UŽIVO: GRADOVI SU UNIŠTENI Razoran potres: Više od 1500 mrtvih u Turskoj i Siriji, traže se preživjeli

Autori: Vecernji.hrHina
06.02.2023.

Televizijske snimke prikazuju šokirane ljude kako u pidžamama stoje na snijegu i gledaju spasioce kako kopaju po ruševinama kuća. Epicentar potresa bio je u okrugu Pazarcik, u pokrajini Kahramanmaras na jugoistoku zemlje, oko 60 km zračne linije od sirijske granice.

Više od 1500 ljudi je poginulo i stotine ozlijeđeno u potresu magnitude 7,8 po Richteru koji je u ponedjeljak pogodio središnju Tursku i sjeverozapadni dio Sirije. Prema američkom seizmološkom zavodu USGS, katastrofalan potres jakosti 7,8 se dogodio u 4:17 sati ujutro po lokalnom vremenu na dubini od približno 17,9 kilometara.

Epicentar potresa bio je u okrugu Pazarcik, u pokrajini Kahramanmaras na jugoistoku zemlje, oko 60 km zračne linije od sirijske granice, a osjetio se i na Cipru i u Libanonu.

Televizijske snimke prikazuju šokirane ljude kako u pidžamama stoje na snijegu i gledaju spasioce kako kopaju po ruševinama kuća. Epicentar potresa bio je u okrugu Pazarcik, u pokrajini Kahramanmaras na jugoistoku zemlje, oko 60 km zračne linije od sirijske granice.

Tijek događaja:

13.15 – Letovi do i od zračne luke u pokrajini Hatay su obustavljeni, dok su zračne luke u Maraşu i Antepu također zatvorene za civilne letove.

Društvenim mrežama kruže snimke uništene piste. Više pročitajte OVDJE.

13.10 – Mostarac Goran Karačić (26) nogometni je vratar u turskom klubu Adana Demirsporu. Razorni potres u Turskoj zatekao ga je u Istanbulu, no u stanu u Adani mu je ostala supruga.

– Jučer smo stigli u Istanbul, gdje smo danas trebali igrati protiv Umraniyespora. No, sportski direktor nam je tek javio da je sve otkazano. Koga sad briga za nogomet, važnije je spasiti živote – kazao je Karačić za Dnevni avaz.

Više pročitajte OVDJE.

12.40 – Kamera je snimila novo urušavanje zgrade u Turskoj.

12.30 – U potresu koji je pogodio Tursku, rano jutros, ozlijeđene je jedna hrvatska državljanka, doznaje Večernji list. Prema do sada poznatim informacijama, ozlijeđena žena živi u Istanbulu, a ozlijeđena je u gradu Adiyamanu. u bolnici je i osjeća se dobro. Više pročitajte OVDJE.

12.20 – Stotine su ostale zarobljene ispod ruševina – objavljeno je na Twitter profilu Bijelih kaciga. Iz Sirije i Turske stižu katastrofalne vijesti. Ukupno su poginule 1504 osobe, a tisuće ih je ozlijeđeno nakon snažnog potresa. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan rekao je ranije da je u Turskoj poginulo 912 osoba, a ozlijeđeno ih je 5385, javlja CNN.

U Siriji su poginule 592 osobe, javlja sirisjka državna novinska agencija SANA. Bijele kacige objavile su kako je na području koje kontroliraju sirijski pobunjenici smrtno stradala 221 osoba.

11.30 – Novi snažni potres pogodio je Tursku. Prema prvim informacijama s EMSC-a potres je bio magnitude 7.7 stupnjeva po Richteru. Turski AFAD javlja kako je epicentar bio na dubini od 7 kilometara kod grada Elbistana.

Više pročitajte OVDJE.

11.17 – Turski predsjednik Recep Tayip Erdogan izjavio je da je samo u Turskoj u potresu poginulo 912 ljudi, a ozlijeđeno 5.383. Dodao je da ne može predvidjeti koliko će porasti broj mrtvih dok se potraga za preživjelima.  Kako javlja BBC, više od 2400 osoba spašeno je u Turskoj. Na terenu je oko 9000 spasioca koji tragaju za preživjelima.

Sirijska državna televizija javila je o najmanje 386 poginulih i 648 ozlijeđenih, dok su ‘Bijele kacige’ izvijestile o najmanje 147 mrtvih i 340 ozlijeđenih na sirijskom području koje kontroliraju pobunjenici.

Erdogan je rekao i kako je ovo najveća katastrofa koja je pogodila Tursku od 1939. godine. Rekao je i kako je potres urušio 2818 zgrada.

11.00 – Europska unija, NATO i brojne pojedinačne zemlje najavile su pomoć nakon katastrofalnog potresa u Turskoj i Siriji. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izrazio je solidarnost i najavio pomoć Saveza svojoj članici Turskoj. “Potpuna solidarnost s našom saveznicom Turskom nakon ovog strašnog potresa”, napisao je Stoltenberg na Twitteru.

“Saveznici NATO-a mobiliziraju se u potpori”, napisao je, dodajući da je u kontaktu s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i ministrom vanjskih poslova Mevlutom Cavusogluom.

Europska unija poslala je spasilačke ekipe u Tursku, objavio je povjerenik za upravljanje krizama Janez Lenarčič. Spasilački timovi iz Nizozemske i Rumunjske na putu su za Tursku, napisao je na Twitteru. On je dodao da je nakon potresa aktiviran tzv. Mehanizam za civilnu zaštitu preko kojeg zemlje mogu zatražiti pomoć od EU. Turska je pomoć zatražila, dodao je Lenarčič.

“Potpuno smo solidarni s narodima Turske i Sirije nakon smrtonosnog jutrošnjeg potresa”, napisala je na Twitteru predsjednica EK Ursula von der Leyen.  “Pomoći ćemo kako god možemo”.

 

Potres u Turskoj
Foto: Reuters/PIXSELL

 

Njemačka, Italija i Francuska, Belgija, Poljska, Španjolska i Finska ponudile su pomoć razorenim regijama. Pomoć je ponudio i ruski predsjednik Vladimir Putin. Njemački kancelar Olaf Scholz najavio je da njegova zemlja poslati pomoć regijama pogođenim snažnim potresom.

“U šoku pratimo vijesti o potresu u pograničnom području između Turske i Sirije. Broj poginulih i dalje raste. Tugujemo s obiteljima i strepimo za one pod ruševinama. Njemačka će naravno poslati pomoć”, napisao je kancelar na Twitteru.

Francuska je spremna poslati hitnu pomoć narodu Turske i Sirije, napisao je na Twitteru predsjednik Emmanuel Macron. “Užasne snimke dolaze iz Turske i Sirije nakon potresa neviđene snage. Naše misli idu ožalošćenim obiteljima”, dodao je.

Italija je ponudila Turskoj pomoć svoje civilne zaštite. Ministar vanjskih poslova Antonio Tajani na Twitteru je napisao da je razgovarao s turskim kolegom Mevlutom Cavusogluom kako bi mu prenio “potporu Italije i ponudio (osoblje) Civilne zaštite”.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je da je njegova zemlja spremna poslati potrebnu pomoć “prijateljskom” turskom narodu nakon potresa. “Šokiran informacijom o stotinama poginulih i ranjenih u potresu u Turskoj”, napisao je Zelenskij na Twitteru.

“Izražavamo sućut obiteljima žrtava i želimo ranjenima brzi oporavak. Mi smo u ovom trenutku bliski prijateljskom turskom narodu, spremni ponuditi potrebnu pomoć”.

Putin je ponudio rusku pomoć Siriji i Turskoj.

Rusija, koja je blisko povezana sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Asadom, održava značajnu vojnu prisutnost u toj zemlji. Putin također ima snažan odnos s predsjednikom Turske, članice NATO-a.

Primite moju duboku sućut zbog brojnih ljudskih žrtava i razaranja velikih razmjera izazvanih snažnim potresom u vašoj zemlji”, rekao je Putin u svojoj poruci Erdoganu u ponedjeljak. “Spremni smo pružiti potrebnu pomoć u tom pogledu.”

Putin je odvojeno rekao Asadu da Rusija dijeli “tugu i bol onih koji su izgubili svoje voljene” i da je Moskva spremna pružiti pomoć.

10.50 – BBC je citirao dr. Haluka Özenera,  direktora opservatorije Kandili sa sjedištem u Istanbulu i Instituta za istraživanje potresa. “Suočavamo se s najvećim potresom koji smo vidjeli u 24 godine u ovoj regiji. Do sada se dogodilo 100 naknadnih potresa. Oko 53 od njih je preko magnitude 4. Sedam njih imalo je magnitudu iznad 5. Možemo reći da će se ovi potresi nastaviti i sljedećih dana”, kazao je.

10.44 – Škole u 10 gradova i provincija diljem Turske koje je pogodio potres bit će zatvorene tjedan dana, rekao je potpredsjednik zemlje Fuat Oktay. Također je rekao da su letovi do i od zračne luke u pokrajini Hatay obustavljeni, dok su zračne luke u Maraşu i Antepu također zatvorene za civilne letove.  Turska nuklearna elektrana Akkuyu, koja je trenutno u izgradnji, nije oštećena u potresu, rekao je Reuters dužnosnik ruske tvrtke koja gradi elektranu.

“Ovdje su se osjetila podrhtavanja zemlje, ali naši stručnjaci nisu otkrili nikakvu štetu na građevinskim strukturama, dizalicama i opremi”, rekla je Anastasia Zoteeva.

10.35 – Prema najnovijim informacijama u potresu koji je pogodio Tursku Siriju poginulo je najmanje 670 osoba. U Turskoj su poginule najmanje 284 osobe, a ozlijeđeno ih je više od 2300.

Sirijska državna televizija javila je o najmanje 386 poginulih i 648 ozlijeđenih, dok su ‘Bijele kacige’ izvijestile o najmanje 147 mrtvih i 340 ozlijeđenih na sirijskom području koje kontroliraju pobunjenici.

10.20 – Cijelo područje Turske, objasnio je seizmolog Krešimir Kuk za Večernji list, je izrazito seizmički aktivno s vrlo izraženom tektonikom i čestim i jakim potresima kao posljedica toga. “Tamo već imamo relativno već dobro poznatu veliku zonu rasjeda, sjeverni anatolijski rasjed, sjeveroistočni rasjed, a na toj rasjednoj zoni se i prije bilježio najveći broj potresa – kazao je Kuk za Večernji list.

Što je sve ispričao o ovom razornom potresu možete pročitati OVDJE.

10.10 – Premijer Andrej Plenković uputio je sućut obiteljima stradalih u potresu u Turskoj.

 

10.00 – Tursku je nakon razornog potresa kroz nekoliko sati pogodilo još jako puno naknadnih podrhtavanja koji variraju od jačine 5,5 do 6,6 Richtera. Za usporedbu, Turski potres je otpustio 5600 puta više energije od zagrebačkog i 125 više energije od petrinjskog potresa – kazala je rukovoditeljica Seizmološke službe RH Ines Ivančić za 24 sata.

– Na području Petrinje i okolice očekivana maksimalna magnituda je 6,5 Richtera dok je aktivno i obalno područje prema jugu Hrvatske. Tamo se mogu dogoditi potresi magnitude 7,0 stupnjeva po Richteru. Potres u Turskoj se osjetio na širem području zemlje, a zabilježili su ga i naši instrumenti – zaključila je Ivančić.

9.30 – “Stanje je tragično, u gradu Salkinu se urušilo na desetke zgrada”, rekao je pripadnik Bijelih kaciga u video snimci na Twitteru. Salkin se nalazi na oko pet kilometara od turske granice. Predsjednik Bašar al-Asad sazvao je hitan sastanak kabineta kako bi se procijenila šteta i razmotrili daljnji koraci, objavio je predsjednikov ured. Spasilačke ekipe tragaju za preživjelima po obilnoj kiši i susnježici, pokazuju snimke državne televizije. Zdravstvene vlasti su pozvale ljude da pomognu u prijevozu ozlijeđenih u bolnice i ambulante. Više pročitajte OVDJE.

9.20 – Lokalna televizija u turskom gradu Sanliurfi snimila je trenutak u kojem se urušila zgrada.

Loaded: 65.51%

Remaining Time -0:19

8.50 – Stephen Hicks, seizmolog s University Collegea u Londonu, kaže da je prethodni najveći potres, također magnitude 7,8, pogodio sjeveroistočnu Tursku u prosincu 1939. i ubio 30.000 ljudi. “Zapravo, bez previše sumnje, mislim da bi današnji potres mogao biti zapisan kao zajednički najveći – ako ne i najveći – potres ikada instrumentalno zabilježen u Turskoj. Prethodni bio je potres M7.8 u prosincu 1939. u blizini N. Anatolian Fault”, napisao je seizmolog. Više pročitajte OVDJE.

8.33 – Više od 500 ljudi poginulo je u Turskoj i Siriji nakon razornog potresa koji je pogodio jug Turske. Fuat Oktay, turski potpredsjednik, rekao je kako su poginule 284 osobe dok ih je više od 2300 ozlijeđenih.

Sirijska novinska agencija SANA objavila je kako je u Siriji poginulo najmanje 237 osoba dok ih je 639 ozlijeđeno.

Oktay je također rekao i kako je u 10 gradova oštećeno više od 1700 zgrada.

8.30 – Prema za sad dostupnim informacijama, u katastrofalnom potresu u Turskoj nema stradalih hrvatskih državljana, kažu nam iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova

8.24 – Bivši golman ‘vatrenih’ Mario Galinović već dulje vrijeme radi u Turskoj koju je u noći pogodio razoran potres magnitude 7.8 stupnjeva po Richteru. Galinović se nalazi u Gaziantepu gdje je u istoimenom klubu do kraja siječnja bio trener vratara. Više ne radi za turskog prvoligaša, no planirao je cijelu veljaču ostati u gradu. Epicentar potresa bio je nedaleko od tog grada. Više pročitajte OVDJE.

8.00 – Jedan je muškarac rekao za BBC da je bio uvjeren da će njegova obitelj poginuti kada je zatreslo. S obitelji je bio na 5. katu u stanu  u južnom turskom gradu Adani. “Nikada u životu nisam vidio ovako nešto. Njihali smo se skoro jednu minutu”, rekao je Nilüfer Aslan. Više pročitajte OVDJE.

7.34 – Kako javlja sirijska agencija SANA u toj je zemlji poginulo najmanje 237 osoba dok ih je 639 ozlijeđeno. Prema službenim podacima u Turskoj i Siriji poginulo je više od 300 ljudi te je gotovo 2000 ozlijeđenih, javlja CNN.

7.30 – Kamere su zabilježile trenutak razornog potresa. Više pročitajte OVDJE.

Potres u Turskoj

1 / 35

6.52 – Turska agencija za upravljanje katastrofama AFAD priopćila je u ponedjeljak da je 76 ljudi poginulo, a 440 ozlijeđeno u snažnom potresu koji je pogodio nekoliko pokrajina na jugu zemlje.

“76 naših građana izgubilo je živote u Adani, Adiyamanu, Malatyi, Kahramanmarasu, Gaziantepu, a 440 građana je ozlijeđeno u Sanliurfi, Diyarbakiru, Adani, Adiyamanu, Malatyi, Osmaniyeu, Hatayu i Kilisu”, rekao je AFAD.

U sjevernoj i zapadnoj Siriji poginuo je više od 100 ljudi, a stotine su ozlijeđene, objavila je državna televizija pozivajući građane da svojim automobilima pomognu u prijevozu žrtava do bolnica.

Zdravstveni dužnosnik u teško pogođenoj sirijskoj pokrajini Aleppo rekao je Reutersu da su neki stanovnici još uvijek pod ruševinama, a ranjeni dolaze u bolnice u valovima.

 

6.40 Talijanske vlasti upozorile su na potencijali tsunami i građane su pozvali da se udalje od obale.

 

6.30 – Prema AFAD-u, vladinoj agenciji za upravljanje katastrofama, potres koji se dogodio tijekom noći imao je magnitudu 7,4 i bio je na dubini od 7 kilometara.

Videosnimke objavljene na društvenim mrežama prikazuju uništene zgrade u nekoliko gradova na jugoistoku zemlje. Dopisnik AFP-a u Diyarbakiru, velikom gradu na jugoistoku zemlje, vidio je srušenu zgradu i rekao je da spasioci pokušavaju izvući ljude iz ruševina. Na Twitteru su turski korisnici podijelili identitet i lokaciju ljudi zarobljenih pod ruševinama u nekoliko gradova na jugoistoku zemlje.

Gradonačelnik Adane Zeydan Karalar rekao je da su uništene dvije zgrade od 17 i 14 katova, javlja televizija TRT. Zgrade su uništene u mnogim gradovima na jugoistoku zemlje, uključujući AdiyamanDiyarbakir Malatyu, javlja privatni turski kanal NTV, što izaziva strah da bi moglo biti puno žrtava.

Poziv na međunarodnu pomoć 

“Svi naši timovi su u pripravnosti. Objavili smo uzbunu četvrte razine. Ovo je poziv i za međunarodnu pomoć”, rekao je turski ministar unutarnjih poslova Süleyman Soylu za kanal Haberturk.

“U ovom trenutku ne možemo ništa točno reći o šteti i gubitku ljudskih života“, kazao je on dodavši da ima žrtava i da su se već dogodila 22 naknadna potresa.

 

Strong 7.8-Magnitude Earthquake Hits Southern Turkey
A major 7.4-magnitude earthquake that struck southeastern Turkey on 6 February 2023. (Depo Photos) Photo: Depo Photos/ABACA/ABACA
Foto: Depo Photos

 

Guverner pokrajine Gaziantep pozvao je stanovnike da se okupe vani. Sirijska državna televizija izvijestila je da se zgrada u blizini Latakije, na zapadnoj obali Sirije, srušila nakon potresa. Provladini mediji javili su da se nekoliko zgrada djelomično srušilo u Hami, u središnjoj Siriji. Civilna zaštita i sirijski vatrogasci rade na izvlačenju žrtava iz ruševina. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan obaviješten je o potresu, priopćilo je tursko predsjedništvo.  Turska se nalazi u jednoj od najaktivnijih seizmičkih zona na svijetu.

 

Foto: EMSC/Screenshot

 

Pastor Vatroslav Župančić u intervjuu za Narod.hr o transrodnoj svećenici i vjenčanju Noah Kraljević te ekumenizmu

Objavio

župančić
Montaža: Narod.hr, izvor: Privatni album, Facebook, snimka zaslona

Nakon što je Narod.hr ekskluzivno objavio vijest da je transrodni/homoseksualni par Noah i Ivona Kraljević iz afere Zambija, sklopio brak u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi u Zagrebu krajem 2019. godine, oglasila se Hrvatska protestantska konferencija osudom ovog poteza Evangeličke crkve. U intervjuu za naš portal predsjednik Hrvatske protestantske konferencije, svećenik Evangeličke metodističke crkve, Vatroslav Župančić, koji je ujedno i branitelj u Domovinskom ratu, otkrio je zašto su jasno istupili u obranu kršćanskih vrijednosti te kakve bi posljedice ovakvi postupci Evangeličke luteranske crkve mogli imati na ekumenizam i ekumenski dijalog u RH.

Vatroslav Župančić je teolog i magistar povijesti. On je i predsjednik Hrvatske protestantske konferencije, zajednice neovisnih tradicionalnih protestantskih crkava u Hrvatskoj: Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj, Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj i Evangeličke metodističke crkve u Hrvatskoj.

Župančić je uz to svećenik Evangeličke metodističke crkve u Hrvatskoj.  Bio je i sudionik Domovinskog rata. Obraćenje je doživio u svojoj 23 godini života. Osnivač je udruge Reforma. Udruga promiče etiku, moral i obiteljske vrijednosti. Osnivač je i Udruge Veterana, vojnika, i domoljuba (UVVID).

Proveo je više godina u pastoralnoj službi Evangeličke metodističke crkve (Evangelisch- methodistische Kirche) u Njemačkoj. Godine 2021 je izabran za predsjedavajućeg pastora Evangeličke metodističke crkve. Te djeluje kao pastor crkvene općine u Zagrebu. Oženjen je i otac dvoje djece.

U intervjuu za naš portal osvrnuo se na spomenuto vjenčanje dvoje protagonista afere Zambija u Evangeličkoj crkvi. Kao i činjenicu da u toj vjerskoj zadjednici djeluje i Saša Kugler.  Radi se o biološkom muškarcu koji se danas izjašnjava kao žena. A djeluje kao trans svećenica Evangeličke crkve.
Objasnio nam je i kako funkcioniraju protestantske crkve u Hrvatskoj. I kako bi se na ekumenizam moglo odraziti ovo homo/trans vjenčanje.

Narod.hr: Molim Vas da se kratko predstavite te nam predstavite Hrvatsku protestantsku konferenciju. Je li Evangelička luteranska crkva dio protestantske konferencije? Ako nije, zašto nije?

Vatroslav Župančić: Svećenik sam Evangeličke metodističke crkve u Hrvatskoj, I pastor ( župnik) crkve u Zagrebu. Dio smo Globalne metodističke crkve (Global Methodist Church). To je denominacije koja okuplja konzervativne  Metodiste širom svijeta.

U Hrvatskoj smo dio Hrvatske protestantske konferencije. Ona je  zajednica triju neovisnih tradicionalnih protestantskih crkava u RH: Protestantske reformirane kršćanske crkve, Reformatske kršćanske crkve Mađara te Evangeličke metodističke crkve. Dvije potonje crkve na našem tlu opstoje od vremena reformacije. A zanimljivost je da je župa u Tordincima jedina župa hrvatskog govornog jezika i naroda koja je svoj  kontinuitet zadržala od 16 stoljeća i kao takva je još jedan dokaz da su Hrvati uz više poznatu protestantsku dijasporu i u domovini davali svoj doprinos u ovom važnom europskom duhovnom i kulturnom pokretu.

Evangelička (luteranska) crkva nije dio HPK. Prilikom osnivanja HPK , vodili smo se zajedničkim razumijevanjem određenih pitanja za koja znamo da Evangelička (luteranska) crkva ima drugačije razumijevanje, kao npr. razumijevanja homoseksualnosti, pobačaju razumijevanju braka  i sl. (barem u onoj mjeri u kojoj su o tim temama njihovi predstavnici govorili u javnosti). Iz toga razloga nismo istu niti kontaktirali po pitanju članstva.

Narod.hr: Zašto ste istupili priopćenjem kojim se Hrvatska protestantska konferencija ograđuje od prakse Evangeličke (luteranske) crkve u kojoj su, kako je poznato, barem dvije osobe koje su promijenile spol, Noah Kraljević iz afere Zambija i Saša Kugler, trans svećenica Evangeličke crkve, sklopile vjerski brak koji se ujedno smatra i građanskim?

Vatroslav Župančić: Nerijetko se određeni stavovi Evangeličke (luteranske) crkve razumiju općenito kao stavovi svih protestanata u Hrvatskoj. Dakako, Evangelička (luteranska) crkva ima kao i svaka vjerska zajednica, pravo vjerovati i prakticirati svoje vjerovanje kako želi, no smatrali smo da je važno jasno se distancirati od prakse koja je u vezi Evangeličke (luteranske) crkve izašla u javnost.

Meni je osobno nepojmljivo kako je jedna takva crkva koja je nekoć imala jaki kršćanski profil, pala na tako niske grane. Ta crkva ima veliku povijest i proživjela je teške progone od komunističkog režima ( biskup Popp je ubijen 1945), i usred svih tih okolnosti uspjela je je opstati . Situacija se očito počela mijenjati oko 2000. godine kada je došla nova struktura u njen vrh, koji su unijeli drugačije ideje – nesvojstvene tradicionalnom evangeličkom nauku.

Vatroslav Župančić: Kao što sam naglasio Evangelička (luteranska) crkva i njezin biskup mogu u svojem unutarnjem ustrojstvu postupati sukladno postulatima vlastite vjerske zajednice. Problem je kada vjerski obredi počinju imati i građanski učinak i to se očito ovdje vjerojatno i dogodilo. Je li se postupalo po zakonu, o tome se trebaju izjasniti i nadležne državne institucije.

Mi smo se u svome priopćenju jasno distancirali od takve prakse, jer bez obzira na “promjenu spola” ili djelomičnu promjenu, za nas je osoba koja je rođena kao žena, žena i ako bi se izjašnjavala kao muškarac i tako pokušala stupiti u brak sa ženom, takav brak je za nas neprihvatljiv i nije od Boga blagoslovljen. Ne ulazeći u građansko pravno uređenje takve zajednice, mi imamo jasne granice glede ovih pitanja.

Snimka zaslona

Narod.hr: Tajnik Sinode i župnik Zagrebačke crkvene općine Reformirane crkve Branimir Bučanović svojedobno je u Globusu tvrdio da vodstvo Luteranske crkve u RH nije priznato od njihove glavne krovne organizacije, Svjetske luteranske organizacije te da su se stavili “u službu gay propagande te podržavaju i promiču homoseksualizam i lezbijstvo”. Štoviše, Bučanović je napisao da luterani imaju transrodnu svećenicu, bivšeg katoličkog vjeroučitelja, koja je promijenila spol”. Bučanović  je tu mislio na  Sašu Sabola (točnije: na Sašu Sabol), trans ženu koju je Sinoda (odnosno biskup Berić ) imenovala za svećenicu administratoricu u Crkvenoj općini Zagreb. Kako to komentirate?

Vatroslav Župančić: Koliko nam je poznato, gospodin Bučanović napustio je svoju denominaciju. A što trenutno radi, nije mi poznato. I ne mogu komentirati njegove izjave. Osim da se sve informacije o Svjetskom luteranskom savezu daju doznati s njihovih web stranica.

Što se tiče svećenika, kasnije svećenice Saše Sabol, sada Saše Kuglerpoznato je da je navedena osoba bila zaređena kao muškarac u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi a da se sada predstavlja kao svećenica. Dakle, njegovoj vjerskoj zajednici je to prihvatljivo, i premda se može raditi o njihovom poimanju prava i slobode, mi to ne smatramo kršćanskim te da je sve to u oštroj suprotnosti s biblijskim naukom o spolnosti.
Za nas kao HPK je ovakva praksa neprihvatljiva i pogrešna.

Vatroslav Župančić: Problem je, jer se kako smo naveli, aktivizam pojedinih pripadnika Evangeličke (luteranske) crkve nerijetko generalizira pa se smatra da se radi o stavu svih protestanata. Zato se od istih aktivnosti jasno i ograđujemo.

Narod.hr: Kakve posljedice ovakvi postupci Evangeličke luteranske crkve ima na ekumenizam i ekumenski dijalog u RH? Možete nam to detaljnije objasniti?

Vatroslav Župančić: Više puta smo naglasili a i objavili u vidu dokumenta, kako u Hrvatskoj nedostaje stvarnog ekumenskog dijaloga. Molitve u siječnju ne odražavaju jasnu sliku ekumenskih odnosa u Hrvatskoj.

Kada bi se vodio ozbiljan dijalog i npr. izdao određeni ekumenski dokument o  partnerstvu ili braku LGBT osoba, mogućnosti ređenja takvih osoba, bi li Evangelička (luteranska) crkva mogla biti potpisnik takvog jednog dokumenta? Ekumenizam nije samo zajedničko fotografiranje napose u siječnju, već zajedničko usuglašavanje određenih stavova.

Moralno-etička pitanja, razumijevanje spolnosti, kvalifikacije za duhovne službe su ozbiljna pitanja kada se radi o međucrkvenoj suradnji. Zato mi potičemo praktični ekumenizam u vidu suradnje laika: katolika, protestanata i pravoslavnih u zastupanju svekršćanskih moralno etičkih vrijednosti te u zajednički rad u projektima kao što je npr. bio referendum o braku ili djelovanje protiv pobačaja kao i zalaganje neradni nedjelju.

Narod.hr: U priopćenju ste kazali da je ”Evangelička (Luteranska) crkva je jedina protestantska crkva u Hrvatskoj koja prakticira vjenčanja odnosno blagoslove i ređenja LGBT osoba”. Kakva je praksa drugih protestantskih crkava u Hrvatskoj i svijetu? Treba li razlikovati blagoslov od vjenčanja?

Vatroslav ŽupančićEvangelička (luteranska) crkva je nedavno izašla s kontroverznim priopćenjem, kako ona vjenčava samo muškarce i žene te da nema niti obreda blagoslova za pripadnike LGBT osoba. No, to ne odražava stvarno stanje stvari. Njihova đakonica je nedavno u elektroničkim i pisanim medijima otvoreno govorila kako je vjenčala odnosno blagoslovila pripadnike LGBT zajednice. Sve je to javno dostupno na internetu.

Vjenčanje koje spominjete u kontekstu afere Zambija također govori o tome da su se vjenčanja pripadnika LGBT zajednice ipak događala u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi. To u spomenutom priopćenju nije niti demantiralo. Poznato nam je i da je spomenuta svećenica, ranije svećenik Saša također vjenčan(a) odnosno blagoslovljen(a) u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi.

U drugim protestantskim crkvama u Hrvatskoj ne postoji takva praksa. U svijetu nažalost postoje tradicionalne protestantske crkve koje vjenčavaju odnosno blagoslivljaju pripadnike LGBT zajednice. Iako se radi o manjini, radi se o glasnoj manjini pa se stječe dojam da su sve protestantske crkve liberalne, što dakako nije točno. Nema također bitne razlike između vjenčanja i blagoslova braka. I samo vjenčanje je blagoslov muškarca i žene u svetu zajednicu braka. Ono što je po biblijskom učenju neprihvatljivo, ne može se ni blagoslivljati, niti Bog to blagoslivlja, naprotiv Biblija takvu praksu nedvojbeno i  jasno osuđuje.

Narod.hr: Odnosi države i vjerskih zajednica definirani su Zakonom o odnosima RH I vjerskih zajednica. Što mislite o načinu priznavanja raznih vjerskih zajednica od strane države? Na istom popisu se nalaze Katolička Crkva, kršćanske crkve i razne sekte – poput scijentološke koja je u nekim državama I zabranjena. I Hare Krišna…

Vatroslav Župančić: Zalažemo se za vjerske slobode i Hrvatska je tu veliki primjer jedne demokratske tolerantne zemlje. Ta sloboda uključuje pravo da svatko vjeruje prema savjesti te po želji pripada određenoj vjerskoj zajednici, sve dok učenje i praksa takve zajednice nije u suprotnosti sa zakonom. Sloboda nosi i manjkavost da ju pojedinci nastoje zlorabiti, ali ipak je i to bolje nego bilo kakav oblik totalitarizma.

Narod.hr: Evangelička luteranska crkva se dugo sporila unutar sebe oko imovine, odnosno crkve u središtu Zagreba. Kakva su Vaša saznanja o tome?

Vatroslav Župančić: Iako  je i ovo pitanje unutarnja stvar navedene crkve, žalosno je vidjeti da je jedna takva crkva koja je imala jednu od najboljih zagrebačkih gimnazija i kojoj su u povijesti pripadale osobe poput Hermana Bolléa te hrvatskog preporoditelja Bogoslava Šuleka, da se danas u demokratskoj Hrvatskoj se nalazi u ovakvom duhovnom stanju. Želim vjerovati da unutar te crkve još uvijek postoje zdrave snage koje ovakve stvari mogu ispraviti- ili točnije ću kazati-reformirati.

Narod.hr: S obzirom na to da je Katolička crkva univerzalna i ima vrhovnog poglavara u Vatikanu, na koji je način uređena hijerarhijska struktura protestantskih crkava u Hrvatskoj i u svijetu?

Vatroslav Župančić: Svjedoci smo da i univerzalna crkva poput Rimokatoličke ima niz različitih pogleda na razna pa tako i na etička pitanja. To je vidljivo na primjeru Njemačke. Pojedini biskupi i svećenici a velikim dijelom aktivni laici zastupaju stavove koji su u drugim krajevima sasvim drugdje neprihvatljivi. Slična kontroverza je bila koketiranjem s marksizmom u Južnoj Americi sedamdesetih godina. I u Hrvatskoj smo u zadnje vrijeme svjedoci nekih diferencijacija . Slično je i u protestantizmu.

Dodatno tome nemaju sve protestantske crkve isto uređenje. Neke crkve su episkopalno uređene i imaju biskupe, dok su neke prezbiterijalno-sinodalno uređene a neke kongregacionalno. Većina su samostalne unutar granica svoje države, no udružene su u određene međunarodne saveze i tijela koja imaju uglavnom savjetodavnu ulogu.

Zanimljivo je da je apostolski nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović u kritici takozvanog “sinodalnog puta” Katoličke crkve u Njemačkoj citirao Dietricha Bonhoeffera – poznatog evangeličkih teologa i pastora kojeg su nacisti pogubili .

Nadbiskup Eterović je naglasio i na taj način pohvalio Bonhoefferov osvrt na zlouporabu i tzv ” jeftine milosti ” koja je mnoge kršćane u vrijeme Trećeg Reicha odvukla od vjere i smanjila sposobnost otpora totalitarizmu . Prava milost i vjera u Krista,  naglašava Bonhoeffer zahtjeva da se plati cijena. To znači biti Kristov učenik i takva vjera neće kapitulirati pred trendovima vremena.

>Jeste li znali da trgovina ljudima uključuje i ilegalno posvajanje djece?

Narod.hr: Tko u protestantizmu određuje je li neka pojava u skladu s crkvenim naukom ili nije?

Vatroslav Župančić: Da bi nešto bilo valjano kao crkveni nauk, potrebno je da bude u suglasju s svetopisamskim naukom, vjerovanjima rane crkve, naukom reformatora. Vodeća tijela crkve, poput Sinode pozvani su prihvatiti određenu nauku i praksu prvenstveno na tim temeljima.

Nažalost, liberalne protestantske crkve ne mogu potkrijepiti svoja liberalna stajališta niti s jednim navedenim kriterijem. Takve crkve statistički bilježe veliki odljev vjernika posljednjih godina.

Narod.hr: Ako nije, može li npr. Evangelička (Luteranska) crkva snositi ikakve sankcije ili posljedice zbog ove prakse koja očito nije svojstvena ostalim protestantskim crkvama u Hrvatskoj?

Vatroslav Župančić: Ako je Evangelička (luteranska) crkva u Hrvatskoj dio Svjetskog luteranskog saveza onda bi se sva pitanja u vezi nauka i doktrine riješiti unutar navedenih tijela. Na ostalim protestantskim crkvama u RH je da se, ako se ne slažu s nekom praksom i naukom, od iste javno i jasno distanciraju, kao što smo to mi učinili.

Izvor: narod.hr

POTRESNO SVJEDOČANSTVO Teina borba s teškom bolešću: Neka moje kćeri budu bezbrižne i mirne jer ih Gospodin prati i čuva

Tea Perović je 38-godišnja majka četiriju djevojčica kojoj je prošle godine dijagnosticiran metastatski karcinom dojke. Ova rođena Bračanka, koja godinama živi u Zagrebu, ekskluzivno za Bitno.net odlučila je ispričati svoje svjedočanstvo borbe s teškom bolesti. Priča nam o prihvaćanju bolesti, onoj noći kada je ponovno susrela Boga svojeg djetinjstva i obnovljenoj vjeri. Objavljujemo i izvatke iz njezinih priča koje je počela pisati kako bi svojim kćerima ostavila pisani trag o svojoj borbi s bolešću i Gospodinu koji joj je pokazao smisao njezina križa

Bila je veljača 2022. godine, ono sivo i hladno vrijeme godine kada se zaredaju viroze. Tea Perović, majka četiriju djevojčica, držala je u rukama jednogodišnju bebu. Cijelu noć joj je pokušavala skinuti visoku temperaturu pa je zaboravila na sve svoje boljke. „Upravo me je tih dana mučila vrlo intenzivna bol u nozi i leđima koja je znala biti popraćena temperaturom. Međutim, čim bi se netko od moje djece razbolio, naglo bih ozdravila. Snaga majke je fascinantna“, tvrdi naša sugovornica. S obzirom na to da su se tegobe ponavljale, a testovi na koronu bili negativni, odlučila je posjetiti obiteljsku liječnicu kod koje do tada nije bila valjda deset godina.

„Liječnica je sve moje simptome pripisala aktivnom i živahnom suživotu s četvero malene djece, ponajviše svakodnevnom dizanju i nošenju beba, a za temperaturu je „okrivila“ neku virusnu infekciju. Međutim, duboko u sebi osjećala sam kako to nije sve… Bol me podsjetila na tegobe koje je moj pokojni otac prolazio kada mu je dijagnosticiran karcinom. Međutim, uspjela sam se nekako primiriti“, objašnjava. Koliko god se Tea narednih dana trudila ignorirati bol, ona se neprestano vraćala, i to svaki put sve intenzivnija. Sve je kulminiralo jedne noći kada ju je ponovno probudila trgajuća bol u nozi. Osjećala se kao da joj netko svom snagom čupa nogu, a onda je vrti oko svoje osi. Pokušala se podići kako bi uzela tablete protiv boli, ali se nije mogla ni pomaknuti. Pogledala je u polumraku svoje sobe prema svojim usnulim djevojčicama – blizanke su ležale u bračnom, a dvije starije kćeri na drugom krevetu.

„Suze su mi počele nekontrolirano teći niz obraze… Sjetila sam se svoga pokojnog oca i njegova me sudbina jako podsjetila na moju. Bila sam gotovo sigurna da prolazim kroz isto. Mogla sam u tom trenutku i ignorirati intuiciju, ali bila sam bolno svjesna da me ona još nikada nije prevarila. Nešto me je žestoko stisnulo oko srca. Ne može biti istina. Još sam mlada i imam četvero male djece. Četvero djece!“

Idilično djetinjstvo na otoku

Tea Perović rođena je 1984. godine u Supetru, a odrasla je u Bolu na Braču. Njezino djetinjstvo bilo je bezbrižno, nesputano, čisto, prekrasno… Kao malena djevojčica slobodno vrijeme provodila je na velikoj livadi pokraj njihove kuće, u igri s vršnjacima. U pubertetu je već polako počela patiti zbog nedostatka sadržaja na otoku. Premda joj obitelj nije redovito prakticirala vjeru, Tea se još kao djevojčica uključila u život svoje župske zajednice, gdje je pjevala u zboru i čitala. „Najsnažniji svjedok vjere bila mi je nona Mina. Sjećam se onih lijenih nedjeljnih prijepodneva, kada mi se baš nije dalo ići na svetu misu, pa sam smišljala besmislene isprike. Nona bi mi rekla: „Isusu nije bitno kako si odjevena, Njemu je samo bitno da dođeš.“ „Nije mi govorila da idem u crkvu ili na svetu misu, nego Isusu, živom Bogu koji me tamo čeka“, prisjeća se Tea. Njezinoj baki očito je uspjelo unuci prenijeti vjeru jer je Tea nakon krizme, kada se većina mladih oprašta od Crkve, nastavila primati sakramente. Nakon završene opće gimnazije u Bolu, Tea je upisala studij germanistike i fonetike te se preselila na kopno, u veliki grad Zagreb.

Tijekom studija upoznala je budućeg supruga Hrvoja za kojeg se udala 2008. godine. Teina karijera je napredovala i s vremenom je pokrenula privatnu tvrtku za edukacije i prevođenje. Mladi bračni par dugo nije mogao imati djecu. „Svi naši prijatelji polako su se počeli ostvarivati kao roditelji, pa se u mene uvukao strah da nikada neću imati djecu. Često sam Boga molila za to jedno dijete… Nikada nisam pomišljala na više. Bilo mi je dovoljno samo jedno. Kada sam već polako počela prihvaćati da se to nikada neće dogoditi, ostala sam trudna s našom prvom kćeri Lunom, koja se rodila u kolovozu 2016. godine. Dvije godine kasnije rodila se Tena, a 2020. godine Bog nam je darovao blizanke Elenu i Miu.

„O, Bože, četiri kćeri! Čime sam zaslužila da budem blagoslovljena s čak četiri princeze? A godinama sam molila za dar samo jednog djeteta. Mislim da je to onima koji ne vjeruju tako očiti znak Njegove milosti i ljubavi.“

Uslijedilo je nekoliko, kako bi Tea rekla, hektičnih godina. „Kako drukčije opisati život s četvero male djece? Priznajem da sam često bila previše živčana zbog obveza i rokova koje sam si uglavnom sama nametala.“ Premda se silno trudila odraditi sve obveze, Tea je bila svjesna kako je za njezinu djecu jedino važno da samo bude s njima, za stolom ili na podu, da se zajedno igraju, smiju i plešu. S njima je razvila odnos povjerenja. Zbog toga je odlučila biti iskrena u svemu, pa čak kada se radi i o nekim vrlo teškim bolestima.

„Drage moje cure, još ste malene, ali znam da sve znate i osjećate. Upijate moje emocije i reakcije. Zato i zaslužujete znati pravu istinu… Znate, mada se ne osjećam tako, doktori kažu da sam prilično bolesna. Moja dijagnoza i stadij bolesti navodno nisu uopće simpatični… Ali ja vam se, cure moje, uopće ne osjećam tako. Na bolest me trenutno podsjećaju samo vidljive nuspojave liječenja. To su samo vidljivi znakovi na temelju kojih ljudi često pogrešno zaključuju, pa me sažalijevaju, ili su zgroženi, užasnuti ili prestravljeni…“

Kako je saznala da ima karcinom

Dijagnozu je doznala ubrzo nakon one neprospavane noći kada ju je nesnosna bol podsjetila na očeve tegobe. Idućeg dana ponovno je posjetila obiteljsku liječnicu. Ovoga joj je puta priznala da ima nekakvu kvrgu ispod pazuha. Liječnica je problijedila, prilično se zabrinula i mladu majku istoga trenutka poslala na daljnje pretrage. Tea se uskoro našla u radiološkoj čekaonici, nakon obavljenog pregleda, s nalazima ultrazvuka i mamografije, u kojima su se spominjale nekakve suspektne tvorbe. Zbog toga je bila upućena na hitnu punkciju. „I bez toga sam znala da imam metastatski rak. Biopsija je kasnije potvrdila da se radi o veoma malignom i agresivnom multicentričnom karcinomu lijeve dojke s metastazama u limfnim čvorovima i na kostima cijele kralježnice, rebrima i zdjelici“, objašnjava. Kada je izašla iz ambulante, nazvala je svoju sestru, inače liječnicu, koja joj je potvrdila sumnje. Obje su plakale. Bio je to prvi i pretposljednji put da je plakala zbog svoje dijagnoze. Nakon toga je obrisala suze i mirna se vratila svojoj kući gdje su je čekale njezine cure i svekrva. Drugi i posljednji put „raspala se“ još iste večeri, kada su njezine kćeri napokon zaspale. Osjetila je snažan pritisak u prsima zbog bolne pomisli da bi njezina dječica mogla ostati bez majke.

„Činilo mi se to toliko nepravedno i okrutno. Moje me se kćeri, a pogotovo blizanke, neće ni sjećati. Bože, zašto si mi onda darovao toliko djece?… Ništa mi nije imalo smisla…“

U idućem trenutku osjetila je neobjašnjiv poriv da padne na koljena i sve preda Bogu, Nebeskom Ocu, kojega je posljednjih godina zanemarila. Vjera joj je uvijek puno značila, predstavljala joj je stup života, a posljednjih godina zakazala je u svom vjerničkom životu. Jednostavno nije pronašla vremena za svetu misu i svakodnevnu molitvu. Priznaje da ju je to podsvjesno mučilo, ali se opravdavala prenatrpanom svakodnevicom i užurbanim životom koji ju je nemilosrdno žvakao. Jednom prilikom jedna njezina kći, prolazeći pokraj raspela i s pogledom prema Isusu, majku je upitala: „Tko je ova teta?“ Tea se osjećala posramljeno.

„I evo me sad… Nakon toliko vremena, u gluho doba noći, na koljenima molim i plačem. Bole me nesnosno leđa i noge, ali osjećaj one ponovno zadobivene milosti je neprocjenjiv. Kao da me neka nevidljiva ruka nosi i miluje… Počela sam shvaćati smisao moga križa i kao da sam te noći naglo progledala. U idućem trenutku sam počela zahvaljivati na daru moga križa. Znala sam da to nije do mene, to nisu moje misli i riječi koje sam izgovarala. Gospodin me je čuo, smilovao se meni grešnici i poslao mi Duha Svetoga koji me je potpuno prožeo. Toplina, milost, ljubav i neopisiva radost ispunjala je čitavo moje biće.“

“Gospodin me je čuo, smilovao se meni grešnici i poslao mi Duha Svetoga koji me je potpuno prožeo…”

U tim je trenucima spoznala da je taj križ s razlogom dobila. Bog ga je dopustio jer je očito znao da ga Tea može podnijeti i kako bi se preko njega ostvarila neka veća dobra. Križ je doživjela kao poziv na promjenu i potpunu obnovu koja se prvenstveno mora dogoditi u njoj, a onda i u njezinoj obitelji, bližnjima i u svim ljudima koje susreće.

„Na kraju sam Boga još samo zamolila za potrebnu snagu i jakost da izdržim sve što me čeka na mojemu putu. Jer, kad je On uz mene i kad me drži za ruku, onda mogu sve i nije me strah. Zauzvrat sam obećala svoj povratak aktivnom vjerničkom životu za kojim sam cijelo to vrijeme očajnički žudjela, obećala sam i da ću voditi svoje kćeri u crkvu i da ćemo se obiteljski svakodnevno okupljati u molitvi. Čvrsto sam Mu na koljenima obećala da ću se promijeniti. Želim da moja djeca rastu u vjeri, da budu kroz život bezbrižne i mirne jer ih Gospodin prati i čuva na njihovom putu.“

Idućeg jutra započela je novu dionicu tijekom koje više nije pustila niti jednu suzu. Prihvatila je svoj križ. Njezini najbliži su se organizirali kako bi joj olakšali svakodnevicu. Tea kaže da im nije bilo nimalo lako. Možda im je čak bilo teže nego njoj. Oni su bili nijemi promatrači bolesti, nemoćni sudionici. Nisu mogli trpjeti umjesto nje ili preuzeti njezinu patnju. „Sve sam to prolazila s tatom. I ja sam jednom bila nijemi promatrač“, kaže. Dodaje kako je oduvijek bila previše ponosna da bi tražila tuđu pomoć. Sve je voljela odraditi samostalno. Prijateljice su je čak u šali zvale „control freakom“. Sada je odjednom postala ovisna o tuđoj pomoći, a to joj je, priznaje, jako teško palo.

Strah i nemir u bolničkoj sobi

Uslijedilo je liječenje. Najprije je prošla kroz deset ciklusa kemoterapija, a paralelno je primala biološki lijek i lijek za kosti. Opisuje nam onaj trenutak kada se prvi put našla u sobi za aplikaciju citostatika, gdje je idućih tjedana redovito primala kemoterapiju. Izbezumljeno je promatrala ispaćene i umorne ljude u krevetima koji su bili prikopčani na infuziju. Većina njih je spavala, a oni budni tužno su je promatrali. Tea nikada neće zaboraviti njihove umorne oči koje su virile iznad maski.

„Ne sjećam se kad sam zadnji put u životu osjetila toliki strah i nemir. Istoga trena sam htjela pobjeći. Svim svojim bićem sam osjećala da ne pripadam tamo. U meni je još toliko života i mladosti… Iskreno sam se plašila primiti tu zloglasnu tekućinu. Bojala sam se njezine manifestacije u mom organizmu. Nisam hrabra kao što drugi misle. Jedino što želim je pobjeći što dalje i ne vraćati se više nikada. Ipak sam ostala sjediti na toj stolici i prepustila se iskusnim liječnicima. Bez obzira na to što mislila o ovom mjestu, imala sam potpuno povjerenje u svoje liječnike…“

Već na početku bolesti odlučila je kako će biti iskrena sa svojim starijim kćerima. Jedne večeri pričekala je da svekrva krene uspavljivati mlađe kćeri. Tea je tada dvije starije posjela pokraj sebe i pokrenula razgovor. Objasnila im je da je bolesna, da je jako bole leđa te da će zbog toga morati često odlaziti doktoru. Morat će se dugo liječiti i uzimati jake lijekove zbog kojih će joj ponekad biti mučno i otpasti kosa. Možda bi bilo najbolje da se ošiša… Govorila im je polako i smireno, koristila je jednostavne i kratke rečenice te neprestano promatrala njihovu reakciju. Kćeri su reagirale mirno, toplo i empatično. Osjetile su majčinu iskrenost. Najviše ih je možda pogodio onaj dio o ispadanju kose. Međutim, starija kći je doskočila i tom problemu. Majci je predložila da na glavu zalijepi pramenove umjetne kose u raznim bojama. Tea kaže kako se te večeri smijala kao nikada prije i srce joj se “proširilo za još koji broj“. Ponovno se uvjerila kako se isplati biti iskren. Priznaje i kako joj nije teško pao gubitak kose, tj. jedva se čekala ošišati jer je oduvijek imala dugu gustu kosu. Poželjela se promjene.

„Uzela sam mobitel u ruke i krenula prelistavati svoje fotografije od prije par mjeseci. Uspoređujem ih sad s likom koji me upravo gleda u ogledalu. Ne mogu vjerovati da je to ista osoba. Ona Tea s fotografija je toliko ljepša. Nisam ćelava, ali ta prekratka paperjasta kosa miljama je daleko od bujne, duge plave kose koju sam oduvijek imala. Bila je moj zaštitni znak od djetinjstva. Nekoć se nisam ni šminkala. Imala sam duge trepavice koje su same po sebi lijepo isticale moje oči… A sada su, eto, maskara za trepavice i olovka za obrve postali moji svakodnevni dijelovi jutarnje toalete. Bez toga riskiram izgled čovječje ribice… Tu je i moje tijelo koje je prošlo kroz cikluse kemoterapija i na koje se vide posljedice moje bolesti… Ipak, nikad nisam bila ispunjenija i zadovoljnija sobom. Povezana s onim iskonskim u sebi i svojom dušom. Ta snaga je jača od bilo čega drugoga i zato više ni nemam realan pogled na fizičku sebe. Jer, sama sebi sam predivna…“

Molitva za ozdravljenje

S liječnicima potpuno otvoreno razgovara o bolesti. Onkologica joj je još na početku liječenja rekla da je „prava sretnica“ jer je oboljela sada, a ne prije pet ili deset godina. Medicina je u međuvremenu znatno napredovala, metode se usavršile, a lijekovi će se tijekom njezina liječenja još usavršavati. „Jednom riječju, ima nade! Onkologica mi je rekla da se mene vodi kao pacijenta koji ima kroničnu bolest s neizvjesnim tijekom. Međutim, ako takvi pacijenti dobro reagiraju na terapije, što se kod mene dogodilo, onda su prognoze dobre. Osim toga, postoji više linija liječenja…“, kaže. „Onkologica mi je također objasnila kako je liječnicima bitno da ljudi poput mene ne budu ležeći pacijenti i da žive kvalitetno, kao što ja sada živim“, objašnjava.

Priča nam kako je u početku molila za svoje ozdravljenje, a onda je spoznala da ima mnogo važnijih molitvenih nakana. Osim toga, uplašila se da bi se, ako ozdravi, mogla ponovno vratiti starom životu, a ona se želi i dalje mijenjati te doživjeti promjene u obitelji koje će ih sve zajedno približavati Bogu. Međutim, nedavno je Isusu ipak priznala kako želi da je On fizički ozdravi. „Želim biti funkcionalna majka svojoj djeci. Želim vidjeti koja će zanimanja odabrati, plesati na njihovim svadbama, upoznati zetove, čuvati unučiće… Ja sam Isusu iznijela želju svoga srca pa neka bude kako On želi. Rekla sam Mu da može staviti svoje ruke na moje metastaze i da iskreno vjerujem da se one mogu momentalno povući, ali sve je na Njemu. Neka zaista bude volja Njegova“, poručuje.

“Ne znam što mi spremaš, Isuse…”

Tea željno iščekuje večer, smiraj dana, onaj trenutak kada njezine djevojčice utonu u san pa da stane pred svojega Boga. Najčešće to bude u neko gluho doba noći. Onda padne na koljena i započinje: „Isuse…“ Izgovara mu svoje zahvale i prošnje, govori svoje brige i strahove, zahvaljuje mu na svim ljudima koje je susrela, na pomoći koju je od njih primila, na riječima ohrabrenja i podrške. Moli Ga za pomoć kada je križ pretežak. Tada osjeti kako je njezin Bog podiže i daruje joj mir. Neobjašnjiv mir s kojim tako prozračno ulazi u san.

„Ne znam što mi spremaš, Isuse, i kojim me putem vodiš. Pripremaš li me to polagano za naš zajednički susret? Ako je tako, spremna sam! Raduje me što ću te uskoro gledati licem u lice… Radujem se i ponovnom susretu sa svojim ovozemaljskim ocem i našim druženjima na nebesima od kuda ćemo zajedno moliti za ostatak naše obitelji. I ne mogu zapravo vjerovati da bi taj trenutak mogao uslijediti tako brzo… Oči mi se pune suzama pri pomisli na mogućnost skorog prijelaza s ovog svijeta na onaj. To su suze čiste ljubavi i odraz neopisive milosti koja me potpuno prožima. Nije to do mene. Nikad ništa u mome životu nije ni bilo. Božji je to zahvat. I poseban dar Duha Svetoga…“

Od trenutka kada je saznala tešku dijagnozu Tei najteže pada pomisao na njezine četiri kćeri. Koliko dugo će još imati majku i što će biti s njima kada nje jednom više ne bude? Tko će ih zaštititi, čuvati, hrabriti i podupirati na njihovom putu?

„Te su brige nestale nakon nekoliko mjeseci. Znam da njih četiri ionako nisu od mene i po meni nastale… Onaj tko ih je stvorio, taj će se za njih pobrinuti. On to ionako, a posebno po mojem predanju i molitvama, svakodnevno čini. Na meni je da vjerujem i otpustim. I ne bojim se više. Samo se prepuštam.“

U svojim pričama Tea se dotakla i bolne činjenice kako čovjek počinje cijeniti život tek kada postane svjestan da bi ga mogao uskoro izgubiti. Međutim, kada je one noći, nakon što je saznala dijagnozu, potpuno posvijestila Božju prisutnost u svojem životu, ne boji se budućnosti. Sve će se ionako dogoditi kako je Bog odredio.

Objavljeno: 29. siječnja 2023.

Zamrznuti u vremenu, to je sudbina milijuna ljudskih embrija

Zamislite da saznate da ste začeti godinu ili dvije nakon žene koja vas je rodila i da ste prije dolaska na svijet tri desetljeća bili zarobljeni u kliničkom zamrzivaču. Ovo je sada sudbina blizanaca koji su rođeni u listopadu 2022., nakon što su 1992. začeti in vitro oplodnjom (IVF), zamrznuti kao embriji i zatim posvojeni.

Oregon Couple Welcomes Twins From Embryos Frozen 30 Years Ago – NBC 7 San  Diego

Philip i Rachel Ridgeway posvojili su blizance Lydiju i Timothyja, iako imaju četvero djece začete prirodnim putem. Kršćanski par je smatrao da je usvajanje embrija u Božjem planu za njih, rekavši za CNN da su želeljeli i „one koji su najdulje čekali“.

Katolička Crkva je dugo osuđivala ovakav proces čuvanja embrija, ali ta su upozorenja prošla bez sluha, a sada se procjenjuje da samo u Sjedinjenim Američkim Državama postoji milijun zamrznutih embrija, što dovodi do dubokih i stalnih moralnih dilema.

Papa Ivan Pavao II. je 1996. uputio „apel na savjest svjetskih znanstvenih autoriteta, a posebno liječnicima, da se zaustavi proizvodnja ljudskih embrija, uzimajući u obzir da to nije moralno dopušteno rješenje u pogledu ljudske sudbine, uostalom tisuće zamrznutih embrija koji jesu i ostaju subjekti temeljnih prava nisu zaštićeni zakonom kao ljudske osobe.”

U dokumentu Dignitas Personae iz 2008., Kongregacija za nauk vjere bavila se pitanjem što učiniti s postojećim zamrznutim embrijima, odbijajući „prijedloge da se ti embriji koriste za istraživanje ili liječenje bolesti” jer tako bi tretirali embrije „kao puki ‘biološki materijal’ i doveli do njihovog uništenja”.

Također su odbili prijedlog „da se ti embriji stave na raspolaganje neplodnim parovima” jer bi takva praksa „dovela i do drugih problema medicinske, psihološke i pravne prirode”.

Kongregacija za nauk vjere napisala je u dokumentu Donum Vitae iz 1987. da čak i postupak umjetno oplodnje i prijenosa embrija „ostaje tehnika koja je moralno nedopuštena jer lišava ljudsko rađanje dostojanstva koje mu je vlastito i naravno”, a uspoređuju takvu praksu s abortivnom praksom uništenje embrija i masturbacijom.

Ideja “prenatalnog usvajanja“ kojom bi se spasili embriji ostavljeni zamrznuti u IVF klinikama, je u dokumentu Dignitas Personae nazvano prijedlogom „hvalevrijednim, s obzirom na namjeru poštivanja i obrane ljudskog života“, ali je u dokumentu zaključeno da „postoje određeni problemi”.

Na tiskovnoj konferenciji, nedugo nakon objavljivanja dokumenta Dignitas Personaenadbiskup Rino Fisichella, tadašnji voditelj Papinske akademije za život, rekao je da Vatikan ne isključuje u potpunosti usvajanje embrija, ali naginje negativnom stajalištu jer su budući roditelji prisiljeni sudjelovati u nemoralnom procesu.

Katolici bi stoga trebali usmjeriti napore prema „zaustavljanju proizvodnje kao na pokretnoj traci i zamrzavanju ljudskih embrija koji se svakodnevno odvijaju u svakom većem gradu u zapadnom svijetu, a Crkva treba bolje poučavati i objašnjavati zašto je in vitro oplodnja moralno neprihvatljiva“.

Izvor

Rusija je u potpunosti zabranila svaku vrstu LGBT “propagande”

Ako je moguće ostaviti rat po strani samo na trenutak, zanimljive vijesti neke druge prirode dolaze iz Rusije.

Naime, Rusija je u potpunosti zabranila LGBT “propagandu” bez obzira na dob, zbog čega je njezina promocija kažnjiva novčanim kaznama.

Prema TASS-u, novinskoj agenciji u vlasništvu ruske vlade, predsjednik Vladimir Putin potpisao je zakon kojim se zabranjuje “propaganda netradicionalnih seksualnih odnosa, promjene spola i pedofilije” među svim dobnim skupinama.

TASS javlja da zabrana uključuje “propagandu” koja se širi putem knjiga, filmova, društvenih medija, reklama i tradicionalnih medija. Pojedinci koji prekrše novi zakon mogli bi biti kažnjeni kaznom do 400.000 rubalja (6.400 dolara), dok bi se organizacije mogle suočiti s kaznom do 5 milijuna rubalja (79.900 dolara), piše Bloomberg.

Stranci bi se u međuvremenu mogli suočiti s protjerivanjem iz Ruske Federacije ako budu uhvaćeni u kršenju zakona.

Novi zakon proširuje rusku zabranu pro-LGBT materijala na odrasle, budući da je prethodni zakon donesen 2013. zabranjivao samo ciljanje maloljetnika mlađih od 18 godina.

Godinama je Vladimir Putin nastojao pozicionirati Rusiju kao čvrstog branitelja “tradicionalnih vrijednosti” nasuprot dekadentnom Zapadu.

„Hoćemo li mi ovdje, kod nas, u Rusiji, imati ‘roditelja broj jedan, roditelja broj dva i roditelja broj tri’ umjesto majke i oca? – upitao je Putin.

“Želimo li da naše škole nameću našoj djeci, od njihovih najranijih dana u školi, perverzije koje vode u degradaciju i izumiranje?” nastavio. “Želimo li im utuviti u glavu ideje da uz žene i muškarce postoje i neki drugi spolovi ili ponuditi im operaciju promjene spola? Je li to ono što želimo za našu zemlju i našu djecu? Nama je sve ovo neprihvatljivo. Imamo drugačiju sliku budućnost za našu zemlju.”

Čudan prilog Nove TV: Novinarka na rast broja stanovnika pita ‘Kad je dosta?’ i čudi se majci troje djece

novinarka
Foto: snimka zaslona

Od 1800. broj stanovnika na Zemlji narastao je osam puta, s milijarde na osam milijardi. Ovu vijest Dnevnik Nove TV popratio je prilogom novinarke Barbare Golje u kojem pita prolaznika “Kad je dosta?”, a zatim na ulicama Zagreba, glavnog grada Hrvatske koja demografski izumire, ispituje i gospođu s troje djece o njezinim razlozima za navedeni broj djece – kao da je to nešto loše.

“Kad je dosta?”, pita se Golja na početku priloga o rođenju curice na Filipinima, s kojom je broj stanovnika na Zemlji porastao na 8 milijardi. El, kojeg je ovo pitanje pitala, odgovara: “Nikad nije dosta, života nikad nije dosta.”

Video možete pogledati OVDJE od 2:42.

Ispitivanje majke

“Projekcije su da će maksimalni broj stanovnika Zemlje rasti do 11 milijardi”, navodi demograf Stjepan Šterc u istom prilogu.

“Iz kojeg razloga ste se odlučili za troje djece?”, pita Golja majku na Trgu bana Jelačića.

“Htjeli smo ih. Dobili smo prvo, drugo je bilo neplanski, ali nas je isto razveselilo, a treće sam baš htjela. Imala sam dvoje muške djece, htjela sam curicu i sva sreća dobila sam curicu”, kaže majka Nikolina Šimecki.

“Ništa mi nije teže s troje djece nego kad sam imala dvoje djece. Onaj tko misli da je to teško – nije teško”, dodala je.

Zatim je Golja pita: “Što znači htjela sam? Iz kojeg razloga? Da nam kažete zašto.”

“Zato što je imati djecu bogatstvo i sreća”, jasna je majka.

Jesmo li sebični?

“Hrvati jesu sebični, komocija je sad dio nas. Možemo prihvatiti modernizam, ali morate razvijati demografske modele”, upozorava Šterc u Dnevniku.

“Silne demografske negativnosti koje su zahvatile hrvatsku domicilnu populaciju sad već u četvrtom međupopisnom razdoblju i postojeće demografske strukture jasno potvrđuju kako se samo s klasičnom populacijskom politikom problem revitalizacije Hrvatske neće moći riješiti”, rekao je Šterc ranije za Narod.hr.

Kako napraviti demografski preokret?

“Preokret bi mogao i trebao nastati uvođenjem oba revitalizacijska modela odmah i istovremeno: klasičnom poticajnom populacijskom politikom i selektivnom imigracijskom.

Poticajnim useljavanjem mladih i mladih obitelji s djecom revitalizacija počinje odmah, dok je tradicionalna populacijska politika potrebna u dužem razdoblju s rođenjem najmanje troje djece po obitelji. Uvijek će s izvršnog gradskog i državnog vrha dolaziti odgovori kako je to složeno, ali gospodo politička još je složeniji proces supstitucije stanovništva”, objasnio je tada.

Vlada u Americi šalje ozbiljnu poruku pro-life katolicima

Nedavno uhićenje pro-life aktivista u Americi izazvalo je šok u cijeloj pro-life zajednici…što FBI namjerava svojom gestapo taktikom?

Kada skupina potpuno naoružanih FBI-ovih agenata napadne ruralni dom oca sedmero djece koji vodi katoličku udrugu za borbu protiv pornografije, zbog optužbe koja je već odbačena na lokalnim sudovima, to nije pogreška – to je poruka. Ti ćeš šutjeti, poslušat ćeš — ili ćeš ti biti sljedeći.

Mark Houck je osnivač The King’s Men, udruge koja nastoji pomoći muškarcima da žive kreposno i bez pornografije. Svaki tjedan se moli ispred klinike za pobačaje, ponekad sa sobom povede i svog dvanaestogodišnjeg sina. U više navrata jedan od “aktivista” za pobačaj upućivao je dječaku podle i vulgarne komentare i prijetio mu fizički. Houck ga je, nakon ponovljenih upozorenja, na kraju odgurnuo, što je dovelo do tužbe koja je odbačena na okružnom sudu u Philadelphiji.

To je trebao biti kraj priče. Međutim, uključilo se Ministarstvo pravosuđa, optuživši Houcka za kršenje Zakona o FACE-u, jednog od najopakijih (i tragično, najučinkovitijih) zakona u američkoj povijesti. Zakon FACE (Freedom of Access to Clinic Entrances) donesen je 1994. kao odgovor na rastući—i učinkovit—pokret spašavanja nevinih života.

Bio sam uključen u pro-life pokret u to vrijeme i dobro se sjećam utjecaja FACE-a. U biti je obustavio sve aktivnosti pro-life pokreta diljem zemlje, to jest djelovanja kojim su spašene nebrojene bebe i nastojanja za demistificiranje pobačaja u očima javnosti. Mirno i nenasilno blokiranje vrata klinike za pobačaje sada je savezni zločin kažnjiv do deset godina zatvora. Preko noći, spasioci djece su bili odstranjeni.

Ali naravno, pro-liferi aktivisti nisu odustali. Nastavili smo raditi na okončanju pobačaja i spašavanju beba, a ti su napori na kraju doveli do odluke koja je poništila presudu u korist Roe protiv Wadea. Nepotrebno je reći da sile mraka koje se zalažu za pobačaj nisu to olako shvatile, a njihov odgovor je bio sveobuhvatni progon aktivista za život uz pomoć zakona FACE.

Neki aktivisti tvrde da gosp. Houck nije trebao gurnuti napadača koji je zagovarao pobačaj, ili čak da nije trebao biti tamo, ali to potpuno promašuje bit. Prvo, otac ima pravo i dužnost zaštititi svoju djecu. Ako ovu potpuno istu situaciju premjestite na drugo mjesto, recimo, na utakmicu s pijanim navijačem koji uznemirava vaše dijete, tada bi se svi složili (a zakon bi to podržao) da otac može poduzeti ovakvu radnju.

Nadalje, ako se pro-life aktivisti prestanu moliti i savjetovati žene u klinikama za pobačaja, onda su zagovornici pobačaja pobijedili. Oni namjerno potiču te scenarije kako bi se pro-life građani bojali doći. Ali ako se prepustimo svom strahu, onda bebe neće imati tko braniti.

Prava priča ovdje je pretjeran odgovor federalne vlade. Ovo uhićenje još je jedan korak na putu sveobuhvatnog progona katolika i svih ostalih pro-life građana. Povijest pokazuje da se progon jedne grupe ljudi ne pojavljuje u vakuumu; obično su potrebna desetljeća ili čak dulje da se društvo natjera da s visoka gleda na skupinu ljudi ili način života. A što je bilo proteklih nekoliko desetljeća u Americi ako ne rastuća de-legitimizacija katolicizma i njegovog nauka?

Vidimo to svuda oko nas. Velikim obiteljima se ismijavaju, svećenicima se rugaju, a tradicionalna seksualnost se vrijeđa. Svatko tko se usudi oduprijeti ovom progresivnom trendu izopćen je iz društva i kulture. Počinje na razini velikih medija i Hollywooda sve dok ne prodre u razgovore za večerom i piknike u susjedstvu. Na kraju dođe do toga da obiteljski čovjek može biti uhićen i mnogi će samo reći: „Pa, vjerojatno je to zaslužio – uostalom, pogledajte kako živi“.

Sile zla znaju kako iskoristiti ovakvu situaciju. Oni potiču malo po malo, postupno pojačavajući svoje napade kako bi vidjeli što je prihvatljivo, a što nije prihvatljivo. Ovakvo uhićenje, dakle, ima dvostruku svrhu: prvo, šalje poruku pro-life zajednici, i drugo, provjerava puls kulture kako bi procijenili reakciju. Ako se ovo uhićenje dopusti, onda očekujte više uhićenja u budućnosti.

Također treba spomenuti ulogu FBI-a u svemu tome. Uhićenje Houcka, zajedno s nedavnim upadom saveznih agenata na imanje predsjednika Trumpa i drugim nedavnim nečuvenim radnjama, trebalo bi jasno pokazati da FBI nije naš prijatelj. Nažalost, konzervativci su dugo podržavali rastuću militarizaciju policijskih snaga, a sada vidimo posljedice. Militarizirana policija je vojska spremna napasti vlastite građane.

Iako smo inače imali instinktivnu reakciju da podržimo policiju, moramo razumjeti da su FBI i druge agencije za provođenje zakona naoružane protiv praktičnih katolika. Išao bih toliko daleko da tvrdim da svi praktični katolici koji rade u FBI-u moraju ponovno razmisliti o svojoj karijeri i razmotriti mogućnost da rade za fundamentalno nemoralnu organizaciju.

Srećom, nije sve tako crno. Rastući progon katolicizma i tradicionalnih vrijednosti nije prošao bez otpora. Vidimo to u nečemu što bi se na prvi pogled moglo činiti nepovezanom viješću od ovoga vikenda, a to je izbor nove talijanske premijerke koja je odvažna pro-life katolkinja (što je čini predstavnicom “krajnje desnice“ u medijskom narativu).

Sve veće ludilo ljevice ima jedan pozitivan element; a to je da sve veći broj građana u raznim zemljama otkriva da ne žele živjeti u svijetu u kojem vlada ljevica. Tako da ćemo vjerojatno u bliskoj budućnosti vidjeti sve više pobjeda stranaka desnice, što zapravo predstavlja pobjedu zdravog razuma.

Izvor

Hod za život Ploče

Lijepo je bilo danas u nama susjednoj župi u Pločama. Hodalo se za žaštitu života od začeća do naravne smrti. Sudjelovala je i naša Glazba. Pohvale organizatoru i vidimo se ako Bog da i dogodine jer Ploče ulaze na listu gradova u Hrvatskoj u kojima se odvija ovaj lijepi događaj.

Više slika i video zapis imate na župnom facebooku https://www.facebook.com/%C5%BDupa-sv-Ante-Komin-226940620827812

 

HOD ZA ŽIVOT- OBAVIJEST

Kao što znate u subotu 28.svibnja u Pločama se održava Hod za život. U nedjelju 22.svibnja imati ćete prigodu prije i poslije svetih misa ispred naše župne crkve nabaviti prigodne majice Hoda za život po preporučenoj cijeni od 50 kuna. Odazovimo se ovom lijepom događaju po prvi put u Pločama i proslavimo dar života. Jer život je zakon!

Priča Ivane Paradžiković otvorila novi lov na priziv savjesti: Grujić bliska stranci Možemo traži zabranu

paradžiković
Jasenka Grujić, Ivana Paradžiković, Montaža: Narod.hr, Izvor: Fah, Snimka zaslona, Depositphotos

Nakon objave nekadašnje novinarke i urednice na Novoj TV Ivane Paradžiković u kojoj je podijelila priču o svojoj prijateljici koja je u 25 tjednu trudnoće, a nerođenoj bebi su dijagnosticirali maligni tumor te ne može u Hrvatskoj pobaciti svoje dijete, javila se ginekologinja Jasenka Grujić, inače članica Savjeta za Zagreb stranke Možemo. Grujić je ovaj slučaj iskoristila kako bi ponovno krenula u napad na institut priziva savjesti.

Paradžiković je na svom Instagram profilu podijelila fotografiju prijateljice iz tekst:

Ovo je moja prijateljica. U šestom mjesecu trudnoće. 25 tjedana sreće, uzbuđenja i iščekivanja prekinuo je uobičajeni utorak, redovan pregled kod ginekologa.
Mirelina beba ima tumor. Jako velik tumor. U otpusnom pismu piše maligan. Posljednja 4 tjedna toliko uznapredovao da su bebine šanse da preživi…nikakve. Ako kojim slučajem preživi bit će s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama. Tumor je u glavi, pritišće mu mali mozak…

Takvu ranjenu i slomljenu s prognozom koju niti jedna majka ne može ni čuti niti prihvatiti poslali su doma da čeka da beba u njoj umre! Druga opcija koju joj je liječnica šapnula ispod glasa je: neka ide u Sloveniju da joj tamo pomognu. Poput neke kriminalke. Da moli u drugoj državi da joj liječnici pomognu jer u njezinoj domovini ne mogu! Ne žele?

U Hrvatskoj je na snazi zakon iz 1978. Nejasan, nedorečen. Pitanje kojim se nitko neće baviti. Jedno od onih zbog kojih se gube glasovi, nestaje podrška.

Ali, pitam se taj netko koji odlučuje o tuđem životu, je li kada pogledao u oči trudnicu koja treba čekati mjesecima da joj dijete premine u trbuhu?!

Koja od nas je sljedeća? Molim vas pomozite! Sherajte. Nemojte da ostane sama’, napisala je Paradžiković.

‘Molim vas, pomozite’!…Da se bebi prekine život

Objavu su prenijeli najveći hrvatski mediji, a kao primjer donosimo naslov Večernjeg lista: Ivana Paradžiković objavila potresnu objavu: ‘Bebine šanse da preživi su nikakve, molim vas, pomozite’.

Ako niste išlo dalje od naslova, pomislili bi da moli pomoć kako bi se bebu održalo na životu, pomoglo joj se, izliječilo…

No, posve suprotno.

Paradžiković moli pomoć da se nerođenoj bebi okonča život u visokom stupnju trudnoće. Sve to kako majka ne bi patila ako beba kojim slučajem premine prije rođenja. Pa ćemo bebi i majci pomoći tako da nađemo one liječnike koji bi djetetu s tumorom okončali život i svaku šansu pa iako ona bila i jedan posto – da se živo rodi.

Slične naslove u mainstream medijima mogli smo čitati kada su prenošene potresne priče o teško bolesnoj djeci za koju se u Hrvatskoj i inozemstvu tražila i najmanja nit nade da može biti izliječeno. No, ovdje se traži posve suprotno.

Zašto? Jer dijete u majčinoj utrobi nije živo? Ne zaslužuje šansu jer još nije rođeno? Pa se traži da ubrzamo možda neizbježnu smrt.

Za djecu s Down sindromom?!

Inače, Paradžiković je 2018. sudjelovala u snimanju kalendara ‘Velike i male zvijezde’ za pomoć djeci rođenoj s Down sindromom.

Upravo su djeca s tom ‘greškom’ najčešće žrtve pobačaja, a u pojedinim zapadnim državama poput Islanda gdje se djeca s Down sindromom više ne rađaju ili pak Danskoj u kojoj je 2018. rođeno tek 18 beba s Down sindromom.

Foto: Velike i male zvijezde

Lov na priziv savjesti ginekologinje bliske stranci Možemo

Naime, nakon objave Ivane Paradžiković na N1 televiziji gostovala je ginekologinja Jasenka Grujić, inače članica ekstremno lijeve stranke Možemo i članica njihovog nestranačkog Savjeta.

Grujić je od ranije poznata kako promicateljica ‘prava’ na prekid života nerođene djece, a u najnovijem istupu poručila je: Prizivu savjesti nema mjesta u medicini.

>(VIDEO) Dr. Goluža: ‘Jako je dobro da svaki čovjek ima savjest, pa tako i liječnici’

‘Postoji zakonski okvir iz 1978. koji omogućava da se takva trudnoća prekine jer taj plod nema budućnost. Rečeno je trudnici da će možda odumrijeti u uterusu ili će biti biljka. To su sad riječi koje ja ponavljam, ja to nisam, moram priznati, detaljno pratila. Znam po prilici da je toj trudnici postojala mogućnost u hrvatskim bolnicama, s obzirom na kompetencije mojih kolega i opremljenost naših bolnica, postojala je mogućnost da se trudnoća prekine na teret HZZO-a.

Nažalost ono što je rečeno ispod stola odite u Sloveniju je velika sramota za moju profesiju i mislim da je vrijeme da se poduzmu koraci da se posao obavlja profesionalno i da nikakav svjetonazor utječe na to da je interes pacijenata na prvom mjestu. To je etička dužnost svakog liječnika i posebno se to odnosi na ovakve situacije koje mogu ugroziti i samu ženu…. Spominjem primjer peruanske žene koja morala roditi encefalitično dijete koje je umrlo nakon četiri dana. Udruge su nakon toga poduzele korake i država joj je morala platiti odštetu jer nije na vrijeme i adekvatno liječena, što je podvrgnuta mučenju i nehumanom pristupu, što joj je narušena privatnost… Jer je imala 17 godina. Mogla bih povući paralelu, svakako postoje određene malformacije koje se mogu dijagnosticirati koje nam kažu da plod nema perspektivu i takvu trudnoću, ako to žena odluči, treba prekinuti.

…Zna se što je u okviru moje struke, koje su dužnosti i zadaci svakog ginekologa. Ja ne prihvaćam priziv savjesti niti ga tako zovem. Zovem ga odbijanje vršenja dužnosti. Držim se mojih kolega koji su u tome dosljedni i koji smatraju da prizivu savjesti nema mjesta u medicini uopće. I ja to smatram. Savjest i ta ljudskopravaška tematika je nešto drugo, ovo je potpuno religijski obojan institut koji je počeo enciklikom Evangelium Vitae 1995. kad je rečeno da se prekid trudnoće i eutanazija moraju tretirati takvim zločinima da im se svaki čovjek mora suprotstaviti prizivom savjesti bez obzira na zakone. To je upad u sekularni poredak države i sad imamo primjer ove žene kojoj kolege ispod stola govore da ide u Sloveniju. Pozdravljam i zahvalna sam slovenskim kolegama koje rade svoj posao i kad je u pitanju prekid trudnoće’, kazala je Grijuć na N1 televiziji.

Značajni događaji u svibnju

Pitanje pobačaja koje je jučer aktualizirano u svijetu nakon što je iscurila moguća odluka američkog Vrhovnog suda kojom bi nakon gotovo 50 godina mogla biti srušena odluka u predmetu Roe protiv Wadea, koja je kamen temeljac za legalizaciju pobačaja u SAD-u, svako malo površno se poteže i u Hrvatskim medijima.

U mjesecu u kojima se održavaju Hodovi za život u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji i čiji je cilj skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti, ovaj slučaj koji je opisala Paradžiković, iskorišten je kako bi se ponovno propagiralo ukidanje priziva savjesti.

Što je priziv savjeti?

Priziv savjesti je odluka pojedinca da odbije izvršiti neku obvezu koju mu nameće pravni sustav. Svojevrsno je osobno opravdanje za neizvršavanje određene radnje te je odraz prava na slobodu savjesti i često vjeroispovijesti, a motiviran je moralnim, etičkim ili religijskim uvjerenjima.

‘Pravo na priziv savjesti vrsta je temeljnog ljudskog prava koje je višeg ranga od nekih drugih prava jer je Ustavom propisano da se ne može ograničiti čak ni u slučaju ratnog stanja’, istaknuo je ranije doc. Mato Palić s Katedre za ustavno i europsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Osijeku na tribini u Hrvatskom liječničkom zboru u povodu Svjetskog dana priziva savjesti.

 

Zakonodavstva razvijenih zemalja vođena zaštitom ljudske slobode, identiteta, savjesti i dostojanstva dopuštaju priziv savjesti kao pravno dopuštene radnje ograničenog opsega. Da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, bitno je da pravo jednog pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi.

Ustav Republike Hrvatske, kao i međunarodni dokumenti, jamče pravo na priziv savjesti. Ustav tako regulira mogućnost priziva savjesti i onima koji zbog svojih uvjerenja nisu pripravni obavljati vojničke dužnosti u oružanim snagama. Na sličan je način uredba o prizivu savjesti uvrštena i u zdravstvene zakone.

Povijesno je kao ljudsko pravo priznat nakon Nirnberških procesa, kada se rađa cijela moderna doktrina ljudskih prava i Opća deklaracija o ljudskim pravima.

Priziv savjesti zajamčen je i Općom deklaracijom o ljudskim pravima Čl. 18. (svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere); Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Čl. 9.1 (isto pravo, uz navođenje mogućih ograničenja u demokratskom društvu); Rezolucijom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti u medicini broj 1763/2010 od 07.10.2010.g., St.1. (koja kaže da niti jedna osoba, bolnica ili ustanova ne treba biti prisiljena, ni biti smatrana odgovornom … zbog odbijanja da izvrši, omogući, potpomogne … izvršenje bilo kojeg čina koji bi prouzročio smrt ljudskog fetusa ili embrija).

Danas je u Hrvatskoj – izuzev prigovora savjesti protiv vojne službe koji je izrijekom priznat u čl. 47. Ustava RH – zakonima izrijekom priznat i prigovor savjesti liječnicima, medicinskim sestrama i stomatolozima protiv sudjelovanja u medicinskim zahvatima (poput pobačaja). Pravo na priziv savjesti je zakonski priznato svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima, u pogledu postupaka medicinski pomognute oplodnje.

U osiguranju prava na priziv savjesti u Republici Hrvatskoj zdravstveni djelatnici pozivaju se uz Ustav i Konvenciju i na stavak 1. Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti u medicini, broj 1863/2010 od 7. listopada 2010., članak 20. Zakona o liječništvu Republike Hrvatske, te članak 2. točka 15. Kodeksa medicinske etike i deontologije, koji je identičan već citiranomu članku 20. Zakona o liječništvu, te također članak 38. Zakona o medicinskoj oplodnji.

Izvan medicinske sfere u Hrvatskoj pravo na priziv savjesti može se naći u članku 24. Zakona o obrani koji propisuje da je osobama koje zbog svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama dopušten prigovor savjesti, a nalazi ga se i u etičkim kodeksima raznih struka.

Izvor: narod.hr