti ili potpuno dokinuti zakon o pobačaju koji je već na snazi ili predložen za glasovanje, da »jedan zastupnik, čije bi osobno apsolutno protivljenje pobačaju bilo jasno i svima poznato, dozvoljeno ponudi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekog zakona te da smanji negativne učinke na razini kulture i javne moralnosti«[20].

Nedopustivo je podupirati i glasati za nepravedne programe i zakone

U tom se kontekstu mora napose spomenuti da ispravno oblikovana kršćanska savjest ne dopušta ikome da svojim glasom podupire političke programe ili pojedini zakon koji proturječe temeljnim sadržajima vjere i morala. Kršćanska vjera čini nerazdjeljivu cjelinu i nedopustivo je izdvojiti ijedan njezin sadržaj na štetu cjeline katoličkog nauka.

U političkom zauzimanju za jedan određeni vidik društvenog nauka Crkve ne iscrpljuje se odgovornost pojedinca za opće dobro. Niti katolik smije misliti kako može na drugog prenijeti tu svoju kršćansku odgovornost. Ta zadaća proizlazi naime iz evanđelja Isusa Krista, tako da se istina o čovjeku i svijetu naviješta i u djelo provodi.

Kada političko djelovanje dolazi u dodir s moralnim načelima koja ne dopuštaju ukidanja, iznimke ili kompromis, tada zauzetost katolika biva još izraženija i pod teretom veće odgovornosti. Kada je riječ o temeljnim i neotuđivim etičkim zahtjevima, vjernici moraju znati da je u pitanju sama bit moralnog reda, koji se tiče dobra osobe u cjelini.

Zakoni trebaju braniti pravo na život od začeća do prirodnog svršetka

To je slučaj sa zakonima o pobačaju i eutanaziji (koju se ne smije pomiješati sa odlukom da se odustane od terapijske upornosti; odluka u tom pravcu naime je, također s moralnog stajališta, opravdana). Takvi zakoni moraju braniti temeljno pravo na život počevši od njegova začeća do njegova prirodnog svršetka.

Nije u redu zakonom izjednačavati obitelj i ostale oblike suživota

Jednako tako, potrebno je čuvati i promicati obitelj, utemeljenu na monogamnom braku između osoba različitog spola i zaštićenu u njezinu jedinstvu i postojanosti, unatoč suvremenim zakonima o rastavi: s njom se ni na koji način ne mogu izjednačiti ostali oblici suživota, niti smiju kao takvi biti zakonom priznati.

Roditelji imaju neotuđivo pravo odgajati svoju djecu u skladu sa svim svojim pozitivnim uvjerenjima

Isto vrijedi za jamčenje slobode roditeljima da odgajaju svoju djecu; to je neotuđivo pravo koje je, između ostalog, priznato u Općoj povelji o ljudskim pravima. Na isti se način mora promatrati briga društva za maloljetnike i oslobađanje od suvremenih oblika ropstva (primjerice zloupotrebe droge i prostitucije).

Postoji, nadalje, pravo na vjersku slobodu i razvoj gospodarstva koje će biti u službi osobe i općeg dobra, u poštivanju društvene pravde, načela ljudske solidarnosti i supsidijarnosti, prema kojima se moraju »priznata prava svih osoba, obitelji i skupina, kao i njihovo služenje tim pravima«[21].

Pravi mir je djelo pravednosti i ljubavi

Konačno, treba spomenuti pitanje mira. Određene mirotvorne i ideološke vizije nastoje, ponekad, sekularizirati vrijednost mira, dok se, u drugim slučajevima, javlja problem poopćenih etičkih prosudbi pri čemu se zaboravlja na složenost pitanja koja su posrijedi. Mir je uvijek »plod pravednosti i učinak ljubavi«[22]; traži radikalno i potpuno odbacivanja nasilja i terorizma i zahtijeva trajno i budno zauzimanje svih odgovornih u politici.

III. NAČELA KATOLIČKOG NAUKA O AUTONOMIJI SVJETOVNOG PORETKA I PLURALIZMU

Neprihvatljiv je pluralizam, koji odobrava nepravdu prema bilo kome

5. Dok pluralnost metodologija koja odražava različite senzibilitete i kulture može biti opravdana u pristupu tim pitanjima, nijedan se vjernik ne smije pozivati na načelo pluralizma i autonomije laika uključenih u politički život kako bi podupirao politike koje ugrožavaju ili podrivaju temeljne etičke zahtjeve za opće dobro društva.

Temeljni etički zahtjevi za opće dobro društva ukorijenjeni su u čovjeku kakav on stvarno jest

Tu nije riječ o »vjerskim vrijednostima« per se, jer su ti etički zahtjevi ukorijenjeni u ljudskoj naravi i pripadaju naravnom moralnom zakonu. Ti etički zahtjevi ne traže od onih koji ih zastupaju da ispovijedaju kršćansku vjeru, premda ih nauk Crkve uvijek i posvuda potvrđuje i brani kao dio svog nesebičnog služenja istini o čovjeku i općem dobru građanskog društva.

Osim toga, ne smije se nijekati da se politika mora također držati načela od apsolutne vrijednosti upravo zato jer su u službi dostojanstva osobe i istinskog ljudskog napretka.

Neovisnost građanske i političke sfere od religijske i crkvene

6. Učestalo pozivanje na »opravdanu autonomiju katolika laika« u političkom djelovanju zahtijeva određeno pojašnjenje. Promicanje općeg dobra po vlastitoj savjesti nema ništa zajedničko s »konfesionalnošću« ili vjerskom nesnošljivošću. Za katolički moralni nauk neovisnost građanske i političke sfere od religijske i crkvene – no ne i moralne – vrijednost je koju je Katolička Crkva stekla i priznala i dio je suvremene civilizacijske baštine[23].

Ivan Pavao II. više je put upozorio na opasnosti koje dolaze od miješanja vjerske i političke sfere. »Do krajnje osjetljivih prilika dolazi kada neka specifično vjerska norma postane, ili teži postati, državni zakon, ne vodeći računa o razlikovanju između pitanja iz religijske domene i onih za koje je mjerodavno političko društvo. Izjednačivanje vjerskog zakona s građanskim pravom može ugušiti vjersku slobodu i ići čak dotle da ograniči ili zaniječe druga neotuđiva ljudska prava«[24].

Vjerski život je izvan nadležnosti države — dodjela javnih službi ne smije ovisiti o vjerskim uvjerenjima ili vjerskom djelovanju građana

Svi su vjernici itekako svjesni da specifično vjerski čini (ispovijest vjere, bogoslužje, podjeljivanje sakramenata, teološka učenja, komuniciranja između vjerskih vlasti i vjernika, i dr.) ostaju izvan nadležnosti države. Država se ne smije miješati niti na bilo koji način tražiti ili zabranjivati takve aktivnosti, osim kada je u pitanju javni red. Priznavanje građanskih i političkih prava i dodjela javnih službi ne smije ovisiti o vjerskim uvjerenjima ili djelovanjima građana.

Samo je jedna istina — samo je jedna stvarnost

Nešto je sasvim drugo pravo i dužnost građana katolika, kao i svih ostalih građana, da iskreno traže istinu i promiču i brane dopuštenim sredstvima moralne istine koje se tiču društvenog života, pravednosti, slobode, poštivanja života i ostalih prava osobe.

Činjenica da neke od tih istina uči i Crkva ne umanjuje političku legitimnost ili opravdanu autonomiju doprinosa građana koji se za njih zalažu, neovisno o ulozi koju su u prepoznavanju tih istina odigrali čovjekov razum odnosno potvrđivanje od strane kršćanske vjere. Takvu autonomija u prvom redu ima osoba koja svojim stavom priznaje istine koje proizlaze iz naravne spoznaje čovjeka koji živi u društvu, također ako te istine istodobno uči određena religija, jer istina je jedna.

Bilo bi pogrešno pomiješati pravu autonomiju koju katolici mogu imati u političkom životu s prihvaćanjem načela koja ne uzimaju u obzir moralni i društveni nauk Crkve.

Crkveno učiteljstvo rasvjetljuje savjest vjernika

Svojim miješanjem u to područje crkveno Učiteljstvo ne želi vršiti političku vlast ili ukinuti slobodu mišljenja katolika o vremenitim pitanjima. No, ono želi – što i jest njegova vlastita zadaća – poučavati i rasvjetljivati savjest vjernika, osobito onih koji sudjeluju u političkom životu, da njihovo djelovanje budu uvijek u službi cjelovitog promicanja osobe i općeg dobra.

Društveni nauk Crkve nije upletanje u vlast pojedinih zemalja. No jamačno postavlja obvezu vjernika laika da bude moralno dosljedan u svojoj savjesti, koja je jedna i nepodijeljena. »U njihovu bivstvovanju ne mogu biti dva usporedna života, s jedne strane, tzv. ‘duhovni’ život, sa svojim vrednotama i zahtjevima; s druge, tzv. ‘svjetovni’ život, tj. život u obitelji, na poslu, u društvenim odnosima, u političkom i kulturnom djelovanju. Mladica, urasla u trs koji je Krist, donosi svoj rod u svim područjima djelovanja i života.

Zaista, sva toliko različita područja laičkog života uklapaju se u Božji naum koji ih želi kao ‘povijesno mjesto’ objave i ostvarenja djelotvorne ljubavi Isusa Krista na slavu Oca i u službu braći. Svaka djelatnost, sve okolnosti, svako stvarno zalaganje – primjerice, stručnost i solidarnost na poslu, ljubav i privrženost u obitelji te odgoj djece, socijalna skrb i politika, prenošenje istine u području kulture – providnosno su dane okolnosti za ‘život neprestane vjere, ufanja i ljubavi’«[25].

Živjeti i djelovati po svojoj savjesti

Živjeti i djelovati po svojoj savjesti u političkim pitanjima nije ropsko pokoravanje stajalištima koja nemaju veze s politikom niti neka vrsta konfesionalizma, već način na koji kršćani daju stvarni prinos da, kroz politički život, društvo postane pravednije i primjerenije dostojanstvu osobe.

Netolerantni sekularizam je neprihvatljiv za sve

U demokratskim društvima svi se prijedlozi slobodno raspravljaju i ocjenjuju. Oni koji bi u ime poštivanja savjesti pojedinca, htjeli vidjeti u moralnoj dužnosti kršćana da budu dosljedni vlastitoj savjesti, nešto zbog čega ih se treba isključiti iz političkog života. Poričući im legitimnost da u politici djeluju na temelju vlastitih uvjerenja u pitanjima od općeg dobra, upali bi u svojevrsni netolerantni sekularizam.

Moralna anarhija nema ništa zajedničko s opravdanim pluralizmom

Takvim stavom ne želi se zanijekati samo važnost sudjelovanja kršćana u javnom i političkom životu, već i mogućnost same naravne etike. U tom slučaju, bio bi otvoren put za moralnu anarhiju koja ne bi imala ništa zajedničko s opravdanim pluralizmom.

To bi imalo za očitu posljedicu ugnjetavanje slabijega od strane jačega. Osim toga, marginalizacija kršćanstva ne bi donijela ništa dobrog za budućnost društva i slogu među ljudima; naprotiv, ugrozila bi same duhovne i kulturalne temelje civilizacije.[26]

IV. RAZMIŠLJANJA O NEKIM POSEBNIM VIDICIMA

Organizacije koje se zovu katoličke trebaju zastupati cjelovite i stvarne katoličke stavove

7. U posljednje je vrijeme bilo slučajeva da su neke organizacije i udruge koje su nadahnjuju na katoličkim načelima davale potporu političkim snagama i pokretima koji su o temeljnim etičkim pitanjima zastupali mišljenja koja se protive moralnom i društvenom učenju Crkve. Ti su stavovi i potpore, budući da proturječe temeljnim načelima kršćanske savjesti, nespojivi s pripadnošću udrugama ili organizacijama koje sebe nazivaju katoličkima

Katolički mediji trebaju dosljedno zastupati stvarne katoličke stavove

Isto tako treba istaknuti kako su neke katoličke revije i novine u nekim zemljama izražavale politička usmjerenja koja su bila dvoznačna ili pogrešna, krivo tumačeći ideju autonomije katolika u politici i ne uzimajući u obzir ovdje spomenuta načela.

Vjera u Isusa Krista, koji je »Put i Istina i Život« (Iv 14,6), zahtijeva od kršćana da ulože veće napore u izgradnju uljudbe koja će, nadahnuta na evanđelju, ponovno predložiti baštinu vrijednosti i sadržaja katoličke predaje.

Katoličke stavove treba iznositi na razumljiv i svima prihvatljiv način

Nužnost da se plodovi duhovne, intelektualne i ćudoredne baštine katolištva izraze na način koji će biti razumljiv suvremenoj uljudbi danas je vrlo žurna zadaća, također da bi se izbjegla opasnost kulturalnog otuđenja katolika.

Povrh toga, kulturalna dostignuća i zrelo iskustvo katolika u političkom životu u različitim zemljama, osobito u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, ne dopuštaju bilo kakav kompleks manje vrijednosti u odnosu na ostale političke programe za koje je nedavna povijest pokazala da su slabi ili potpuno promašeni.

Bez autentične katoličke vjere i morala promjene u društvu su na slabim temeljima

Nedovoljno je i ograničavajuće misliti da se zauzimanje katolika u društvu može ograničiti na jednostavnu preobrazbu struktura, jer ako na osnovnoj razini nema uljudbe koja je u stanju prihvatiti, opravdavati i provoditi u djelo stajališta koja proizlaze iz vjere i morala, te će promjene uvijek počivati na slabim temeljima.

Kršćanska vjera nije nikada težila za tim da društvena i politička pitanja smjesti u strogi okvir, svjesna da u povijesnoj dimenziji u kojoj čovjek živi postoje nesavršene situacije, koje su često podložne brzim promjenama.

Zbog toga je nužno da kršćanin odbaci političke stavove i djelovanja nadahnuta na utopističkoj viziji koja, izokrećući tradiciju biblijske vjere u neku vrstu profetizma bez Boga, zloupotrebljava religijsku poruku usmjeravajući savjesti prema nadi koja je u potpunosti upravljena ovozemnoj stvarnosti i lišava značenja ili reinterpretira kršćansko stremljenje prema vječnom životu.

Nema prave slobode bez istine

Istodobno, Crkva uči da nema prave slobode bez istine. »Istina i sloboda su ili skupa povezane ili skupa nesretno propadaju«[27]. U društvu u kojem se istina ne spominje niti traži, slabi i svaki oblik istinskog ostvarenja slobode, otvarajući put libertinizmu i individualizmu, štetnima za očuvanje dobra osobe i cijelog društva.

8. U tom pogledu dobro je dozvati u svijest istinu koja se danas u javnom mišljenju nerijetko pogrešno shvaća i iznosi: pravo na slobodu savjesti i na poseban način na vjersku slobodu, o kojem uči deklaracija Dignitatis humanae Drugog vatikanskog koncila, temelji se na ontološkom dostojanstvu osobe, a ni na koji način na nepostojećoj jednakosti među religijama i kulturalnim sustavima ljudskog roda[28].

Nisu sve religije i učenja jednako vrijedni

Razmišljajući o tom pitanju papa Pavao VI. uči da »Koncil, ni na koji način, ne temelji to pravo na vjersku slobodu na činjenici da sve religije i sva učenja, uključujući također kriva, imaju više ili manje jednaku vrijednost; temelji je naprotiv na dostojanstvu osobe, koje zahtijeva da je se ne izlaže izvanjskim prisilama koje teže spriječiti savjest u njezinu traženju istine o pravoj religiji i prianjanje uz istu«[29].

Kada dakle katolički nauk potvrđuje slobodu savjesti i vjerske slobode ne protuslovi osudi ravnodušnosti i relativizma[30]; naprotiv, s njom se potpuno slaže.

V. ZAKLJUČAK

Vjera se treba odražavati u životu katolika

9. Smjernice sadržane u ovoj noti namjeravaju rasvijetliti jedan od najvažnijih vidika jedinstva kršćanskog života: povezanost vjere i života, evanđelja i kulture, na koju podsjeća Drugi vatikanski koncil koji potiče kršćane da »nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni evanđeoskim duhom.

To što smo besmrtni, čini još važnijim ponašanje tijekom zemaljskog života

Ostavljaju istinu oni koji zato što znaju da ovdje nemamo stalna prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu…

Neka se kršćani radije vesele što… mogu sve svoje zemaljske djelatnosti obavljati tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnička nastojanja ujedinjuju u životnu sintezu s religioznim vrednotama pod čijim se uzvišenim vodstvom sve upravlja na slavu Božju«[31].

Vrhovni svećenik Ivan Pavao II. na audijenciji od 21. studenoga 2002. odobrio je ovu notu, prihvaćenu na redovnoj sjednici ove Kongregacije i naredio da se objelodani.

Rim, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 24. studenog 2002., svetkovina Krista Kralja svega stvorenja.

+ KARDINAL JOSEPH RATZINGER. Pročelnik

+ TARCISIO BERTONE, S.D.B. Umirovljeni nadbiskup Vercellija, Tajnik

25. prosinca 800. Karlo Veliki – Crkva je bitno izgradila temelje zapadne civilizacije

Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća. Crkva je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju”. (Thomas Woods, „Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju”). 

Veliki Car Karlo Veliki razvijao je svoju vlast, kao i sustav izgradnje kulture, obrazovanja i znanosti, “ruku pod ruku” zajedno sa Katoličkom crkvom, te ljudima koji su nosili njegovu Karolinšku renesansu.

 

Do tada je antičko nasljeđe, pismenost i umjetnost bila očuvana većinom u samostanima Katoličke crkve kao izoliranim „otocima svjetla“ u barbariziranoj Europi. Sad oni ukazom cara postaju mjesta odakle se učenost i pismenost širi na cijelu Europu.

Zapadna civilizacija – veliko djelo Katoličke Crkve

Zagrebačka nakladnička kuća „Teovizija” u prosincu 2009. g. objavila je važnu knjigu američkog povjesničara dr. Thomasa Woodsa pod naslovom „Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju”. Na samome početku knjige autor ističe: “Činjenica da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti, važna pravna načela i mnogo drugih stvari na većinu ne ostavlja neki upečatljiv dojam. Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća. Crkva je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju”.

Knjiga “Kako je Crkva izgradila zapadnu civilizaciju” djelo je koje zadivljuje i obuzima svu čitateljevu pažnju, ono vrvi informacijama i potiče na razmišljanje o tome koliko dugujemo katoličkom načinu života i katoličkoj misli.

U ovoj knjizi ćete saznati:
• Kako je moderna znanost rođena u Katoličkoj crkvi
• Kako su katolički svećenici došli na zamisao o ekonomiji slobodnog tržišta pet stotina godina prije Adama Smitha
• Kako je Katolička crkva osnovala sveučilište
• Zašto je ono što znate o Galilejevom otkriću krivo
• Kako je zapadno pravo proizašlo iz crkvenog kanonskog prava
• Kako je Crkva humanizirala Zapad ustrajući na poštivanju svetosti svakog ljudskog života

A na današnji je dan, na Božić 800. godine, u stolnoj Katoličkoj crkvi sv. Petra u Vatikanu Karlo Veliki krunjen za cara obnovljenog Rimskog Carstva. Podsjetimo, Zapadno Rimsko Carstvo ugasilo se 476. godine, a ovim je činom nakon 324 godine obnovljeno.

Što je velika renesansa srednjeg vijeka poznata kao Karolinška renesansa?

Karolinška renesansa je razdoblje srednjeg vijeka koje karakterizira velika društvena obnova učenosti, a obilježava ga lik Karla Velikog. Do nje je došlo za vladavine Karla Velikog nakon razdoblja stagnacije i svojevrsne dekadencije u razvoju intelektualne misli i umjetnosti koje je bilo posljedica višestoljetnog nadiranja barbarskih naroda u Rimsko Carstvo, te potpune promjene slike europskog kontinenta koje je obilježilo period ranog srednjeg vijeka.

Do tada je antičko nasljeđe, pismenost i umjetnost bila očuvana većinom u samostanima Katoličke crkve kao izoliranim „otocima svjetla“ u barbariziranoj Europi. Sad oni ukazom cara postaju mjesta odakle se učenost i pismenost širi na cijelu Europu.

Centri ove nove učenosti bili su samostani. U njima su se nalazile pisarnice u kojima su se prepisivala djela, na njihovim građevinama se razvijala arhitektura, a unutar nje dekorativna umjetnost.

Katolička crkva je bila ‘spiritus movens’ ove velike renesanse Europe.

Karlo Veliki na svome dvoru okuplja najučenije ljude tog vremena od kojih je veliki broj upravo bio svećenika i redovnika Katoličke crkve, nositelja i čuvara pismenosti i obrazovanja. To ne učinio u želji da se obnove razina umjetničke produkcije i njegovanja pismenosti iz doba antičkog Rima. Rim postaje uzorom u obnovi umjetnosti, arhitekturi, filozofskim spisima. Počinju se prepisivati djela antičke učenosti, od kojih su nam neki primjerci sačuvani samo iz ovih prijepisa. Zbog potrebe za više teksta na skučenom prostoru pergamene, razvija se i novo pismo – miniskula – koje će postati osnovom današnjeg pisma.

Obrazovni sustav, koji je prije bio rezerviran za uži krug ljudi, sada postaje dostupniji, no još uvijek nije imao većeg značenja za obrazovanje cjelokupnog stanovništva. Znanja koja su se dobivala u karolinškim školama organizirana su po principu sedam slobodnih umjetnosti.

One su podijeljene na dva stupnja:

• trivium (gramatika, retorika i dijalektika) i
• quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba).

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 

Izvor: narod.hr

25. studenoga 1918. Srijem, Banat i Bačka – Srbija pripojila teritorije koji nikada nisu bili dio te države!

Srbija se nakon Balkanskih ratova proširila na jug (Makedoniju, Sandžak i Kosovo), a nakon I. svj. rata i na sjever preko Save, sve da bi ostvarila ideju Velike Srbije. Ona je vještim vojno-političkim manevrom, uz pomoć dijela prečanskih Srba i špijuna Beograda u Hrvatskoj Svetozara Pribičevića, spriječila da Srijem, Banat i Bačka uđu u novostvorenu Državu SHS sa središtem u Zagrebu, te je na prijevaru organizirala skupštinu u Novom Sadu. 

Raspad Austro-Ugarske monarhije, njezinim vojničkim porazom u I. svjetskom ratu, značio je i grabež zemalja pobjednica. To je posebno iskoristila Srbija koja se proširila na teritorije gdje nikada države Srbije nije bilo. Proširenje se ticalo Srijema, koji je do tada bio dio Hrvatske, te Bačke i Banata koji su 800 godina bili dio Ugarske.

Ono što je najzanimljivije, Srbija je sa svojim ljudima među prečanskim Srbina na svaki način opstruirala da ti teritoriji uđu u sastav Države SHS, pa je srbijanski špijun u Hrvatskom saboru i  produžena ruka Beograda Svetozar Pribičević inzistirao da predstavnici Srba i Hrvata Vojvodine (svećenik Blaško Rajič i dr.) zaobiđu Zagreb, a da se „posao“ obavi u Novom Sadu u dogovoru s Beogradom. Tako je taj dio prestao biti dio hrvatsko-ugarske države, čiji dio je bio 800 godina, i ušao u sastav Srbije. Posebice upada u oči kako na tu skupštinu nisu bili pozvani Mađari i Nijemci koji su tada činili više od polovice stanovništva (56 posto stanovnika Vojvodine), pa već taj čin upućuje na nedemokratsko i zakulisno postupanje prečanskih srpskih radikala.

Na navedenoj skupštini od 757 na brzinu skupljenih izaslanika sudjelovalo je 578 Srba, 89 Hrvata Bunjevaca, 62 Slovaka, 21 Rusin i tek 6 Nijemaca te 1 Mađar pa je razvidno kako se na skupštini tendenciozno opstruirala želja da se Srijem, Bačka i Banat integrira uz pomoć Zagreba ili da ostane u sastavu južne Ugarske, tj. Mađarske. Ključnu ulogu u tom pogledu odigrao je upravo prečanski radikal Jaša Tomić koji je prije početka same skupštine na pripremnoj konferenciji iznio prijedlog da se spomenute pokrajine odmah ujedine s Kraljevinom Srbijom mimo Države SHS i bez znanja Narodnog vijeća u Zagrebu.

 

Srijem, Banat i Bačka nikada do 1918. nisu bili dio Srbije!

Vojvodina, točnije, Srijem, Bačka i Banat nikada nije bila u sastavu Srbije niti su Srbi bili većina, već četvrti narod po brojnosti (na području tada cjelovitih Srijema, Bačke i Banata čiji su manji dijelovi i danas u Hrvatskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj). Dio Hrvata blizak mađarskim elitama zagovarao ostanak južnougarskoga područja u sastavu mađarskih zemalja, a dio srpskih političkih prečanskih elita, predvođenih radikalom Jašom Tomićem, u tim trenutcima držao se potpuno po strani, gotovo zatečen brzinom odvijanja događaja, dok je drugi dio patriotski orijentiranih Hrvata i Srba zagovarao da se taj teritorij priključi Državi SHS koja se tih dana ustrojavala u Zagrebu. U tom pogledu unutar Narodnoga vijeća u Zagrebu osnovan je i poseban klub zastupnika Hrvata i Srba s područja južne Ugarske, a od bunjevačkih Hrvata u njemu su sudjelovali vlč. Blaško Rajić, Stipan Vojnić Tunić, Marko Ivković Ivandekić, Stipan Buljovčić i Matija Evetović. Od srpskih predstavnika u zagrebačkome Narodnom vijeću sudjelovali su somborski dirigent Petar Konjević i Vasa Stajić te nešto kasnije subotički radikal Manojlović, a vezu sa Zagrebom od prvoga dana održavali su i novosadski srpski demokrati Tihomir Ostojić i Ignjat Pavlas, piše blog.dnevnik.hr

Oni su trebali pomoći oko organizacije nove južnoslavenske države nastale na nekadašnjem ozemlju raspale Austro-Ugarske Monarhije. Upravo jedan dio tih političkih predstavnika Hrvata i Srba s navedenoga područja sudjelovao je 29. listopada 1918. i na zasjedanju Sabora kada je donesena odluka o raskidanju državno-pravnih odnosa s Austrijom i Ugarskom, a jedan od tadašnjih vođa bačkih Hrvata-Bunjevaca vlč. Blaško Rajić ne samo da je bio nazočan na tom povijesnome zasjedanju nego je zajedno s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom Bauerom tom prigodom koncelebrirao u katedrali misu za novu državu (odsjeo je u nadbiskupskim dvorima). Ipak, u tome kaotičnom vremenu Država SHS bila je u vrlo teškom položaju jer je na cijelome terenu vladala posvemašnja anarhija i rasap staroga državnog sustava, a na vanjskopolitičkom planu prijetila je ekspanzionistička i vrlo militantna politika Italije i Srbije koje su željele njezin teritorij međusobno podijeliti kako im je ranije jamčeno u Londonu.

 

Srbijanska vojska uz pomoć Francuza ulazi u područja sjeverno od Save

Kratka revolucija, 31. listopada 1918. značila je početak raskida veza Ugarske s Austrijom. Kralj Karlo IV. postavio je za predsjednika vlade Mihály Károlyija, vođu ustanka. Nijemci i Mađari, drugi i četvrti narod po brojnosti na području Banata proglasili su istog ili sljedećeg dana, 1. studenog, Banatsku Republiku. Na čelu civilne vlasti je bio Nijemac Otto Roth, dok je vojni zapovjednik bio Mađar Albert Barta, koji je 9. studenog postao ministar obrane nove Mađarske. Republika je priznata od strane nove mađarske vlasti, a u Banatsko narodno vijeće osim predstavnika Nijemaca i Mađara ušli su i predstavnici Rumunja i Srba, prvog i trećeg naroda po brojnosti. Rumunji nisu željeli Banatsku Republiku već ujedinjenje s Rumunjskom. Banatsko narodno vijeće organiziralo je vojne odrede i narodne straže, 4. studenog 1918. u namjeri preuzimanja kontrole nad Banatom.

Međutim, srpska vojska uz pomoć Francuske je zauzela 15. studenoga cijelo ozemlje Baranje, Bačke i Banata, čime je Banatska Republika prestala postojati. Dan poslije, 16. studenog, kralj Karlo IV. je proglasio povlačenje iz mađarske politike, proglašena je Demokratska Republika Mađarska, koja je morala prihvatiti novonastalu situaciju.

 

Svetozar Pribičević iz Hrvatske radi protiv Hrvatske 

To kaotično stanje posebice je vješto iskorištavao dopredsjednik zagrebačkoga Narodnog vijeća jugounitarist i špijun srbijanske vlade Svetozar Pribičević koji je rad toga izvršnog tijela nove vlasti usmjeravao prema što bržem bezuvjetnom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom pa je vlč. Rajiću, ali i Vasi Stajiću tom prigodom jasno poručio: “Kidajte veze sa Zagrebom!” Rajić je nakon povratka u Suboticu, koja je tada bila središte narodnoga pokreta u Bačkoj, Banatu i Baranji, 2. studenog izvijestio predstavnike Hrvata i Srba na sastanku organiziranom u prostorijama Hrvatske zemaljske banke te je i odlučeno da se akcija za odvajanje toga prostora nastavi na tragu zagrebačkih odluka, što su potvrdili i subotički srpski predstavnici na svome sastanku 5. studenog održanome u domu braće Manojlović.

U međuvremenu i radikal Jaša Tomić s dijelom njemu odanih novosadskih Srba tada poduzima jaču akciju prema Beogradu iako mu u to vrijeme monarhističke elite još nisu bile potpuno sklone zbog njegova ranijega pasivnog držanja. On je od tih elita tek naknadno dobio instrukciju o što bržoj organizaciji Velike narodne skupštine za Baranju, Bačku i Banat u Novom Sadu na kojoj bi se donijela odluka da ujedinjenje ne ide preko Zagreba, nego samo preko Beograda. O svojim kontaktima i planovima on nije izvijestio subotičke bunjevačke Hrvate, ali ni njemu neskloni dio prečanskih Srba.

 

Većinski Mađari i Nijemci nisu odlučivali o sudbini Vojvodine!

Posebice upada u oči kako na tu skupštinu gotovo i nisu bili pozvani Mađari i Nijemci koji su tada činili više od polovice stanovništva pa već taj čin upućuje na nedemokratsko i zakulisno postupanje prečanskih srpskih radikala (po popisu stanovništva iz 1910. godine na tom prostoru je živjelo 32,6% Mađara i 23,7% Nijemaca). Na navedenoj skupštini od 757 na brzinu skupljenih izaslanika sudjelovalo je 578 Srba, 89 Hrvata Bunjevaca, 62 Slovaka, 21 Rusin i tek 6 Nijemaca te 1 Mađar pa je razvidno kako se na skupštini tendenciozno opstruirala želja da se Baranja, Bačka i Banat integrira uz pomoć Zagreba ili da ostane u sastavu južne Ugarske, tj. Mađarske. Ključnu ulogu u tom pogledu odigrao je upravo prečanski radikal Jaša Tomić koji je prije početka same skupštine na pripremnoj konferenciji iznio prijedlog da se spomenute pokrajine odmah ujedine s Kraljevinom Srbijom mimo Države SHS i bez znanja Narodnog vijeća u Zagrebu.

Već tada tomu se jasno odupro predstavnik bunjevačkih Hrvata Babijan Malagurski koji je čak i zaprijetio kako će oni napustiti taj farsični skup ako se ne izmijeni sadržaj dokumenta te ne vrati na prvobitni prijedlog da se ide preko Zagreba, kako je ranije dogovoreno u Subotici i Novom Sadu. Ipak, postignut je kompromis da se izrade dvije deklaracije te je skupština održana. U tako naelektriziranome ozračju punome emocija Tomić je naknadno uspio progurati svoje rješenje, ali je u jednom dijelu Novosadske deklaracije u točki 2 dio teksta u kojem je pisalo ujedinjenje u “jugoslavenske zemlje” zamijenio naknadno riječima “ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom”, te je već i taj čin falsifikat za koji u tom trenutku nisu znali hrvatski predstavnici na čelu s vlč. Rajićem i ostalim hrvatskim izaslanicima te su oni podržali Deklaraciju pritom odabirući predstavnike za suradnju i s Zagrebom i s Beogradom.

Upravo to je Tomiću poslužilo da prikrije svoje stvarne planove priključenja toga teritorija izravno Srbiji, a u stvarnosti to je već ranije učinila srpska vojska zauzimajući taj teritorij i izbijajući na zamišljenu sjeveroistočnu crtu novih srpskih zemalja Maros-Baja-Subotica-Pečuh.

 

Velika narodna skupština u Novom Sadu – falsifikat i podvala Srbije

Stoga Velika narodna skupština nije ništa drugo nego povijesni falsifikat, jer se veliki dio stanovništva nije o tome aktu niti mogao izjasniti dok je drugi dio bio iznimno izmanipuliran od strane Jaše Tomića. Ne treba zaboraviti i činjenicu kako tijekom trianonskih pregovora predstavnici srbijanske vlade nisu bili u potpunosti zainteresirani za cijeli teritorij Baranje i Bačke te je i sam ministar i kasniji premijer Nikola Pašić tada izjavio: “dosta je Latina” (misleći pritom na katolike – bunjevačke Hrvate), što zorno svjedoči da je on već tada osjećao ugrozu od toga nesrpskog stanovništva Bačke i Baranje u pogledu ostvarenja srpskih političkih ciljeva.

Posljedica te njegove odluke bila je odustajanje u pregovorima od teritorija Baranje oko Pečuha i Mohača i Bajskog trokuta (većina Hrvata, danas u Mađarskoj), što je tamošnje hrvatsko katoličko stanovništvo i ponukalo na prvo veliko nezadovoljstvo prema odlukama monarhističke beogradske vlade jer je po prvi put taj narod podijeljen između dviju država. To je ujedno bio i prvi politički poraz hrvatskih elita u srazu s jugounitarističkim i velikosrpskim monarhističkim krugovima jer nisu mogli ili nisu znali zaštititi interese Hrvata u Bačkoj i Baranji, a vrlo brzo se i pokazalo kako je taj prostor postao i moneta za potkusurivanje u srazu dvaju vodećih naroda u prvoj jugoslavenskoj zajednici.

 

*Dan kasnije nakon pripajanja Srijema, Banata i Bačke, Srbija na prijevaru koristi kraj I. svj. rata, te okupira i pripaja Crnu Goru u sastav Srbije. U Crnoj Gori se održala Podgorička skupština, na kojoj je pod pritiskom donesena odluka o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, čime nestaje državnost Crne Gore.

Sve je režirano vojno-političkim prljavim igrama Beograda

Svršetkom Velikog rata uspješna srpska diplomacija ostvaruje svoj san o stvaranju Velike Srbije. Poznato je još od prije kako se razvijala ta ideja. Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika SPC tijekom 17. i 18. stoljeća i to je postalo tlo iz kojega su 19. i 20 stoljeća nastale različite velikosrpske megalomanije. U konačnici, ta ideja je dovela do velikih ratova, patnja i smrti u cijelom 20. stoljeću, od 1912. do 1999. godine, samo da bi se istrebljenjem ne-srba stvorila velika homogena Srbija.

Izvor: narod.hr/blog.dnevnik.hr

Pročitajte dijelove iz knjige salezijanca koji je bio zatočenik ISIL-a, a koji dolazi u Hrvatsku i BiH

Indijski salezijanski svećenik, don Tom Uzhunnalil, boravit će u Hrvatskoj i BiH od 15. do 22. listopada kako bi prenio svoje iskustvo života u zatočeništvu “isilovaca”. Program njegova posjeta bit će predstavljen u srijedu, 16. listopada u 8,45 u prostorijama Hrvatske salezijanske provincije na Knežiji (Omiška 8) gdje će i sam don Tom odgovarati na pitanja okupljenih te će biti predstavljena njegova knjiga Čudom živ: 557 dana u rukama isilovaca u izdanju nakladničke kuće Salesiana.

Ovom prilikom donosimo neke isječke iz njegove knjige, koji vas mogu potaknuti da dođete na predstavljanje, osobno postavite pitanja don Tomu i kupite knjigu.

poglavlje 1./11.

Dan kada sam odbio moliti

Moj otac zaista je bio poseban čovjek, iznimna osobnost koju vrlo dobro pamtim od svojih ranih dana.

Dojmile su me se njegova velika ljubav prema molitvi i snažan osjećaj gostoljubivosti. Ljubazno se odnosio prema drugima, imao je srce otvoreno bližnjima, uvijek spremno svakomu pomoći. Te je vrline različitim načinima prenio na nas djecu

On me poučio i vrijednostima stvari i vrijednostima vjere, baštini koja će mi koristiti više puta u životu, posebice u teškim danima otmice. Ima jedan događaj koji bolje od mnoštva riječi ukratko prikazuje ozbiljnost mojega oca.

Jedne je večeri cijela obitelj bila okupljena u uobičajeno vrijeme za molitvu. Bio sam pospan, od umora sam jedva stajao na nogama. Nisam imao volje moliti. Moj se otac nije dao smekšati, posjeo me za stol zajedno s ostalima. Uzrujao sam se i odlučio ne otvarati usta. Tada mi je, bez imalo kolebanja, otac odalamio zvonku pljusku koja je odjeknula prostorijom.

Podigao sam pogled prema svojoj majci Thresiakuti (Terezijica, tj. mala Terezija) koja je i sama bila iznenađena neuobičajenim očevim postupkom, ona me zagrlila i smireno mi pokušala objasniti kaznu koju sam primio: „Zlato, tata te udario jer nisi htio moliti s nama. Ako i možemo odbiti jelo koje hrani naše tijelo, ne bismo nikada smjeli odbiti jelo koje hrani našu dušu!“

Dobro sam naučio lekciju. I bila mi je vrlo korisna za ostatak života, posebice kada sam bio postavljen za odgajatelja mnogim dječacima. Jedino čime se nikada ne ću služiti kao „podrškom“ svojim riječima bit će pljuske, jer pamtim što je govorio don Bosco: „Dječacima treba ponavljati sa strpljenjem i poniznošću: deset, stotinu, tisuću puta.“ U težim slučajevima vraćao sam se preventivnomu sustavu don Boscova odgoja: bolje unaprijed savjetovati nego kasnije kažnjavati.

Takva je bila moja majka sa mnom i s mojom braćom: uvijek nježna, dobra i strpljiva. Od nje smo naučili cijeniti vrijednost i ljepotu molitve. Riječima i primjerom pomagala nam je da izrastamo u dobre kršćane i časne građane, obrazac koji ću kasnije upoznati kao čvrstu točku don Boscova odgojnoga sustava.

Shvatio sam, posebice po svojoj majci, kako je potrebno troje da bi se izraslo u dobra kršćanina: obitelj ukorijenjena u molitvi, okolina koja će stvarati i poticati vjeru i, naposljetku, ljudi koji će s radošću svjedočiti evanđelje.

Svećenik onih posljednjih

Na moj je duhovni razvoj, uz obitelj, utjecalo školsko i župno okružje. Pohađao sam školu koji su vodili karmelićani, okružen s puno ljubavi i malih znakova pažnje, odlazio u župu svetoga Augustina u kojoj se čuvaju relikvije blaženoga Augustina Thevarparampila, poznatijega kao Kunđaćan, što znači mali svećenik, svećeničić.

Taj je nadimak dobio zbog niska i sitna stasa. Svoje je tjelesno obilježje pretvorio u prednost: govorio je da tako može bez poteškoća ulaziti u male i niske kolibe svojih župljana, a igrajući se s djecom osjećao se … na njihovoj visini.

Taj mali veliki svećenik zaokupio je moju djetinju pozornost. Toga su svećenika vjernici držali svecem još živa-živcata, a mene je oduševio više od ikakva superheroja. Svi su ga cijenili zbog njegova poslanja među harijanima, to jest nedodirljivima koje danas nazivaju dalit.

Njima je čitav svoj život posvetio blaženi Augustin Thevarparampil svećenik za kojeg bismo danas rekli da je snažan, hrabar i velikih sposobnosti. Zapravo, bio je to jednostavan čovjek, ponizan, neumoran u službi, potpuno posvećen skrbi o siromasima. U pratnji jednoga katehete pohodio je siromahe svaki dan: u njihovim kolibama ili na njivama. Poznavao je po imenu svaku osobu, od najmanje do najstarije.

Kada bi završio posjet, u svoj bi dnevnik pomno bilježio podatke o svakomu tom siromahu. Unosio bi datume njihova rođenja, vjenčanja, prigode u kojoj su htjeli razgovarati s njim i ispovjediti se. Njegovih je štićenika bivalo sve više, uskoro su uz prvi dnevnik nastala još dva, toliko se ljudi obraćalo malomu svećeniku.

I tako su mnogi među nedodirljivima, oduševljeni njegovim svjedočenjem i načinom života, pronalazili vjeru. No on je, prije kakvih potrepština, darivao sama sebe omogućujući da Božja ljubav isijava iz njegova srca i njegovih djela. Bio je pravi promicatelj bezuvjetne ljubavi. Na oca Augustina gledat ću kao na uzor u darivanju sama sebe Gospodinu i bližnjemu.

Poziv kojemu se nije moglo odoljeti

U moju seosku župu povremeno su dolazili misionari. Svojim propovijedanjem sijali su sjeme poziva, a ono je u mojemu srcu ubrzo pustilo duboke korijene. Bio sam očaran njihovim riječima, žarom i snažnim duhom služenja koji su unosili u naviještanje evanđelja.

Osim misionara koji bi navraćali u prolazu, mogao sam uživati i u prisutnosti mnogih drugih osoba koje su posvetile svoj život Gospodinu. Među njima su bili moji ujaci don Augustin Vićhat i don Abraham Ajkara te bratić mojega oca, don Matej Uzhunalil, koji je bio utemeljiteljem prve salezijanske misije u Jemenu, umro je 2015. godine. U meni je prekrasna uspomenu na svečano ozračje koje bi zavladalo kada bi on došao u našu kuću. Svakomu bi od nas posvetio kakav ljubazan čin i punu pozornost. Unatoč poodmakloj dobi i bolesti koja mu je oslabila tijelo, govorio bi nam o mukama i izazovima s kojima se susretao kao misionar. Tako je bilo sve dok nisu završili njegovi zemaljski dani.

Meni će on uvijek ostati primjer koji treba nasljedovati. Još jedan svećenik presudan za moj poziv bit će don Filip Thajil, salezijanac kojega sam susreo kad sam išao u drugi razred srednje škole. I on je bio malen stasom, ali velik u pozivu, pun životne snage i radosti. Govorio nam je o don Boscu, mladomu svećeniku koji je prispio u Torino tražeći dječake bez roditelja, napuštene na ulicama i besposlene, koji i su završavali u zatvoru jer se nitko nije brinuo o njima. Gledajući ga, pomislio sam kako bih i ja trebao započeti službu odgajatelja i svećenika. Kasnije, kada sam ušao u salezijanski kolegij, naišao sam i na savjet kojeg je don Bosco osobno dao Franji Besuccu, jednom od svojih najboljih dječaka: „Ako želiš postati dobar, čini samo troje i sve će biti dobro (…) Evo ih: radost, učenje, milosrđe. To je velik plan, budeš li ga ostvarivao, moći ćeš sretno živjeti i činiti dobro svojoj duši.“ Radost, učenje, milosrđe – to je ono što sam želio steći.

Svakim sam danom sve više osjećao koliko me privlači taj svećenik mladih. Svaka sumnja o mojoj budućnosti otklonjena je onoga dana kad je don Filip zapitao nas dječake ima li među nama tko spreman postati svećenikom i misionarom. Ja i moj kolega iz razreda pogledali smo oko sebe i, ne razmišljajući mnogo, podigli ruku, a srce kao da je htjelo iskočiti iz grudi. Odlučio sam. Više se ne ću vraćati unatrag. Želio sam postati svećenik. I to salezijanac.

poglavlje 6./11.

Bolni kadrovi

Znate li kako je kad nas pošalju da koračamo dobro poznatim putom? Njime smo prošli mnogo puta, dobro nam je poznat, stoga je i naš korak odlučan, srce mirno pa um sebi dopušta da luta i da se zabavi u drugim mislima. Osjećamo da smo na sigurnu, no odjednom se sve promijeni: zakoračimo u prazninu koja ondje nije bila ili je možda bila, ali ju nismo vidjeli. Katkada je tako sa životom: može se bez ikakva znaka upozorenja skliznuti na stranu ili se dramatično promijeniti. Tu je lekciju teško naučiti, nesvjesno ju i zanemarujemo. No ja sam je proživio u petak 4. ožujka 2016.
Sjećam se svake slike, svake riječi, svakoga upućenoga pogleda, svakoga pokreta, svakoga zvuka toga dana. Poput usporene snimke kakva filma.

Budući da je bio blagdan, u petak sam kanio imati večernju misu da bi u njoj moglo sudjelovati što više katolika. Stoga nisam imao razloga žuriti se s pripremama za slavlje. Mogao sam sve obaviti u miru. U euharistijskom klanjanju toga jutra bio sam dirnut do dna duše. Doručkovao sam, a potom se vratio u kapelicu pred izloženi Presveti Oltarski Sakrament. Bio je to lijep trenutak za molitvu.

Potom sam otišao u kuhinju gdje je sestra Judita bila zauzeta pripremajući objed svojim sestrama i meni. Osmjehnula mi se brzo me pozdravljajući jer je morala kuhati. Bio je to posljednji put da smo se osmjehnuli jedno drugomu, no tada to nisam znao. Da sam znao, bio bih je sakrio da ju zaštitim, zagrlio bih ju, mogao bih učiniti nešto više! Umjesto toga, ja sam provjeravao kako radi plinski uređaj.

Izašao sam i počeo šetati oko kuće, provjeravao sam jesu li biljke zalivene. Premjestio sam crijevo za vodu dok je dolazio Etiopljanin Mohamad, naš vrtlar. Pokušao sam mu pokretima, smiješnima kad ih se sada sjetim, objasniti da sam crijevo za vodu premjestio ispod drugoga drveta.

Ne znam zašto sam povisio ton obraćajući se njemu koji je govorio drugim jezikom, ali sigurno nije bio gluh. Usprkos mojim pokušajima da mu na razumljiv način objasnim što sam učinio, očito ga nisam uspio uvjeriti. Gledao sam kako odlučnim korakom, možda i mrmljajući usput, odlazi prema stražnjemu dijelu kuće: želio se uvjeriti na svoje oči. Osmjehnuo sam se! Bio je to posljednji put da i njemu nešto govorim.

Bez posebna razloga pogledao sam na sat, bilo je osam i trideset. Malo dalje, kojih desetak metara od mene, bila je dvorišna ograda pješačkoga ulaza u hospicij Majke Terezije.
Bio sam učinio nekoliko koraka, a tada sam začuo pucnjeve koji su dolazili s glavnoga ulaza.

Ja sam Indijac

Bez imalo razmišljanja otrčao sam u crkvu i progutao sve posvećene hostije, u vodu izlio ulje iz vječnoga svjetla, a onda potrčao u smjeru tih hitaca, duž zida koji me dijelio od glavne zgrade. Još mi nije bilo jasno što se zbiva. Prošao sam prva vrata i usporio korak. Znao sam da smrt vreba iza svakoga ugla.

Učinio sam još jedan korak i osjetio da me netko zgrabio. Okrenuo sam se u nadi da ću vidjeti lice koje sestre ili našega vrtlara. Umjesto njih naišao sam na dva tamna crna oka. Ako su oči ogledalo duše, u ovima nije bilo ni sjene od duše.

Neznanac je bio odjeven u jemensku vojničku odoru, s redenikom koji mu se s desnog ramena spuštao na lijevi bok. Gledajući ga, pomislio sam kako ga nosi na isti način kao što ja nosim štolu. Stavih ruku na grudi da bih ju dotaknuo. No, ostavio sam ju u sobi, a sada bih ju rado imao na sebi, kao da bih njome mogao na mržnju odgovoriti ljubavlju.

„Ja sam Indijac“, rekoh. U mojemu glasu nije bilo ni traga strahu, bio sam čudesno miran. Naredio mi je da sjednem na stolac postavljen s vanjske strane vrata prostorije koja je gledala u dvorište. Govoreći, gledao sam oko sebe da procijenim koliko je teško stanje. Upravo u tom trenutku ugledao sam vrtlara kako istrčava iz kuće preko puta naše i kreće prema generatoru crpke za vodu. Poput mene, i on je trčao u smjeru krikova koji su parali zrak.

Iznenada sam začuo tup, kratak zvuk. Vidio sam Mohamadovo tijelo kako pada na koljena i ruši se na zemlju. Lice mu je dva puta odskočilo od tla. Nije nosio majicu. Mogao sam vidjeti kako krv teče po njegovu tijelu i klizi stvarajući lokvu na puteljku. Pucali su mu u leđa, s lijevoga boka, iz automatskoga pištolja s prigušivačem.

Vidio sam oko sebe trojicu napadača, no sigurno ih je bilo više, barem petorica jer sam čuo krikove i zvukove koji su dolazili s drugih dijelova imanja.

Svi su imali zakrivena lica. Provirivale su im samo oči, lišene ikakva izraza. Najmračnija praznina. Čuo sam da netko viče. Pogledom sam se vratio na sirotoga Mohamada okrenuta prema asfaltu i pomolio se za nj povjeravajući njegovu dušu Gospodinu. Molio sam oprost za njegove krvnike: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23, 33-46).

Nasilje bez kraja

Dok sam sjedio kako su mi naredili, muškarac koji je stajao ispred mene primijetio je mobitel u džepu moje košulje, pokazao na njega davši mi znak da mu ga predam. Upravo u tom trenutku iz kuće je izašao kuharev sin, dječak od jedva dvanaest godina. U strahu za njega zatvorio sam oči i molio Gospodina da ga poštede. Čuo sam kako mu naređuju da sjedne kraj mene, na drugi stolac. Nije bilo ni trenutka predaha, odmah sam ugledao jednog napadača kako ulazi u zgradu pokraj glavnoga ulaza. Tamo je stanovalo nekoliko mladih radnika. Dugo je pretraživao, sve dok nije našao jednoga mladića koji je toga jutra ostao u sobi jer se loše osjećao. Vidio sam da ga premješta u drugu prostoriju. Obojica su ušli unutra. Začuo se onaj isti tupi zvuk kakav sam čuo ranije, munjevit, kao kakav prigušen udarac, a zatim zvuk čahure koja je pala na pod. Muškarac je izašao iz sobe. Ovaj put je bio sam. Ubio je mladića.

Dvojica muškaraca širom otvoriše glavna ulazna vrata. Automobil kojim su stigli uđe u dvorište, zaustavivši se na puteljku s lijeve strane. Ulazna se vrata zatvoriše. Muškarac naoružan pištoljem s prigušivačem prijeđe puteljak i krenu prema hospiciju. Prođe kroz vrata i nekoliko trenutaka potom iziđe, a pred njime sestra Anzelma i sestra Margareta.

Objema su ruke bile vezane plastičnim trakama. Primijetio sam da im ruke bijahu sklopljene, kao na molitvu. Gurajući ih, muškarac ih prisili da uđu u automobil. Žestoko zatvorivši vrata, vrati se u kuću.

S druge strane puteljka dolazila je sestra Judita s plastičnim vjedrom. Vraćala se iz posjete starcima zbog uobičajenih jutarnjih poslova. Očito nije vidjela ni sestre zarobljene u autu, ni tijelo nauznak ispruženo na puteljku. Ništa što se dogodilo nije vidjela. Osjetio sam silnu nježnost zbog te bezbrižnosti koja će doskora nestati. Doimala se sretnom poput djevojčice. Navirale su mi suze. Bila je tako krhka! Preda nju stade jedan muškarac davši joj pištoljem znak da pođe prema autu. Tek je tada shvatila kakva se tragedija događa. Jedan je muškarac, nešto dalje, sestru Reginetu puščanom cijevi gurao prema vozilu.

I njima su dvjema ruke svezali plastičnom trakom i prisilili ih da uđu u auto. Sada su skupa bile sve četiri. Nedostajala je sestra Sali. Pitao sam se gdje je nadajući se da je negdje jako daleko!

Nisam više mogao misliti na nju jer je mladić koji je sjedio uza me pokazivao onomu što nas je čuvao da se čovjek koji je nauznak ležao na puteljku podiže i pita vode. Mohamad nije bio mrtav. Jemenac mu odgovori, neka ga to ne zabrinjava jer taj uskoro više ne će biti žedan.

Svratio sam pogled na sestre koje su bile u autu. Jedan je muškarac i dalje je ulazio i izlazio iz kuće, vičući nešto što nisam razumio. Razumio sam jedino riječ „još“. Očito napet, nešto je grozničavo tražio. Posljednji je put ušao u kuću, a kad je izašao i dalje je bio sâm krećući se prema glavnom ulazu. Nisam čuo druge pucnje iz pištolja, no bio sam siguran da su pronašli i ubili sestru Sali. Bio sam u to siguran!

Mislio sam na starce koji su ležali bolesni. Nisu se čuli krici odande gdje su oni bili. Vladala je čudna tišina. Zar su ih sve pobili?

Moj posljednji čas?

Činilo se da nasilju nema kraja. Čovjek naoružan pištoljem pošao je prema automobilu, natjerao sestre da izađu i postrojio ih. Bio sam prisiljen gledati tu strahotu. Ruke su im još bile vezane i sestre su ih čvrsto stiskale u molitveni položaj, pripremajući se za mučeništvo. Nijedna nije plakala. Bile su spremne, u dostojanstvu i vjeri, pretrpjeti završni čin.

Taj muškarac gurnuo je sestre Juditu i Reginetu prema kući, a potom desno, u vrt. Sada ih je zid zaklanjao od mojih očiju. Gotovo kao čin ljubaznosti prema meni, nisam morao svjedočiti tako okrutnu činu. Činilo mi se da čujem udaranje njihovih srdaca. Pomislio sam na užasan strah srne koju progone lovci. Začuo sam dva pucnja. Srce mi je zastalo skupa s njihovim srcima. Potom su se čula još dva prigušena pucnja. Bile su to glave jadnih sestara. Bile su smrskane.

Muškarac se vratio drugim dvjema sestrama. Sestra Margareta bezazleno je pokušala pobjeći. Krvnik je pištolj u svojoj ruci uperio u njezin zatiljak. Još je jedan pucanj zaparao zrak. Vidio sam je kako pada licem okrenutim zemlji. Tada moj pogled nije bio pošteđen. Odmah poslije toga muškarac je divljački nasrnuo na jadnu Margaretu.

Došao je trenutak za sestru Anzelmu. Postavio ju je ispred auta. I njoj je pucao ravno u glavu. Kao na usporenoj snimci kakve okrutne scene vidio sam da pada smireno, tiho, s licem prema zemlji. I njoj je neznanac razmrskao glavu.

Prestravljen, u sebi sam nastavio moliti i ponavljati: „Gospodine, smiluj se, i sestrama i njihovim krvnicima! Gospodine, smiluj se!“

Mislio sam da je stigao i moj čas. Počeo sam moliti i svoju dušu preporučivati Gospodinu. Mislio sam na svoju obitelj dok sam u tišini izgovarao našu salezijansku molitvu: „Isuse, Josipe i Marijo, darujem vam svoje srce i dušu. Isuse, Josipe i Marijo, pomozite mi u smrtnom času. Isuse, Josipe i Marijo, neka moja duša počiva uz vas u miru.“

Pristupio mi je onaj krvnik jadnih sestara i bešćutnim mi glasom naredio da uđem u auto. Ustao sam i poslušao. Bio sam spreman umrijeti. Mislio sam da će me ustrijeliti i zatim nestati.

Blizu automobila upita me jesam li musliman. „Kršćanin sam. Ja sam kršćanin.“ Odgovori mi: „Nevjernik“. Zatim je uzeo telefon i govorio na arapskom. Kad je završio, dogodilo se nešto neočekivano. Nije pucao u mene, nego je otvorio automobilski prtljažnik i zapovjedio mi da uđem unutra.

Prije nego ću ući u prtljažnik pogledao sam oko sebe kao da tražim neko prijateljsko lice. I ta je posljednja slika bila stravična. Vidio sam četvoricu suradnika hospicija privezanih uza stabla. I njima su glave bile smrskane.

Neznanac mi je uputio pogled pun prijezira, gurnuo me u prtljažnik i zatvorio ga. Stavivši me unutra, krenuše punom brzinom.

Nisu mi zavezali oči, nisu mi svezali ni ruke ni noge, samo sam bio okružen mrakom. Glavom mi je prolazilo tisuću pitanja o mojoj sudbini. Hoće li me odvesti nekamo dalje i ubiti? Hoće li snimati moje mučenje pa me tek onda ubiti? Ili će me razmijeniti za kakva zarobljenika?

Dok sam razmišljao o kraju, auto se iznenada zaustavio. Netko je otvorio prtljažnik i ubacio unutra svežanj bijele i ljubičaste odjeće. Kad je svežanj pao, začuo sam metalni zvuk. Zatim ponovo zatvoriše prtljažnik i auto opet krene.

Što su to ubacili?

U mraku sam pokušao saznati što se skriva u svežnju. Činilo mi se da prepoznajem oltarni stolnjak. Da tu nije bilo i malo svetohranište? Nije bilo prostora za kretanje, nisam mogao pipati ne bih li štogod doznao. Meditirao sam nadajući se da je euharistijski Gospodin sa mnom. Nadao sam se i molio. Molio sam se don Boscovim riječima iz molitvenika Opskrbljeni mladić: „Što bi mi se moglo dogoditi u ovaj dan, moj Gospodine? Ja to ne znam, ali znam da mi se ne može dogoditi ništa što ti nisi još od vječnosti predvidio i odredio…“

Nikad nisam otkrio sadržaj onoga svežnja, no u tim okolnostima bilo je to sjeme nade koje sam prihvatio s ljubavlju.

9. i 10./11. poglavlje

Čarolija pustinje

Tu i tamo dizao bi pogled i na trenutak bih vidio da prolazimo kroz pustinju. Drugo vozilo nas je i dalje slijedilo. Dašak povjetarca okrznuo je moj zatvor od tkanine i dotakao mi obraz. Netko mi je lagano taknuo rame kako bi me probudio. Zamijetio sam da se nalazimo na asfaltnoj cesti.

Razmišljao sam o brižljivosti svojih otmičara, o načinima napada, uvidio sam da uvijek paze na svaku pojedinosti. Ništa se nije prepuštalo slučaju niti je mirisalo na nepripremljenost ili neiskustvo.
Tko su bili ti likovi u mojoj pratnji?

Automobil se naglo zaustavio. Isto tako i drugo vozilo koje nas je satima pratilo. No ono je poslije nekoliko minuta otišlo dalje.

Dali su mi nešto za jelo. Dugo smo ostali tamo. Moglo je biti oko tri i pol sata ili četiri poslijepodne kada se pojavilo jedno vozilo i zaustavilo se pored našega automobila. Otvorili su vrata na mojoj strani. Netko me uzeo za ruku i pomogao mi da uđem u drugo vozilo. Napokon su mi rekli da mogu skinuti burku s lica.

Čovjek za upravljačem uzeo je svoj mobitel i počeo pregledavati niz fotografija. Zastao je uz jednu od tih fotografija, i dugo ju gledao, a potom je pogledao mene. Nasmiješio se i rekao: „To si ti! Ne brini se, u dobrim si rukama.“

Iznenadio me odličan engleski kojim se služio. Najednom se osjetih na sigurnom. Nesigurnost koja me pratila još otkad sam napustio svoju sobu napokon je nestala. Njegove riječi u dobrim si rukama vratile su me u dan otmice kada je, dok sam ispod poveza ponavljao „Čuvaj me Gospodine!“, netko rekao: „U dobrim si rukama.“ Bio je to Božji odgovor na moju prošnju. Njegove su me sigurne ruke štitile.

Vozač je uključio motor i krenuo, praćen još dvama automobilima. Opet smo putovali nekoliko sati . Zaustavili smo se pred sumrak. Skinuli su mi burku. Pogledao sam oko sebe: bili smo usred pustinje. Iz razgovora ljudi koji su me pratili shvatio sam da se nalazimo u pustinji Saudijske Arabije.

Nebo je bilo izrazito plave boje, po njemu su bile razasute dijamantne točke. Nad svijetom se počeše pojavljivati milijuni zvijezda. Kriška mjeseca gledala kao da me želi umiriti. Kao da mi je i ona govorila: „U dobrim si rukama.“

Gledao sam oko sebe, nikad ne bih pomislio da pješčano prostranstvo može biti tako čarobno. Uronio sam gola stopala u pijesak koji je bio sve rumeniji. Nježni lahor milovao mi je lice, duboko sam ga udisao. Udisao sam slobodu. Bio sam slobodan! Jednostavno rekoh: „Hvala, Gospodine!“

Dobrodošao u Oman!

Razmišljao sam o netom zadobivenoj slobodi nakon što sam mnogo mjeseci živio u limbu odvojenosti, nadziran poput kakve opasne osobe. Ponovno sam počeo uživati, ne toliko stoga što mogu činiti što želim, koliko stoga što nisam prisiljen ovisiti o volji drugih poput lutke na koncu. „Ovo je sloboda!“ govorio sam sâm sebi.

Razmišljajući o ljepoti života bez okova i lanaca, zamijetio sam da su moji pratioci nadopunili zalihe goriva iz nekoliko spremnika na donjoj strani džipova. Ono malo hrane brzo smo pojeli.
Nikada dotad nisam uživao u najobičnijim stvarima: u svakomu mirisu, u svakoj sunčevoj zraci, u svakom zvuku. Činilo mi se da imam nove uši i nove oči kojima sam uživao u glazbi vjetra što je podizao koprene pijeska u pustinji.

Polagano sam prelazio pogledom oko sebe i zadivljeno promatrao svaku stvar, poput djeteta ispred božićnih izloga. Potom smo se svi vratili u auto i nastavili vožnju pustinjom. Brzinomjer je pokazivao brojku sto osamdeset. Brzi smo kao vjetar, mislio sam.

„Dobrodošao u Oman!“ iznenada reče vozač. Moglo je biti oko tri i pol sata ujutro. Iznova zahvalih Bogu. I dalje sam gledao kroz prozor.

Vozila koja su nas pratila promijenila su smjer bez ikakve najave ili znaka, i nestala. Pošli smo jednom asfaltnom cestom i prolazili njome kojih pola sata te konačno stigli na neko pogranično područje. Dočekali su nas red i tišina. Tu je sve bilo uređeno. Osjećao sam da sam na sigurnu. Izašli smo iz auta, netko je bio odnio burku koju sam ostavio na sjedištu.

Neki je čovjek pošao prema meni i brzo me pregledao, onako kako bi to učinio liječnik. Nakon toga kratka pregleda rekao je da mogu nastaviti putovanje. Stigosmo na neku čistinu gdje je stajao helikopter spreman za uzlijetanje. Pomogli su mi da uđem u kabinu. Uzletjeli smo.

Nisam vrijeme uživao u ljepoti neba, a onda se helikopter počeo spuštati. Pogledao sam vani, prema dolje. Ispod nas se nazirao prostor kružna obrisa, omeđen nekakvim svjetlima. Tri su muškaraca stajala gledajući prema gore, prema nama. Helikopter je sletio. Propeler je usporio svoje vrtloženje i mi smo izašli.

Opet su me na brzinu pregledali u potpunoj tišini. Nitko mi nije uputio ni riječ: ništa zato, ni ja nisam želio govoriti. Jedino što sam želio bilo je slušati da bih razumio. Počeli su šaptati među sobom. Sigurno su se dogovarali o zadnjim pojedinostima mojega oslobađanja.

Izvor: narod.hr