Predsjednik komisije europskih biskupa podržao sustav covid potvrda za pristup svetim misama na cijelom kontinentu

Predsjednik Komisije biskupskih konferencija Europske zajednice (COMECE) dao je punu potporu sustavu COVID potvrda za pristup svetim misama na cijelom kontinentu, osuđujući otpor takvim mjerama kao uzrok „povrijeđenosti i dezorijentiranosti.”

Prema članak objavljenom u The Tablet-u, luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich, SJ, kojeg je papa Franjo imenovao kardinalom 2019., pozvao je na strožiju provedbu obveze pružanja dokaza o  cijepljenju protiv COVID-19, prije nego što se dopusti prisustvovanje vjerskim skupovima, uključujući svetu misu, za katolike diljem Europe.

Na temelju toga da se, uglavnom benigna varijanta, omikrona širi kontinentom, Hollerich je pozvao kršćane da prihvate cijepivo, okaljano abortusom, kako bi pomogli “spasiti živote”, navodeći da bi “ova zelena potvrda trebala pootaknuti vjernike da se vrate na misu”. Unatoč Hollerichovoj tvrdnji, američki centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), objavili su prošlog mjeseca podatke koji pokazuju da je velika većina (oko 79 posto) infekcija omikronom bila kod “potpuno cijepljenih” osoba.

Prelat je sugerirao kako  bi se, s obzirom  da su se katolici u njegovom rodnom Luksemburgu “uvjereno pridržavali” zakona koji je na snazi ​​“da samo cijepljenima dopušta sudjelovanje u liturgijama, osim u slučaju slavlja s manje od 20 vjernika”, ovo ograničenje sada moglo proširiti na sve katoličke crkve (u Europi).

“Neki svećenici su se usprotivili, a to ne pomaže u potrazi za rješenjem”, požalio se Hollerich, dodajući kako su svećenici koji odbijaju provoditi takve prisilne mjere u svojim župnim zajednicama- uzrok “povrijeđenosti i dezorijentacije”.

63-godišnji kardinal postavljen je za generalnog relatora Sinode o sinodalnosti 2021.-2023., čija je tema “Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje”, koja se održava nakon kontroverznog “Sinodalnog Puta” katoličkih biskupa u Njemačkoj.

Isusovački kardinal je izrazio “veliko poštovanje” prema njemačkom primjeru Sinodalnog puta, navodeći svoju otvorenost ređenju žena i otvaranje svetog reda za oženjene muškarce.

Hollerichovu želju da pristup sakramentima bude ograničen za samo cijepljene vjernike, ponovio je liberalni kardinal Christoph Schönborn, koji je, prema The Tablet, podržao obvezno cijepljenje kao dio “odgovornosti za opće dobro”.

Izvor

Tko zapravo poriče valjanost nove mise?

Generacije loših kateheta ostavile su milijune katolika laika s nejasnom predodžbom o tome što je euharistija, što misa predstavlja. Ipak ostaje činjenica da većina katolika odbacuje– ili je možda, točnije, ravnodušna prema–  vjeri.

U novom dokumentu koji povećava ograničenja za tradicionalnu latinsku misu, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata optužuje mnoge tradicionalne katolike da ne priznaju valjanost liturgije Novus Ordo. Stoga, kažu nam, pridržavanje tradicionalne liturgije predstavlja ozbiljnu prijetnju jedinstvu Crkve.

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata ne nudi nikakve dokaze koji podržavaju ovu optužnicu protiv tradicionalnih katolika – baš kao što u Motu propriju Traditionis Custodes, papa Franjo nije ponudio nikakve dokaze da je anketa provedena među biskupima na svjetskoj razini otkrila raširenu zabrinutost zbog nepriznavanja Novus Ordo koji je navodno prouzročio pokret tradicionalnih katolika. Kontakti iz Vatikana izvještavaju da zapravo, u svojim odgovorima na anketu (ako su se uopće potrudili odgovoriti), većina biskupa nije izvijestila da imaju poteškoće s tradicionalnim katolicima. A katolici upoznati s tradicionalnim pokretom rijetko, ako ikada, susreću zelote koji poriču valjanost postkoncilske liturgije. Ali čak i da je pritužba Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata točna, odgovor Vatikana bio bi disproporcionalan. Da objasnim zašto sam ovo rekao.

Katolici koji redovito pohađaju tradicionalnu liturgiju čine samo oko jedan posto ukupne svjetske katoličke populacije. Ako jedan posto tih tradicionalnih katolika odbacuje Novus Ordo (a mislim da bi takva procjena bila pretjerano visoka), onda je problem ograničen na jedva vidljivu manjinu.

Zapravo, među katolicima koji redovito pohađaju misu u župama, velika većina odbacuje valjanost liturgije Novus Ordo!

Anketa za anketom pokazuje da više od sedamdeset posto katolika ne vjeruje da Isus Krist postaje istinski prisutan – Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo – u misnom slavlju, što bi zapravo označavalo da misa nije valjana. Stoga većina vjernika u katoličkoj župi smatra da je misa nevažeća.

Sada bi vrlo mali broj onih „prosječnih” katolika rekao kako je prema tome misa nevažeća, jer ne bi prepoznao snagu silogizma iz gornjeg odlomka. Generacije loših kateheta ostavile su milijune katolika laika s nejasnom predodžbom o tome što je euharistija, što misa predstavlja. Ipak ostaje činjenica da većina katolika odbacuje– ili je možda, točnije, ravnodušna prema–  vjeri. Ako su ravnodušni, to je razlog više zašto se mogu udaljiti od Crkve. Ako odbacuju katoličko učenje, onda potkopavaju jedinstvo vjernika.

Srećom, većina „prosječnih“ katolika griješi, kao i svi tradicionalni katolici koji poriču valjanost postkoncilske liturgije. Novus Ordo je valjan; Euharistija koja predstavlja stvarnu prisutnost Isusa Krista. Ali radi jedinstva unutar Crkve– da ne spominjemo jasnoću doktrine– činjenica da više od sedamdeset posto vjernika učinkovito poriče crkveno učenje o Euharistiji, „izvor i vrhunac kršćanskog života”, zasigurno predstavlja hitniju zabrinutost od tvrdnje da 0,01 posto tradicionalnih katolika poriče valjanost nove liturgije.

Nova vatikanska ograničenja zahtijevaju od biskupa da osiguraju da sve preostale zajednice tradicionalnih katolika prihvate valjanost Drugog vatikanskog koncila i postkoncilskih reformi. Dosljednost sugerira da se isti standardi trebaju primjenjivati na svaku katoličku župu. Biskupe treba poticati da se pobrinu da njihovi pastiri ispravno poučavaju ljude o stvarnosti euharistijske pretvorbe.

Činjenica da Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata vidi stvari drugačije, i želi prvo razbiti otpor tradicionalnih katolika, sugerira da je ovdje u pitanju nešto drugo osim jednostavne želje za jedinstvom Crkve.

Izvor

Papina poruka za Svjetski dan bolesnika: Blizina i milosrđe onima koji pate

Papa Franjo u razgovaru s ženom u bolnici Gemelli Papa Franjo u razgovaru s ženom u bolnici Gemelli  
Objavljena je poruka pape Franje za 30. svjetski dan bolesnika koji se obilježava 11. veljače pod geslom „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6, 36).

Sveti Ivan Pavao II. ustanovio je Svjetski dan bolesnika prije 30 godina kako bi potaknuo Božji narod, katoličke zdravstvene ustanove i civilno društvo na sve veću pozornost prema bolesnicima i onima koji o njima brinu. Prisjetivši se nastanka toga dana u poruci, Papa je izrazio zahvalnost Gospodinu za napredak koji je postignut tijekom godina. Učinjeni su mnogi pomaci, ali još je dug put kako bi se osiguralo da svi bolesnici, kao i oni koji žive u mjestima i situacijama velikog siromaštva i marginalizacije, dobe potrebnu zdravstvenu skrb, kao i pastoral koji im može pomoći da bolest dožive u jedinstvu s raspetim i uskrslim Kristom, piše Papa u poruci koja je potpisana na blagdan Gospe Loretske 10. prosinca, a objavljena 4. siječnja. Neka nam 30. svjetski dan bolesnika, čija se završna proslava zbog pandemije neće održati kako je planirano u Arequipi u Peruu, već u Bazilici svetog Petra u Vatikanu – pomogne rasti u bliskosti i služenju bolesnima i njihove obitelji, napominje.

Milosrdna Božja narav

Osvrnuvši se na odabrano geslo, Papa napominje kako milosrđe shvaćeno ne kao povremeni sentimentalni osjećaj, već kao uvijek prisutna i djelatna sila, izražava samu Božju narav, kombinira snagu i nježnost.

Najveće svjedočanstvo Očeve milosrdne ljubavi prema bolesnima je njegov jedinorođeni Sin, stoji u poruci. Kada ljudi dožive slabost i patnju u vlastitome tijelu kao posljedicu bolesti, njihova srca postaju teška, strah se širi, neizvjesnosti se množe, a pitanja o značenju onoga što se događa u njihovim životima postaju sve žurnija, navodi Sveti Otac, prisjećajući se napose svih onih u vremenu pandemije koji su proživjeli posljednje dane zemaljskog života u samoći, uz pomoć velikodušnih zdravstvenih djelatnika, ali ipak daleko od svojih najmilijih. To nam pomaže vidjeti koliko je važna prisutnost svjedoka Božjeg milosrđa, koji po uzoru na Isusa, samo milosrđe Očevo, izlijevaju melem utjehe i vino nade na rane bolesnika.

Dotaknuti Krista patnika

Isusov poziv da budemo milosrdni poput Oca ima posebno značenje u odnosu na zdravstvene djelatnike, nastavlja Papa. Obraćajući im se izravno, Sveti Otac ističe kako njihova služba nadilazi granice profesije i postaje poslanje. Vaše ruke, koje dotiču tijelo Krista patnika, mogu biti znak milosrdnih ruku Očevih. Imajte na umu veliko dostojanstvo svoje profesije, kao i odgovornosti koju ona nosi, poručuje.

Nadalje, Papa u poruci izražava zahvalnost za znanstveni napredak na području medicine, napose u novije vrijeme. Međutim ono nas ne smije natjerati da zaboravimo jedinstvenost svakog pacijenta, njegovo ili njezino dostojanstvo i slabosti, napominje Papa. Pacijenti su uvijek važniji od bolesti, stoga niti jedan terapijski pristup ne može se odvojiti od slušanja pacijenta, njegove povijesti, tjeskoba i strahova. Čak i kada nije moguće izliječiti, uvijek se može pružiti skrb. Uvijek je moguće utješiti, uvijek je moguće izraziti blizinu usredotočena više na osobu nego za njezinu patologiju, poručuje Sveti Otac uz izraz nade da će se u sklopu obuke zdravstvenih radnike omogući i prilika za razvoj sposobnost slušanja i odnosa s drugima.

Centri za skrb – “kuće milosrđa“

Svjetski dan bolesnika prilika je i da se usmjerimo na centre za skrb, piše Papa, navodeći kako kroz povijest su kršćanske zajednice otvarale “domove milosrdnog Samarijanca“ napose za one koji nisu imali pristup prikladnoj zdravstvenoj skrbi zbog siromaštva, društvenog isključenja ili teškoća vezanih za liječenje određenih patologija. U takvim situacijama cijenu najčešće plaćaju djeca, starci i oni najslabiji. Milosrdni poput Oca, nebrojeni misionari spojili su propovijedanje evanđelja s izgradnjom bolnica, ambulanata i domova za skrb. To su dragocjena sredstva kojima je kršćansko milosrđe poprimilo vidljiv oblik, nastavlja Papa, a Kristova ljubav, koju su svjedočili njegovi učenici, postala je vjerodostojnija.

Ipak, pred nama je još dug put; u nekim zemljama pristup prikladnoj skrbi ostaje luksuz. Vidimo to, primjerice, u nedostatku dostupnih cjepiva protiv COVID-19 u siromašnim zemljama; ali još više u nedostatku liječenja bolesti koje zahtijevaju mnogo jednostavnije lijekove. U tom kontekstu, Papa u poruci ponovno afirmira značaj katoličkih zdravstvenih institucija kao vrijedno blago koje treba zaštiti i očuvati. Prisutnost tih ustanova pokazalo je blizinu Crkve bolesnima i siromašnima te u onim situacijama koje su drugi zanemarili. Čak u razvijenim zemljama, njihova je prisutnost danas blagoslov, piše Papa, jer osim brige o tijelu uz svu potrebnu stručnost, uvijek mogu ponuditi i dar milosrđa koji je usmjeren na same bolesne i njihove obitelji. U vremenu u kojem je raširena kultura odbacivanja i život nije uvijek priznat kao vrijedan prihvaćanja i življenja, ove strukture poput “kuća milosrđa“ mogu biti primjer u zaštiti i brizi za svaki život, čak i najkrhkijeg, od početka do prirodnog svršetka.

Pastoralno milosrđe – prisutnost i blizina

Govoreći o pastoralnoj brizi, čija se nezamjenjiva službe sve više prepoznaje, Papa u poruci ističe kako ako je najgora diskriminacija koju trpe siromasi – uključujući i bolesnici koji su slabog zdravlja – nedostatak duhovne brige, ne smije se propustiti ponuditi im Božju blizinu, njegov blagoslov i njegovu riječ, kao i slavljenje sakramenata i priliku za put rasta i sazrijevanja u vjeri. Sveti Otac je na kraju poruke podsjetio kako pastoralna skrb i blizina bolesnicima nije samo zadaća nekih posebno određenih ministranata, posjet bolesnicima poziv je koji Krist upućuje svim svojim učenicima.

(Vatican news – ps)

Priprema za dvanaest dana Božića

Prije stotinjak godina, inače veseljak, G.K. Chesterton je žalio zbog dvije stvari koje su i danas problem. Prvo, što kao pisac mora pisati o Božiću mnogo prije Božića kako bi njegov tekst bio objavljen za Božić. Drugo, čini se da ostatak svijeta slavi Božić mnogo prije Božića, a onda kada Božić dođe, svi prestaju slaviti. Trebalo bi biti upravo suprotno.

Iako volimo Božić zbog tradicije koju taj blagdan predstavlja, zaboravili smo jednu od najvažnijih tradicija. Nekoliko stoljeća ranije, ljudi su čekali Božić da bi proslavili Božić. A onda su ga slavili dvanaest dana. Uoči blagdana prisutan je bio post, a zatim je bilo mnogo dana gozbe. No, posljednjih godina, unatoč službenim pokušajima da se promjeni proslava Božića, proslava traje više od mjesec dana prije samog blagdana, a zatim nestane na taj dan i svi dokazi o Božiću se brišu.

Chesterton kaže sljedeće: „Moderni čovjek ima nejasan osjećaj kojim smatra da dolazak na gozbu, znači dolazak do cilja. Prema modernim trgovačkim običajima, pripreme za to su jako duge, a praksa se čini vrlo kratkom. To je, naravno, u oštroj suprotnosti sa starijim tradicijskim običajima, u vrijeme kada je to bila sveta svetkovina za jednostavnije ljude. Tada je priprava poprimila oblik strožeg vremena došašća i posta na Badnjak. Ali kada je čovjek trebao proslaviti blagdan Božića, to je trajalo još dugo nakon blagdana Božića. To je neprekidan praznik veselja koji je trajao najmanje dvanaest dana”. Završavao je, ističe autor, kulminacijom koju je slavno obilježio pisac za kojega je većina nas čula, a to je William Shakespeare. Napisao je dramu pod nazivom Dvanaesta noć. I dok je većina nas čula za predstavu, većina je zaboravila značenje dvanaeste noći. Dvanaesti dan Božića. Posljednji od desetak dana velikog slavlja, koji počinje Kristovim rođenjem i završava posjetom mudraca.

Chesterton smatra da je dvanaesta noć mnogo važnija od Nove godine. „Dok se progresivci već raduju proslavi Nove godine, kršćani bi se još uvijek trebali osvrnuti na Božić. Velika je razlika između gledanja unatrag s entuzijazmom prema nečemu i gledanja naprijed s ozbiljnošću. Ljudi hvale budućnost jer je isprazna i bezoblična; boje se prošlosti jer je puna stvarnih i živih sjećanja”.

Suvremeni svijet sa svojom opsesijom da bude moderan, to jest suvremen, uvijek je u ratu s tradicijom ili s onim što smatra „zastarjelim”. Ključni slogan toga svijeta je „promjena“, ali jedina promjena, kaže Chesterton, je na „pjenastoj i neozbiljnoj površini društva“. Ispod toga su isti problemi, iste borbe i iste ideje s kojima su se svi ljudi morali suočiti, čak i ako ih pokušavaju izbjeći i suočiti se s njima. Ali čak i u našem složenom svijetu postoje jednostavne stvari koje nas podsjećaju na trajne stvari. Jedna od stvari koja nas podsjeća je „razboritost seljaka u obične dane i proslava seljaka u vremenu blagdana”. Pastiri su uvijek shvaćali stvari prije mudraca.

Svaki ritual, tj. obred ukazuje na nešto izvan sebe. Naše božićne figurice u jaslicama dočaravaju stvarne ljude i povijesni događaj. Naši jednostavni simboli upućuju na konačnu stvarnost. Naša „ritualna veselja“ su pokušaj da izrazimo nedokučivu radost koju bi čak i kor anđela jedva mogao izraziti. Nama se rodio Spasitelj. Nikad nije bilo bolje vijesti i nikad nije bilo boljeg razloga za slavlje.

Dale Ahlquist

POKOJ VJEČNI DARUJ MU, GOSPODINE! Nigerijski svećenik ubijen na Badnjak

Nepoznati napadač upucao ga je dok se vraćao sa svete mise ponoćke…

Rašeljka Zemunović

Otac Luke Mewhenu Adeleke, svećenik biskupije Abeokuta u Nijeriji, ubijen je prošloga petka dok se vraćao kući nakon svete mise ponoćke. Nepoznati napadač svećenika je upucao dok je bio u automobilu. Ubojstvo se dogodilo na području Obafemi Owode koje se nalazi 80-tak kilometara od središta biskupije u gradu Abeokuti. Inače, Abeokuta je glavni grad nigerijske savezne države Ogun koji se nalazi u jugozapadnoj Nigeriji.

CNA piše kako je svećenik bio u kasnim tridesetim godinama života, a za svećenika je zaređen 2017. godine. Danas će biti pokopan, a nakon sprovoda slijedi misa zadušnica koja će biti služena u katedrali svetih Petra i Pavla u Abeokuti.

Broj ubojstava i otmica kršćana u Nigeriji posljednjih se godina znatno povećao. Takva situacija potaknula je čelnike da izraze ozbiljnu zabrinutost za sigurnost svojih članova te pozovu Vladu prioritetno omogući sigurnost svojim građanima.

Večernja molitva za obitelj u Hvaru

HVAR (IKA)

Pred posebnim jaslicama koje su postavljene u crkvi Sv. Ivana Krstitelja i sv. Antuna Opata (samostanska crkva sestara benediktinki) u župi Hvar od blagdana Sv. Obitelji do blagdana sv. Antuna Opata svake večeri u 19.30 sati okupljaju se župljani na zajedničkoj molitvi za obitelji u Hvaru, za sve mlade koji se spremaju za brak i da se otok obnovi novim životom.

Zanimljivost je ovogodišnjeg neobičnog postava jaslica u toj crkvi to što je Sveta Obitelj postavljena nad prikazom otoka Hvara i okružena fotografijama 131 djeteta predškolskog uzrasta iz župe. Prema ideji župnika izradila ih je grupa mladih župljana, a jaslice su privukle veliku pozornost Hvarana.

Ovako je župnik don Toni Plenković u pismu božićne čestitke župljanima protumačio ovaj neuobičajeni postav jaslica:

„Jedna od najdojmljivijih slika ranog kršćanstva dogodila se u Rimu, neposredno prije mučeništva sv. Lovre. Lovro je bio đakon, u rimskoj Crkvi zadužen za brigu za siromašne. Vodio je, kako to danas kažemo, Caritas – od crkvenog imetka dijelio je pomoć potrebitima. A bjesnio je tada žestoki progon Crkve. Mučen je i ubijen papa Siksto, uhvatili su i njegovog dobrog i svetog suradnika Lovru. I zatraži prefekt rimskoga cara da mu Lovro preda sve crkveno blago. I skupi Lovro ljude, rimsku sirotinju kojima je pomagao i vodio brigu o njima, dođe s njima pred prefekta i pokaže: ‘Evo blaga Crkve…’

Nije ovo samo romantična gesta… Ovo je slika koja Crkvi u svakom vremenu pokazuje što je njezina bit, koje je njezino jedino blago i temeljno poslanje. ‘Evo blaga Crkve!’ To nisu veličanstveno ukrašeni hramovi u kojima se slave bogoslužja, to nije ni prekrasna kulturna, glazbena, običajna baština koju otočki vjernik tako ponosno i ljubomorno čuva. Blago Crkve, jedino blago Crkve, jesu ljudi. I dobri i zločesti, i situirani i jadni, i cijenjeni i prezreni, i obični i neobični. Radi svih nas, radi svakog čovjeka Krist se utjelovio i ušao u ovaj svijet i prema svakom od nas on iz jaslica pruža ruku i govori: ‘Ti si moje jedino blago’.

Mogu reći da nas je ova veličanstvena slika iz života sv. Lovre inspirirala za ovakav ovogodišnji postav jaslica. Oko Boga koji nam prilazi kao Dijete postavili smo najsjajnije od svega blaga – našu djecu.

Promatrajući život našega grada i vrijednosti koje se uzdižu na pijedestal i one koje se otvoreno ili prešutno guraju u stranu ili se gazi po njima, ovakvim postavom jaslica željeli smo podcrtati koje je naše jedino blago. Možemo mi čitav ovaj otok zlatom popločati od Sućurja do Hvara, možemo u ljetnim mjesecima zaraditi ne za jednu nego za četiri zime, možemo još stoput biti proglašeni perjanicom turizma i biserom Mediterana, ali bez života, bez zdravih obitelji, bez djece, nema ni ovaj naš grad ni otok budućnosti – uzalud nam sve. Zato je u ovom prikazu jaslica Sveta Obitelj okružena hvarskom djecom, jedinim blagom obitelji, mjesta i Crkve na našem otoku. Uspjeli smo prikupiti 131 fotografiju djece iz Hvara uzrasta do 7 godina. Hvala svim roditeljima na suradnji i ispričavamo se onima koje smo nenamjerno propustili pitati/zamoliti da se uključe.

Kad stanete pred ove jaslice i zagledate se u 131 predivno lice sjetite se da je temeljno na što nas Bog-Dijete u Božiću poziva: da postanemo kao djeca. Pogledajte ih – njihov je osmijeh iskren i čist, vedrina s njihova lica zarazno se prenosi i na tebe kad ih pogledaš… Dijete u svakom čovjeku vidi najprije prijatelja, ono ne zna za zlo, za pokvarenosti i gadosti koje mi stariji znamo napraviti jedni drugima. Djeca su iskrena, spontana, uvijek spremna za igru, slavlje, radost… Nama starijima, iscrpljenima od neprestanih natjecanja i utrke za ‘blagom’, izmoždenima od igrica i igara koje znaju biti vrlo opasne i isisavaju životnu radost i optimizam, nama koji se nekad svojski trudimo da ubrzamo starenje djece ne bi li što prije postali kao mi, nama čiji su osmijesi često proračunati i suze lažne, neka pogled u ove jaslice i Krista okruženog djecom potakne želju da učinimo kao Bog – da postanemo kao djeca. Jedino tako se događa Božić, jedino tako ovaj svijet postaje ljepši, jedino tako će u njemu biti više vedrine i radosti – a upravo to je veliko poslanje koje Božić povjerava nama, kršćanima.

Nad prikazom našeg otoka stoji Betlehemsko Dijete s Marijom i Josipom. Oni su tu – u središtu svega. Oni bdiju nad ovim otokom i štite njegovo jedino blago – nas ljude. Sveta Obitelj postavljena je nad otokom kao orijentir. Kao putokaz. Kao svjetionik. Dezorijentirani čovjek sve je oko sebe poremetio. Proglasio je jedinim blagom ono što je samo pomoćno sredstvo, sve je ispremiješao, pohlepno grabeći iznakazio ljepotu otoka, zatrovao sve odnose. Najgore od svega, sam dezorijentiran, ne zna ni djeci pokazati prema čemu se u životu treba orijentirati. Udaljio je djecu od Boga. Oteo im je Boga. Kao da se naš dezorijentirani čovjek svim silama trudi uputiti djecu lakšim putem, širokom i lakom stazom na kojoj nema ‘tog dosadnog Boga’, iako se na toj stazi srca lome, obitelji uništavaju i duša prazni… Dezorijentirani čovjek mahnito i grozničavo juri kako bi prigrabio sve one stvari za koje današnja kultura tvrdi da predstavljaju uspjeh i sreću – da su one ‘blago’. Čak i to – da su one ‘bog’. Preplavljen je naš svijet tim božanstvima, i trčimo od jednog do drugog očekujući da ćemo pronaći mir, sreću. No, ne uspijeva nam to baš, zar ne? Samo nam se sve više čini da nam nikad nije dosta i da još, još i još treba trčati. Zato smo u centar otoka i čitavog prikaza jaslica, točno između 131 djeteta stavili Orijentir – Betlehemsko dijete, kao poticaj da ponovno naučimo pokazivati djeci put prema njemu. Jedino tako ćemo im dati pravo bogatstvo – jedino blago. Jedinu sigurnu budućnost.

Utemeljitelj apsurdnog teatra, rumunjski pisac Eugen Ionesco bio je jednom upitan, postoji li uopće neka nada za njega, koji je u svojim kazališnim komadima opisivao apsurdnost? Ionesco je na veliko čuđenje novinara odgovorio: ‘Da, imam nadu, a to je lice Isusa Krista’.

Kad bi me netko upitao vidim li, odnosno kako vidim, budućnost i nadu za ovaj predivni otok kojega smo stavili u jaslice da nad njim bdije Betlehemsko Dijete, mogao bih odgovoriti samo ovo: vidim nadu i budućnost ovog otoka na iskrenim licima djece sve dok između njih stoji kao Orijentir i izvor prave životne radosti – Krist Gospodin!

Neka sve vas, vaše obitelji, naš grad i čitav svijet ovog Božića On blagoslovi svojim mirom i ispuni vam srca nadom!

P.S. Tri kralja ove godine ispred oltara dijele sudbinu tipičnih otočana: na punti rive čekaju katamaran;)“.

Istraživanje je pokazalo da su svećenici danas konzervativniji i pravovjerniji

Krajem 1993. i početkom 1994., Los Angeles Times je proveo anketu među katoličkim svećenicima i otkrio da je veća vjerojatnost da će mlađi svećenici biti pravovjerni i politički konzervativni u usporedbi sa starijim svećenicima koji su stupili u svećenstvo 1960-ih.

Novo istraživanje među svećenicima, koje je proveo Austin Institut za proučavanje obitelji i kulture, postavilo je dosta istih pitanja koja je svojednobno postavio i The Times. Austin Institute objavio je rezultate istraživanja ovog tjedna: kao i 1994. godine, mlađi svećenici su skloniji biti konzervativniji, i politički, moralno i teološki.

Među ostalim nalazima istraživanja Instituta Austin, starenje svećenstva se usporilo, a možda i zaustavilo, iako je prosječna dob katoličkih svećenika danas oko 60 godina. To je puno starije nego 1970., kada je bilo 35 godina, ali ne i starije od 2002. godine.

Današnji svećenici u prosjeku su manje naklonjeni đakonicama, još manje ređenju žena za svećenike te manje naklonjeni oženjenim svećenicima u usporedbi s istraživanjem LA Timesa iz 2002. godine. Oni se više slažu s uvjerenjem da je jedini put do spasenja kroz vjeru u Isusa Krista. A kada su upitani o politici, svećenici u nedavnim uzorcima znatno su se češće opisivali kao konzervativni u usporedbi s 2002.

Sveukupno, nešto više od polovice (53,4%) svećenika u SAD-u “snažno odobrava” način na koji papa Franjo obavlja svoje dužnosti, a još 22,8% “donekle odobrava”. Postoji značajna korelacija između političkih stavova svećenika i njihovog odobravanja pape Franje. Među svećenicima koji svoju politiku opisuju kao “vrlo konzervativnu”, na primjer, 68,9% ne odobrava papu Franju, bilo “donekle” ili “snažno”.

“Na drugoj strani spektra, niti jedan svećenik u skupu podataka koji sebe opisuje kao liberalnog u politici (bilo ‘donekle’ ili ‘vrlo’) ne odobrava posao koji obavlja papa Franjo (bilo ‘donekle’ ili ‘ snažno’),” istaknuli su istraživači.

“Također je očigledno kako je pesimizam uobičajen bez obzira na političke ideale”, navodi se u istraživanju. “Nešto više od polovice svećenika kaže da stvari u Katoličkoj Crkvi u Americi ‘nisu tako dobre’, a to vrijedi za cijeli raspon političkog spektra, od ‘vrlo liberalnog’ do ‘vrlo konzervativnog’. Da Katoličkoj Crkvi ne ide dobro, nešto je oko čega se liberalni i konzervativni svećenici mogu složiti čak i ako su njihovi razlozi za to različiti.”

Tri pitanja koja mogu doprinijeti ovom pesimizmu, sugerirali su istraživači: jedno, kontakt s katoličkim laicima koji sve manje slijede crkvena učenja, drugo; pojačan osjećaj da je američko društvo postalo “postkršćansko” u kulturnom i duhovnom smislu i, treće; negativne društvene posljedice usmjerene prema svećenicima nakon skandala seksualnog zlostavljanja.”

Izvor

Božićna poruka splitsko-makarskih nadbiskupa – 2021.

 

  1. Draga braćo i sestre!

Često se naš život uspoređuje s putovanjem. Bilo da je riječ o dužem ili kraćem, ugodnom ili manje ugodnom putovanju, neizbježno je pitanje cilja, odredišta: kamo? Iako možda netko ima i dovoljno sredstava za kupiti kartu pa i tehničkih mogućnosti za krenuti na (dugo) putovanje, još uvijek nedostaje ono – kamo? Generacija smo dostatnih sredstava, ali siromaštva smisla i cilja. Nudi nam se mnoštvo ponuda, agencija, raskrižja, obećanja koja ne vode računa o logičnom i konačnom pitanju: kamo. Nikakvo čudo da se mogu vidjeti mladi na prometnim čvorištima s natpisom na kartonu u ruci: Anywhere – bilo kuda.

 

  1. Braćo i sestre, uza sve to, ipak ima trenutaka u našem životu kada naša karta prepoznaje svoje usmjerenje, kada intuitivno osjećamo i znamo – kamo. Jedan takav snažan događaj koji nam osvjetljava, ne samo izoliranu etapu puta, već svojim bljeskom osvjetljava čitav životni hod, jest radost Božića. Iako smo izgubljeni, udaljeni od sebe i od drugih i ne znamo kuda, a još manje kamo, Božić nas odbjegle sustiže i izgubljene nalazi. Poput GPS navigacije vraća nas doma, nama samima i našima. Poznata je ona talijanska izreka, životno jasna i iskustveno prepoznatljiva u svim sredinama: „Il Natale con i tuoi, la Pasqua con chi vuoi“ – „Božić sa svojima, a Uskrs s bilo kime“.

 

  1. Bogatstvo božićne radosti doživljavamo na osobit način sa svojima doma u obitelji. Obitelj je Božje odredište: kamo. Utjelovljeni Sin Božji, iz ljubavi prema nama s Neba siđe. K nama dođe! Čovjekom posta u obitelji majke Marije i Josipa. Svojim rođenjem prihvatio je i posvetio ljudski život i život obitelji, koji je temelj svakog zajedništva društva i svijeta. Kako reče sveti Ivan: „…k svojima dođe…“ (Iv 1, 11). Ulazeći u naše obiteljske odnose vječni Božji Logos postao je dijete, sin i brat. Betlehemsko Dijete uprisutnjuje Boga među nama i čini ga prepoznatljivim u članovima obitelji, bližnjima i u svim ljudima. U skrovitosti, iskrenosti i jednostavnosti obitelji postajemo svjesniji svoga imena, osobnosti, darovanosti, neponovljivosti, pripadnosti, svoga identiteta u zaštiti i sigurnosti doma.

 

  1. 4. Utjelovljena Riječ Božja ulazi i prihvaća našu povijest i naše odnose. Umjesto da nasljedujemo i uskladimo svoju povijest, život i odnose s Božićem, ponekad se zaustavljamo na izvanjskim okolnostima špilje, jaslica, slame, ovaca… Imitiramo scenografiju betlehemske pozornice, umjesto da nasljedujemo Osobu – duh Božića. Dopustimo, braćo i sestre, betlehemskom Djetetu da uđe u naš život, da oskudne i uske prostore srca i doma proširi i obogati  svojom toplinom i radošću Božića, radošću što imamo jedni druge. Prostor našega stana može biti skučen, malen, sredstva mogu biti oskudna, a uza sve to s betlehemskim Djetetom obiteljsko ozračje i odnosi mogu postati prostrani, široki, radosni, životvorni… Svjedoči to Isusovo rođenje u betlehemskoj špilji. U našim gradovima i mjestima ima prostranih domova, kuća i okućnica. Sve to može postati vrlo usko i hladno za život ako nedostaje obiteljskog ozračja: prihvaćanja, povjerenja, iskrenosti, razgovora, slušanja, razumijevanja, ohrabrenja, praštanja, pomirenja, ljubavi…

 

  1. Očita je razlika između imati prostranu kuću, materijalna sredstva i biti obitelj; imati velike jaslice i biti čovjek. Sve moguće varijante našega imati – ne mogu nadomjesti niti zamijeniti najvažnije: biti obitelj. Siromaštvo, periferija i hladnoća betlehemske noći nisu mogle udaljiti Božju ljubav od nas – njegovih udaljenih stvorenja. Na svom putu k svojima, u svoj i naš Betlehem, Božić želi prihvatiti našu povijest i dijeliti s nama životne uvjete. Dopustimo betlehemskom Djetetu da svojom novošću unese život u naša srca, preporodi čovjeka, osnaži obitelj i unaprijedi društvene odnose. U radosti Božića, koji dođe k svojima, nitko više ne bi trebao biti stranac u društvu niti izgubljen u vremenu i prostoru – s kartonom u ruci na kojem piše: Bilo kuda.
  2. Utjelovljena Riječ Božja je karta, kompas, vodič našega putovanja, naš Put kudai naš Cilj kamo. Svojim riječima, a još više svojim životom, svjedoči nam: „Ja sam Put, Istina i Život, nitko ne dolazi k cilju – Ocu, osim po meni… Kamo ja odlazim znate put.“ (Usp. Iv 14, 6-7). Put života i istina konačnog kamo – u zajedništvu doma Oca nebeskoga – kao božićni dar primamo već ovdje u oazi zemaljskog života – u svojoj obitelji koja je slika i usmjerenje prema konačnom ostvarenju punine života i povijesti svijeta. Sin nam je darovan, Emanuel – Bog s nama, i  poziva nas da postanemo sudionici božanske – nadhumane dimenzije života. Ova dimenzija dar je božićne otajstvene ljubavi, a ne rezultat naših tehničkih mogućnosti.
  3. Dragi prijatelji! Radosni događaj Božića susret je i povezanost Božjeg kamotj. planeta Zemlje – spasenja čovjeka i ljudske obitelji te našeg konačnog kamo – ostvarenja dostojanstva sinova i kćeri u domu Oca nebeskoga. Bez događaja Božića naš „futur“ ostao bi prošlost bez adventske budućnosti. Koje li radosti u slavlju Božića, već ovdje na zemlji, moći u svojoj obitelji osjetiti i živjeti darovanu nam radost života te u malom Isusu prepoznati i prihvatiti sve ljude braćom i sestrama, članovima jedne velike Božje obitelji!
  4. Radosna vijest Spasiteljeva rođenja budi u noći i na noge diže betlehemske pastire, pokreće istinoljubive mudrace na put da sa svojim svjetiljkama traže i idu ususret betlehemskom Djetetu – izvoru svjetla. Pridružimo im se i mi ovoga Božića! Pođimo ususret betlehemskom Djetetu da bude među svojima u našim obiteljima, društvu i svijetu, da tražimo put sinodalnosti, hoda s njime i međusobno. Zamolimo ga da taj hod sinodalnostijoš jače zaživi u našoj Crkvi, u župnim i redovničkim zajednicama, u zajedništvu, sudjelovanju i poslanju. Neka nam betlehemsko Dijete pomogne graditi šire i životvornije putove dijaloga, spremnosti slušanja, uvažavanja, suradnje, pomirenja, oprosta, solidarnosti, socijalne osjetljivosti i općeg dobra. S Emanuelom – Bogom s nama – na tom putu lakše ćemo spoznati i dublje rasti u daru istine i života našega konačnog cilja – kamo,  ili  još osobnije: Kome idemo?
  5. Braćo i sestre, neka Emanuel – Bog s nama – prati svakoga od nas, naše obitelji, društvo i svijet na putovanju do konačnog cilja – Oca nebeskoga, do pobožanstvenjenja čovjeka, „do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4, 13), do kristolikosti nas, njegovih sinova i kćeri.

Svim ljudima dobre volje, svakoj obitelji, svakom bratu i sestri, želimo radost Božića i s betlehemskim Djetetom, mirom i zdravljem blagoslovljenu novu 2022. godinu.

Vaša braća,

Mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit

Mons. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup koadjutor