Crkva na meti Irske vlade: Ispovijedi na otvorenom su ilegalne, ali ne i razgovor sa svećenikom

Irski katolici suočeni su s višemjesečnim progonima svoje vlade: javna bogoslužja su zabranjena od prosinca prošle godine, pokušaji pružanja vjerskih obreda kažnjavaju se novčanim kaznama pa čak i zatvorskom kaznom za služitelje. Sada je donesen novi zakon koji dodatno pooštrava okupljanja i u zatvorenom i na otvorenom, što praktično kriminalizira bilo koje vjersko okupljanje, uključujući sakramentalnu ispovijed kod svećenika.

Ažurirani zakon, donesen pod krinkom javnog zdravlja i sigurnosti, proglašava sastanak sa svećenikom za ispovijed kaznenim djelom u Irskoj, kažnjivim do šest mjeseci zatvora ili novčanom kaznom od 127 EUR (oko 152 USD).

I dalje ostaje proizvoljna dozvola za prisustvovanje vjenčanjima i sprovodima, iako u ograničenom broju.

Oran Doyle, profesor prava na Trinity College-u u Dublinu, objasnio je da se nova zakonska odredba odnosi na bilo koji vjerski događaj, bilo da se održava u zatvorenom ili na otvorenom. “Tu se razlikuje od ograničenja drugih događaja”, rekao je Doyle. „Dakle, na primjer, ako bi svećenik činio sakrament ispovijedi s jednim vjernikom vani, socijalno distanciranim, to bi bilo kazneno djelo; ali ako bi se isti svećenik sastao s vjernikom radi razgovora, to ne bi bilo kazneno djelo jer se to rješava u skladu s jednom od ostalih odredbi ili propisa.”

Doyle je pojasnio da će u takvom slučaju kazneno djelo počiniti i pokajnik i ispovjednik, jer će obojica “prisustvovati” sakramentu na istome mjestu i u isto vrijeme.

U međuvremenu, irski biskupi nastavljaju pokušaje dijaloga s vladinim dužnosnicima.
Komentirajući nova “drakonska” nametanja Crkvi u Irskoj, nadbiskup Eamon Martin okarakterizirao je statut kao “provokativan te formalno donosi potencijalnu povredu vjerske slobode i ustavnih prava”.

Nadbiskup Martin je izrazio svoje “razočaranje” što se Crkva suočava sa strožim ograničenjima, unatoč “stalnoj potpori Crkve u prenošenju poruka javnog zdravstva od početka pandemije”. Zapravo, podrška irske katoličke hijerarhije represivnim vladinim ograničenjima išla je toliko daleko da je nadbiskup Dublina Dermot Farrell dobrovoljno zabranio svećenicima u svojoj biskupiji da privatno dijele Svetu pričest župljanima „u interesu zdravlja i sigurnost.”

Anthony Murphy, osnivač Instituta Lumen Fidei i novina Catholic Voice, izjavio je da je nadbiskup “možda razočaran i zabrinut”, ali došli smo do faze kada riječi dijaloga više nisu potrebne. Nadbiskup i njegova braća biskupi moraju se suprotstaviti državi kako bi zaštitili našu vjersku slobodu. Došlo je vrijeme za izravnu akciju.”

“Oni su odgovorni za duše krštenih u ovoj zemlji, ali umjesto toga samo slijede politiku vlade koja ne vjeruje u Boga i koja posebno mrzi Katoličku Crkvu.”

Austin Ruse, predsjednik Centra za obitelj i ljudska prava (C-FAM) i autor nove knjige Pod opsadom: Under Siege: No Finer Time to Be a Faithful Catholic, poruči  je kako „Nismo pozvani na udobnost. Pozvani smo na borbu. Ovo je izuzetna prilika za Irce da postanu sveci. Ustanite. Uzvratite udarac.”

Izvor

Poruka za Nedjelju Dobrog Pastira 2021.

ZAGREB (IKA)

Predsjednik Vijeća HBK za sjemeništa i duhovna zvanja splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uputio je poruku za Nedjelju Dobrog Pastira koja se slavi 25. travnja. Poruku nadbiskupa Barišića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!
1. Već od samog početka svoga djelovanja Isus je naviještao Radosnu vijest svima, a neke je osobno pozivao „da ga slijede, da budu s njime i da ih šalje propovijedati“ (Mk 3, 14). Pozivao ih je da budu njegovi suradnici u Božjem naumu spasenja. Nije ih ostavio same, obećao im je svoju prisutnost sve do svršetka svijeta.

2. Na taj kontinuitet, kroz vjekove i sredine, podsjeća nas i ovogodišnja Poruka pape Franje, koju je uputio povodom 58. godišnjice svjetskog dana molitve za duhovna zvanja. Polazeći od godine svetoga Josipa, Papa ga vidi kao primjer i uzor u kojemu se mogu prepoznati svi oni koje Gospodin danas poziva. Prepoznati se u njegovoj skromnosti, običnosti, autentičnosti, odgovornosti, snovima i govorom djelima života. Sveti Josip imao je ulogu s posebnim pozivom i poslanjem, ali isto tako „toliko blizak našem vlastitom ljudskom iskustvu“.

3. Božji poziv usmjeren je tamo gdje se čovjek najbolje vidi: u srcu! U svetom Josipu Papa ističe srce oca, sposobnog davati i rađati život. A ovo je smisao svih poziva i poslanja, ne samo roditelja – oca i majke, nego i svih onih koje Gospodin poziva da budu s njime i da ih pošalje kao svoje glasnike, bilo u svećeničkom, redovničkom, muškom i ženskom poslanju, bilo laika posvećenog života.

4. Braćo i sestre, draga mladosti! Nije dovoljno vjerovati i pretpostaviti da Bog zove, da ima mobilni telefon, ali za druge. I tvoje je ime u njegovom imeniku! Možda te zove, a ti ne primaš poziv?! Možda ti je još nepoznat njegov broj, ali ne boj se provjeriti i prihvatiti ga!

5. U godini svetog Josipa, koji je svoje snove zamijenio za one koje mu je Gospodin namijenio, neka te on „čuvar Dobrog pastira“ ohrabri i pomogne da i ti svoje snove uskladiš s onima koje Gospodin ima za tebe.

 Marin Barišić

Splitsko-makarski nadbiskup Predsjednik Vijeća HBK
za sjemeništa i duhovna zvanja

 

Kardinal Raymond Burke: Sve je sad jasno! Američki predsjednik počinio svetogrđe!

Raymond Burke: “Katolicima koji zagovaraju pobačaj i koji su u javnom životu poput američkog predsjednika Joea Bidena, pričest se ni pod kojim okolnostima ne smije davati. Crkva bi također trebala razmotriti je li netko tko otvoreno i agresivno promiče zločin poput pobačaja kandidat za ekskomunikaciju, zbog otpadništva”.

“Biden tvrdi da je katolik, a njegovo ustrajno zagovaranje pobačaja pokazuje da je bio u stanju otpadništva, odnosno da je u stanju otpadništva, rekao je Burke u intervjuu s Thomasom McKennom. Pobačaj je u suprotnosti s osnovnim načelom katoličkog moralnog učenja: zaštita i promicanje ljudskog života. Kardinal je naglasio da način na koji je Biden promicao pobačaj udaljava ljude od Krista i od vjere.

Ne samo po pitanju pobačaja, američki predsjednik zauzima stajališta koja proturječe crkvenom učenju. Što se tiče pitanja “obiteljskog integriteta” i slobode vjeroispovijesti, Bidenovo stajalište nespojivo je s katoličkom vjerom”, upozorio je Burke.

Kardinal Burke: Crkva treba razmotriti izopćenje Bidena zbog otpadništva

Uviđa dva koraka koja bi stoga trebala poduzeti crkva. “Prvo, Biden i drugi katolički političari koji zauzimaju slične položaje ne bi se trebali pričešćivati. Svatko tko se pričesti u stanju ozbiljnog grijeha čini svetogrđe. Političari poput Bidena stoga ne bi trebali ići  i na takav način sudjelovati u misi. Ako to ipak učine, svećenik je dužan odbiti euharistiju kako bi spriječio svetogrđe. Nije u pitanju kazna, već sprečavanje još jednog ozbiljnog grijeha.
Ovo također sprječava skandal za druge vjernike koji bi inače morali svjedočiti tome kako netko tko očito negira istine vjere smije dobiti pričest.

Što se tiče otpadništva, kanonska kazna bila bi ekskomunikacija, rekao je Burke. Crkva bi trebala razmotriti je li, s obzirom na Bidenovo ustrajno stajalište o spomenutim pitanjima, posebno o pobačaju, Biden spada u tu kategoriju”, predložio je poznati kardinal Burke, a piše kath.net.

www.medjugorje-news.com

Trebamo se oduprijeti cjepivima okaljanima pobačajem i kulturom smrti

Protukršćanske svjetske sile koje promiču kulturu smrti, nastoje nametnuti (svjetskom) stanovništvu implicitnu – udaljenu i pasivnu – suradnju s pobačajem. Takva udaljena suradnja je sama po sebi zlo zbog izvanrednih povijesnih okolnosti u kojima te iste svjetske sile promiču ubojstva nerođene djece i eksploataciju njihovih posmrtnih ostataka.

Kada koristimo cjepiva ili lijekove koja su nastala od staničnih linija pobačenih beba, fizički imamo koristi od „plodova“ jednog od najvećih zala čovječanstva – okrutnog genocida nad nerođenim djecom. Jer da nedužno dijete nije okrutno ubijeno, ne bismo imali ta konkretna cjepiva ili lijekove. Ne bismo trebali biti toliko naivni da ne vidimo kako ta cjepiva i lijekovi ne nude samo zdravstvenu korist, već i obećavaju te promiču kulturu smrti.

Naravno, neki tvrde da će se čak i ako ljudi ne budu uzimali ta cjepiva, industrija pobačaja i dalje nastaviti. Možda nećemo smanjiti broj pobačaja ako prestanemo uzimati takva cjepiva ili lijekove, ali to nije problem. Problem leži u moralnom slabljenju našeg otpora prema zločinu pobačaja i prema zločinu trgovine, eksploatacije i komercijalizacije dijelova tijela ubijene nerođene djece. Korištenje takvih cjepiva i lijekova – iako neizravno – podupire nastavak ove užasne situacije.

Promatrajući odgovor Katoličke Crkve, zagovornici abortusa odgovorni za biomedicinska istraživanja zaključit će da je hijerarhija prihvatila ovu situaciju, koja uključuje čitav lanac zločina protiv života i doista se može prikladno opisati kao „lanac smrti“. Moramo se suočiti sa stvarnim opasnostima, posljedicama i okolnostima trenutne situacije.

Teorije koje opravdavaju upotrebu cjepiva stvorenih od pobačene djece

Dokumenti Svete Stolice (iz 2005., 2008. i 2020.) koji se bave cjepivima razvijenim od staničnih linija ubijene nerođene djece nisu nepogrešiva odluka Učiteljstva. Argumenti izneseni u gore spomenutim dokumentima vezana uz moralnu dopuštenost upotrebe cjepiva, za čija su se istraživanja koristile stanične linije pobačene djece, su u konačnici previše apstraktni. Moramo pristupiti ovom problemu na dublji način, a ne ostati u pravnom pozitivizmu i formalizmu apstraktnih teorija suradnje sa zlom, koristeći se tuđim zlim djelima, dvostrukim učinkom ili onim što netko želi nazvati teorijama opravdanja.

Moramo ići dublje, do korijena problema i razmotriti aspekt proporcionalnosti. Ovaj konkretni lanac stravičnih zločina – ubojstava, uzimanja staničnih linija i dijelova tijela ubijene nerođene djece i komercijalizacija njihovih ostataka kroz proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova – je neusporediv u odnosu na druga kaznena djela, primjerice korist od ropskog rada, plaćanje poreza itd. Čak su i najočigledniji povijesni primjeri, koji se ponekad navode kako bi se opravdala moralna dozvoljenost uporabe cjepiva koja su okaljana pobačajem, neusporedivi s pitanjem i problemom koji je pred nama.

Doista, zbog ozbiljnosti pobačaja i trenutno sve veće industrije pobačaja i biomedicinskih istraživanja koja uključuje trgovinu i eksploataciju pobačenih dijelova tijela djece, načelo materijalne suradnje ili drugih sličnih teorija se u ovom slučaju ne mogu primijeniti. Stoga je izuzetno protupastoralno i kontraproduktivno dopustiti upotrebu cjepiva okaljanih pobačajima u ovom povijesnom trenutku. Duše ubijenih beba, od čijih dijelova tijela ljudi sada imaju koristi kroz lijekove i cjepiva, žive i imaju ime pred Bogom.

Kada netko koristi cjepivo stvoreno od pobačaja, zapravo izravno podržava cjepivo. Plaćajući porez, čovjek se ne suočava izravno i osobno s postupkom određenog pobačaja. Vlada sada konkretno ne traži da vaš novac dajete za „ovaj“ konkretni čin pobačaja. Vlada često koristi naš novac protiv naše volje. Stoga je uporaba cjepiva stvorenih od pobačaja puno osobnije suočavanje i puno bliži susret s monstruoznim zločinom, nego plaćanje poreza ili korist od zlih djela druge osobe. Ako vlada kaže građaninu izravno i osobno: „uzimam vaš novac da platim ovaj konkretni pobačaj“, netko to mora odbiti, čak i ako to znači oduzimanje vlastitog doma i zatvor.

U prvim stoljećima su kršćani plaćali porez poganskim vladarima, znajući da će dio poreznog prihoda koristiti za financiranje štovanja idola. Međutim, kada je vladar zatražio od kršćana osobno i pojedinačno sudjelovanje u zločinu idolopoklonstva, prinošenja samo malog zrna tamjana pred kipom idola, to su kršćani odbijali, čak i po cijenu mučeništva zbog svjedočenja prve Božje zapovijedi.

Odbijanje prilagođavanja cjepivima okaljanih pobačajem

Kako možemo maksimalno odlučni biti protiv pobačaja kada prihvaćamo cjepiva koja su okaljana pobačajem, to jest nastala su zbog ubojstva djece. Logika i zdrav razum zahtijevaju da ne prihvaćamo takva cjepiva ili lijekove. U teškim vremenima velike pomutnje Bog se često koristi malim i jednostavnim ljudima koji govore istinu dok je većina prihvatila „kulturi“. Nažalost, mnogi ljudi u Crkvi, pa čak i neke katoličke pro- life organizacije su prihvatili „kulturu“ oko specifičnog pitanja cjepiva i lijekova koji su nastali pobačajem. Čini se da su se mnogi teolozi, pa čak i Sveta Stolica i velika većina biskupa prepustila „kulturi“, a u današnjoj Crkvi ostaje samo manjina koja govori: „Stani. Ovo nije dobro. Ovo je opasnost!” Kao kršćani, naša je dužnost svjedočiti svijetu ne prihvaćajući ta cjepiva i lijekove.

Mogli bismo pitati zagovornike korištenja cjepiva ili lijekova, koji svojim ponašanjem vrijeđaju pobačaj, „…ako biste putovali u prošlost i bili svjedoci jezivog ubojstva nerođenog djeteta, komadanja njegovog tijela, uzimanja njegovog tkiva i njegovih stanica koje su zatim obrađene u laboratoriju, čak i ako su stotine kemijskih procesa bile povezane s tim određenim cjepivom ili lijekom, biste li mogli mirne savjesti primiti takvo cjepivo ili lijek u vaše tijelo?“ Teško je zamisliti da bi mogli, nakon što bi im pred očima bio prizor komadanja djeteta i fizičke koristi od upotrebe njegovih stanica.

Razlika se često radi između izravne prisutnosti linija fetalnih stanica koje potječu od ubojstva nerođenog djeteta u cjepivu i njihove upotrebe u ispitivanjima, a zasigurno je potonje objektivno gledano jednak zločin. Još uvijek ne možemo prihvatiti upotrebu ovih staničnih linija čak ni za testiranja, jer nas dovode do zločina upotrebe stanica ubijenih beba. I u ovome se slučaju nagomilavaju stravični zločini. Prvi zločin je ubojstvo djeteta. Drugi je upotreba i obrada njegovih staničnih linija. Te je još jedan zločin upotreba ovih staničnih linija za testiranja. Ne možemo surađivati u ovom gomilanju zločina i ni na koji način ne možemo imati koristi od „nusproizvoda“.

Obaveza pružanja otpora

Zamislimo da je mogućnost pobačaja u cijelosti zabranjena u cijelom svijetu. U tome bi slučaju medicinska i farmaceutska industrija morale potražiti alternative za razvoj cjepiva, a Bog će ih pružiti ako poštujemo Njegov zakon, posebno Petu zapovijed. Međutim, Bog će nas kazniti ako za proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova koristimo stanične linije od ubijenih beba! Moramo se otvoriti nadnaravnoj perspektivi.

Moramo se oduprijeti mitu da alternativa ne postoji – a korištenjem ovih cjepiva ili lijekova surađujemo u daljnjem širenju ovoga mita. Ipak, postoje alternative! Protu kršćanske svjetske sile zasigurno neće priznati da postoje alternative i nastavit će gurati cjepiva koja su okaljana pobačajem. Ali moramo se oduprijeti.

Čak i ako postoji samo mala skupina vjernika, svećenika i biskupa koji to čine, u konačnici će istina prevladati. Povijest će nas podsjetiti i reći nam da su čak i neki dobri katolici dopustili ovo, čak da su i visoki prelati odgovorni za upravljanje Svetom Stolicom popustili rastućoj biomedicinskoj i farmaceutskoj industriji koja je koristila stanične linije od ubijene nerođene djece za proizvodnju i ispitivanje cjepiva i lijekova. Povijest će reći da su dopustili da ih zaslijepe apstraktne teorije o udaljenoj materijalnoj suradnji ili nekoj sličnoj teoriji, imajući korist od zlih djela drugih.

Moramo slijediti istinu.

Čak i ako izgubimo sve prijatelje, trebali bismo slijediti svoju savjest, kao što su to učinili sveti Thomas More i sveti John Fisher. To je ujedno znak posljednjih vremena da su čak i dobri ljudi zbunjeni oko ove važne stvari. Prisjetimo se riječi našega Gospodina, koji je rekao da će čak i izabrani biti zavedeni (usp. Mt. 24,24). Doći će vrijeme kada će Bog otkriti ljudima u Crkvi, koji sada brane ispravnost korištenja cjepiva okaljanih pobačajem, neke od posljedica njihovih izbora. Otvorit će im se oči, jer je istina tako moćna. Moramo živjeti za istinu i vječnost.

Šutjeti i pristajati na već široko rasprostranjenu upotrebu pobačenih dijelova dječjeg tijela za biomedicinska istraživanja i argumentirati ovu nepravdu apstraktnom teorijom „udaljene materijalne suradnje“ ili kako god bi netko mogao nazvati takve teorije opravdanja, duhovno je sljepoća i težak propust u dramatičnom povijesnom trenutku kada bi se kršćani trebali ustati i proglasiti cijelom svijetu: „Nikada se nećemo pomiriti s ovom nepravdom, čak iako je ona već toliko raširena u medicini! Nije dopušteno tretirati nerođenu djecu, živote najslabijih i najbespomoćnijih ljudi na cijelom svijetu na takav ponižavajući način, tako da jači, oni koji su već rođeni, mogu imati privremenu zdravstvenu korist od njihove upotrebe“.

Lik Ivana Karamazova u poznatom romanu „Braća Karamazovi“ postavlja kobno pitanje:

Recite mi odmah, pozivam vas – odgovorite mi: zamislite da Vi sami gradite zdanje ljudske sudbine s ciljem da ljude usrećite u konačnici, da im napokon pružite mir i odmor, ali za to morate nužno mučiti samo jedno maleno stvorenje, to isto dijete koje je udaralo grudi malim šakama, i da podignute svoje zdanje na temelju njegovih neuzvraćenih suza – biste li pristali biti arhitekt pod takvim uvjetima?

Nezaboravne su riječi kojima je papa Ivan Pavao II snažno osudio svako eksperimentiranje na embrijima, izjavivši:

Nikakve okolnosti, svrha i niti jedan zakon ne mogu nikada dopustiti čin koji je suštinski nedopušten, jer je u suprotnosti sa Božjim zakonom koji je zapisan u svakom ljudskom srcu, spoznatljiv samim razumom i proglašen od strane Crkve. Ova procjena moralne težine pobačaja treba se primijeniti i na novije oblike grešne intervencije na ljudske embrije koji, premda provedeni u legitimne svrhe, neizbježno uključuju i ubijanje tih embrija. To je slučaj s eksperimentiranjima na embrijima, koja su sve raširenija na polju biomedicinskih istraživanja i zakonski su dopuštena u nekim zemljama… Upotreba ljudskih embrija ili fetusa kao predmeta eksperimentiranja predstavlja zločin protiv njihovog dostojanstva kao ljudskih bića koja imaju pravo na isto poštovanje kao dijete koje se rodilo, i kao svaka odrasla osobaOva moralna osuda se isto tako odnosi na postupke koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse – ponekad posebno „proizvedene“ za svrhu oplodnjom in vitro – bilo da se koriste kao „biološki materijal“ ili kao pružatelji organa ili tkiva za transplantaciju u liječenju određenih bolesti. Ubojstvo nedužnih ljudskih bića, čak i ako je izvršeno da bi se pomoglo drugima, predstavlja apsolutno neprihvatljiv čin (Enciklika Evangelium vitae, 62-63).

Krv ubijene nerođene djece vapi Bogu zbog cjepiva i lijekova koji koriste njihove ostatke. Moramo se pokajati zbog nagomilanih zločina. Moramo tražiti oprostiti ne samo od Boga koji istražuje „bubrege i srca“ (usp. Otk 2,23), već i od duša sve ubijene nerođene djece koja imaju ime pred Bogom. Posebno moramo tražiti oprost od one djece čiji se dijelovi tijela koriste na tako ponižavajući način radi zdravstvene zaštite živih ljudi. Neshvatljivo je kako klerici uz pomoć apstraktnih teorija iz moralne teologije mogu umiriti savjest vjernika, dopuštajući im upotrebu takvih cjepiva i lijekova.

Krv ubijene nerođene djece vapi Bogu zbog cjepiva i lijekova nastalih od pobačaja! Smiluj nam se Gospodine! Kyrie, eleison!

Biskup Atanazije Schneider

Policija se ispričala nakon upada u crkvu Krista Kralja na Veliki petak

Katolički dužnosnici i članovi policije grada Londona razriješili su nesporazum izazvan kontroverznim ulaskom snaga reda u poljsku crkvu Krista Kralja u britanskoj prijestolnici na Veliki petak, piše Crux.

Policijski službenici ušli su u crkvu prilikom liturgije na petak Muke Gospodnje 2. travnja, zaprijetivši okupljenima kako će ih kazniti ako se odmah ne raziđu. Policajci su kao razlog naveli propise za suzbijanje pandemije koronavirusa, koji uvjetuju držanje distance i nošenje zaštitne maske. Prema tvrdnjama policije, mjere se tijekom bogoslužja nisu poštovale, no župni dužnosnici taj su navod opovrgnuli, ustvrdivši kako su se okupljeni držali mjera.

Župa pripada Poljskoj katoličkoj misiji za Englesku i Wales, no nalazi se u granicama Nadbiskupije Southwark, koja pokriva dio Londona južno od Temze.

11. travnja nadbiskup Southwarka John Wilson i policijski nadstojnici Roger Arditti te Andy Wadey posjetili su crkvu Krista Kralja.

Wilson je priopćio kako su ga događaji na Veliki petak “duboko ražalostili”, napominjući da i predstavnici Crkve i policije “dijele istu žudnju za napredovanjem u prijateljstvu, zajednički djelujući za opće dobro”.

“Predani smo omogućavanju slobode bogoslužja za svakoga, u sigurnim i osiguranim uvjetima”, rekao je nadbiskup.

Monsinjor Władysław Wyszowadzki, svećenik u crkvi Krista Kralja, rekao je kako je prekid liturgije Velikoga petka bio “vrlo bolan za našu župnu zajednicu”, dodajući kako je zajednica voljna pružiti ruku policiji “kako bismo izgradili dubok i trajan odnos utemeljen na uzajamnom poštovanju i obziru prema pravima vjernika na slobodno prakticiranje vjere”.

Wadey je istaknuo kako je incident ponukao policiju na “značajno promišljanje i učenje”. “Posljednja godina bila je iznimno teška za svakoga u Londonu. Pandemija je uzrokovala značajne izazove za sve nas, i svi smo morali živjeti drukčije”, napomenuo je.

“Restrikcije su bile izazovne za svakoga, uključujući i vjerske zajednice, a u ponekim okolnostima i za policiju”, rekao je Wadey. “Ponosni smo što služimo svim zajednicama u Londonu, uključujući i sve vas ovdje, kao i širu katoličku i poljsku zajednicu”.

Wadey je dodao kako je namjera policije na Veliki petak bila zaštititi i podržati zajednice u sigurnosti tijekom pandemije koronavirusa.

“Ipak, znamo da su mnogi bili vrlo uznemireni onim što se dogodilo na Veliki petak i zbog toga duboko žalimo”, dodao je. “Policija istinski želi služiti vam i štititi vas na najbolji način. Istinski se nadam da će današnji dan označiti početak obnovljena, dubokog i trajnog odnosa”, zaključio je Wadey.

U pisanoj je poruci monsinjor Stefan Wylężek, vikar delegat Poljske katoličke misije za Englesku i Wales, ono što se dogodilo povezao s evanđeoskim iskazima o Velikom petku i nedjelji Božjega milosrđa.

“Kada je Isus došao svojim učenicima uvečer na dan kada je ustao iz mrtvih, dao im je dva dara: dar mira i moć oprosta grijeha. Nije ih ukorio zbog slabe vjere, niti im je držao prodike o tome kako su se trebali ponijeti tijekom njegove agonije i muke. Prigrlio ih je svojom ljubavlju, šokirane i ranjene kakvi su bili nakon zbivanja Velikoga petka. On nas i danas prigrljuje istom tom ljubavlju. Kao što su apostoli prebrodili svoju tugu, tako se i mi trebamo uzdići nad boli u srcu. Moramo biti iscijeljeni”, napisao je Wylężek.

Za razliku od ostalih dijelova Velike Britanije, Engleska nije provela obustavu bogoslužja tijekom zatvaranja zbog pandemije s početkom u siječnju.

www.medjugorje-news.com

Redoviti polugodišnji sastanak predstavnika Vlade i Hrvatske biskupske konferencije

ZAGREB (IKA)

Predsjednik Vlade Andrej Plenković zajedno s članovima Vlade održao je u ponedjeljak 12. travnja redoviti polugodišnji sastanak s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom mons. Želimirom Puljićem te članovima Stalnog vijeća HBK u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, izvijestila je Služba za odnose s javnošću Vlade RH.

Na sastanku je izraženo zadovoljstvo kvalitetnim odnosima Vlade i Katoličke Crkve. Istaknuli su važnost kontinuiranog dijaloga o brojnim društvenim temama i nastavku rješavanja pitanja koja se tiču rada Mješovite komisije HBK i Vlade. Tome pridonose i redoviti sastanci dvaput godišnje predstavnika Vlade i Stalnog vijeća HBK.

Razgovaralo se i o radu karitativnih ustanova Katoličke Crkve koje pružaju velik doprinos u pružanju pomoći građanima u okviru socijalne skrbi.

Predstavnici HBK izvijestili su o oštećenjima koje su nakon razornih potresa pretrpjele crkve smještene u kulturno-povijesnoj cjelini Zagreba, osobito zagrebačka katedrala, te širem gradskom području, kao i na području Sisačko-moslavačke, Karlovačke, Zagrebačke te Krapinsko-zagorske županije.

Predstavnici Vlade predstavili su dosad poduzete mjere zaštite na najugroženijim kulturnim dobrima, a osvrnuli su se i na daljnje korake u obnovi potresom stradalih područja te mogućnostima korištenja sredstava iz Fonda solidarnosti EU za provedbu mjera zaštite kulturne baštine.

Razgovaralo se i o trenutačnoj epidemiološkoj situaciji te aktivnostima koje se poduzimaju u borbi protiv koronavirusa, kao i provedbi cijepljenja te pridržavanju svih epidemioloških mjera, što je ključno za očuvanje zdravlja hrvatskih građana i suzbijanje širenja zaraze u okolnostima pandemije.

Na sastanku su sudjelovali predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, potpredsjednik HBK zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, te ostali članovi Stalnog Vijeća: predsjednik Komisije HBK za odnose s državom splitsko-makarski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije mons. Dražen Kutleša, đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić i gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. Prisutni su bili i predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup mons. Bože Radoš, generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak i prof. dr. sc. Roberto Antolović, prorektor za znanost Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

Uz predsjednika Vlade bili su potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar zdravstva Vili Beroš, ministrica kulture i medija i predsjednica Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Nina Obuljen-Koržinek, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović, ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Nataša Tramišak, ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs te ravnatelj Ureda Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Šime Jerčić.

 

Papa: Financije moraju biti u službi općeg dobra

VATIKAN (IKA)

Papa Franjo uputio je pismo sudionicima virtualnih proljetnih sastanaka Grupe Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. U svom pismu Papa naglašava važnost razvoja pravednog i ravnopravnog društva za sve te poziva da svijet nakon pandemije bude solidaran i uključiv i da se u njemu zajamči pristup dobrima svim zemljama i narodima, javlja Vatican News.

U pismu Papa primjećuje da se posljednjih godinu dana, kao posljedica pandemije covida-19, „naš svijet bio prisiljen suočiti s nizom ozbiljnih i međusobno povezanih ekonomskih, ekoloških i političkih kriza“.

Izrazio je nadu da će rasprave na tim sastancima doprinijeti modelu „oporavka“ kadrom iznjedriti nova, sveobuhvatnija i održiva rješenja za potporu realnoj ekonomiji, pomažući pojedincima i zajednicama ostvariti njihove najdublje težnje i postići univerzalno opće dobro. Bilo bi pogrešno, smatra Papa, zadovoljiti se povratkom na nejednakom i neodrživom modelu ekonomskog i društvenog života gdje neznatna manjina svjetskog pučanstva posjeduje polovicu njegova bogatstva.

„Unatoč našim duboko ukorijenjenim uvjerenjima da su svi muškarci i žene stvoreni jednaki, mnoga naša braća i sestre u ljudskoj obitelji, posebno oni na marginama društva, zapravo su isključeni iz financijskog svijeta“. Pandemija je, nastavio je, podsjetila da se „nitko ne spašava sâm“. „Ako želimo iz ove situacije izaći kao bolji, humaniji i solidarniji svijet moraju se osmisliti novi i kreativni oblici društvenog, političkog i ekonomskog sudjelovanja, osjetljivi na glas siromašnih i predani njihovu uključivanju u izgradnju naše zajedničke budućnosti“, kroz inkluzivne projekte, predlaže Sveti Otac.

Papa je zatim primijetio da mnoge zemlje sada konsolidiraju plan oporavka za covid, ali da „i dalje postoji hitna potreba za globalnim planom koji može stvoriti nove ili obnoviti postojeće institucije, posebno one globalnog upravljanja, i pomoći u izgrađivanju nove mreže međunarodnih odnosa sa ciljem unaprjeđivanja cjelovitog ljudskog razvoja svih naroda“. To, objasnio je, znači dati siromašnim i manje razvijenim zemljama aktivnu ulogu u donošenju odluka i olakšati pristup međunarodnom tržištu.

Logo Međunarodog monetarnog fonda. Foto: Vatican media

Ne smije se prešućivati „ekološki dug“ koji postoji posebno između Sjevera i Juga svijeta, nastavio je Papa u pismu sudionicima proljetnih sastanaka Grupe Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda koji se održavaju od 5. do 11. travnja. „Imamo, zapravo, dug prema samoj prirodi, kao i ljudima i zemljama pogođenim ekološkim srozavanjem koju uzrokuje čovjek i gubitkom bioraznolikosti“. U vezi s tim Papa piše: „Vjerujem da će se financijska industrija, koju odlikuje velika kreativnost, pokazati sposobnom razviti uspješne mehanizme za izračunavanje ovog ekološkog duga, tako da ga razvijene zemlje mogu platiti, ne samo značajnim ograničavanjem vlastite potrošnje neobnovljive energije ili pomaganjem siromašnijim zemljama da donesu politike i programe održivog razvoja, nego i pokrivanjem troškova inovacijâ potrebnih u tu svrhu“.

„Za pravedan i integriran razvoj – ističe Papa – od ključne je važnosti duboko uvažavanje bitnog cilja i svrhe cjelokupnog gospodarskog života, a to je univerzalno opće dobro: javni novac nikada ne smije biti odvojen od javnog dobra, a financijska tržišta treba poduprijeti zakonima i propisima koji će imati za cilj osigurati da istinski služe općem dobru. To znači razmišljati i djelovati u smislu zajedništva, dati prednost životu sviju pred prisvajanjem dobara od strane nekolicine. To također znači boriti se protiv strukturnih uzroka siromaštva, nejednakosti, nedostatka posla, zemlje i doma, nijekanja socijalnih i radnih prava. To znači boriti se protiv razornih učinaka vladavine novca… Solidarnost, shvaćena u njenom najdubljem smislu, način je stvaranja povijesti“.

Na kraju pisma Papa ističe da je vrijeme da se prizna da tržišta ne upravljaju sama sobom. „Tržišta moraju biti poduprta zakonima i propisima koji osiguravaju da će ova služiti općem dobru, jamčeći da će financije biti stavljene u službu društvenih ciljeva koji su silno potrebnu u kontekstu trenutne globalnih izvanrednih zdravstvenih prilika. U tom smislu, posebno nam je potrebna pravedno financirana solidarnost cjepiva, jer ne možemo dopustiti da zakon tržišta ima prednost nad zakonom ljubavi i zdravlja sviju“.

Papa na kraju izražava nadu da će za vrijeme tih višednevnih sastanka Grupe Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda i osobnih susreta uroditi „mudrim rješenjima za sveobuhvatniju i održiviju budućnost. Budućnost u kojoj su financije u službi općeg dobra, gdje su ranjivi i marginalizirani u središtu i gdje se zemlji, našem zajedničkom domu, posvećuje primjerenu skrb“.

Mons. Ivan Štironja zaređen za kotorskog biskupa

MOSTAR (IKA/KTA)

Biskupsko ređenje novoga kotorskog biskupa mons. Ivana Štironje održano je u srijedu 7. travnja u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, izvijestila je Katolička tiskovna agencija (KTA).

Euharistijsko slavlje, uz izravni prijenos RTV Herceg-Bosne i drugih medija koji su preuzimali signal, predvodio je glavni zareditelj splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić u zajedništvu sa suzarediteljima barskim nadbiskupom i dosadašnjim apostolskim upraviteljem Kotorske biskupije Rrokom Gjonlleshajem i mostarsko-duvanjskim biskupom i apostolskim upravitelj trebinjsko-mrkanskim Petrom Palićem te s još 13 nadbiskupa i biskupa na čelu s predsjednicima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom kardinalom Vinkom Puljićem, Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem i Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda zrenjaninskim biskupom Ladislavom Németom. Zbog ograničenja u vrijeme pandemije koronavirusa, u katedrali su bili biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, rodbina mons. Štironje, predstavnici društveno-političkog života i mali broj vjernika. U gradu na Neretvi, koji je osvanuo s tankim snježnim pokrivačem, dio vjernika okupio se ispred katedrale prateći misno slavlje na video zidu.

Riječi pozdrava i dobrodošlice prije misnog slavlja uputio je biskup domaćin Petar Palić. „Dok u Crkvi i u srcima vjernika odjekuje uskrsna pjesma radosti, danas nas ovdje u mostarskoj katedrali uz križ Kristov, po kojemu nas je Uskrsnuli Gospodin spasio i otkupio, oko Marije, Majke Crkve i sv. Josipa, našega zaštitnika, sabire ovaj događaj u kojemu ćemo još jednom osjetiti i doživjeti obilnu Božju milost, koju daje nama grešnim ljudima, a koja je puno veća od naših grijeha i osrednjosti našega života. Svima želim dobrodošlicu u ovoj našoj katedrali, majci crkvi svih crkava naše Mostarsko-duvanjske biskupije“, rekao je biskup Palić te pozdravio kardinala Puljića, glavnog zareditelja nadbiskupa Barišića, sve nadbiskupe i biskupe, savjetnika Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini mons. Amaurya Medinu Blanca i sve svećenike, a na osobiti način one iz Kotorske biskupije, te sve redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Srdačan pozdrav uputio je i svim predstavnicima društveno-političkoga, kulturnog, akademskog života grada Mostara i šire i svima nazočnima s bilo kojeg naslova koji su došli podijeliti radost ovoga događaja. Pozdravio je sve vjernike, a osobito rodbinu mons. Štironje. Pozdravio je i sve koji su u ovom slavlju povezani putem Radiotelevizije Herceg Bosne i Laudato TV te svim djelatnicima medija koji će prenijeti vijest o ovom događaju. Na kraju je pozdravio i svoje najbliže suradnike u Biskupskom ordinarijatu i srdačno im zahvalio na trudu i doprinosu u pripravi ovoga događaja.

„Pozdrav i tebi, dragi brate Ivane, koji si izabran u red biskupstva. Tvoja radost danas uistinu je i naša, nas – tvojih od kojih si potekao i među kojima si živio i ‘tvojih’ kojima si poslan i među kojima ćeš vršiti pastirsku službu. Dragi brate Ivane, danas te Sveta Crkva uvršćuje u apostolsko nasljeđe koje živi u biskupskoj kolegijalnosti i time te čini izabranim svjedokom otkupljene slobode i milosti koju Krist daje ljudima…I ovom prigodom Ti, kao biskup naših partikularnih Crkava u Hercegovini, Mostarsko-duvanjske i tvoje rodne Trebinjsko-mrkanske, zahvaljujem na vjernom služenju i svjedočanstvu svećeničkog života u svim službama koje su ti moji predšasnici povjeravali. U ovom slavlju molimo s Tobom i za Tebe, da do kraja izvršiš poslanje za koje te je Krist izabrao i koje Ti Crkva povjerava i za koje te ovlašćuje“, poručio je biskup Palić.

Nakon navještaja evanđelja i otpjevane pjesme prezbiteri-pratitelji don Ante Đerek i don Tomislav Puljić dopratili su izabranika mons. Štironju pred glavnoga zareditelja mons. Barišića, kojemu je iskazao poštovanje. Potom su savjetnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Amaury Medina Blanco i kancelar Kotorske biskupije don Robert Tonsati pročitali apostolski nalog o biskupskome imenovanju na latinskome i hrvatskome jeziku. Prezbiteri-pratitelji vratili su se s izabranikom na svoje mjesto, a biskup glavni zareditelj mons. Barišić uputio je homiliju.

Nadbiskup Barišić pozdravio je na početku sve i zaželio svima sretan i blagoslovljen Uskrs. Pozdravio je na osobit način vjernike, svećenike, osobe posvećenog života te građane Kotorske biskupije. Obraćajući se mons. Štironji kazao je da ga je uskrsli Gospodin izabrao za službu pastira Crkvi svojoj koja je u „zaljevu svetaca“. „Gospodin koji poznaje srca ljudi, prepoznao je u tvome dosadašnjem svećeničkom služenju vjernost, pa ti sada povjerava još veće zadaće, da mu i u tome budeš vjeran. S iskustvom različitih službi u Mostarskoj biskupiji, kao i misionara u Americi i Africi, uvjereni smo da ćeš biti dobar misionar i evangelizator u Kotorskoj biskupiji, danas maloj, ali tako bogatoj duhovnim naslijeđem i kulturnim blagom“, kazao je nadbiskup Barišić koji je istaknuo da je mons. Štironju u izboru njegova biskupskog gesla „nadahnula Božja ljubav osobito naglašena kod Ivana, ljubljenog učenika, čije ime nosiš i čija si čitanja izabrao za svoje ređenje“. Potaknuo ga je da poput apostola Ivana još više „osloni svoj život na srce božanskog Sina, na temelj, izvor i vrhunac istinske i utjelovljene ljubavi“.

Zapitavši, tko su zapravo svećenici, redovnici i biskupi, splitsko-makarski nadbiskup kazao je da je ono što ih najbolje predstavlja u dostojanstvu njihova poziva i poslanja jest titula prijatelji Zaručnikovi (usp. Iv 3, 29). „Mi smo samo Zaručnikovi prijatelji! Zaručnik je jedan jedini – Isus Krist – Raspeti i Uskrsli! Njegova zaručnica je Crkva – biskupija, župa, Božji narod među kojim smo u njegovo ime pozvani i poslani“, kazao je nadbiskup Barišić te dodao da sve geste i simboli biskupskog ređenja upućuju na ljubav Božju, „koju on želi razliti u tvoje srce po Duhu Svetom – polaganjem ruku“. Podsjetio ga je da pomazanjem svetim uljem postaje dionikom poslanja i suradnikom Pomazanika – Krista Gospodina – njegove proročke, učiteljske i svećeničke službe. Poželio je mons. Štironji prijateljsku dobrodošlicu među biskupe Splitske metropolije, kojoj tradicionalno pripada Kotorska biskupija, „u malu, ali slavnu Kotorsku biskupiju žive vjere, dubokih korijena u zaljev ljepote duhovnosti, zaljev svetaca i blaženika“. Istaknuo je da njegovo ređenje prate, ne samo današnji Bokelji, nego i znani i neznani nebesnici: sv. Tripun, sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Ozana Kotorska, bl. Gracija Kotorski, službenica Božja Anamarija Marović… Na kraju ga je, u duhu njegova gesla „Bog je ljubav“, potaknuo da ostane u ljubavi Kristovoj kako bi njegova radost bila u njemu te da radost služenja njemu – Zaručniku – u Crkvi bude potpuna.

Poslije homilije uslijedilo je obraćanje izabranika mons. Štironje koji je obećao sve do smrti vršiti službu što mu je od apostola povjerena, vjerno i ustrajno propovijedati Kristovo evanđelje, čuvati čistim i cjelovitim poklad vjere, graditi i trajno ostati u Kristovoj Crkvi i u jedinstvu sa zborom biskupa pod vlašću nasljednika blaženog Petra apostola, biti poslušan Svetom Ocu, brinuti za sveti Božji narod te biti ljubazan i milosrdan prema siromasima i tuđincima i prema svima koji oskudijevaju. Dok je ređenik Ivan ležao prostrt na tlu pred oltarom, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i sav puk pjevali su Litanije Svih svetih. Središnji čin ređenja bilo je polaganje ruku glavnog zareditelja mons. Barišića na glavu ređenika Štironje što su potom učinili i suzareditelji kao i svi nazočni biskupi. Tijekom molitve ređenja đakoni su nad glavom ređenika držali otvoreni evanđelistar. Potom je mons. Barišić pomazao glavu ređenika Štironje svetom krizmom te mu predao evanđelistar i na ruku stavio biskupski prsten, a na glavu mitru i predao mu pastirski štap kao znamenja biskupstva.

Nakon pričesti i popričesne molitve uime apostolskog nuncija u BiH nadbiskupa Luigia Pezzuta prigodnu čestitku novozaređenom biskupu Štironji uputio je mons. Blanco prenoseći nuncijev pozdrav i cijeloj Crkvi kotorskoj koja je otvorena srca primila novoga biskupa. Pozdrav je uputio i svim nazočnim biskupima i svima okupljenima u katedrali.

Potom je prigodnu čestitku novozaređenom biskupu Štironji uputio najstariji svećenik Kotorske biskupije mons. Srećko Majić, kanonik Stolnog kaptola i dugogodišnji župnik u Perasu. Čestitajući mu uime Stolnog kaptola i svećenika Kotorske biskupije, izrazio mu je „poštovanje, odanost, poslušnost i spremnost pomagati mu u apostolskom djelovanju i učvršćivanju Kristova kraljevstva“ u Kotorskoj biskupiji. „Dragi oče biskupe! Krist Vas je pozvao, papa Franjo između tolikih odabrao i uzdigao na čast biskupstva na najviše dostojanstvo određeno za ljude, stavljajući pred Vas dužnost da se brinete ne samo za potrebe svoje biskupije nego uopće za napredak Crkve! U prvom redu rad u vinogradu Gospodnjem, a onda iz toga slijedi ugled i čast i poštovanje. Oče biskupe! Nakon današnje posvete za biskupa Vi preuzimate novu dužnost, možda sa zebnjom i ponešto straha u srcu, razmišljajući: Kamo idem? Što me čeka? Što će od mene biti? Idete u predivnu Boku Kotorsku, taj prirodni kutak neba na zemlji! Čekaju Vas četiri Gospina svetišta, više od 90 crkava i kapelica u kojima se barem jednom godišnje slavi misa. Čekaju Vas sveci i blaženici, miljenici Boke, oko 10.500 vjernika, dvadesetak časnih sestara, 1 đakon i 13 svećenika. Vaših, na poseban način, najbližih suradnika“, kazao je mons. Majić te kazao da su svećenici Kotorske biskupije uz pljesak primili obavijest da je mons. Ivan Štironja imenovan novim kotorskim biskupom.

U obraćanju na kraju euharistijskog slavlja biskup Štironja izrekao je najprije iskrene čestitke svima u povodu Uskrsa i uskrsne osmine. „Neka je hvala i slava Bogu Ocu na daru života, svećeništva, na beskrajnoj ljubavi po Isusu Kristu i milosti kojom nas svakodnevno obasiplje snagom svoga Svetoga Duha“, kazao je biskup Štironja koji je potom Bogu zahvalio i za svoje roditelje koji su ga, kako je istaknuo, s ljubavlju primili u svoje naručje, doveli Gospodinu, pokazali mu gdje stanuje, s njime ga upoznali i k njemu ga uvijek vraćali svojim kršćanskim poukama, primjerom i molitvom. Zahvalio je Gospodinu za braću i sestre, njihove obitelji, koji su mu, kako je posvjedočio, uvijek u životu bili podrška, i pomoć do dana današnjega, kao i tolikim dobrim ljudima koje je Bog stavio na njegov životni put, od rodbinskog, crkvenog, prijateljskog okruženja, preko školskog odgoja i obrazovanja do tolikih dobrih ljudi s kojima je koračao kroz život u vjeri, nadi i ljubavi na do sada povjeravanim mi crkvenim službama. Izrazio je zahvalnost i Svetoj Crkvi, papi Franji što mu je iskazao povjerenje da bude uvršten u zbor biskupa. Zahvalio je i glavnom zareditelju, suzarediteljima, ostalim nadbiskupima i biskupima što su, unatoč svojim obvezama i opasnosti zaraze, došli „slaviti i hvaliti Boga u ovoj presvetoj euharistiji“. Zahvalio je svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima, kao i njegovim pratiteljima don Anti i don Tomislavu koji ga, kako je rekao, nisu pratili samo tijekom ređenja već dugi niz godina. Zahvalio je i predstavnicima drugih vjerskih zajednica, kao i predstavnicima političkih, društvenih, kulturnih, zdravstvenih, medijskih i drugih struktura na svim razinama, u Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, čiji su predstavnici tu prisutni ili su uputili riječi pozdrava i čestitki. Zahvalu je uputio i svima koji su se zauzeli i pripremili današnje slavlje. Na kraju je zahvalio i svima koji su mu od dana imenovanja biskupom pa sve do danas uputili svoje čestitke i pozdrave, s raznih strana svijeta, na koje mi nije bilo moguće odgovoriti pojedinačno. Izrazio je nadu da će biti prigode, kad se uvjeti normaliziraju, za prijateljski susret sa svima koji su očekivali i htjeli ovaj dan biti tu u katedrali, ali zbog aktualne situacije ili druge spriječenosti nisu mogli. S posebnim osjećajima prijateljstva i poštovanja uputio je pozdrave svima koji su misu pratili putem radija i televizije, osobito bolesnicima, kao i onima koji su u službi bolesnika. Posebnu zahvalu uputio je braći svećenicima i laicima Kotorske biskupije, koji su stigli u Mostar na ovo slavlje. Svećenicima, redovnicama i vjernicima biskupije Kotorske, kao i dragim ljudima Crne Gore poručio je da ga Crkva šalje k njima. „Dolazim otvorena srca, zahvalan svim predšasnicima, biskupima Crkve u Kotoru. Nisam prvi iz ovih krajeva. Rado se danas posebno sjećam biskupa Marka koji je u ime biskupa Čule primio moju zamolbu za sjemenište, kao i za bogosloviju. Ostao mi je u nezaboravnoj uspomeni“, kazao je biskup Štironja koji je potom zazvao zagovor svetacai blaženika koji potječu s područja Kotorske biskupije.

Mons. Ivan Štironja zaređen za kotorskog biskupa / Bljesak.info | BH  Internet magazin

Biskupsko ređenje mons. Ivana Štironje - YouTube

Prije završnog blagoslova novozaređeni biskup Štironja prošao je kroz katedralu te blagoslovio sve okupljene unutar mostarske stolnice kao i one koji su misu pratili na trgu ispred katedrale.

Liturgijsko pjevanje animirali su združeni zborovi župe Studenci i katedrale Mostar pod ravnanjem prof. Drage Solde uz orguljsku pratnju s. Matee Krešić. Ceremonijama je ravnao don Domagoj Markić.

 

Grkokatolici u Splitu i Zadru proslavili Uskrs

SPLIT (IKA)

Grkokatolici u Dalmaciji proslavili su najveći kršćanski blagdan Uskrsnuća ili Pashe Gospodnje okupljanjem na bogoslužjima u Splitu i Zadru.

U Splitu je Večernju Velikoga petka kao i uskrsnu liturgiju služio o. Zenjo Zastavni, župnik novoosnovane grkokatoličke župe Krista Spasitelja, uz susluženje đakona o. Jana Jakubova, u crkvi sestara Službenica milosrđa. Tom prigodom blagoslovljene su i tradicionalne uskršnje jestvine, te je najavljena radionica izrade uskršnjih pisanica koja će se održati tijekom iduće svete Četrdesetnice pod vodstvom konzervatora i umjetnika Jurka Golodoviča.

Župnik je pozdravio sve nazočne riječima ohrabrenja i nade u skoru normalizaciju društvenog i vjerskog života te je izrazio zadovoljstvo zbog početka obnove krovišta crkve Gospe od Dobrića koju je Splitsko-makarska nadbiskupija ustupila na korištenje dalmatinskim grkokatolicima, s nadom da će se u njoj uskoro moći služiti redovita bogoslužja.

U Zadru je u crkvi Svetoga Duha, koju je Zadarska nadbiskupija ustupila za grkokatoličko bogoslužje, na Veliki petak služena Večernja ukopa Kristova, a na Veliku subotu Pashalna jutarnja s blagoslovom jela. Po blagoslovu križevačkoga vladike Milana Stipića, službe je predvodio đakon Livio Marijan. Na Uskrsni ponedjeljak, 5. travnja, uskrsnu je liturgiju služio župnik Jastrebarskoga o. Marjan Jeftimov, zadužen za Grkokatolički pastoralni centar u Zadru, koji je u ožujku ove godine započeo s radom.

Uskrsna poruka splitsko-makarskih nadbiskupa

1.  Draga braćo i sestre!

Srdačno Vas pozdravljamo, želeći vam svako dobro od Gospodina u nadi boljih dana. Već duže vrijeme živimo ugroženost dobra i nesigurnost nade. Ne samo mi, naše obitelji, nego Domovina i čitav svijet. Ljudski rod zahvatila je pandemija koronavirusa. Novi i opasni virus narušio je i poremetio ljudske odnose na svim razinama: osobnog i obiteljskog, društvenog i crkvenog, duhovnog i materijalnog suživota. Pored koronavirusa zahvatili su nas potresi zemlje, a još su manje ugodni obiteljski i društveni potresi koji prate naše društvo. Sve to urušava temeljne stupove dobra i zastire horizonte naše nade.

2. A mi smo se nadali da će prvo stoljeće trećeg tisućljeća biti vrijeme blagostanja, sigurnosti, napretka, vrijeme novih medicinskih saznanja. Jasno, nove ljudskosti: čovjeka duhovno-moralne nepokvarljivosti i s produženim vijekom tjelesnoga života. Nažalost, sa svime što nas sada prati mogli bismo reći da smo usporeni ili možda pored puta budućnosti. A tu gdje smo, gdje danas boravimo, svakodnevno smo zahvaćeni poplavom vijesti, informacija sa svih strana. Zasićeni smo novom terminologijom i redovito brojevima zaraženih, testiranih, ozdravljenih, preminulih, kod nas i u svijetu. COVID-19 i koronavirus najprisutnije su riječi u svim narodima i jezicima. O njima se govori i raspravljaju mladi i stari, siromašni i bogati, slavni i anonimni, učeni i neuki. Jer smo pred novim izazovima čuju se suprotstavljena i suprotna mišljenja. Dok nas s jedne strane ta zasićenost iritira, s druge strane i sami smo postali ovisnici informacija o pandemiji, kao i o cjepivu…


3.
 Dakako, u svojoj razboritosti i odgovornosti potrebno nam je svima poštivati mjere i učiti, jer svi smo na neki način zdravstveni djelatnici u svojoj sredini. U tome nam je dobro polazište evanđeosko načelo: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“, što prevedeno znači: Poštuj mjere, jer štiteći sebe, štitiš drugoga. U pitanju je zdravlje i život bližnjega. Braćo i sestre! U toj bujici informacija koje nas ipak čine neizlječivim ovisnicima vijesti o pandemiji, kao i o potresu, smijemo li postaviti jedno pitanje koje je istovremeno heretično i logično: „Virus i potresi jesu li nijemi ili imaju kakvu poruku?“ Naravno poruka uključuje osobu. Mogu li se ove nevolje vidjeti kao jedno upozorenje i pitanje: „Quo vadis čovječe?“ Koliko su u pravu oni koji u svim ovim događajima – znakovima vremena – vide moguće učinkovito cjepivo za ozdravljenje čovjeka i njegovih odnosa sa Stvoriteljem, bližnjim i prirodom?

4.  Svakako, put oholosti, umišljenosti, autonomnosti, kao ni put narcisoidnosti, sebeljublja, zatvorenosti nije put dobra i nade. Bez daljnjega, stvoreni svijet i stvoreni čovjek, međusobno su sudbinski povezani. Čovjekov otpad od Boga potresao je i zemlju. Čovjek zaražen virusom grijeha prenosi zarazu narušenih odnosa i u svoj ambijent. Moralno zlo čovjeka i fizičko zlo prirode, međusobno su tajanstveno povezani. U tom svjetlu povezanosti čovjeka i prirode, pandemije, potresi, poplave nisu tek šutljive pojave. Tako, znanstvenik John C. Lennox, profesor matematike i filozofije, u svojoj knjizi „Gdje je Bog u doba koronavirusa?“ može reći: „Bog nam šapće u našim užitcima, progovara nama u našoj savjesti, ali viče u našoj boli. Ona je njegov megafon koji budi gluhi svijet“. Želi nas probuditi iz našega sna i upozoriti na promašenost puta oholosti i sebeljublja.

5. Draga braćo i sestre! Bog ne ostaje po strani u ravnodušnosti prema nama. U svojoj milosrdnoj ljubavi on sam silazi k nama; on pravedan, prihvaća našu grešnost. Bog sam u svome Sinu, našem Spasitelju, prihvaća našu patnju, svu moralnu i fizičku bijedu ljudskoga života, dajući joj snagom ljubavi svoga križa smisao i preobraženje. Čovjek na putu Prometejske oholosti, kao i putu narcisoidnog sebeljublja, u srazu života i smrti postaje gubitnik. Utjelovljena Božja ljubav, u svemu nama slična osim u grijehu, u sudbonosnom finalu života i smrti, pobjeđuje grijeh ljubavlju, smrt životom, grob uskrsnućem.

6. Ono pitanje: „Quo vadis čovječe?, u Kristovu križu i uskrsnuću ima svoj odgovor i radosni cilj – Božansku dimenziju ostvarenosti našega života. Raspeti i Uskrsli Krist čudesna je i radosna vijest, razlog je našega javljanja vama, braćo i sestre! Javljamo vam dobru i radosnu vijest, vijest postojane i sigurne nade: Krist uskrsnu, nada naša! On koji je prošao zemljom čineći dobro (Dj 10, 38), on je naše najveće dobro i sigurna nada – Put, Istina i Život. Po Kristu i s Kristom i u Kristu, Bog Otac nas rađa na dostojanstvo svojih sinova i kćeriju. Snagom svoga Duha razlijeva svoju ljubav u našim srcima, osposobljavajući nas, već ovdje i sada, za život i izgradnju novoga čovjeka i boljega svijeta. U tome pomažu nam i nevolje koje nas pogađaju. Sve to pridonosi našoj većoj solidarnosti i zajedništvu, da možemo biti bolji ljudi nove budućnosti. Samo ako nam je Bog zajednički Otac možemo biti braća i sestre – društvo i svijet „univerzalnog bratstva“ i „integralne ekologije“ – na što nas poziva papa Franjo u svojim enciklikama „Fratelli tutti“ i „Laudato si“.

7. Nije li potrebno u našoj zasićenosti vijestima o pandemiji i potresima u središte naše stvarnosti staviti ovu radosnu vijest Kristova uskrsnuća, događaj koji je „pravo cjepivo“ i lijek ozdravljenja od svih ugroza pa i smrti i groba?! Braćo i sestre, kršćani! Nismo kršćani jer ljubimo Boga, nego jer nas Bog ljubi – kršćani smo! Isto tako, ne vjerujemo mi da je Isus uskrsnuo, nego vjerujemo jer je Krist uskrsnuo! Krist je bitan i nema drugoga imena u kome nam se spasiti! Najvažniji temelj naše humanosti i nade, našega „novoga normalnoga“, jest Bog – Otac svih ljudi – koji nam očituje svoju ljubav u Kristovu križu i uskrsnuću. Dok vas srdačno pozdravljamo, braćo i sestre, iskreno i radosno želimo vama, vašima i svim ljudima dobre volje da po vjeri, ljubavi i nadi Krist Raspeti i Uskrsnuli prebiva u vašim srcima, odnosima i ulogama; da zajedno rastemo u spoznaji nadspoznatljive ljubavi Boga Oca prema nama!

Krist uskrsnu, doista uskrsnu! Aleluja! Aleluja!

Vaša braća i nadbiskupi,
mons. Marin Barišić i mons. Dražen Kutleša