Propovijed nadbiskupa Zdenka Križića na Veliku Gospu u Sinju Ispis

Propovijed splitsko-makarskoga nadbiskupa Zdenka Križića izrečenu na proslavi Velike Gospe u Sinju donosimo u cijelosti:

Ovu svetkovinu Marijina uznesenja na nebo u našem narodu skraćeno nazivamo „Velika Gospa“. Marija je bila velika Božja službenica i suradnica u djelu spasenja, a puninu te veličine doživjela je u svom uznesenju na nebo.

Kada Isus jedne zgode govori o veličini Ivana Krstitelja ustvrdi kako nitko od rođenih od žene nije veći od Ivana Krstitelja, a onda dodaje: „Ali i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega“ (Lk 7,28).

U kraljevstvu Božjem čovjek od Boga prima novu i izvanrednu veličinu koju mu zemlja nije mogla dati.

Za Mariju u nebu mi kažemo da je okrunjena. Zapravo, to je Božji dar novog života, kako će to reći apostol Pavao: „Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube“ (1Kor 2,9).

To je ta stvarnost koju živi Marija uznesena na nebo. No, taj dar ima i svoju cijenu: cijena mu je vjernost Bogu i ljubav prema Bogu i čovjeku.

Znamo svi da nema prave ljubavi bez žrtve. Isus je svoju ljubav pokazao sa križem. Ni Marija nije imala drugačiji put. Drugog puta ljubavi zapravo i nema.

Nije to lagan put, a ne može niti biti. Ništa velikoga se ne ostvaruje na lagan i jeftin način. Vjernost Bogu ima svoju cijenu, ali se isplati.

Marija je prihvatila taj put i nije odustala niti onda kada joj je prorok Šimun navijestio da će joj na tom putu mač boli probosti dušu. Nije to bio mač jednog poteza, nego ubodi na rate sve do Kalvarije i trećeg dana Isusova boravka u grobu.

Na Kalvariji, gdje je patnja dosegla svoj vrhunac, Marija dobiva novo veliko poslanje: postaje duhova majka svih Isusovih učenika.

Zašto tek sada? Odgovor nije teško naći: nema istinskog majčinstva bez patnje. Zar ova istina nije poznata svim majkama?

Majka nije majka samo zato što je rodila dijete, nego zato što u tom djetetu mora odgojiti čovjeka. Puno je lakše roditi dijete, kakve god bile patnje, nego li roditi čovjeka u smislu formacije njegova srca i duše. Koliko je majčinske patnje dok to dijete ne uzraste do punine čovjeka! A ni tada briga za njih ne prestaje.

Ni jedna majka, ako želi biti prava majka, ne može izbjeći patnju. Ne može izbjeći žrtve i odricanja koja su povezana s rastom njihove djece.

U odlomku iz knjige Otkrivenja koji smo čuli, predstavljena nam je žena u različitim ulogama: žena u sjaju, žena koja rađa, žena koja se bori da zaštiti svoje tek rođeno dijete od prijetnje Zmaja, žena koji sam Bog štiti dajući joj prebivalište na sigurnom.

Svi tumači Svetog pisma se slažu da je u liku ove žene predstavljena Marija. Ne toliko Marija u Betlehemu ili Nazaretu, koliko Marija na Kalvariji, i poslije u nebeskoj slavi. Duhovna poruka ovoga odlomka je upućena svim ženama i majkama, za sva vremena.

Svako dijete dolazi na ovaj svijet u porođajnim bolima. To su bolovi majke, ne djeteta. A s kakvim će se još bolima majka susresti u budućnosti, a i njezino dijete, to samo Bog zna.

Žena u Otkrivenju, da bi zaštitila svoje dijete od tolikih životnih prijetnji koje vrebaju, nalazi jedno jedino pravo rješenje: predaje ga Bogu. Tu je sigurnost, to je jamstvo najbolje zaštite.

I Marija je napravila baš to! Nakon što je rodila svoje dijete nosi ga u hram i prikazuje Bogu. Tako ga stavlja u sigurne ruke. To je poruka svim majkama: svakodnevnom molitvom prikazivati Bogu svoju djecu, nositi ih molitvom Bogu i Boga nositi k njima. Kako je važno da već od malena majke nauče svoju djecu moliti da bi oni poslije sami znali zazivati Božju blizinu i stavljati se pod njegovu zaštitu.

Žena u svijetlu, koju nam stavlja pred oči knjiga Otkrivenja, jest i svaka majka koja rađa i odgaja, koja svoju djecu prikazuje Bogu, i Boga formira u njihovim dušama.

I dok nam Knjiga Otkrivenja, s jedne strane, predstavlja ženu koja viče u mukama rađanja, pred nama je danas i jedna druga slika: slika mnoge djece koja viču u utrobama svojih majki koje ih ne žele roditi, koje ne žele njihov život, nego njihovu smrt. Kako je danas aktualna, ali i potresna ova slika!

Svi mi znamo koliko ima danas onih koji se na sve načine zalažu za ubojstva djece u majčinoj utrobi. To nazivaju slobodom i pravima žene da sama odlučuje o svom tijelu. Ističu kako bi sve to trebalo biti besplatno da bude lakše izvedivo i da bi to mogao činiti što veći broj žena. O pravima začetog djeteta kao da ne treba uopće govoriti.

Kako se neki naježe i dižu na zadnje noge kada čuju za pokrete koji se zalažu za život od začeća. Hod za život mnogima podiže tlak, jer oni žele hod za smrt. Došlo se do toga da se borba za život želi prikazati kao nešto retrogradno i nakaradno. Kamo ide ova civilizacija?

Zar to nije slika Zmaja iz knjige Otkrivenja gdje čitamo: „Zmaj stade pred ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre dijete“.

Zmaj našega vremena ne čeka da se dijete rodi nego žuri da ga proždere još prije, dok je u majčinoj utrobi. Kako je taj zmaj danas postao moćan! Ne dopušta da se o tom ubijanju djece uopće govori, a one koji se tome protive etiketira se najpogrdnijim nazivima. Ovakvima nije stalo do djece i života, oni su u službi Zmaja i njima je stalo da se Zmaj nasiti krvlju nevinih.

Čemu se onda čuditi što ima toliko zla u svijetu! Ljudi su ti koji ga proizvode, pa kakvo čudo ako sami postaju žrtvom svoga zla! Zmaj, đavao, lako nađe svoje suradnike.

U svom viđenju, pisac knjige Otkrivenja, čuje jaki glas s neba koji govori: „Jao vama zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena“ (12,12).

Kako nam je i danas potrebno brižnih i jakih majki koje su sposobne boriti se protiv zmajeva našega vremena, majki koje su spremne žrtvovati se, molitveno vikati i vapiti, i u ljubavi se trošiti da zaštite živote svoje djece do punine čovještva!

Koliko je samo danas prijetnji našoj djeci i mladima da nikada ne uzrastu do te punine! Koliko nam je djece i mladih zmaj našega vremena zaveo i usmjerio putem koji ne vodi u život? Droga, kriminal, prostitucija, alkohol, kocka: sve su to zmajevi ovoga vremena koji vrebaju da proždru našu djecu i mlade prije nego li stignu otkriti ljepotu života i njegov puni smisao.

Braćo i sestre! Zlo može razarati, Zmaj može gutati i ubijati, može davati dojam da ga ništa ne može zaustaviti, ali nije tako. Na kraju svega Bog pobjeđuje. Odlomak iz knjige Otkrivenja, koji smo čuli, završava riječima: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova“.

Ne smijemo se obeshrabriti nikada. Sve je u Božjoj ruci. Zlo nije moćnije od Boga, od njegove ljubavi i dobrote. On nas poziva da ne budemo suradnici zla, suradnici Zmaja, nego suradnici Božji u promicanju ljubavi i dobrote.

Istina, zla će uvijek biti, ali se nadamo da će i uvijek biti onih koji će se boriti sa zlom i sijati oko sebe ljubav, blagost i dobrotu. Sigurni smo da će ih na tom putu pratiti ona koju nazivamo Pomoćnicom, Utjehom, Zdravljem bolesnih i početkom boljega svijeta.

Vremena nikada nisu bila laka i bajna, ali ni Marijin zagovor nije nikada izostao. Poznat je onaj vapaj koji joj je narod upućivao još od 11. stoljeća: „O pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje“.

Naglasak je da pomogne „palom svijetu“. Moli se ozdravljenje palog svijeta. Da li je ta molitva aktualna i danas? Je li to i naš današnji svijet? Da li je svjestan da je bolestan i da li želi ozdravljenje?

Moćnici ovoga svijeta to neće priznati, ali je svima vidljivo koliko je ovaj moderni svijet, koji se hvali svojim velikim znanstvenim postignućima, duhovno bolestan. Koliko u tom svijetu ima nepravde, izrabljivanja, nasilja, ratova, nemorala, licemjerja, laži, bezosjećaja za siromašne i gladne, za starije i bolesne; koliko utrke u naoružanju koje čovječanstvo vodi samouništenju; koliko pohlepe za novcem koji je postao mnogima glavno božanstvo i kojemu se danas toliki klanjaju!

Kako mu je potrebno ozdravljenje! Zato upućujemo majci Mariji naše usrdne molitve da pomogne da se podigne pali svijet našega vremena, da poraste civilizacija ljubavi, pravednosti i solidarnosti. Alternativa ovome je uništenje i svršetak, koji neće učiniti Bog nego čovjek.

Stavimo, na ovaj Marijin blagdan, pod njezin plašt i njezinu zaštitu sve naše obitelji, djecu i mlade, starije i bolesne. Zamolimo ju, da kao što je bila majkom naše prošlosti, neka bude majkom i naše sadašnjosti i budućnosti. Amen.

Priopćenje Splitsko-makarske nadbiskupije o mogućem slučaju zlostavljanja od strane klerika

Split (IKA/TU)

Splitsko-makarska nadbiskupija objavila je u četvrtak 8. kolovoza 2024. priopćenje o mogućem slučaju zlostavljanja od strane klerika, koje prenosimo u cijelosti.

Budući da smo obzirom na mogući slučaj zlostavljanja od strane klerika dobili više upita ovime želimo priopćiti sljedeće:

1. Splitsko-makarska nadbiskupija je po primitku informacija o mogućim kažnjivim djelima na štetu maloljetnika slučaj prijavila nadležnoj Policijskoj upravi.

2. Procesi protiv osumnjičenog klerika trenutno se odvijaju i na civilnom i na crkvenom području.

3. Osumnjičeni klerik nije u aktivnoj službi.

4. Budući da su spomenuti procesi u tijeku, zasad ne možemo iznositi više pojedinosti o slučaju.

Potičemo sve osobe koje imaju bilo kakva saznanja o mogućim zlostavljanjima da se odmah obrate nadležnim institucijama.

S poštovanjem,

Splitsko-makarska nadbiskupija

Split, 08. kolovoza 2024.

Pričest na ruku je “najtužnija stvar na svijetu”

Majka Terezija iz Kalkute je jednom rekla kako je pogled na ljude koji primaju Pričest na ruku “najtužnija stvar na svijetu”. Bila je pri tom smrtno ozbiljna, a ona se nagledala “tuge”, živjela je svakodnevno suočena s užasima, u sjeni smrtne doline. To je bilo njezino poslanje, njezin poziv: ali ipak priznaje da nije vidjela ništa žalosnije od toga.

Dopustite mi da objasnim. Osoba koja preuzima Pričest na ruku ne može cijeniti ono što Hostija zapravo jest. Ona olako prihvaća Isusa Krista. I strašna je istina da imamo biskupe koji potiču tu praksu.

Sada se postavlja ozbiljno pitanje tko je uopće dostojan primiti pričest- mogu li ga primiti oni koji još uvijek žive u smrtnom grijehu? No, pitanje se postavlja u vremenima kada se Sveta Euharistija već (sada) ležerno obezvređuje.

Pitamo se, kada se Sin Čovječji vrati na Zemlju, hoće li naći vjeru?

To je dobro pitanje iz mnogih kutova – pogotovo na Zapadu, gdje gledamo kako Crkva nastavlja sa svojom povijesnom implozijom koja se može dokumentirati u najočitijim činjenicama. Crkve su ispražnjene i zatvaraju se, sjemeništa također, a što je vrlo alarmantno, bolesnik ne shvaća ni ozbiljnost svog stanja, niti uzrok problema.

Shvaćam to kada čujem izjave iz ‘centrale’ – iz biskupije ili iz Rima – koji koriste retoriku “obnove”, obično izrečene bez nadahnuća, s mehaničkim i birokratskim jezikom.

Da, postoje mala mjesta u kojima se istinska obnova događa u ponovnom otkrivanju drevne liturgije i nauka Crkve. Lex orandi, lex credendi: to dvoje ide zajedno.

Ali to nije ono što se iz centrale propovijeda. I ovdje mediji nisu krivi, jer da se tako propovijeda, sigurno bi nešto čuli o tome – jer bi tada mediji bijesno napadali i papu i biskupe na način kako trenutno napadaju nadbiskupa San Francisca jer izražava istinski katolički stav (vidi ovdje).

Priopćenje Svete Stolice o svečanosti otvorenja Olimpijskih igara u Parizu

VATIKAN (IKA)

Tiskovni ured Svete Stolice objavio je u subotu 3. kolovoza 2024. priopćenje o svečanosti otvorenja Olimpijskih igara 26. srpnja u Parizu.

“Sveta Stolica bila je ožalošćena nekim prizorima sa svečanosti otvorenja Olimpijskih igara u Parizu i može se samo pridružiti glasovima koji su se posljednjih dana podigli da osude uvredu koja je nanesena mnogim kršćanima i vjernicima drugih religija.

Na prestižnom događaju u kojem se cijeli svijet ujedinjuje oko zajedničkih vrijednosti ne bi trebalo biti nikakvih aluzija koje ismijavaju vjerska uvjerenja mnogih ljudi.

Sloboda izražavanja, koja, očito, nije upitna, svoju granicu ima u poštovanju drugih”, navodi se u priopćenju.

Vlasti u Nikaragvi zatvaraju radijsku postaju Radio Marija

Nakon blokiranja bankovnih računa u travnju, vlada u Managui sada je poništila pravni status radijske postaje koja nestaje iz etera te zemlje nakon više od 40 godina emitiranja
U Nikaragvi je 9. srpnja poništen pravni status radijske postaje Radio Marija, koja je u toj srednjoameričkoj zemlji emitirala program tijekom više od 40 godina. Vijest je prenijela nezavisna mrežna stranica Noticias.

Ukidanje Radio Marije, zajedno s još 12 drugih postaja, odobrila je ministrica unutarnjih poslova María Amelia Coronel, a odluka je objavljena u službenim vladinim novinama “La Gaceta de Nicaragua”.

Kako bi opravdala tu mjeru, izvršna vlast tvrdi da Radio Marija nije pripremila proračun za razdoblje između 2019. i 2023., te da je mandat njezina upravnog odbora istekao 8. studenog 2021. godine. Odluka je donesena nakon što je radijska postaja najavila smanjenje trajanja programa, od 24 na 14 sati, i nakon što su joj blokirana dva bankovna računa, zbog čega nije mogla primati donacije.

(Vatican News – or; aa)

 

Priopćenje Komisije „Iustitia et pax“ o najavi uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

ZAGREB (IKA)

Komisija „Iustitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije objavila je u srijedu 10. srpnja 2024. priopćenje u povodu najave uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koje prenosimo u cijelosti.

Neprihvatljivost ideologije roda i rodnih teorija
u svrhu zaštite dostojanstva ljudske osobe

Najava uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izazvala je različite reakcije i podjele u hrvatskom društvu. Osluškujući glas vjerničkog puka, ali i ljudi dobre volje, kao Komisija Hrvatske biskupske konferencije koja ima zadaću promicati pravednost i mir, osjećamo potrebu iznijeti kršćanski stav i istodobno izraziti svoju zabrinutost zbog najave uvođenja takvih studija. Slobodni od svih ideoloških i političkih rasprava, ne zadirući u akademske slobode i pravo pojedinih sveučilišta i fakulteta na znanstveno i akademsko istraživanje u skladu sa zakonitom autonomijom znanosti te u njihovo pravo na osnivanje različitih studijskih programa, ovim priopćenjem samo želimo pridonijeti većoj jasnoći i istaknuti neke vidove rodne teorije koji mogu dugoročno štetiti hrvatskom društvu. Pri tome, želimo istaknuti kako se Hrvatski sabor obvezao u Interpretativnoj izjavi u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije da „odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka“.

Želimo podsjetiti i na Izjavu o Istanbulskoj konvenciji Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju su 2017. uputili čelnicima i državnim tijelima Republike Hrvatske te zainteresiranoj javnosti. U njoj se jasno ističe da u hrvatski obrazovni sustav „ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne. Hrvatski se odgojno-obrazovni sustav temelji na hrvatskoj i srednjoeuropskoj obrazovnoj tradiciji, čime se čuva identitet hrvatskoga naroda, zemlje i kulture, te na prihvaćanju i primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti“. Izjava ističe važnost kontinuiranoga kritičkoga promišljanja i prihvaćanja novih spoznaja koje ulaze u sadržaje obrazovanja, a koji trebaju „biti prihvatljivi za svih pola milijuna djece i mladih u obrazovnome sustavu te njihove roditelje koji imaju prirodno pravo odgajati djecu u vlastitom svjetonazoru. Istanbulskom konvencijom djeci i mladima nametnuo bi se ‚rodno neutralan‘ odgoj, što je posve neprihvatljivo s gledišta slobode odgoja, jer pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira se isključivo ‚ponašanjima, aktivnostima, ulogama‘, a izostavlja se spol kao prirodna konstanta i ontološka danost“.

Nametanje rodne ideologije

Papa Franjo je u više prigoda izrazio zabrinutost zbog promicanja rodne ideologije te istaknuo da je ona jedna od najvećih opasnosti današnjeg vremena. U govoru sudionicima znanstvenog skupa Muškarac – žena, slika Božja. Za jednu antropologiju zvanja (1. ožujka 2024.), pozvao je da se provedu studije o ovoj strašnoj ideologiji našeg vremena koja poništava razlike i čini sve jednakima. Upozorio je da je poništavanje razlika zapravo poništavanje čovječanstva te istaknuo da naše postojanje u svijetu nije puki plod slučajnosti, nego smo dio plana Božje ljubavi. Pozvani smo izaći iz izolacije samoreferentnoga ega i ostvariti Božji plan ljubavi za sebe i za druge.

O rodnoj ideologiji osobito je progovorila Deklaracija Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu Dikasterija za nauk vjere (8. travnja 2024.). Deklaracija jasno ističe da Crkva poštuje i prihvaća svaku osobu u njezinu dostojanstvu, bez obzira na njezinu seksualnu sklonost, te da treba izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja (usp. br. 55). Međutim, naglašeno je da za Crkvu nije prihvatljiva ideološka kolonizacija koja nameće neka nova prava, nedosljedna u odnosu na izvorno definirana prava u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i koja nisu uvijek prihvatljiva. Rodna ideologija je stoga vrlo opasna, jer zahtjevom da svi budu jednaki briše razlike među ljudima (usp. br. 56). Primjenjivati ljudska prava na način da se potpuno uklanja demokratski pristup i vladajući osjećaj za javni moral i ispravnost stvari, zapravo je određen oblik nasilja.

O znanstvenoj dosljednosti rodnih teorija, o njihovoj prihvatljivosti te koristi i šteti, vode se danas mnoge rasprave u akademskoj zajednici. Crkva pritom postojano podsjeća „da je ljudski život, u svim svojim sastavnicama, tjelesnim i duhovnim, Božji dar, koji treba prihvatiti sa zahvalnošću i koji treba staviti u službu dobra. Htjeti raspolagati samim sobom, kako to propisuje rodna teorija, bez obzira na ovu temeljnu istinu ljudskog života kao dara, ne znači ništa drugo nego pokleknuti pred drevnom kušnjom ljudskog bića koje postaje bogom i tako ulazi u natjecanje s pravim Bogom ljubavi, kojeg nam objavljuje Evanđelje« (br. 57). Potpuno neprihvatljivima smatra one rodne teorije koje žele zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu. Ova temeljna razlika, „ne samo da je najveća zamisliva, već je najljepša i najsnažnija: ona postiže, u paru muškarac–žena, najdivniju uzajamnost i stoga je izvor čuda koje nas ne prestaje iznenađivati: dolaska novih ljudi na svijet“ (br. 58).

Ističući štetnost rodne ideologije, Deklaracija naglašava kako ideologija „zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sâm antropološki temelj obitelji. Stoga postaje neprihvatljivo da se neke od tih ideologija, koje teže odgovoriti na određene, katkad neshvatljive težnje, nastoje nametnuti kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti. Stoga se mora odbaciti sve one pokušaje koji zamagljuju upućivanje na neuklonjivu spolnu razliku između muškarca i žene: ne možemo odvojiti ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati. Svaki čovjek, tek kada može prepoznati i prihvatiti tu različitost uzajamnosti, postaje sposoban u potpunosti otkriti sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet“ (br. 59). Zanimljivo je uočiti da upravo oni koji se pozivaju na uvažavanje različitosti, one koji su od njih stvarno različiti ne priznaju ili ih uopće ne vide.

Pitanje roda i problem ideologizacije znanosti

Crkva je tijekom povijesti utemeljila mnoga sveučilišta i fakultete njegujući znanost i promičući duh akademskih sloboda. U tom duhu i Izjava ‚Muško i žensko stvori ih‘. Za put dijaloga o pitanju roda u odgoju Kongregacije za katolički odgoj (2. veljače 2019.), ističe da se u pristupu pitanju rodne teorije nužno mora imati na umu razliku između ideologije roda, s jedne strane, i različitih istraživanja o rodu koja su poduzele znanosti o čovjeku, s druge strane (usp. br. 6). Dok se ideologije nastoje nametnuti kao kakvo jednoumlje zatvoreno bilo kakvom znanstvenom dijalogu, znanstveno utemeljena istraživanja o rodu nastoje dublje istražiti način na koji se spolna razlika između muškaraca i žena živi u različitosti kultura (usp. br. 6). I sâm papa Franjo, govoreći o rodu, upućuje na to „da na oblikovanje našeg bića, bilo muškog bilo ženskog, nemaju utjecaj samo biološki ili genetski čimbenici, nego također mnogi elementi vezani uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje“ (Franjo, Amoris Laetitia, br. 286), kao i druge okolnosti koje iziskuju napor prilagodbe.

Spomenuta Izjava Kongregacije za katolički odgoj jasno ističe kako su znanstvena istraživanja roda pripomogla tomu da nastupe i pozitivne promjene, poput borbe protiv svih izraza nepravedne diskriminacije i podređenog stanja žena, zalaganja za jednako dostojanstvo muškaraca i žena, želje za uspostavom odgoja koji će poštovati dostojanstvo svake ljudske osobe u njezinoj posebnosti i različitosti, kako nitko ne bi zbog svojih uvjerenja i osobnih uvjetovanosti bio izložen nasilju i diskriminaciji, potom u boljem razumijevanju vrijednosti ženskosti koje su proizašle iz istraživanja o rodu, osobito njezina „sposobnost za drugoga“ i razumijevanje stvarnosti na jedinstven način te način kako u radu ostvaruje oblik „čuvstvenoga, kulturnoga i duhovnog majčinstva“, koje je od neprocjenjive vrijednosti (usp. br. 15 – 18).

Već iz ovoga je vidljivo da Crkva nije zatvorena znanstvenom istraživanju roda i otvorena je plodnom dijalogu sa znanostima o čovjeku, ali je isto tako svjesna da se danas nerijetko u ime „znanstvenosti“ promiče i svjetonazor koji uzdiže čovjekovu apsolutnu autonomiju, odnosno samoodređujuću slobodu koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam. Promicanjem shvaćanja roda koji je odvojen od spola, što dovodi do mnoštva rodnih identiteta kao samodoživljaja sebe, nameće se nova antropologija koja nema svoje znanstveno utemeljenje, nego poprima ideološka obilježja. Isticanjem da muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, te da dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođena nego su mu na neki način nametnuti, dolazi do istinskog odmaka od antropološki utemeljenog poimanja braka kao naravne zajednice muškarca i žene.

Gledajući iz kršćanske perspektive, ne mogu se prihvatiti tvrdnje onih koji smatraju da je rodni identitet plod isključivo kulturnih čimbenika, potpuno podložan pojedinačnoj slobodi, ili da se vrijednosti koje izražavaju spolnu različitost ukorijenjene u nekoj kulturi trebaju promatrati isključivo kao rodni stereotipi čije je uklanjanje prijeko potrebno kako bi se žene „oslobodilo“ od stanja koje ih potlačuje. Papa Franjo upozorio je da takve ideologije zamišljaju društvo bez razlika između spolova i pokreću obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima se promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, a koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene (usp. Franjo, Amoris Laetitia, br. 56). Zanijekati činjenice, samu prirodu stvari, u temelju je svake ideologije. Kršćanska antropologija jasno ističe „da ne možemo odvajati ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati“ (Franjo, Amoris Laetitia, br. 286).

Promičući oblike nazovi braka koji niječu ovu temeljnu narav ljudske spolnosti, koja je biološkog, antropološkog, općeljudskog reda, a nalazi izričaj u svim dosadašnjim religijama i kulturama, istinska je promjena samog temelja poimanja braka i obitelji u kojoj se žena kao supruga, majka i odgojiteljica potvrđuje, a ne zarobljava. Ne poričući pozitivne doprinose koje je dalo znanstveno istraživanje o rodu, vjernici, ali i ljudi dobre volje, pozvani su promicati i podržavati dijalog između vjere i znanosti te ne dopuštati niti upadati u ideologizaciju znanosti. Crkva je pozvana naviještati cjelovitu antropologiju koja je kadra uskladiti sve dimenzije koje čine čovjekov tjelesni, psihički i duhovni identitet, odnosno koja ističe da čovjek, dušom i tijelom jedan, ima vlastitu narav koju je dužan poštovati i kojom se ne može manipulirati.

Upitnost/neprihvatljivost rodnih studija

Zbog svega dosad rečenoga, s pravom si postavljamo određena pitanja i izražavamo zabrinutost u povodu najave uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Svjesni smo da se između rodnih studija i ideologije roda ne može staviti znak jednakosti, ali kolegiji koji se nalaze u predloženom programu rodnih studija, poput Feministička teorija, Rodna povijest, Feministička metodologija, Queer lingvistika, ipak stvaraju dojam da se (ne)izravno nastoji uvući rodnu ideologiju u obrazovni sustav Republike Hrvatske. S tim u vezi postavljamo određena pitanja.

(1) Pitanje rodne ideologije vrlo je kompleksno jer je ona sama vrlo fluidna i ima mnogo podvrsta i smjerova. Povijesno gledano, na njezino oblikovanje utjecalo je mnogo čimbenika i različite ideologije, a među njima značajnu ulogu ima i marksistički feminizam na koji se upravo oslanjaju rodni studiji koje se želi kod nas uvesti. Prema toj teoriji, ženu ne čini spol nego društveno okruženje te je žena u svojoj ulozi u obitelji zarobljena i potlačena. Stoga se s pravom nameću određene sumnje i pitanje treba li nam nakon iskustva komunističkog režima ponovno uvođenje neomarksističkih ideja u hrvatsko društvo?

(2) Dosadašnje iskustvo u drugim državama jasno pokazuje kako rodni studiji često promiču koncept rodne ideologije prema kojoj spola uopće nema. Svatko, jer je „slobodan čovjek“ može samovoljno izabrati svoj spol, spolnu orijentaciju, rodni identitet i rodni izražaj. Papa Franjo je jasno istaknuo da brišući razlike između spola i roda, zapravo se niječe njihova važnost, te poziv na nediskriminaciju zapravo skriva ideologiju koja niječe naravnu razliku i uzajamnost muškarca i žene. Različitost među ljudima, međutim, ne predstavlja diskriminaciju. Brisanje razlike između spola i roda istodobno rađa individualistički mentalitet koji ne razlikuje istinsku slobodu od shvaćanja prema kojemu svatko može činiti što ga je volja i da je sve dopušteno (usp. Franjo, Amoris Laetitia, br. 34). Ovakvo ideologizirano shvaćanje čovjeka zapravo nužno vodi u ideologizirano shvaćanje roda, a što za posljedicu ima otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnog identiteta pojedinca. Stoga se nužno treba pitati hoće li predloženi Rodni studiji promicati znanstveno istraživanje o rodu ili ideologizaciju roda i rodnih teorija.

(3) Zanimljivo je primijetiti da u vremenu kada sve veći broj zemalja Europske unije, ali i pojedine države i sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama, dokidaju rodne studije, naša akademska zajednica pokušava ih uvoditi. Smatramo, stoga, da je dobro promotriti i iskustva drugih država i društava te uočiti posljedice uvođenja takvih studija. Svjedoci smo da danas sve veći broj država ne samo da ukida takve studije kao neznanstvene, već uvode i zabranu hormonske i kirurške intervencije, odnosno promjene spola prije navršene 18. godine života, ističući pritom zablude rodne ideologije te se okreću „terapiji razgovora“.

(4) Nije nevažno ni pitanje gdje će se po završetku studija zaposliti polaznici tih studija. Može se očekivati da će oni biti egzistencijalno zainteresirani za širenje rodne ideologije pa se pitamo jesu li oni potrebni hrvatskom društvu. Vrijedno je naglasiti da i zakonodavac ima pravo, čak i dužnost, ograničiti i zabraniti studijske programe na javnim sveučilištima koji nisu u skladu s uvjerenjima većine građana, ili umjesto znanstvene misije promiču ideološki aktivizam.

Poštujući vrijednost i dostojanstvo svake osobe, ne smijemo zaboraviti podsjetiti da je dužnost svake vlasti, u zakonom predviđenoj proceduri, poštivati ljudska prava, ali i onemogućiti ideološki aktivizam, isključivost i teror postavki koje niječu ne samo Božju istinu, nego i evolucijske činjenice. Teror manjine nad većinom ne smije voditi nijekanju temeljnih civilizacijskih postavki i profaniranju ljudske osobe, svodeći je na kategorije/identitete nepoznate zdravom razumu. Produbljivanje ideoloških sukoba ne pridonosi razvoju hrvatskog društva, nego rađa izvore novih zala čije će neslućene posljedice, kao golem teret, na svojim leđima nositi naraštaji koje dolaze. Promicanje ideologije u pitanje dovodi temeljne postavke opstojnosti i budućnosti naraštajâ hrvatskoga društva koji dolaze i koji imaju zadaću očuvati vlastiti identitet u vremenu za mlade zbunjujućih, neprirodnih i održivosti ljudske civilizacije protivnih tumačenja. Može se reći da je Bog stvorio slobodu, ali je grijeh našeg doba što smo tu slobodu odvojili od istine koja nas jedina čini slobodnima (usp. Iv 8,32).

Pozivamo sve odgovorne u državi i društvu da i u okviru kritične demografske slike hrvatskoga naroda promisle je li potrebno ili pogubno uvoditi rodne studije u visokoobrazovni sustav Republike Hrvatske, te o dalekosežnim posljedicama koje takvi studiji mogu imati na odgoj djece i mladih, te općenito za daljnji razvoj općega dobra hrvatskoga društva.

U Zagrebu 10. srpnja 2024.

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et pax

Zapanjujuća transformacija nadbiskupa Viganòa: Je li od vatikanskog insajdera postao šizmatik?

Prije devet godina nadbiskup Carlo Maria Viganò bio je izaslanik Svete Stolice u SAD-u, radeći s Bijelom kućom i Kongresom kako bi pripremio posjet pape Franje zemlji.

Ovog tjedna nadbiskupa Viganòa sudi vatikanski Dikasterij za nauk vjere, optužili su ga za poticanje raskola, negiranje legitimiteta pape Franje i odbacivanje Drugog vatikanskog sabora. Suočava se s mogućim kaznama koje uključuju ekskomunikaciju i otpuštanje iz kleričke službe.

Navodna nadbiskupova transformacija predstavlja ekstreman primjer polarizacije koja je zahvatila Crkvu i šire društvo tijekom posljednjeg desetljeća. Bez obzira na rezultate njegova suđenja, kontroverze koje je potaknuo i polemička klima koju utjelovljuje nastavit će se u doglednoj budućnosti kao glavni izazovi katoličkom jedinstvu.

Čak i prije razlaza s papom Franjom, nadbiskup Viganò bio je poznat kao borbena osoba, neuobičajeno otvorena za karijernog diplomata. Kao visoko rangirani velikodostojnik u administraciji Grada Vatikana pod papom Benediktom XVI., pisao je papi i Državnom tajniku optužujući druge vatikanske dužnosnike za korupciju i zlouporabu ovlasti. Također je molio da ga ne pošalju u Washington kao papinskog nuncija, žaleći se da je premještaj pokušaj obračuna njegovih neprijatelja s njime. Pisma su izazvala veliku buru kada su objavljena 2012., kada je već bio u SAD-u.

Bez obzira na objavu pisama, nadbiskup Viganò ostao je na mjestu nuncija do kraja vladavine pape Benedikta XVI., a zatim pod papom Franjom. Posjet posjete pape Franje SAD-u naširoko je hvaljen kao uspješan, iako je došlo do kontroverzi zbog susreta pape Franje s Kim Davis, dužnosnicom iz Kentuckyja koja je bila zatvorena jer je odbila potpisati dozvole za ‘istospolne brakove’. Glasnogovornik Vatikana kasnije je rekao da je nuncij dogovorio sastanak, a da papi nije jasno rekao njegov značaj.

Papa Franjo prihvatio je ostavku nadbiskupa Viganòa sljedeće godine, ubrzo nakon što ju je nadbiskup podnio navršivši 75. godinu života. Bivši diplomat otišao je u mirovinu i povukao se iz javnosti.

Malo tko je mogao predvidjeti njegov povratak u javni prostor, a još manje šokantan način na koji je to učinio. U kolovozu 2018. objavio je dugačko pismo u kojem optužuje papu Franju za nedjelovanje u slučaju tadašnjeg kardinala Theodorea McCarricka, ignorirajući ograničenja koja je McCarricku postavio papa Benedikt XVI. Učinio ga je važnim savjetnikom, bez obzira na optužbe za spolno zlostavljanje, i odlučivao je u pogledao imenovanja američkih biskupa. Nadbiskup Viganò pozvao je tada papu Franju na ostavku.

Ovaj napad na papu od njegovog bivšeg diplomata je pogoršao napetosti u Crkvi, ne samo između Rima i američkog episkopata.

U danima nakon objave pisma nadbiskupa Viganòa, nekoliko američkih biskupa istupilo je kako bi jamčilo za nadbiskupov kredibilitet ili pozvalo na istragu oko njegovih tvrdnji. Tadašnji predsjednik Konferencije katoličkih biskupa SAD-a, kardinal Daniel DiNardo, smatraju je važnim pismo zbog postavljanja pitanja koja „zaslužuju odgovore koji su uvjerljivi i temeljeni na dokazima”.

Slučaj Viganòa je dodatno zahladio odnose između Konferencije katoličkih biskupa SAD-a i Vatikana tijekom pontifikata pape Franje. Ostala su pitanja uključivala kako se nositi s optužbama za zlostavljanje maloljetnika ili zataškavanje od strane biskupa, treba li uskratiti pričest katoličkim političarima poput predsjednika Bidena koji podupiru legalizirani pobačaj i koliko snažno isticati pitanja socijalne i ekonomske pravde i okoliša.

Vatikan je na kraju objavio izvješće koje pokazuje da papa Franjo i njegova dva prethodnika nisu uspjeli disciplinirati McCarricka, koji je 2019. postao prvi kardinal u modernom dobu koji je otpušten iz kleričke službe. Nakon što je zbog pritiska javnosti održano suđenju u Vatikanu, McCarrick je proglašen krivim za spolno zlostavljanje maloljetnika i nedolično ponašanje.

Nadbiskup Viganò nastavio je govoriti o sve širem nizu problema.

Napisao je 2020. otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Donaldu Trumpu hvaleći njegovo vodstvo usred pandemije COVID-a 19 i reakciju na prosvjede nakon ubojstva Georgea Floyda, tvrdeći da je društvene nemire orkestrirala zavjerenička elita. Pismo eksplicitno povezuje kontroverze unutar Crkve sa sekularnim političkim raspravama. „Kao što postoji duboka država, postoji i duboka Crkva koja izdaje svoje dužnosti i odriče se svojih ispravnih obveza pred Bogom“, napisao je tada nadbiskup Viganò.

Ovog tjedna, najavljujući svoje suđenje u Vatikanu zbog navodnog raskola, nadbiskup je objavio dugačku izjavu koja povezuje ono što on opisuje kao agendu pape Franje s onom sekularne ideologije globalizma. Papu optužuje za promicanje nekontroliranog useljavanja, LGBTQ+ ideologiju i planova zaštite okoliša, svrstavanje Crkve uz Svjetski ekonomski forum i ignoriranje progona katolika u Kini i diljem svijeta.

„Bergoglio je za Crkvu ono što su drugi svjetski vođe za svoje nacije: izdajice, prevratnici i konačni likvidatori tradicionalnog društva”, napisao je nadbiskup Viganò, pozivajući papu njegovim prezimenom.

Ako ništa drugo, nadbiskupova optužnica korisna je kao ilustracija kako su kontroverze unutar Crkve istovjetne s raspravama u sekularnoj politici.

U svojoj izjavi, u kojoj prkosno pozdravlja optužbe Vatikana protiv njega kao „razlog časti”, nadbiskup Viganò sebe uspoređuje s pokojnim nadbiskupom Marcelom Lefebvreom, utemeljiteljem Družbe svetog Pija X., koji je ekskomuniciran zbog ređenja biskupa bez odobrenja Svete Stolice.

Teško je zamisliti da sljedbenici nadbiskupa Viganòa broje više od malog dijela od 600 000 laika koji, prema informacijama Družbe sv. Pija X., svakodnevno pohađaju tradicionalnu liturgiju. Umirovljeni nuncij je zajedljivac, a ne utemeljitelj pokreta. Ipak, njegova zapaljiva poruka dosegla je milijune, dijelom zahvaljujući snazi društvenih medija i nestabilnoj atmosferi trenutnog javnog diskursa.

Povijest Crkve prepuna je primjera polemike još žešćih od one nadbiskupa Viganòa. Ali brzina i domet komunikacijskih medija danas su, naravno, bez presedana. Vatikan će se od sada morati boriti s ovom realnošću, tko god papa bio i kakvo god nezadovoljstvo mu se spočitavalo.

Izvor

Zašto bi današnji katolici trebali uzeti kao uzor papu sv. Pija X.

Svečev pristup problemima u Crkvi i svijetu jednako vrijedi i 110 godina nakon njegove smrti.

20. kolovoza 2024. će se obilježiti 110. obljetnica smrti svetog Pija X. Kao i kod svakog sveca, mnogo toga možemo naučiti iz njegovog života; doista, ono što čini svece tako drage i neprolazne je njihova poruka – poruka svetosti – koja nadilazi vrijeme, kulture i granice.

Tijekom njegovih godina kao svećenik, biskup, kardinal i konačno papa, sveti Pio X. je sigurno imao veliki utjecaj na svijet i Crkvu. Njegov život bio je lanac moćnih i dirljivih trenutaka … mnogih do danas zaboravljenih. No, dogodio se niz značajnih reformi i akcija za vrijeme njegovog pontifikata.

Sve dobro što je učinio i htio učiniti, sve patnje i žrtve, djela ljubavi – sve ga je to pratilo u vječnost. No, sjećanja i postignuća nam ostaju. A koja su to? Kako ga se danas sjećamo? Što možemo naučiti iz njegove ostavštine?

Bio je blag, siromašan, seoski župnik. Nije se otimao za više pozicije. Ostao je jednostavan i skroman. Volio je svoje svećeništvo, ljubio Crkvu i uvijek spominjao siromašne i one u potrebi. Ipak, uz svu njegovu nježnost i suosjećanja, Pio X. je pokazivao izvanrednu snagu onda kada je trebalo braniti Istine Crkve, ispravljati nepravde i propovijedati i poučavati Kristovu poruku.

Kroz njegovu reformu svakodnevnog primanja svete pričesti, on je dotaknuo živote mnogih katolika. Imao je trajan utjecaj na Crkvu kroz svoje reforme crkvene glazbe. Kroz njegove kodifikacije kanonskog prava i učenje o modernizmu, dao je značajan doprinos Crkvi. Zbog njegovog rada za mir među narodima, kao i napora za promicanje i osiguranje osnovne Bogom dane sloboda za sve, on je imao utjecaj na svijet.

Pojedinca, Crkvu i svijet.

Sveti Pio je umro na početku Prvog svjetskog rata. Neki biografi su tvrdili da je Sveti Otac već ranije znao za ovaj razorni globalni rat. Gorljivo je molio i preklinjao nacije da učine sve što je moguće kako bi se izbjegao vojni sukob, ali njegove molbe pale su na gluhe uši. Prikladno je da se i danas molimo za zagovor ovog pape mira u naše doba globalnih nemira. Zasigurno, on je poznavao patnju i rašireno nepoštivanje prema životu koji neizbježno prate rat, nasilje i mržnja.

Također, sveti Pio X. će ostati zapamćen kao papa koji je otvorio put za češće primanje svete pričesti, te za ranije primanje Prve pričesti. Koliko nam je samo danas potrebno često primanje svetog Kruha života! Koliko nam je potrebna snaga ovog Svetog Sakramenta u našim svakodnevnim životima, živjeći u svijetu koje stalno predstavlja opasnost za tijelo i dušu, opasnosti koje sv. Pio nije mogao ni zamisliti. Pio X. je bio svjestan da nam treba snaga odozgor u boju protiv napasti života i kušnji vjere. On je omogućio da vojujuća Crkva bude utvrđena Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom Krista, poput mladog Davida u susretu s Golijatom. David je imao svoju praćku i kamenje, ali znao je, naravno, da će ga samo Svemogući učiniti pobjednikom protiv diva koji je prijetio njegovom narodu. Tako i mi, hranjeni pričešću možemo se suočiti sa životom uz pomoć Onoga čija nas milost ne napušta.

Svetom Piju X. dugujemo i to što se nepokolebljivo suočio sa modernizmom koji je prijetio potkopavanju Crkve. Modernizam je uključivao niz pogrešaka koje su zamagljivale istinu. Njegovi zagovornici su nastojali sijati nevjericu i sumnju među vjernicima. Da im se dopustilo širenje u medijima i na sveučilištima, ta hereza bi iznjedrila doktrinarnu konfuziju i potaknula vjernike da posumnjaju u nauk Crkve i stave u pitanje njezin autoritet. Pio X. je stao na put greškama modernista.

Tijekom svog papinstva, Pio X. je nastojao uzdići sakralnu glazbu na višu štovateljsku i duhovnu razinu. Radio je na reformama Rimske kurije, predložio kodifikaciju kanonskog prava i nadgledao napredak Božanskog oficija, poznatog kao Časoslov.

Na kraju svog života, završna borba pape Pija X. bila je ona za mir. Iako se uvijek zalagao za ljudska prava i dostojanstvo čovjeka, posebno u području vjerske slobode i pravde, u zadnjim tjednima svog života njegove molitve, govori, napisi i patnje bile su usredotočene na održavanje mira u Europi svijetu.

Zbog svoje mudrosti i milosrdnog srca za patnje čovječanstva, St. Pius X. ostavio je svoj trag u svijetu. Pokazao nam se kao župnik-duhovni otac, brat i prijatelj.

Njegov moto je bio “Instaurare omnia in Christo” – “Sve obnoviti u Kristu.” Tijekom svog života, njegovi napori su uvijek bili usmjereni prema ovom velikom cilju, a to je ono čime nas je i danas zadužio. Za pojedince, za Crkvu i svijet, Pio X. ostaje svijetli primjer onoga što znači biti svećenik i otac.

U našim obiteljima danas, u našoj Crkvi i svakako i u našem svijetu, treba nam snage i hrabrosti u borbi protiv laži svuda oko nas, slabljenja vjere i nepoznavanja Krista i njegovog učenja. Moramo ponizno priznati da smo u toj borbi bespomoćni bez Božje milosti. Uz primjer pape Pija X., trebamo težiti u obnovi svega u Kristu: u našim domovima, radnim mjestima, školama i medijima. Njegov moto je odgovor za naše vrijeme- stotinu godina nakon njegove smrti.

Sv. Pio X. moli za nas, moli za potrebe naše Crkve i našeg svijeta u ovom našem vremenu.

Sr. M. Michele Jascenia, SCMC

Niz biskupija u Francuskoj bez novih svećenika već 10 godina

U nekoliko francuskih biskupija barem 10 godina nije zaređen niti jedan novi svećenik. Najgora je situacija u tome pogledu u biskupiji Carcassonne, gdje je posljednje svećeničko ređenje bilo 2006. godine. Njezin sadašnji biskup (od 2023.) Bruno Valentin otvoreno postavlja pitanje o njezinoj opstojnosti.

Još jedna južnofrancuska biskupija, Pamiers, nije imala novoga svećenika zaređena najmanje od 2011. godine. I premda je tamo 2023. godine bila svečanost svećeničkoga ređenja, svećenik je inkardiniran u terenskom ordinarijatu.

U Aireu i Daxu zadnji put su svećenička ređenja zabilježena 2012. godine, a u Le Puy-en-Velayu 2013. godine. U Le Havreu, gdje nije bilo ređenja od 2014., mjesni biskup Jean-Luc Brunin nedavno je izrazio svoju radost zbog „iznenađenja zvanja“ jer se javilo nekoliko kandidata za svećenike.

Nada se pojavila i u biskupiji Nevers, jer iako tamo svećenici nisu zaređeni od 2010. godine, 2024. godine jedan je čovjek postao svećenik.

Ovi podaci, proizašli iz popisa koje je objavila Francuska biskupska konferencija, također pokazuju biskupije u kojima su se svećenička ređenja događala samo jednom u 10 godina (Annecy i Rodez), kao i one u kojima je zaređeno malo svećenika u odnosu na broj svećenika. katolici (npr. Saint-Denis i Évry–Corbeil-Essonnes blizu Pariza).

Izvor

Imenovanja i razrješenja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji 2024. godine

Splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić donio je sljedeće odluke glede dijecezanskih svećenika i središnjih ustanova:

Ančić, mons. Nediljko Ante: razrješuje se službe biskupskoga vikara za pastoral i službe v.d. dekana Cetinskoga dekanata te se stavlja u stanje mira zbog navršene kanonske dobi.

Antunović, don Ante: razrješuje se službe župnika Župe sv. Stjepana Prvomučenika, Opuzen, a imenuje se službenikom u Ekonomatu Splitsko-makarske nadbiskupije i u Ustanovi za uzdržavanje klera.

Badrov, don Pero: razrješuje se službi župnika Župe Presvetoga Srca Isusova, Krstatice, i Župe Gospe od Zdravlja, Poljica Vrgorska, a imenuje se župnikom Župe sv. Ciprijana, Gata, i upraviteljem Župe sv. Mihovila ark., Zvečanje, sa svim pravima i obvezama župnika.

Bekavac, don Ante: razrješuje se službe župnika Župe Gospe od Karmela, Zagvozd, a imenuje se župnikom Župe sv. Josipa, Dugi Rat.

Čondić, don Nenad: razrješuje se službe župnika Župe sv. Ante Padovanskoga, Zadvarje, i Župe Gospe od Zdravlja, Brela Gornja, a imenuje se župnikom Župe sv. Ivana Krstitelja, Slime.

Čotić Stariji, don Ante: razrješuje se službi župnika Župe Gospe od Otoka, Solin, upravitelja Prasvetišta Gospe od Otoka, Solin, i dekana Solinskoga dekanata, a imenuje se župnikom Župe Presvetoga Srca Isusova, Vinišće.

Ćubelić, don Božo: razrješuje se službe župnika Župe sv. Josipa, Dugi Rat, a imenuje se župnikom Župe sv. Ante Padovanskoga, Zadvarje, i župnim upraviteljem Župe Gospe od Zdravlja, Brela Gornja, sa svim pravima i obvezama župnika.

Ćubelić, don Tomislav: razrješuje se službe voditelja Ureda za pastoral obitelji.

Doljanin, don Šimun: s danom 01. srpnja 2024. godine daje mu se dodatna slobodna godina radi duhovnih potreba Neokatekumenskoga Puta.

Durdov, don Domagoj: razrješuje se službe župnoga vikara Župe Gospe od Milosrđa, Split-Lovrinac, te mu se daje slobodna godina.

Kamber, don Gabrijel: razrješuje se službe pastoralnoga suradnika Župe sv. Petra ap., Kaštel Novi, a imenuje se župnikom iste župe.

Lovrić, fra Antonio OFMCap.: prima se u Splitsko-makarsku nadbiskupiju na provjeru za razdoblje od pet godina te se imenuje župnikom Župe sv. Stjepana Prvomučenika, Opuzen.

Matijević, don Darko: razrješuje se službe župnika Župe Materinstva Blažene Djevice Marije, Split-Brda, te mu se daje slobodna godina.

Munitić, don Mate: razrješuje se službe župnika Župe Presvetoga Srca Isusova, Vinišće, a imenuje se župnikom Župe Gospe od Karmela, Zagvozd.

Paradžik, don Petar, mladomisnik: imenuje se župnim vikarom Župe sv. Petra ap., Split-Konkatedrala.

Plazibat, don Božo: razrješuje se službe župnika Župe sv. Petra ap., Kaštel Novi, a imenuje se župnikom Župe Materinstva Blažene Djevice Marije, Split-Brda.

Pudar, don Robert, mladomisnik: imenuje se župnim vikarom Župe Gospe od Otoka, Solin.

Punda, don Edvard: razrješuje se službi župnika Župe sv. Petra ap., Split-Konkatedrala, i dekana Konkatedralnoga dekanata, a imenuje se biskupskim vikarom za pastoral na mandat od pet godina.

Radosoljić, don Klement: razrješuje se službe župnoga vikara Župe Gospe od Otoka, Solin, a imenuje se župnim upraviteljem Župe Presvetoga Srca Isusova, Krstatice, i Župe Gospe od Zdravlja, Poljica Vrgorska, sa svim pravima i obvezama župnika.

Stipinović, don Luka: razrješuje se službe župnika Župe sv. Ciprijana, Gata, i upravitelja Župe sv. Mihovila ark., Zvečanje, a imenuje se župnikom Župe Kraljice Mira, Makarska.

Sučić, don Ivan: razrješuje se službe župnika Župe sv. Ivana Krstitelja, Slime, te se stavlja u stanje mira zbog navršene kanonske dobi.

Šaškor, don Mislav: razrješuje se službe župnika Župe Kraljice Mira, Makarska, a imenuje se župnikom Župe sv. Petra ap., Split-Konkatedrala.

Šesto, don Ivan: imenuje se povjerenikom za pastoral ministranata.

Šitum, don Marijan: razrješuje se službe župnoga vikara Župe sv. Petra ap., Split-Konkatedrala, a imenuje se upraviteljem Svetišta Majke Božje Lurdske, Vepric kod Makarske.

Šurlin, don Stipan: razrješuje se službe upravitelja Svetišta Majke Božje Lurdske, Vepric kod Makarske, a imenuje se župnikom Župe Gospe od Otoka, Solin, i upraviteljem Prasvetišta Gospe od Otoka, Solin.

Torić, don Vedran: imenuje se biskupskim vikarom za kler na mandat od pet godina.

Ulić, don Josip: razrješuje se službe župnoga vikara Župe sv. Andrije, Split-Sućidar, a imenuje se župnim vikarom Župe sv. Mihovila ark., Omiš.

Vidović, don Boris: imenuje se povjerenikom za pastoral braka i obitelji.

Vrdoljak, mons. Jure: razrješuje se službe povjerenika za pastoral ministranata.

Zovko, don Ivan: s danom 01. srpnja 2024. godine imenuje se župnikom Župe Prečistoga Srca Marijina, Split-Škrape, gdje je do sada bio župni upravitelj.

Žižić, don Ivica: razrješuje se službe pastoralnoga suradnika Župe sv. Ivana Krstitelja, Kaštel Stari, a imenuje se župnim vikarom Župe Gospe od Milosrđa, Split-Lovrinac.

Ako nije naznačeno drugačije, svi gore navedeni dekreti stupaju na snagu 26. kolovoza 2024. godine.

_________________________________________________________________________

 

Na prijedlog Franjevačke provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić donio je sljedeće odluke:

 

Suton, fra Šimun, mladomisnik: s danom 01. kolovoza 2024. godine imenuje se župnim vikarom Župe Gospe Sinjske, Sinj.

Žulj, fra Nikola: s danom 01. srpnja 2024. godine razrješuje se službe kapelana samostana časnih sestara Milosrdnica u Splitu.

_________________________________________________________________________

 

Na prijedlog Hrvatske salezijanske provincije, splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić donio je sljedeće odluke:

 

Bobić, don Mario: s danom 02. lipnja 2024. godine imenuje se župnikom Župe Pomoćnice kršćana, Split-Kman.

Ivančević, don Milan: s danom 02. lipnja 2024. godine razrješuje se službe župnika Župe Pomoćnice kršćana, Split-Kman.

 

Split, iz Ureda Nadbiskupa, 1. srpnja 2024. godine

izvor- https://smn.hr/