Svečani zavjeti fra Stipe Buljana i fra Josipa Jurića Šolte

U nedjelju 18. rujna u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju dvojica bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Stipe Buljan i fra Josip Jurić Šolto – obojica rodom iz Sinja – položili su svečane zavjete u Redu Manje braće.

Svečanim euharistijskim slavljem predsjedao je provincijal fra Marko Mrše u koncelebraciji s fra Sinišom Balajićem, magistrom bogoslova u Splitu, fra Ivanom Maletićem, magistrom bogoslova u Zagrebu, fra Antoniom Mravkom, župnikom Župe Gospe Sinjske, te još sedmoricom svećenika franjevaca. Pjevao je zbor Župe Gospe Sinjske pod vodstvom fra Jure Župića i s. Jelene Mijić. Slavlju su također prisustvovali bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, četvorica ovogodišnje svečanozavjetovane braće iz Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, nekoliko dijecezanskih bogoslova iz Splita, nekoliko redovnica, župljani Župe Gospe Sinjske te konačno prijatelji i rodbina slavljenika.

Nakon navještaja Evanđelja započeo je Obred zavjetovanja prozivkom kandidata. Potom je uslijedila provincijalova homilija. Nakon homilije fra Stipe i fra Josip su pitani o spremnosti za potpuno posvećenje Bogu i zahtjevima franjevačkoga redovničkog života. Za vrijeme pjevanja litanija svih svetih franjevačkog reda, zavjetovanici su se prostrli pred oltarom kao znak svoje potpune predanosti Bogu. Same doživotne zavjete fra Stipe i fra Josip položili su u provincijalove ruke, nakon čega su se upisali u knjigu svečanozavjetovane braće Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, a koja datira iz 1794. godine.

Pri kraju euharistijskog slavlja župnik fra Antonio Mravak uputio je čestitke i zahvalu uime gvardijana fra Marinka Vukmana i cijele samostanske zajednice u Sinju. Slavlje se potom nastavilo za obiteljskim stolom u samostanskoj dvorani.

Biskupi u Belgiji suprotstavili se Vatikanu; objavili ceremoniju za blagoslov istospolnih parova

 

Otvoreno suprotstavljajući se Vatikanu, katolički biskupi u Belgiji su najavili uvođenje obreda blagoslova istospolnih parova u svojim biskupijama.

Biskupi Flandrije također su objavili posebnu liturgijsku praksu za slavljenje homoseksualnih zajednica.

“Čineći to, oni idu izravno protiv Vatikana”, izvještava Nederlands Dagblad.

Vatikan je u ožujku 2021. objavio službeno pojašnjenje da Katolička Crkva nema ovlasti davati liturgijski blagoslov homoseksualnim zajednicama.

Međutim, temeljeći svoju tvrdnju na Amoris laetitia, kardinal Jozef De Kesel iz Mechelena-Brussela i drugi biskupi flamanskog govornog dijela Belgije 20. rujna, objavili su dokument pod naslovom “Biti pastoralno blizak homoseksualnim osobama — Za gostoljubivu Crkvu koja nikoga je isključuje.”

Biskupska publikacija sadrži predloženu liturgiju za istospolne blagoslove, uključujući molitve, čitanje Svetog pisma i dijelove u kojima par može “pred Bogom izraziti kako su predani jedno drugome”.

Biskupi flamanskog govornog područja Belgije također su najavili da će svaka biskupija imenovati osobu u pastoralu kao „konkretan odgovor i ispunjenje želje da se u vođenju politike izričito obrati pozornost na situaciju homoseksualnih osoba, njihovih roditelja i obitelji. Papa Franjo je to također eksplicitno izrazio u svojoj apostolskoj pobudnici o pastoralu obitelji iz travnja 2016., Amoris laetitia.

Kongregacija za nauk vjere s druge strane izdala je svoju posljednju deklaraciju o istospolnim blagoslovima 15. ožujka 2021., u dokumentu poznatom kao Responsum ad dubium (“Odgovor na pitanje”).

U odgovoru na upit “Ima li Crkva moć davati blagoslov zajednicama osoba istoga spola?” odgovor je bio: “Negativan.”

Kongregacija je svoje obrazloženje iznijela u bilješci s objašnjenjima i popratnim komentarom.

Priopćenje Vatikana, objavljeno uz odobrenje pape Franje, izazvalo je prosvjede i otvoreni prkos u katoličkom svijetu njemačkog govornog područja.

Organizatori su održali dan prosvjeda kao odgovor na izjavu Kongregacije za nauk vjere da Crkva nema ovlasti blagosloviti istospolne zajednice.

Njemački svećenici i pastoralni djelatnici također su otvoreno prkosili Vatikanu i provodili ceremonije blagoslova istospolnih parova.

U srpnju je glavni tajnik Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK) rekao da je Sinodalni put —“svjesno protiv trenutnog katoličkog katekizma, koji je kritičan i omalovažava homoseksualnost od sredine 1970-ih i još uvijek osuđuje homoseksualnu aktivnost kao grijeh.”

Nekoliko njemačkih biskupa nedavno je podržalo promjene u crkvenom učenju o seksualnosti i rodnom identitetu.

Izvor

Drugi o našem slavlju na Galičaku: Godišnje slavlje mise kod kapele Uzvišenja Svetoga Križa na ušću Neretve

Kao i inače na prvu nedjelju po blagdanu Uzvišenja Svetog Križa, vjernici župe Komin slavili su 18. rujna misu ispred zavjetne kapele Uzvišenja Svetog Križa na Galičaku na ušću Neretve, gdje se misa slavi samo jednom godišnje.

Misu je predslavio župnik u Kominu don Dražen Dukić.Ljudi koji služe bogatstvu obično upadaju u svih sedam glavnih grijeha – oni onda ne mogu služiti Bogu!… Oni koji služe Bogu žive od deset Božjih zapovijedi i nemaju drugih bogova osim Gospodina Boga – ne psuju, idu redovito nedjeljom i blagdanima na svetu misu da se podsjete na svoje slabosti, pogreške, i da ih isprave… Oni koji služe Bogu – poštuju svoje roditelje, ne ubijaju, ne žive razvratno, ne kradu, ne kleveću nikoga, poštuju svoje supružnike i nemaju želje krasti tuđe stvari, vrše i Kristovu zapovijed ljubavi – ljubi Boga nada sve, a bližnjega kao samoga sebe – pojasnio je u homiliji don Dražen.

Dodao je da im je na prvom mjestu Bog, drugom bližnji a na trećem oni sami, te da žive primljene sakramente. „Oni koji služe Bogu, slijede Isusa Krista, a ne koji ga napuštaju, ako tome dodamo još sedam darova Duha Svetoga, možemo dobiti jasnu sliku o današnjem evanđelju: ‚Nije moguće služiti Bogu i bogatstvu. Kao kršćani trebamo služiti Bogu, ne bogatstvu!‘ – poručio je.

Kad se malo vratimo u povijest, mnogi kršćani, vjernici, živjeli su u vremenima koja su bila teška, nekima preteška, i u tim teškim vremenima znali su nositi svoj križ, jer, snaga im je bila u križu raspetog uskrslog Krista, zato je križ jedina nada našega života. U križu je spasenje, u križu je život, bez križa nema spasenja – naglasio je propovjednik.

„Na žalost, mnogi bi htjeli živjeti bez križa, mnogima križ smeta, jer im križ govori kako trebaju živjeti, kako se trebaju žrtvovati, poštivati bližnjega svoga, kao trebaju praštati. Mnogi hoće Krista bez križa, a neki križ bez Krista. U Kristovu križu, naša je sloboda, križ je slika naše vjere, nade i ljubavi. Neka Krist raspeti na križu bude i ostane naš put, istina, naš život!, zaključio je don Dražen.

Liturgijsko pjevanje predvodili su Kominski pivači.

Nakon mise, slavlje je nastavljeno druženjem uz domjenak u organizaciji Hrvatskoga katoličkog zbora „MI“ i župe Komin.

Prikaz kolapsa Katoličke Crkve u Francuskoj i drugdje

Malo je znanstvenika pažljivije od francuskog povjesničara Guillaumea Cucheta proučavalo opseg, uzroke i učinke kolapsa zapadnog katoličanstva od sredine do kraja dvadesetog stoljeća.

Francuska, najstarija kći Crkve, prešla je s dvadeset pet posto posjećenosti nedjeljne mise 50-ih na manje od dva posto; kolaps uključuje regije u kojima je posjećenost tjedne nedjeljne mise dosegla devedeset sedam posto kasnih 50-ih (ovo se odnosi na Belgiju, Quebec i tako dalje). Kvalitativni argumenti „ali oni su sada bolji katolici!“ sve se rjeđe čuje.

Ovo je katastrofa koja je izazvala ogromnu raspravu, ali je ostala nedovoljno obrađena ili objašnjena. Nekad se moglo čuti da će povjesničari dvadeset prvog stoljeća morati analizirati opsege, uzroke i učinke kolapsa zapadnog katolicizma od sredine do kraja dvadesetog stoljeća.

Počeli su to činiti, i to ništa opreznije, trezvenije i poučnije od francuskog povjesničara Guillaumea Cucheta, profesora povijesti na Sveučilištu u Parizu (Panthéon-Sorbonne). Naslov njegovog glavnog djela na tu temu je vrlo zanimljiv, tj. naslov glasi Kako je naš svijet prestao biti kršćanski: Anatomija kolapsa. Obiluje činjenicama i brojkama (uključujući statističke karte) i izbjegava neozbiljne spekulacije; iz toga je razloga primio nekoliko prestižnih književnih nagrada od francuske države. Ova knjiga, kao i ostatak Cuchetove produkcije, pridonosi našem razumijevanju onoga što se dogodilo, dok pažljivo postupamo i izbjegavamo polemike.

Kako knjiga još nije prevedena na engleski jezik, ovdje sažimamo njegova istaknuta otkrića i analize.

Prva činjenica koju Cuchet iznosi – oslanjajući se na izvrstan pretkoncilski sociološki rad Fernanda Boularda i drugih – pokazuje iznenađujuću snagu francuskog katolicizma od 30-ih do 60-ih prošlog stoljeća; Boulardova istraživanja ranih 60-ih pokazuju da se devedeset osam posto izjasnilo rimokatolicima. Istina, neka područja su bila manje religiozna, dok su druge regije (Vendee, Flandrija…) bilježile devedeset četiri posto francuske djece krštenih već sa tri mjeseca od rođenja (za razliku od trideset posto u razdoblju od sedam godina od rođenja). Boulardov rad, sažet u poznatoj knjizi o katoličkoj praksi, općenito je bio uznemirujući za francuski episkopat koji je bio zabrinut zbog tvrdnje da je Francuska možda misijsko područje (još uvijek se na nju pozivaju mnogi koji tvrde da nije sve bilo uredu  40-ih i 50-ih). Doista, tijekom tih desetljeća, tri četvrtine misionara Katoličke Crkve u inozemstvu bili su francuski svećenici, redovnici i redovnice.

Zatim Cuchet razotkriva nekoliko mitova vezanih za vrijeme kolapsa. Konvencionalna katolička historiografija datirala je događaje “prije“ i “poslije” 1968. Konzervativci su te godine vidjeli generalizirani slom tradicionalnog društva (čuveni štrajkovi u svibnju 1968. među radnicima i studentima) koji je utjecao na patrijarhalnu strukturu obitelji, poštivanje autoriteta, ali napose odnos prema religijama. Progresivni katolici protivili su se usporavanju ili poništenju nužnih reformi Drugog vatikanskog sabora; s ove točke gledišta enciklika Humanae Vitae Pavla VI. iz 1968., koja isključuje moralnost kontracepcije izdala je Koncil, srušila nade običnih katolika i pomogla pražnjenju crkava.

Cuchet, ponovno se oslanjajući na rad Boularda i drugih iz kasnih 60-ih, pokazuje da kolaps vjerske prakse među katolicima u Francuskoj datira tri godine prije 1968., točnije 1965. On je naziva „godinom pada“ ili „kolapsa”. Kako ističe Cuchet, ta je stvarnost zbunjivala Boularda i biskupe koje je izvještavao u vrijeme „ideološke svetosti Drugoga vatikanskog sabora”, iako su do tada biskupi mogli naslutiti da su se određene nade izjalovile, više nisu bili zainteresirani za takve kvantitativne studije. Zapravo, Boulard je nastavio svoje istraživanje na sveučilištu i nastavio ih sve do svoje smrti 1977. Cuchet je imao pristup korespondenciji i studijama od Boularda u razdoblju od 1965. do 1977., jer mu je sinulo da se nešto drastično dogodilo.

Cuchet pokazuje da 1965. nije samo godina kolapsa u smislu posjećivanja mise, već isto tako – a ponekad čak i dramatičnije – u smislu sakramenta ispovijedi (sada „pomirenja”), krštenja i bolesničkog pomazanja. Brojke koje on iznosi potpuno su nepobitne.

Pitanje koje je Cuchet, profesionalni povjesničar, morao pokrenuti bilo je pitanje uzroka. Opipljiva je njegova nevoljkost da zakorači u minsko polje. Iako je trend tijekom nekoliko stoljeća bio polagani pad katolicizma, s nekoliko padova (Francuska revolucija) i ponovnog povratka na vrhunac (u devetnaestom stoljeću – sjetite se župnika Arškog i Svete Terezije – i nakon svakog svjetskog rata). Kolaps nakon 1965. je strm i iznenadan jer je bio potpuno neočekivan, a Boulard je bio među prvima koji su bili iznenađeni tako nekarakterističnim zaokretom u grafikonima koje je prikazivao cijelu generaciju. Zašto se to dogodilo u ovo vrijeme?

Cuchet se oprezno odvažio izvući sljedeći zaključak (str. 144): „Odakle može doći ovaj prekid, budući da je postojao prekid? Mora postojati događaj iza fenomena ovakvih razmjera, barem da bi ga isprovocirao. Moja je hipoteza da je to bio Drugi vatikanski sabor.“ On se ograđuje tvrdeći da a priori tekstovi Koncila nisu imali mnogo veze s propašću, dok priznaje da su, možda, neki aspekti liturgijske reforme ili teksta o vjerskoj slobodi moglo pridonijeti. No svakako, dodaje on, tekst o liturgijskoj reformi nije umanjio važnost nedjeljne liturgije – naprotiv!

Evo u glavnim crtama uzroka na koje se povjesničar poziva:

1) Nauk Koncila o vjerskoj slobodi u Dignitatis Humanae (iz prosinca 1965.). Primjena vjerske slobode teško da bi se mogla ticati društva u cjelini, budući da je takva sloboda postojala na Zapadu gotovo dva stoljeća. Stoga je primijenjena ad intra kao sloboda savjesti na način na koji su katolici pristupali svojim vjerskim obvezama (str. 146-147). To je značilo dopuštenje katolicima da sami odlučuju o doktrini i disciplinskim pitanjima (danas bismo govorili o „kafeterija katolicizmu”).

2) Postoji raskorak između “službenog katolicizma” nakon Drugog vatikanskog sabora i tradicionalne pučke pobožnosti. Kao ilustraciju ovog faktora, Cuchet primjećuje da je u svetištima u kojima se poštovala ova pobožnost, propadanje bilo daleko sporije nego u onima u kojima su se provodile nove pastoralne orijentacije (str. 148).

3) S tim u vezi Cuchet (str. 149) ističe da su neki elementi liturgije, iako se intelektualcima čine sekundarni, zapravo psihološke i antropološke odrednice. Spominje napuštanje latinskog jezika, pričest na ruku, minimiziranje ili uklanjanje prijašnjih obveza i tako dalje.

4) Često zaboravljeno načelo novih pastoralnih usmjerenja je visok standard očekivanja u pogledu razine predanosti katolika, koji je započeo 1960. i generalizirao se 1965. Prije Koncila, da bi krstili djecu od roditelja je zahtijevano obećanje da će dijete biti katehizirano (što je već bio slučaj), ali i višemjesečne pripreme koji će roditelji proći. Za razliko od toga Koncil je uveo da ako je župnik smatrao da su roditelji nedovoljno angažirani, mogao bi odgoditi krštenje – što je preokret pretkoncilske hitnosti da se djeca krste što je prije moguće. Brak u Crkvi prešao je put od sociološke konvencije do osobnog ulaganja i javne izjave vjere od koje su mnogi, iz različitih razloga, uzmicali (zbog osjećaja za pristojnost, diskreciju, jednostavna sramežljivost).

5) Što se tiče doktrine i promjena u katehezi, Cuchet se poziva na načelo koje je artikulirao filozof iz devetnaestog stoljeća Théodore Jouffroy; promjene u službenom nauku pretvaraju skromne ljude u skeptike. Uistinu, institucija koja priznaje da je jučer pogriješila može biti u krivu i danas. U tom smislu, Cuchet se usredotočuje na iznenadnu tišinu na propovjedaonicama (kao što je zabilježeno u župnim biltenima koji daju temu homilije) u vezi s četiri posljednja stvari (Posljednji sud, čistilište, raj i pakao); ostavljajući dojam da je svećenstvo ili prestalo u njih vjerovati ili više nije znalo o njima raspravljati, iako su to bile česte teme propovijedi sve do Drugog vatikanskog sabora; povjesničar Jean Delumeau govorio je o pretkoncilskoj “pastoralnoj strategiji straha“.

6) Još temeljnije, Cuchet govori o „kolektivnom izlasku iz kulture obvezne prakse pod bolom smrtnog grijeha“. Ta je praksa artikulirana u popisu obveza koje se općenito podučavaju kao „Crkvene zapovijedi”: sveti dani (takozvane „obveze”); nedjeljna misa; česta ispovijed grijeha; pričest na Uskrs; post (Čista srijeda, božićno bdijenja, Korizma); uskraćivanja mesa (svakog petka i nekad preko tjedna).

Iako su ove obveze bile ublažene (dani posta), ali nikad obustavljene u službenim tekstovima, rijetko su se više spominjale. Postupno smanjivanje euharistijskog posta (tradicionalno bez hrane ili pića trajalo je od ponoći do pričesti), koje je započeo Pio XII. 1953. (korištenje vode više nije prekidao post), dovelo je do njegovog praktičkog izumiranja od strane Pavla VI. (da postoji euharistijski post „jedan sat prije pričesti”) (str. 153). Ove izmjene su se isto tako povlačile za sobom društvene promjene: anegdotalno, Boulard je primijetio negativan učinak koji je kraj posta imao na riblje tržnice u Francuskoj. Dopuštenje da se nedjelja iščekuje subotnjom večernjom misom, dovelo je do desakralizaciji nedjelje, čiji se fokus sada pomaknuo na dokolicu (koju je sada rašireno posjedovanje televizora i automobila učinilo toliko dostupnijom). Uz to, Cuchet spominje da je u to vrijeme svećenstvo na te učinke gledalo u pozitivnom svjetlu, jer svećenik je mogao biti siguran da oni katolici koji još uvijek idu na nedjeljnu misu čine to „slobodnije i svjesnije“ (str. 155).

7) Na kraju, donesena je odluka da se iz crkava pusti njihova najpoučljivija populacija, a to su djeca. Pod prijašnjim katehetskim sustavom, osamdeset posto francuske djece je svake nedjelje prisustvovalo misi (sa ili bez roditelja) u pripremi za svoju „svečanu prvu pričest“, obred prijelaza zajedno s otmjenim ručkom u restoranu i darovima od rodbine. Cijeli su razredi, odjeveni u male bijele haljine i tamna odijela, prolazili kroz to u dobi od dvanaest godina. Tjedno prisustvovanje misi i mjesečna ispovijed bili su obavezni da bi se pristupilo ovom društveno obredu, nakon čega su mladi ljudi bili skloni nastaviti pohađati svetu misu. Međutim, do 1965. ovaj je sustav ocijenjen kao licemjeran te je doveo do smanjenja mlade populacije u Crkvi. Umirovljeni svećenici koncilske generacije povjerili su Cuchetu da su se osjećali oslobođenima od takvog tereta kao što je slušanje ispovijedi, posebno dječje, svake subote jer su to smatrali teretom koji „ždere vrijeme“. I drugi čimbenici mogli su igrati ulogu u gubitku većine djece koja su pohađala crkvu, uključujući duljinu obveznog školovanja, što je javnom školskom sustavu dalo dulje vrijeme za interveniranje između obiteljske tradicije i djeteta.

Takvi su, općenito gledano, rezultati Cuchetove pomne analize i razmišljanja o podacima koji okružuju neviđeni pad u grafikonu koji prati mjerljivu vjersku praksu među katolicima u Francuskoj. Ne može se poreći da, unatoč autorovom dobrotvornom tonu, to ipak predstavlja optužnicu protiv klera (biskupa i svećenika) na koje je pala odgovornost za provedbu Koncila.

Ono što se najsnažnije pojavljuje – i što autor dalje istražuje u svojoj reflektivnijoj i perspektivnijoj knjizi Ima li katolicizam još uvijek budućnost u Francuskoj? – nužno je sociološka dimenzija religije. Čitav kompleks zajedničkih vrijednosti, donekle održanih na okupu sustavom obaveza sa snažnim osjećaju povezanosti između religijske prakse i vlastite vječne sudbine, a inkarniran u sezonskim praksama (ponavljajući blagdani i postovi, obredi prijelaza), bio je jezgra katolicizma, dok je duša u ovoj analogiji bila stvarni osobni pristanak na naučavane istine i, u konačnici, predanost Kristu. Mnogi od onoga što Cuchet naziva „lažnim pastoralnim idejama“ svećenstva (tj. dobrim namjerama s katastrofalnim rezultatima) proizlaze iz platonističke ideje da bi odvajanje duše od tijela bilo u korist prvoga. Umjesto toga, naravno, nastupila je smrt i naš je svijet prestao biti kršćanski.

Najzanimljivije je usporediti slična djela u drugim zemljama – ne samo našoj vlastitoj – i vidjeti odražava li lokalna situacija, sa svojim posebnostima (Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama nije imala tradiciju svečane prve pričesti, niti je ikada bila većinska populacija), isti statistički pad, i u kojim godinama (je li i to 1965.?); budući da je Cuchetov rad možda preusko fokusiran samo na Francusku. Ali ovaj rad, u tandemu sa statističkim analizama Stephena Bullivanta o masovnom nestanku katolicizma u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama može pomoći da se točno odredi, i možda izbjegne ponavljanje uzroka velikih civilizacijskih promjena našega života.

Izvor

Euharistijsko slavlje vrhunac SHKM-a u Bjelovaru

BJELOVAR (IKA)

Vrhunac Susreta hrvatske katoličke mladeži u Bjelovaru, koji se održao u subotu 17. rujna, bilo je euharistijsko slavlje koje je predslavio bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak. Sljedeći domaćin SHKM-a je Gospićko-senjska biskupija.

Na misi su koncelebrirali brojni biskupi, među kojima apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Želimir Puljić, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, te brojni svećenici iz hrvatskih i bosansko-hercegovačkih biskupija.

Na početku euharistijskog slavlja biskup Huzjak pozdravio je sve okupljene, te pomoćnom zagrebačkom biskupu Miji Gorskom tom prigodom čestitao je 70. rođendan. Također je zamolio apostolskog nuncija da Svetome Ocu prenese pozdrave uime hrvatskih biskupa i mladih okupljenih na Susretu. Potom je mons. Lingua pročitao poruku pape Franje, koju je uputio sudionicima SHKM-a u Bjelovaru. „Ustanite i posvjedočite s radošću da Krist živi!“, poručio je, između ostaloga, Sveti Otac.

Na početku propovijedi mons. Huzjak osvrnuo se na naviješteno evanđelje. Rekao je da je narod doživljavao Isusa kao onoga koji dotiče srca. „Osim riječima, Isus je govorio i znakovima. Jedan od tih znakova bio je i čudesni ribolov kojim je Isus pokazao što je sve moguće onima koji vjeruju“, poručio je bjelovarsko-križevački biskup.

Naglasio je kako Isusova riječ nije tek obična riječ utjehe, nego Božja riječ koja potiče Šimuna i druge ribare da ostave sve i krenu za njim.

„Dragi mladi prijatelji, i mi smo danas okupljeni, guramo se oko Isusa, stisnuti pod ovom kišom. Oko Isusa, svoga učitelja da bismo slušali njegovu riječ“, kazao je biskup Huzjak. Nadalje je poručio da Isus oslobađa straha koji koči čovjeka te nudi snagu vjere koja pomaže nositi se sa svim strahovima koje pojedinac može imati.

Predslavitelj je poručio da prava vjera potiče na poniznost i odvažnost. Naveo je primjere izbornika hrvatske nogometne i vaterpolske reprezentacije koji su u pobjedama uvijek naglašavali poniznost.

Biskup Huzjak dotaknuo se i teme obitelji te rekao da se danas navjeći napadi događaju upravo prema obitelji, i to onakvoj obitelji kakvu je zamislio Bog. „Zatvara li se Europa životu zato što se zatvara Bogu?“, zapitao je propovjednik.

„Dragi mladi, mi danas gledamo u nebo, gledamo kišu koja pada, koju smo cijelo ljeto željeli. Ali ja gledam vas i smatram da ste vi ta spasonosna kiša koja natapa zemlju i čini je plodnom“, poručio je bjelovarsko-križevački biskup mladima.

Zatim im je kazao da se ne boje upustiti u avanturu stvaranja obitelji ili, ako ih Bog zove, u svećeništvo ili redovništvo te tako stvarati novu klimu u društvu.

„Ne bojte se, gore srca!“, zaključio je mons. Huzjak.

Nakon popričesne molitve, biskup Huzjak zahvalio je svima pristunima, na poseban način onima koji su sudjelovali u organizaciji ovogodišnjeg Susreta hrvatske katoličke mladeži. „Dragi mladi, Bjelovarsko-križevačka biskupija i grad Bjelovar upamtit će vaša nasmijana, razdragana, makar malo srmznuta lica“, poručio je. Potom su domaćini darivali prisutne biskupe, počevši od mjesnog biskupa Huzjaka.

Mons. Želimir Puljić također se obratio prisutnima. Pohvalio je i zahvalio mladima koji su došli iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine te iz inozemstva. Prisjetio se početaka Susreta hrvatske katoličke mladeži te kazao mladima kako su i danas pokazali da su „pravo čudo“.

Potom je predsjednik Odbora za mlade HBK i šibenski biskup Tomislav Rogić zahvalio mladima što su „kisnuli za Gospodina“. Rekao im je da budu uvijek s Kristom i neka njihova srca uvijek budu s Njim i On u njima. Zatim je najavio domaćina sljedećeg Susreta hrvatske katoličke mladeži, Gospićko-senjsku biskupiju te pozvao predstavnike da preuzmu križ SHKM-a.

Na kraju slavlja, predslavitelj je nad svima zazvao Božji blagoslov, nakon kojega je otpjevana hrvatska himna.

Na misi je pjevao Zbor mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije praćen orkestrom puhača, gudača i udaraljkaša.

 

 

EUROPA BEZ KRISTA: U Nizozemskoj ukinuli svetu misu svake nedjelje, nije potrebna

Biskupija u Nizozemskoj kaže da više neće služiti misu svake nedjelje u svojim župama, piše Vjera.hr.

 

Umjesto toga, biskupija Roermonda, na jugu zemlje, pismom je obavijestila župe da prelaze na služenje mise samo svaki drugi tjedan.

Zbog manjka svećenika i radi uštede na troškovima energije, biskupija je priopćila da napušta svoje prijašnje pravilo o pružanju barem jedne nedjeljne službe u svakoj župi.

“Osim toga, ponegdje tako malo ljudi sudjeluje u euharistiji da je puno više motivacije okupiti vjernike iz različitih župa u jednom zajedničkom euharistijskom slavlju”, napisao je generalni vikar René Maessen u pismu iz kolovoza 2022.

“Financijski argumenti također mogu igrati ulogu u razmatranju da se euharistija više ne služi svaki tjedan, nego na primjer jednom svaka dva tjedna”, napisala je biskupija na svojoj web stranici.

To je posebice uključivalo visoke cijene plina i električne energije. “Iako financijski razlozi nikada ne bi smjeli biti glavna stavka u pastoralnim poslovima, oni se također ne mogu zanemariti”, rekao je Maessen.

Odluka nije donesena olako, uvjeravao je katolike Maessen.

Prema nizozemskim vijestima, u Nizozemskoj ima 3,7 milijuna katolika, ali samo 4% redovito dolazi na misu. Roermondova biskupija jedna je od dvije biskupije s većinskim katolicima.

Znak vremena

Ova vijest može se sagledati kroz Božje apele preko proroka i mistika kroz povijest Crkve a gdje smo upozoreni više puta i na više strana da je upravo ukidanje svete mise krajnji cilj đavla i masonerije infiltrirane u Crkvu, a ne možemo ni poreći da se upozoreno ostvaruje. Ne samo u jeku pandemije kad su crkve bile povijesno zatvorile svoja vrata vjernicima, nego i u njezinoj biti jer Sveta Pričest u životima mnogih izabranih duša ne igra više nikakvu ulogu.

Naime, u crkvama zapada malim se koracima dokida i sakrament svete ispovijedi a samim time i pričest kojoj ljudi u sve manjoj mjeri pristupaju. Stoga, ukidanje svete mise u naprednoj Europi korak je dalje prema antikristovu – svijetu bez Krista, piše Vjera.hr.

Fenix-magazin/SČ/Vjera.hr

Proslavljen blagdan svete Majke Tereze suzaštitnice župe Ploče

Antonija Menalo

Don Miroslav Rubić, župnik Okruga Gornjeg predvodio je misno slavlje u crkvi Kraljice Neba i Zemlje u Pločama u ponedjeljak 5. rujna, na blagdan suzaštitnice sv. Majke Terezije.

Kip svetice u procesiji nosile su članice VIS-a „Krila ljubavi“, a animirao župni zbor kojim ravna prof. Jasna Krilić.„Kad pogledamo čovjeka današnjice, vidjet ćemo da volimo odbacivati jedni druge, da postoje oni ljudi među nama koje smatramo nedostojnima našega društva, naše Župe, grada, naše Neretve. Najčešće se ta kultura oslikava prema starijima i djeci, društvo je počelo funkcionirati na principu korisnosti – koliko je netko koristan, meni osobno, ili društvu i zajednici – on je prihvaćen! Od tog razmišljanja nismo izuzeti ni mi kršćani, mi, koji se volimo dičiti svojim kršćanskim imenom, često puta se vodimo principima korisnosti“, naglasio je u homiliji vlč. Rubić.

„Danas smo se okupili slaviti ženu koja je bila malena rastom, velika duhom, koja je činila djela milosrđa. Znamo svi jako dobro njezin život, njezinu skrb za bolesne, napuštene, odbačene, zapravo, ona je skrbila za one od kojih nitko nije imao koristi, svima su bili na teret, od njih je koristi imala samo današnja svetica – Majka Terezija, ne financijske, nego duhovne koristi, preko tih odbačenih, ona je posvetila svoj život i zbog toga je danas slavimo!“, pojasnio je vlč. Rubić.

Djela milosrđa su ona po kojima ćemo biti suđeni. Isus kaže – blagoslovljeni Oca mojega su oni koji su kadri i sposobni iskazivati milosrđe i koji su sposobni izložiti sebe i svoje živote kako bi izašli u susret nekome tko je odbačen. Isus kroz euharistiju na raspolaganju je svima nama te smo upravo zbog toga i mi pozvani biti na raspolaganju Bogu, na način da služimo drugima, zapisala je negdje Majka Terezija.

20220906_111105

„Onoliko koliko svaka naša pobožnost, svaki sakrament kojega primamo, od nas čini ljude otvorene za druge, toliko je naša pobožnost ispravna. Isto tako, današnja svetica, veliki nam je primjer i učiteljica – što molitva čini u životu svakoga čovjeka. Tako je jednom prilikom rekla – da bez osobne molitve ne možemo biti sposobni prepoznati u svakom čovjeku brata ili sestru, a još manje Boga, a svaki čovjek je stvoren na sliku Božju!“, rekao je vlč. Rubić.

Plod molitve je, kako je rekla svetica, vjera; plod vjere je ljubav, a plod ljubavi je služenje. Onoliko koliko se stavljamo na raspolaganje jedni drugima, toliko smo zapravo ljudi evanđelja. Mi nismo pozvani ostaviti sve i ići u Indiju, daleke zemlje, i činiti djela milosrđa, mi to možemo činiti svaki dan, počevši u svojoj obitelji i činiti male geste ljubavi, radosti, otvorenosti i prihvaćenosti, saslušati starije, imati strpljenja jedni s drugima, pomoći jedni drugima u nekim malim sitnicama, truditi se ne ljutiti jedni druge, truditi se biti dobri jedni prema drugima. To je već odraz milosrđa, to je već pokazatelj da živimo kao građani Kraljevstva Božjega, da živimo drugačije zakonima ovoga svijeta, da ne podržavamo kulturu odbacivanja ili kulturu beskorisnosti, nego da kao naša današnja svetica budemo otvoreni za sve, raspoloženi za sve, i da ljubimo jedni druge kao što nas je Krist učio, poručio je vjernicima vlč. Rubić.

Župnik don Ante Bitunjac, zahvalivši svima koji su pridonijeli slavlju, na kraju misnog slavlja rekao je: „Don Miroslav mi reče, iako je već vidio ovu crkvu – kako je moćna. Je moćna je, ali to je beton. Puno važnije je da smo mi – moćni ljudi, a to, od malene Albanke itekako možemo naučiti, kao i od poticajne propovijedi don Miroslava. Budimo moćni kršćani, to je prava moć, nastojmo se dalje duhovno izgrađivati, neka nam pomogne zagovor Majke Terezije“.

Kardinal Müller: Kardinalu Zenu će suditi Kina, a Vatikan ga ne bi smio žrtvovati radi vlastitih interesa

„Nažalost, ta sumnja raste u meni. Štoviše, nije prvi put u povijesti Crkve da su žrtvovani uzorni kršćani. Ponekad cinizam politike prevlada nad slobodom kojoj nas Evanđelje uči. Vaša riječ neka bude: `Da, da, – ne, ne.`

Na upravo završenom konzistoriju s gotovo svim kardinalima svijeta – događajukardinal koji se nije dogodio od 2014. – odzvanja šutnja Vatikana o sudbini umirovljenog kardinala Josipa Zena ze-Kiuna iz Hong Konga, koji nije prisustvovao konzistoriju u Rimu jer je u kućnom pritvoru zbog toga što je digao glas protiv Pekinga, braneći ljudska prava, kako u Hong Kongu, tako i u Kini. „Sljedeći mjesec će biti nepošteno suđenje. Nitko nije postavio vrlo ozbiljno pitanje o sudbini našeg brata Zena. To nije učinio ni dekan kardinalskog zbora (kardinal Re), niti državni tajnik (kardinal Parolin), pa čak ni papa. Nije bilo dokumenta solidarnosti, niti molitvene inicijative za kardinala Zena.“ U intervjuu za „Messaggero“, kardinal Gerhard Muller, poznati teolog i bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, je naglasio nedostatak brige za kardinala Zena.

Mislite li da je kardinal Zen prepušten sudbini zbog svoga stava, s obzirom da brani kineske katolike koji pripadaju podzemnoj Crkvi koja nije povezana s komunističkom partijom ili je riječ o nečemu drugome?

„Nadam se da neće biti prepušten sudbini. Izvanredni konzistorij je predstavljao priliku da se iskaže puna solidarnost sa kardinalom Zenom od strane svih kardinala Kolegija.“

Što se dogodilo umjesto toga?

„Apsolutno ništa. Očito postoje politički razlozi Svete Stolice koji sprječavaju takve inicijative. Mislim na sporazum o obnovi imenovanja biskupa koji je nedavno potpisan s vladom Xija. Žao mi je što to moram reći, ali ne možemo interese Svete Stolice i države Vatikan podrediti crkvenoj dimenziji i istini.“

Na što točno mislite (u kojem kontekstu)?

„Možda da je Crkva slobodnija i manje vezana za svjetovnu logiku moći, onda bi bila slobodnija intervenirati i, ako treba, kritizirati one političare koji na kraju guše ljudska pravaU ovome slučaju, pitam se zašto Sveta Stolica ne kritizira Peking. Kardinal Zen je simbol podzemne Crkve i on je uhićen zbog protivljenja vlasti, nije učinio ništa loše, on je hrabar i vlada ga se jako plaši. Ima više od osamdeset godina i ostavili smo ga na cjedilu.“

Vatikan je nedavno obnovio ugovor s Kinom za zajednička biskupska imenovanja, možda su ulozi veliki i možda je bolje upotrijebiti diplomaciju…

„Kada je potrebno, Crkva bi morala kritizirati i moćnike ovoga svijeta. I onda nas je primjer Pija XII. trebao nečemu naučiti, istina se ne može uvijek žrtvovati.“

Može li papa Franjo to učiniti?

„Nadam se. U ovome konzistoriju u slučaju Zena imam šutnju zbog straha. Pomalo kao i kod slučaja predsjednika Putina. Jasno je da se ime predsjednika Ruske Federacije ne izgovara u javnosti jer postoji bojazan od učinaka na katoličku manjinu u Rusiji. Nedavno je to objasnio njemački svećenik koji živi u Sibiru. Putin može protjerati sve katolike preko noći ili ih mučiti. Situacija nije laka.“

Možda je onda bolja šutnja i potajni dijalog?

„Uvijek treba isticati istinu pred progonima. Za kardinala Zena nije bilo čak ni prijedloga za kolektivnu molitvu.“

Oprostite, ali na konzistoriju je bilo preko dvjesto kardinala; ne bi li oni mogli autonomno preuzeti inicijativu zajedničkog dokumenta solidarnosti?

„Nije bilo prilike, to se ne uklapa u tradiciju i možda s trenutnim stanjem u Crkvi većina (kardinala) ne osjeti potrebu za time. Bilo je razmjene mišljenja u vezi toga, ali samo između nekih od nas. Nažalost, nismo mogli učiniti ništa drugo jer je velika većina vremena bila vezana uz radne grupe, te nismo imali puno vremena na raspolaganju. A možda su svi bili previše zauzeti pjevanjem hvalospjeva apostolskoj konstituciji koja je sada na snazi i nepromjenjiva je, tekstu koji nikada nije bio podvrgnut ispitivanju od strane kardinalskog kolegija. Ovo govorim ironično, s dozom gorčine. Imam osjećaj da smo tretirani kao studenti prvog semestra, kao da nas treba indoktrinirati, ali ne želim stvarati polemiku“.

Vratimo se kardinalu Zenu….

„Strah od intervencije oko takvog pitanja koje ima veze s Kinom je, po mome mišljenju, očit. Situacija s Pekingom je vrlo složena, a informacije ovdje dolaze samo djelomično i, nažalost, nisu sve dobre i pozitivne. Podzemna Crkva trenutno je progonjena u mnogim područjima i suočena je s domoljubnim biskupima koji su više poslušni ateističkoj državi Pekinga nego papi. Ne bih želio da šutnja o kardinalu Zenu na koju smo naišli na konzistoriju, ukazuje na činjenicu da je ovaj kardinal žrtvovan kako bi se postigao diplomatski sporazum s Pekingom. Vidim ovaj rizik i osjećam bol.“

Može li se zaista žrtvovati kardinala Zena?

„Nažalost, ta sumnja raste u meni. Štoviše, nije prvi put u povijesti Crkve da su žrtvovani uzorni kršćani. Ponekad cinizam politike prevlada nad slobodom kojoj nas Evanđelje uči. Vaša riječ neka bude: `Da, da, – ne, ne.`“

Novoimenovani kardinal u intervju branio osnivanje civilne zajednice za homoseksualce

Novoimenovani kardinal Leonardo Ulrich Steiner, O.F.M., u nedavnom intervju, stao je u obranu osnivanja civilne zajednice za homoseksualce, tvrdeći da je to samo pitanje financijske sigurnosti, a ne pitanje moralne teologije, te da kršćani ne mogu nametati svoj moral nekršćanima.

Komentari glavnog tajnika Nacionalne konfederacije biskupa Brazila, nadbiskupa Manausa i pomoćnog biskupa Brasílije, glavnog grada zemlje, izrečeni su tijekom intervjua u Vatikanu, povodom njegovog uzdizanja u kardinalski zbor od strane pape Franje.

„Vaša Eminencija se 2014. zalagala za priznavanje homoseksualnih civilnih zajednica. Dakle, moje pitanje glasi, s obzirom da je nauk Crkve o grešnosti homoseksualnih odnosa dio pologa vjere, kako opravdati pravno priznavanje takvih zajednica?” upitan je Steiner.

Pozivajući se na podršku pape Franje po tom pitanju, Steiner je odgovorio da se radi o dobivanju financijske sigurnosti za homoseksualce. “Mnogi od njih žive zajedno do kraja života bez sigurnosti”, rekao je kardinal. “Nemaju pomoć zdravstvenih službi. Ovo je vrlo ozbiljno pitanje. Vidio sam ljude koji dolaze pred kraju (života) bez novca. Dakle, možete primijetiti  da je papa Franjo mnogo puta govorio o tome.”

Potom je nastavio tvrditi da moralna teologija nema nikakvog utjecaja na to pitanje, inzistirajući: “Ovdje se ne radi o fundamentalno moralnom pitanju. Ovdje se radi o životu. Ovo je pitanje o sinu Božjem.”

Kardinalu je tada osporavano njegovo prihvaćanje crkvenog nauka. “Prihvaćate li grešnost homoseksualnih odnosa?” upitan je. Steiner je odgovorio da kršćani ne mogu homoseksualne odnose proglasiti grijehom za one koji nemaju vjere: “Kako ćemo reći je li to grijeh ako ne žive kršćansku vjeru?”

Steiner je i ranije podržavao homoseksualne civilne zajednice. “Potreban je dijalog o pravima na zajednički život između osoba istog spola koje odluče živjeti zajedno. Potrebna im je pravna podrška društva”, rekao je kardinal u intervjuu za O Globo Magazine 2014. godine.

“Međutim, 2003. godine, tadašnji kardinal Joseph Ratzinger pod vodstvom pape svetog Ivana Pavla II., izdao je jasnu i čvrstu izjavu o obvezi ‘svih katolika’ da odbiju legalizaciju homoseksualnih civilnih zajednica. U dokumentu stoji da su ‘svi katolici dužni suprotstaviti se zakonskom priznavanju homoseksualnih zajednica’.”

Izvor