Trebaš se svidjeti samo Isusu

Trebaš se svidjeti samo Isusu Svatko se od nas katkada želi svidjeti drugima. Čovjek čini sve da se drugima dopadne i da poraste u njihovim očima.

Priča, odnosno istinit događaj kaže kako je neki svećenik po dolasku na župu u okolici Milana marljivo radio i bio na usluzi svim svojim župljanima. Odgovorno je spremao propovijedi, držao katehezu i predano radio s mladima. Pomno je pazio na svaki detalj, često je obilazio bolesne i pomagao siromašnima.

Činio je sve s namjerom da se drugima svidi. Nakon dvije godine boravka u toj župi, na jednoj je misi upitao župljane vole li oni njega, jesu li sretni i zadovoljni svime što on za njih čini? Župljani su jednoglasno odgovorili da su zadovoljni.

Stojeći sa strane, sve je to slušao jedan stariji svećenik. Nakon što je misa završila, prišao je mladom svećeniku i iskreno mu savjetovao: „Nije važno jesu li oni zadovoljni, puno je važnije je li Isus zadovoljan svime što ti činiš. Upitaj Isusa je li njemu dobro u tvome životu i kako se on osjeća u tvojem darivanju.“

Glavno je pitanje: je li Isus zadovoljan tvojim djelima? Je li Isus uistinu ponosan na tebe? Sve što činiš, trebaš činiti isključivo zbog Isusa.

Ova istinita priča može i tebi pomoći, jer nerijetko i ti druge pitaš jesu li oni zadovoljni tobom, no glavno je pitanje: je li Isus zadovoljan tvojim djelima? Je li Isus uistinu ponosan na tebe? Sve što činiš, trebaš činiti isključivo zbog Isusa. Njemu treba biti ugodno u tvome životu. On treba biti tvoja prva i posljednja Ljubav. Ako sve budeš činio poradi Isusa, onda i nije važno što ljudi misle o tebi, jer jedino je važno da tvoj Spasitelj bude zadovoljan tobom i tvojim djelima. Tek ćeš tada u konačnici ispuniti svoju životnu misiju.

fra Goran Azinović HKM

www.medjugorje-news.com

OSVRT JEDNOG FRATRA: Fra Mate Logara: Tko je najveći zločinac?

 

“Svako toliko iziđu top-liste najvećih zločinaca svih vremena. Rasni europski konji za trku su standardno Hitler i Staljin.

Ja se s tim nimalo ne slažem. Smatram da je najveći zločinac u povijesti pokoran građanin. Obični, mirni, prosječno plaćeni obiteljski čovjek iz susjedstva.
Što bi bio Hitler osim ogorčeni niži vojni časnik da nije bilo milijuna ljudi koji su stajali iza njega?
Što bi bio Staljin osim ludog pravoslavnog pusti-pratra da milijuni nisu pasivno promatrali što se oko njih događa?
Najveća je briga pokornog građanina bila da ne dođu po njega. To što se događalo njegovim susjedima, prijateljima, rodbini… možda je izazivalo neko vrstu boli. Možda su i plakali kad im odvedu nekoga bliskoga. Ali oni nisu ništa poduzimali. Oni se ne bave politikom, oni misle da vlast zna što radi i zašto to radi, njima je prirodno da DRŽAVA ima na sve pravo. Oni se ne pitaju odakle DRŽAVI to pravo. Važno da oni mogu nastaviti dalje svoj uobičajeni ritam života.
Imali su oni dobra objašnjenja da ništa ne poduzimaju. Zašto se oni bune? Zašto ne slušaju vlast? Svojim grintanjem sve nas ugrožavaju… Da nije njih svi bi mi bili sigurni… Kad smo u opasnosti, moramo se braniti, a ne raspravljati…
Sjećate li se onih što su lani govorili da treba pucati na one koji krše lockdown i izlaze iz kuće? Možda ste danas sa takvim kavu pili, a još je korona, puno gora nego lani. Je li ikoga stid što su svi šutili kad je država naplaćivala kazne ljudima što su otišli pognjojiti njivu ili otišli vani prošetati, trčati? Koliko je ljudi reagiralo dok je novinarski ološ proganjao one što su se usudili otići u crkvu? Čak je i biskup bio protiv svećenika. Naravno, imamo mi opravdanje. „Tada smo se bojali, tada nismo znali…“
Zanimljivo, isto govore svi mini-zločinci kad propadne stari sistem. I kad je pao komunizam i kad je pao nacizam oni su fino kazali da su se „bojali“ i oni „nisu znali“.
Koja je danas izlika?
Svatko tko se ne bi upitao je li normalno da mom susjedu daju otkaz zbog odluke koja se tiče samo njega, je li normalno da mu ne daju otići do trgovine, na benzinsku, u muzej, u vlak, svatko tko se ne pita zašto vlasnik restorana nema pravo odlučiti koga će primiti u svoj prostor… Tko ne postavlja ta pitanja, on ima ozbiljan problem sa svojim moralnim kompasom.
Cijepljen si? Bravo za tebe! Imaš se osnovano pravo nadati da nećeš imati teški oblik bolesti, nećeš na respirator, valjda nećeš umrijeti. Barem tako kažu.
Doduše, možda ćeš zaraziti onoga tko se nije cijepio pa on umre od tebe, ali to nije tvoj problem. Mogao se i on cijepiti, tko mu je smetao.
Mislim da je cijepljenje za mnoge najrazboritija moguća odluka. Ali: ODLUKA.
Vjerujem da su oni koji su se cjepivo uzeli iz uvjerenja učinili svoje. Napravili su ono što su mislili da je pametno, potrebno i odgovorno, možda argumentima potiču i druge da učine isto. I treba tako.
No ima i velika grupa ovih bukača kojima je stalo da svi MORAJU postupiti kao i oni. Možda zato što to nisu učinili iz uvjerenja da treba, nego iz kukavičluka i komotnosti, pa ne mogu očima vidjeti one koji nisu jednaki?
Osobno mislim da je moralni zločinac svatko tko drugome želi oduzeti pravo na odluke. Pa i na pogrešne odluke,” napisao je fra Mate Logara na Facebook profilu

 

“Što se više društvo udaljava od istine, više će mrziti one koji je govore.”

Kao primjer promocije čitavog spektra poremećaja vezano uz LGBTQ+ zajednice, američki predsjednik Joea Biden nominirao je homoseksualca Scotta Millera za američkog veleposlanika u Švicarskoj. Ovo se može činiti kao mala stvar u usporedbi sa imenovanjem homoseksualca poput Petea Buttigiega za ministra prometa, ili transrodne osobe, dr. Rachel Levine (zapravo, Richard, prije kirurške intervencije) kao ‘pomoćnice’ ministra zdravstva.

Nominacija Millera je, međutim, simptomatična zbog većih problema na tri posebna načina: prije svega, ustrajni pokušaji da se javno normalizira homoseksualno ponašanje; drugo, pokušaj da se pokaže lažna pravednost; i, treće, potreba za širenjem ove poremećene kulturu širem svijeta.

Zbog važnosti švicarskog financijskog sektora, moglo bi se pomisliti kako je imenovanje iz Bijele kuće rezultat Millerovih impresivnih referenci u financijskom svijetu. Ali, ne, počinje s njegovim isticanjem u homoseksualnom svijetu:

Scott Miller aktivist je za LGBTQ prava i filantrop. Kao član upravnog odbora Zaklade Gill, Miller usmjerava nacionalnu strategiju donacije zaklade za unaprjeđenje ravnopravnosti LGBTQ osoba, uključujući javne obrazovne kampanje za zabranu konverzijske terapije i okončanje diskriminacije protiv LGBTQ zajednice.

Kao što je Aristotel objasnio u Eticiljudsko biće nije sposobno izabrati nešto ako to ne predstavi sebi kao nešto “dobro”. I svi to činimo kad odaberemo zlo umjesto dobra: stvaramo zamjensku stvarnost u kojoj se čini da je zlo dobro. Obično se oporavljamo kad priznamo svoju krivnju, pokajemo se i priznamo da se radilo zlo. Tada se ponovno uspostavlja moralni poredak. Ali ako netko temelji svoj život na nemoralnom činu – recimo da želi biti profesionalni lopov, ili izabire sodomitski “brak” – tada mora izgraditi trajniju racionalizaciju koja može izdržati ponavljane pokušaje vaše savjesti da se umiješa dajući vam do znanja da radite nešto što je inherentno pogrešno. Drugim riječima, svoj poremećaj morate učiniti svojim identitetom. Kao što to danas čine homoseksualci.

Međutim, da bi ova racionalizacija uspjela, ne samo da morate uvjeriti sebe, već morate uvjeriti i sve oko sebe. Svi moraju sudjelovati u vašoj racionalizaciji jer, ako to ne učine, oni su potencijalni izvori prijekora i mogu uzrokovati da se ta krivnja obruši na vas. Dakle, ljudi koji se bave racionalizacijom svog moralnog lošeg ponašanja nisu u “potrazi za istinom”; naprotiv, oni se žestoko bore za zaštitu racionalizacije koja im omogućuje nastavak ponašanja. Zato kleveću svakoga tko im se protivi i koriste sve načine da ih ušutkaju.

George Orwell je jednom rekao: “Što se više društvo udaljava od istine, više će mrziti one koji je govore.” Svatko tko ima hrabrosti govoriti protiv racionalizacije homoseksualnog ponašanja postaje predmet prikrivanja i uznemiravanja. Lako ti mogu uništiti karijeru. Vidjeli smo i sudske postupke protiv hrabrih ljudi koji su odbili sudjelovati u njihovoj poremećenoj racionalizaciji, bilo to iz vjerskih ili moralnih razloga.

Ali, potpuna usklađenost s LGBTQ agendom nije dovoljna. Potreba za univerzalizacijom njihove poremećene racionalizacije zahtijeva njeno uključivanje u američku vanjsku politiku. I drugi narodi moraju biti podvrgnuti podložnosti kako bi racionalizacija bila nepobitna.

Annise Parker, predsjednica i izvršna direktorica LGBTQ+ organizacije Victory Institute, istaknula je važnost međunarodne uloge koju će Miller preuzeti na sebe u postizanju ovog cilja:

LGBTQ osobe koje imaju predstavnike Sjedinjenih Država u inozemstvu kao veleposlanici imaju ogromnu moć, a Scott Miller će osigurati da unapređenje ravnopravnosti uvijek bude dio diplomatskog plana. Veći dio njegove karijere bio je posvećen promicanju prava LGBTQ osoba i okončanju diskriminacije najugroženijih u Americi, a mi smo sretni što će uskoro imati globalnu platformu za poticanje ovih pitanja ljudskih prava.

Napoleon je jednom rekao: “Moram osvojiti da bih preživio.” Došao je na vlast državnim udarom i znao je da je njegova vlast nelegitimna – stoga je postojala potreba da se ona legitimira osvajanjem. Nije preživio. Isti poticaj pokreće LGBTQ pokret i on pati od iste uzaludnosti. On je nelegitiman i stoga mora osvajati kako bi preživio. Ali neće preživjeti. Majku prirodu ne možete dugo zavaravati. Pripremite se na njezin bijes.

Izvor

Što slijedi kad marksisti preuzmu obrazovanje

U naše današnje doba počinjemo primjećivati neprijateljski stav prema Crkvi i njezinom učenju, baš kao što je bilo i u Meksiku prije 1917. godine. Možemo li nešto učiniti?

U veljači 1917. godine, prije ukazanja Gospe u Fatimi, i prije nego što su Sovjeti zauzeli Rusiju, komunisti su osvojili Meksiko. U Meksiku je nastao prvi socijalistički ustav u povijesti svijeta. Meksička vlada je znala da bi izravni sukob s Crkvom bio uzaludan, pa su svoje napore usmjerili na jedno posebno područje, a to je javno školstvo.

U tome području je započeo pravi sukob. Do tada je Crkva bila ta koja je svojim župljanima pružala obrazovanje prema crkvenom nauku, ali sa dopuštenjem države. Sfera utjecaja Crkve je bila velika u životu prosječnog Meksikanca. Sve glavne događaje u životu neke osobe (krštenje, školovanje, prva sveta pričest, brak, sprovod itd.) vodila je Crkva.

Budući da je takav utjecaj bio prepreka socijalistima, nova meksička vlada pokušala je Crkvi oduzeti pravo na obrazovanje, a zatim popuniti prazninu njihovim komunističkim obrazovanjem. Tako je zasađeno protu klerikalno sjeme i bilo mu je potrebno vrijeme da nikne.

Marksisti su se odlučili na napad

Idealno „vrijeme“ došlo je 1924. godine kada je na vlast došao bivši zapovjednik meksičke revolucije: Plutarco Elias Calles (1877. – 1945.). Iste godine službeno su započeli diplomatski odnosi između Meksika i Sovjetskog Saveza. Nakon što je Calles preuzeo vlast, konačno je počeo provoditi socijalistički ustav: redovnici su protjerani iz zemlje, klerička odjeća je bila zabranjena, vlada je zaplijenila crkvenu imovinu, zajedno sa školama, bolnicama, samostanima i sirotištima. Ubrzo su marksisti počeli progoniti klerike i tjerati meksičke učitelje da podučavaju marksističku doktrine ili će izgubiti posao.

Meksikanci i svijet su sa žalošću gledali zloupotrebe koje je administracija Callesa počinila nad svojim građanima. Kako tako otvorena protu katolička vlada može vladati u Meksiku? Zemlji Gospe od Guadalupea? Nevjerojatno. Neprijatelji vjere mislili su da će progon Crkve ugasiti katoličanstvo, ali kao što znamo iz povijesti, moć smrti i nasilja ne može nadvladati Crkvu. Slavni ustanak nastao je od Božjih ljudi koji su spojili nježnu ljubav Indijanca prema Gospi od Guadalupe s borbenim duhom Santiaga.

Anacleto Gonzalez Flores, jedan od vođa Cristerosa, pozvao je Cristerose na početku rata: „Jako dobro znam da je ono što sada za nas počinje Kalvarija. Moramo biti spremni uzeti i nositi svoje križeve” (Navarrete, Por Dios y Por la Patria, str. 123). Do 1929. godine četrdeset tisuća ljudi služili su kao Cristerosi živeći, umirući i vjerujući u Kristov križ (Coulombe, Puritansko carstvo, str. 366). Nakon godina sukoba postignut je mir (po vrlo visokoj cijeni), a Crkvi je ponovno bilo dopušteno djelovanje, dok su vjernici ponovno dobili slobodan pristup sakramentima.

Protiv današnjeg marksizma

U naše današnje doba počinjemo primjećivati neprijateljski stav prema Crkvi i njezinom učenju, baš kao što je bilo i u Meksiku prije 1917. godine. Možemo li nešto učiniti? Ako možemo, kako ćemo onda to učiniti? Jasno je da je prvi korak molitva i život u stanju milosti. Nakon toga moramo razviti stav pobožnosti i kršćanskog bratstva. Katolici su tijekom La Cristiade shvatili da su, bez obzira na razlike, svi međusobno djelovali sa istinskom ljubavi.

Nasuprot uvriježenom mišljenju, iako su Cristerovi bili izuzetno hrabri, obično su izbjegavali sukobe s vladinim trupama (ako je bilo moguće). Nisu tražili krv nego mir. Molili su se i iskazivali milost prema svojim neprijateljima. Kada su pobijedili u bitci, znali su da je to zato što se Krist borio za njih, a ne zato što su imali arsenal na raspolaganju (kojeg ionako nisu imali dovoljno) ili zemlju na kojoj su mogli biti slobodni. Znali su da je prvi korak u potvrđivanju katolicizma to da jedni prema drugima budu braća po Kristu. Ista lekcija ostaje nama danas.

Ako ćemo morati nositi ovaj križ, onda se moramo osvrnuti na one koji su to uspješno učinili prije nas i učiti od njih jer bi ta vjernost moglo značiti da ćemo biti generacija koja u ovoj zemlji uspostavlja katoličanstvo tako da ima vječan utjecaj. Usredotočimo se na ono što ima neposredan utjecaj na naše društvo, a to je život u stanju milosti. Pogledajmo potencijalno teška vremena koja su pred nama kao priliku da živimo snažan i smisleni katolicizam.

Ako dođe vrijeme da posadimo isto sjeme kao i Cristerosi, onda sa pouzdanjem u Našu Blaženu Majku trebamo odgovoriti na poziv uz poklik: „Viva Cristo Rey y Nuestra Señora de Guadalupe!“ (Živio Krist Kralj i Naša Gospa od Guadalupea!).

Izvor

Marija će slomiti islam, ili će islam slomiti nas

Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama? (Pj 7, 9).

Više od tisuću godina (od 610. g. do 1700 g.), mačevi Muhamedovih nasljednika borili su se s kršćanskim svijetom. Mač je udario na kršćanski svijet nakon što su muslimani u sedmom stoljeću osvojili kršćanski Bliski istok i sjevernu Afriku. S godinama je strašna blasfemija šehadeta (koja se dnevno moli pet puta) protiv Nicejskog vjerovanja opterećivala kršćane, a progoni i porezi učinili su da većina podlegne otpadništvu, prihvativši vječne patnje u zamjenu za nekoliko godina zemaljskog prosperiteta. Ove nekadašnje kršćanske regije ostale su pod duhovnom vlašću polumjeseca sve do danas.

No, mač se usmjerio na kršćanski svijet, jer se muslimanska transsaharska trgovina robljem počela prostirati po Africi (Tidiane N’Diaye, Le genocide voilé), a prodori su se proširili u Europu, stigavši do južne Francuske. Naši su očevi razumjeli ovu prijetnju. Napravili su znak križa, izvadili mačeve i otišli u boj s muslimanima, uzdajući se u Krista. Sve dok su se borili na strani anđeoske vojske, a ne na strani zemaljskih ambicija, islam je bio poražen.

Marija protiv muhamedanaca

Bitka između kršćanskog svijeta i Muhamedovih sljedbenika je duhovna bitka. Ne postoji ništa što će nadvladati moć islama osim križa Isusa Krista. Kada su pod zaštitom Djevice Marije podignuli zastave Svetog Križa ljudi kršćanskog svijeta su marširali na temelju uvjerenja (otuda naziv „križar“ što znači „onaj koji uzima križ“).

Gospa je prvi put nazvana strategos („ona koja vodi (vojsku)“) tijekom rata sa Sasanidima, no ta je militantna duhovnost Naše Gospe prenijeta na naše očeve kroz njihovu višestoljetnu borbu sa Saracenima. Od Naše Gospe od Covadonge, pa preko Gospe od Guadalupea do podnevne molitve Angelusa i Naše Gospe od Pobjede u Lepantu, Bog je dokazao istinitost izreke apostola Marije, svetog Luja de Montforta:

 „Bog je zametnuo i podigao samo jedno, ali nepomirljivo, neprijateljstvo koje će trajati do konca i bivati sve žešće: neprijateljstvo između Marije, svoje dostojne Majke, i Lucifera, između djece i slugu Presvete Djevice, s jedne strane, i sinova i šegrta Luciferovih, s druge. Prema tome, najljuća neprijateljica, koju je Bog podigao protiv đavla jest Marija, njegova sveta Majka.
Bog joj je, dapače, dao već od raja zemaljskoga, premda je tada bila još samo u Božjoj zamisli, takvu mržnju prema onom prokletom Božjem neprijatelju, toliku vještinu da otkrije zloću one stare zmije i toliku snagu da pobijedi, zgnječi i satre toga ohologa bezbošca, da je se on boji više nego svih anđela i ljudi, pače, u nekom smislu, više nego i samoga Boga.
To ne znači da sveta srdžba, mržnja i moć Božja protiv sotone nisu neizmjerno veće od srdžbe, mržnje i moći Presvete Djevice, jer su Marijine savršenosti omeđene; ali se Sotona nje više boji zbog dva razloga. Prvo, jer je ohol, pa neizmjerno više trpi što ga pobjeđuje i kažnjava mala i ponizna službenica Gospodnja, te ga njezina poniznost ponizuje više nego Božja svemoć. Drugo, jer je Bog dao Mariji veliku moć protiv đavola da se – kako su na usta opsjednutih često morali i protiv svoje volje priznati – više boje jednog njezina uzdaha za koju dušu negoli molitava svih svetih, i samo jedne njezine prijetnje protiv njih negoli svih ostalih muka
(Rasprava o pravoj pobožnosti prema presvetoj Djevici Mariji, 52).

Kao što vidimo u brojnim Gospinim intervencijama u pokušajima da zaustavi napredak Saracena, ovo temeljno duhovno neprijateljstvo djeluje protiv ove najopasnije hereze. Muhamedova hereza, kaže sveti Juan de Ribera, „je bezbožan, bogohulni, opaki kult, đavolov izum i izravan put u vatru pakla. Ne zaslužuje čak ni naziv da se naziva religijom” (Catechismo para la Instruccion de los Nuevos Convertidos de los Moros, trans. Bieszad). Kao što je Marija izabrana da ponizi ponosnog Sotonu, tako će i ona poniziti ponos Muhamedova mača.

Ljubav prema novcu

Ipak, u borbi naših očeva protiv ove moćne sile zla, u kršćanstvu su se pojavili slabiji ljudi koji su umjesto vječne slave odabrali ljubav prema novcu. Nisu se borili na strani anđeoske vojske, već su izabrali ispraznu slavu zemaljskog bogatstva.

Kršćanin je izdao svoju braću da pusti muslimane u Španjolsku (711. godine). Mletačka republika imala je ekonomsko savezništvo s Turcima kada su se događale bitke oko kršćanskog svijeta (u 16. stoljeću). Ljubav prema novcu bila je u središtu protestantske pobune, kada su se udružili s Turcima protiv kršćanstva (Jack Goody, Islam u Europi, str. 45). Ljubav prema novcu uvelike je bila razlog zašto je blisko istočni križarski rat propao, dok je zapadni križarski rat („rekonkvista“), pročišćeniji od zemaljskih potreba molitvom i pokorama El Camina, uspio protiv Muhameda.

Unatoč ovoj otrovnoj ljubavi prema novcu unutar kršćanskog svijeta i raskolu od strane heretika, od 18. stoljeća, superiorna filozofija skrivena unutar kršćanstva proizvela je superiornu civilizaciju prema nazadnom, iracionalnom voluntarizmu al-Gazalija (preminuo je u 12. stoljeću) i kuranskoj abrogaciji (gdje Allah može jednu pojavu proglasiti dobrom u Meki i odrediti isto pojavu kao zlo u Medini). Osmansko carstvo bilo je prisiljeno priznati kulturnu, znanstvenu i vojnu superiornost kršćanskog svijeta i de facto se predati, moleći zapadne sile da im pošalju umjetnike, matematičare i znanstvenike (Lapidus, Povijest islamskih društava, drugo izdanje, str. 275-282) .

Uskrsnuće Muhamedova mača

Ali za pobožne muslimane, ovo štovanje kršćanskog svijeta bilo je nepodnošljivo, pa je pod vodstvom Muhammeda ibn Abdul Wahhaba započet reformski pokret, koji je stekao „veliko divljenje“ kada je M. ibn A. Wahhaba osobno kamenovao ženu do smrti zbog optužbe za preljub, propovijedao je da će „džihad uvijek biti ispravan“, i neustrašivo oponašavši Muhameda osvojio veći dio Arabije (Spencer, Povijest džihada, str. 259.).

Dok je vehabijski pokret obnavljao bolju imitaciju njihovog lažnog proroka, ohola britanska i američka carstva nisu posvetila svoja društva kršćanskom svijetu, već sekularnom liberalizmu. Ta su carstva u vehabizmu (u savezu s vladajućom kućom Saud) našla sredstva kojim će zauvijek srušiti Osmansko carstvo i domoći se resursa na Bliskom istoku.

Tako su Britanci, a zatim i Amerikanci počeli financirati saudijsko-vehabistički pokret, što je nakon Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) dovelo do toga da su sekularne zapadne sile počele dominirati Bliskim istokom, dok su slale novac vehabijama, što je „na kraju pomoglo globalnom džihadu“ (Spencer, Povijest džihada). Tako je ljubav prema novcu stvorila savez između sekularnog liberalizma i Saracena (osim što su marksističke i fašističke sile činile gotovo istu stvar). To je donijelo uskrsnuće Muhamedovom maču, nakon što je propadao skoro dvjesto godina.

Hillaire Belloc je 1937. godine primijetio da će se, budući da su zapadne sile izgubile kršćanski svijet i prostituirale se radi ljubavi prema novcu, a Saraceni i dalje imaju snažan osjećaj prema religiji, jednog dana islam možda ponovno uzdignuti:

Ono što je najvažnije od svega je religija. Mi [na zapadu] smo nazadovali, a islam je uglavnom sačuvao svoju tradiciju. Moderna Europa, a napose zapadna Europa, postupno je gubila svoju religiju, a posebno onu ujedinjenu vjersku doktrinu koja prožima cijelu zajednicu, a to jedinstvo daje duhovnu snagu toj zajednici.
Kod nas se dogodio potpuni kaos u vjerskom nauku, a ondje gdje se vjerski nauk još uvijek održava, pa čak i u onom dijelu europskog stanovništva gdje opstoji jedinstvena doktrina i definicija katolicizma, ona opstoji kao nešto za što je samo pojedinac vezan, a ne zajednica. Kao narod obožavamo sebe, obožavamo naciju; ili obožavamo (neki od nas) određeni ekonomski faktor za koji se vjeruje da je zadovoljenje socijalne pravde. Oni koji nas usmjeravaju i koji vode našu politiku nemaju veliki duhovni interes. Njihov glavni osobni interes je privatna dobit, a to se raspoloženje odražava na vanjske oblike vladavine uspostavom plutokracije.
Islam nije pretrpio ovaj duhovni pad; a nasuprot našem vjerskom kaosu postoji određena vjerska sigurnost, koja je još uvijek snažna u čitavom islamskom svijetu… i tu leži opasnost za nas.
Mi [zapadne sile] smo se vratili  na Bliski istok, očito više kao gospodari nego za vrijeme križarskih ratova – ali vratili smo se bez onog duhovnog bogatstva koje je predstavljalo slavu križarskih ratova[.] … Podijeljeni smo pred licem muhamedanskog svijeta na svaki način – podijeljeni zasebnim nezavisnim nacionalnim suparništvom, zaraćenim interesima posjednika i onih kojima je oduzeto – i ta se podjela ne može popraviti jer cement koji je nekoć držao našu civilizaciju na okupu, kršćanski cement, se raspao.
…[Politička] promjena, kontinuirana i velika, tamo će se dogoditi. Ne čini se vjerojatnim da će na kraju takve promjene, pogotovo ako se proces produži, islam biti gubitnik“
(The Crusades [TAN: 1992], str. 248-250).

Nakon Drugoga svjetskog rata američko carstvo je počelo još više financirati saudijsko – vehabijski pokret, koji je od tada potrošio sedamdeset milijardi dolara na podizanje džamija i tiskanje vehabijske terorističke literature po cijelom svijetu (Spencer, Povijest džihada, str. 295). Uz podršku Saudijaca, muhamedanci su se okrenuli masakru rastuće afričke crkve i podržali muhamedanske narode da oponašaju svog lažnog proroka (Lapidus, Povijest islamskih društava, drugo izdanje, str. 756-760; Jenkins, Sljedeće kršćanski svijet, treće izdanje, str. 201-236; Royal, Katolički mučenici dvadesetog stoljeća, str. 369-387). Jedan od ovih afričkih pokreta na kraju će biti poznat kao Boko Haram u Nigeriji.

Afganistan i Nigerija: priča o dvije vojske

Kao dio „prosvijećene“ vanjske politike koju vode Sjedinjene Američke Države i zapadne sile postojalo je naivno mišljenje da mogu kontrolirati Muhamedov mač pomoću nadmoćnije vojne sile i svojih sekularnih pojmova „slobode“ i „jednakosti“. Kao i mnoga druga mjesta, Afganistan je primjer ove naivnosti pred islamom. Jer ova lažna religija je duhovna snaga, a prazna retorika Francuske revolucije ne može se suprotstaviti Muhamedovom maču. Zapravo, pali anđeli inspirirali su Kuran, kao i Francusku revoluciju. Kako može sotona sotonu istjerati? (Mk 3, 23).

Kao što je profesor Kilpatrick zaključio u svome članku u časopisu Catholic Family News:

„Međutim, mnogi kreatori naše vanjske politike nisu osobito religiozni ljudi pa nastoje podcijeniti važnost religije u životu ljudiNo, talibani, Al-Qaeda, ISIS, Boko Haram i slični teroristički pokreti su duboko religiozni. Oni se ne bore samo za zemlju ili prirodne resurse, već za Allaha. Ratovi koje vode su vjerski ratovi. A jedno od glavnih načela njihove religije je da cijeli svijet mora biti podložan Allahu…
Prijetnja islama uvelike je podcijenjena jer je vrlo mali broj političara zaista pokušao razumjeti islam, njihovog ratobornog utemeljitelj i ratnički etos“.

Sjedinjene Američke Države i zapadne sile neće pokoriti islamski svijet, a niti se obratiti Blaženoj Djevici Mariji da zgazi islam kao što je to činila mnogo puta. Kao što Gross pokazuje u svom kritičkom tekstu „The Anti-Mary Exposed“, da je feminizam napad na Blaženu Djevicu Mariju. Dok su seksualnu revoluciju i feminizam globalno promicali američko i sovjetsko carstvo, što je primijetio Christopher Dawson još 30-ih (Enquiries into Religion [CUA Press, 2009], str. 214 – 215).

Sada je ta „probuđena“ prljavština počela prožimati i vojsku, koja promiče „homoseksualnost“, a zatim se očekuje da će nadvladati stoljetnu, duhovnu moć koju pokreću pali anđeli. Novac za financiranje Saudijske Arabije usmjeren je na euro-američka sveučilišta za promicanje proislamske, lažne povijesti u akademskim krugovima (usp. Dario Fernandez-Morera, Mit o andaluzijskom raju, ISI, 2016.). Ovu proislamsku ideju zatim uzvisuju zapadni vojni birokrati, koji su previše „prosvijetljeni“ da bi vidjeli kako ih je sablja pobijedila. Ova ideologija nije učinila ništa osim što je pripadnike službe sigurnosti i vojske dovela u veći rizik. Herojsko žrtvovanje vojnih obitelji za opće dobro onda se koristi u službi ideologije i podcjenjivanje neprijatelja, dovodeći i jedne i druge u opasnost. Ova je ideologija zemaljskoj vojsci oduzela pomoć duhovne vojske, pa Muhamedova duhovna sila prijeti da ih nadvlada.

Hvala Bogu na Afričkoj Crkvi! Umjesto ove oholosti zapadnjačke ideologije, njegova ekselencija biskup Oliver Doeme pozvao je nigerijske katolike u borbu protiv Saracena s jedinom stvari koja ih može pobijediti. Ispričao je ovu viziju koja se dogodila 2014. godine:

„Bio sam u kapelici na privatnoj molitvi, molio sam krunicu prije nego što je bio izložen Presveti Sakrament. Tada mi se Gospodin ukazao, stojeći desno od oltara. To je bila vizija, ali ne fizička.
Isus se pojavio kao Dobri pastir, a u objema rukama je držao mač. Na ovo sam postao nervozan. Rekao sam: „Gospodine, što je to?“. Nije ništa rekao; nego mi se počeo približavati, zatim je ispružio ruku i dao mi mač koji se pretvorio u krunicu.
Zatim je Gospodin rekao na engleskom: „Boko Harama više nema; Boko Harama više nema; Boko Haram više nema“Rekao je to tri puta, a zatim je nestao“.

Poslije toga je dobri biskup pozvao na molitvu krunice kao križarski rat protiv islama, a Naša Gospa, Kraljica anđeoskih vojski počela se boriti protiv Muhamedovih snaga. Od tada njegova ekselencija izvještava o „čudima“ i tvrdi da Marija „uništava“ Boko Haram.

Prošlog tjedna je The Epoch Times izvijestio kako je Boko Haram podijeljen i da se Saraceni masovno predaju govoreći da je „rat završio“ (br. 369, tiskano izdanje). Međutim, postoje indicije da nigerijska vlada nije ozbiljno shvatila poziv na molitvu krunice kao sredstvo obrane, a nasilje i dalje prijeti afričkim katolicima u regiji s muslimanima Fulani.

Catholic Life Archives - OnePeterFive

Ipak, biskup Deome, pozivajući na križarski rat molitvom krunice, pokazao je cijelom svijetu što znači oslanjati se na Onu koja jedina može slomiti islam, i, kako pokazuje Matt Gaspers u videu o obraćenju i krštenju muslimana, Ona koja će na kraju zauvijek prekinuti hereze muhamedanstva. Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama? (Pj 7, 9). Sveta Marija, Naša Gospo od Pobjede. Ona će slomiti islam, ili će islam slomiti nas.

Stoga, u ovom četrnaestom tjednu nakon Duhova, obnovimo našu nadu i sigurno povjerenje u Našu Blaženu Gospu kao Onu koja nas vodi (strategos), dok podiže zastavu križa za sve kršćane da prihvate Kristovu muku, jedini put do uskrsnuće. Pomolimo se za našu braću zarobljenu u Afganistanu, za one koji se suočavaju s nasiljem u Nigeriji i za Crkvu na svakom mjestu ugroženom mačem Saracena, i za obraćenje ovih jadnih duša u jedinog istinskog Boga.

Podsjetnik da je ove subote prva subota u mjesecu, koja predstavlja Gospin plan za mir u svijetu. Odmah donesite odluku da izvršite ovu pobožnost kako biste učinili naknadu (zadovoljštinu) njezinom Bezgrešnom Srcu, koje će na kraju slavno trijumfirati.

Timothy Flanders je urednik portala OnePeterFive. Autor je knjige koja će uskoro izaći „City of God versus City of Man: The Battles of the Church from Antiquity to the Present“ (hrv. Božji grad nasuprot zemaljskoj državi: Crkvene bitke od antike do danas) i Uvoda u Svetu Bibliju za tradicionalne katolike. Piše kolumne i članke za katoličke portale OnePeterFive, Crisis i Catholic Family News. Osnovao je 2019. godine katolički laički pokret The Meaning of Catholic, koji je posvećen ujedinjavanju katolika radi zajedničkog djelovanja protiv neprijatelja Svete Crkve. Diplomirao je klasičnu filologiju na Državnom sveučilištu Grand Valley, te je studirao na Katoličkom sveučilištu u Ukrajini. Živi na Midwestu (Srednjem Zapadu) sa suprugom i četvero djece.

Izvor

O NEZABLUDIVOSTI Je li papa nepogrješiv u svojim izjavama?

Učenje Katoličke Crkve o papinoj nezabludivosti jedno je od najneshvaćenijih pitanja od strane onih koji se nalaze izvan Crkve. Fundamentalistički usmjereni i „biblijski kršćani“ počesto miješaju karizmu papinske „nezabludivosti“ s pojmom „nepogrješivosti“. Oni smatraju kako katolici vjeruju da papa ne može griješiti. Drugi, koji su uspjeli izbjeći ovu zbrku, vjeruju kako papa posjeduje neki čarobni amulet ili se nalazi pod nekom čarolijom kada je u pitanju nezabludivost.

Upravo zbog ovakvih čestih nesporazuma vezanih uz osnovna načela koja se tiču papinske nezabludivosti, potrebno je objasniti što to papinska nezabludivost NIJE. Nezabludivost ne podrazumijeva odsustvo grijeha. Niti ova karizma pripada isključivo papi. Zapravo, nezabludivost uključuje biskupsko tijelo kao cjelinu, koje u učiteljskom jedinstvu s papom, svečano proglašava neko učenje/doktrinu istinom vjere. Ovo nam je predano od samog Isusa koji je obećao svojim apostolima i njihovim nasljednicima, biskupima – Učiteljstvu Crkve: „Tko vas sluša, mene sluša“ (Lk 10,16) i „Zaista kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt 18,18).   

Objašnjenje Drugog vatikanskog sabora

Drugi vatikanski sabor objašnjava učenje o nezabludivosti pape sljedećim riječima: „Premda biskupi pojedinačno nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov nauk kad se – iako raspršeni diljem svijeta, ali čuvajući svezu zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom i autentično naučavajući o stvarima vjere i ćudoređa – slože u nekoj odluci kao konačno obvezatnoj. To je još očitije kad su okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za sveopću Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere.“ (Lumen Gentium 25)

Nezabludivost je na poseban način pridržana papi kao prvom među biskupima (Mt 16,17-19; Iv 21, 15-17). Drugi vatikanski sabor karizmu nezabludivosti pripisuje papi riječima „Rimski prvosvećenik, glava biskupskog kolegija, ima tu nezabludivost snagom svoje službe kada kao vrhovni pastir i učitelj svih Kristovih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri (Usp. Lk 22,32), proglašava konačnim neki nauk u stvarima vjere i ćudoređa. Stoga se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenjivima, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izrečene uz pomoć Duha Svetoga obećanoga blaženom Petru.“ (Lumen Gentium 25)

Nezabludivost pape nije nauk koji se iznenada pojavio u crkvenom učenju – on je prisutan već u prvoj Crkvi. S vremenom se jedino razvilo naše shvaćanje i razumijevanje papine nezabludivosti. Nauk o papinoj nezabludivosti prisutan je u evanđeljima: Iv 21, 15-17 („Pasi ovce moje …“), Lk 22, 32 („Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera“) i Mt 16,18 („Ti si Petar…“).

Utemeljen na Kristovu poslanju

Krist je zapovjedio Crkvi da propovijeda sve što je on naučavao (Mt 28, 19-20) i obećava im zaštitu Duha Svetoga koji će ih „upućivati u svu istinu“ (Iv 16, 13). Ovo poslanje i obećanje jamči kako se Crkva nikada neće udaljiti od Kristova nauka (Mt 16,18, 1 Tim 3, 15), čak i ako to neki pojedini katolici učine.

Kako su kršćani počeli bolje razumijevati učiteljski autoritet Crkve i primat koji nosi papa, tako su jasnije shvaćali (op.a. i prihvaćali) papinu nezabludivost. Ovaj rast u vjerničkom poimanju papine nezabludivosti ima svoje jasne korijene u ranoj Crkvi. Ciprijan iz Kartage pišući o 256. godini bilježi: „Bi li se heretici mogli približiti Petrovoj stolici odakle proizlazi apostolska vjera i odakle nikakve zablude ne mogu doći?“ (Pisma 59 [55], 14 // Letters 59 [55], 14). U petom stoljeću sveti Augustin na jezgrovit način potvrđuje istu stvar kada kaže: „Rim je rekao svoje; slučaj je zaključen.“ (Propovijedi 131,10 // Sermons 131, 10)  

Neka pojašnjenja

Nezabludiva izjava — bilo da ju je donio papa sam ili u zajedništvu s ekumenskim koncilom – obično se proglašava kada je neka doktrina Crkve dovedena u pitanje. Velik dio crkvenog nauka nikada nije doveden u pitanje od strane većine katolika.

Uzmite u ruke Katekizam Katoličke Crkve i pogledajte koliko doktrina vjere u njemu postoji. Iako većina njih nikada nije formalno definirana, jedan dio jest – i to ne samo od strane pape. Postoji dosta velikih tema o kojima papa ne može donijeti nezabludivi proglas a da pritom ne umnoži jedan ili više nezabludivih proglasa nekog ekumenskog koncila ili učiteljskog autoriteta Crkve.

Okvir i smjernice koje su navedene morale bi biti poznate obrazovanom katoliku, za kojeg bi ova tema trebala biti jasna. Kada su u pitanju „Biblijski kršćani“ onda se radi o drugoj priči. Za njih je ideja o papinoj nezabludivosti zamršena zbog toga što krivo shvaćaju što to ona točno obuhvaća.

Neki se pitaju kako papa može biti nepogrješiv kada su neki od njegovih prethodnika živjeli razvratnim životom. Ovdje se radi o čestoj pogrešci gdje se miješaju dva pojma “nezabludivost” i “nepogrješivost”. Ne postoji jamstvo da papa neće griješiti ili biti loš primjer (činjenica jest da je velik broj svetaca prisutan među papama; „loši pape“ ističu se zbog toga jer su rijetkost).

Drugi se ljudi pitaju kako može postojati nauk o nezabludivost pape kada se ponekad pape u svom učenju ne slažu jedan s drugim. Ovdje se također radi o krivom razumijevanju nezabludivosti koja se odnosi samo na svečano, službeno naučavanje o vjeri i moralu, ne o disciplinskim odlukama ili neslužbenim komentarima o stvarima koje se dotiču vjere i morala. Papina osobna teološka stajališta ne spadaju pod nezabludivost, samo ono što on službeno proglasi smatra se nepogrješivim naukom.

Čak fundamentalisti i evangelici, kojima se ne događaju ove pogreške, često misle kako nezabludivost uključuje neku posebnu milost koja je dana papi. Ona mu dopušta da s potpunim pouzdanjem naučava samo istinu koju je potrebno proglasiti – no i ovo je netočno. Nezabludivost nije zamjena za teološki studij koji svaki papa prolazi prije svećeničke formacije.

Nezabludivost sprječava papu da svečano i formalno proglasi neko učenje kao „istinu“ – a ono to zapravo i nije. Ne pomaže mu da na magičan način zna što je istina ili ga „nadahnjuje“ u naučavanju istine. On mora spoznat istinu na jednak način kao svi mi – kroz studij – iako, moramo priznati, zbog svoje pozicije ima određene prednosti.   

Zar Petar nije nepogrješiv?

Kao biblijski primjer papine zabludivosti fundamentalisti često navode ponašanje svetog Petra u Antiohiji, kada je odbio jesti s kršćanima koji su bili pogani kako ne bi uvrijedio Židove iz Palestine (Gal 2,11-16). Zbog takva ponašanja Pavao ga je javno prozvao. Govori li ovo u prilog papine zabludivosti? Ne, nimalo! Petrovo ponašanje nije povezano s pitanjima vjere ili morala, već se tu radi o disciplinskom pitanju.

Nadalje, u pitanje dolazi Petrovo ponašanje, a ne njegovo naučavanja. Pavao potvrđuje kako je Petar bio upoznat s ispravnim naukom (Gal 2,12-13). Problem je bio u tome što Petar nije živio ono što je naučavao. U ovom slučaju Petar nije bio u poziciji onoga koji naučava, niti je službeno određivao nauk koji se dotiče vjere ili morala. 

Fundamentalisti bi trebali Petru priznati nekakav oblik nezabludivosti – ne mogu opovrgnuti činjenicu kako je on napisao dvije nezabludive poslanice Novog zavjeta a da pri pisanju nije bio zaštićen od pogreške. Ako Petrovo loše ponašanje u Antiohiji ne poništava postojanje njegove nezabludivosti, tada i loše ponašanje nekih papa u povijesti ne isključuje njihovu nezabludivost.

Osvrćući se na (crkvenu) povijest, kritičari Crkve navode pojedine “pogreške papa”. Njihovi argumenti se vrte oko trojice papa – Liberiusa, Vigiliusa i Honoriusa. Oni se osvrću na ove pape jer je kod njih argumentacija pouzdanija nego u prijašnjim slučajevima. Kod ovog slučaja nisu toliko važni detalji – svaki solidan poznavatelj crkvene povijesti može iznijeti dobro poznate činjenice – no one nisu dovoljne kako bi se poništio nauk o papinoj nezabludivosti kakvim ga prikazuje Prvi vatikanski koncil (vidi Pastor Aeternus 4).  

Najdraži slučaj kritičara

Prema fundamentalističkim kritičarima, nepostojanje papine nezabludivosti najviše se može vidjeti kod pape Honorija. Oni tvrde kako je spomenuti papa naučavao monoteletizam, hereza koja je naučavala kako Krist ima samo jednu narav (božansku), a ne dvije (ljudsku i božansku) kako su svi pravovjerni kršćani držali.

No to je u suprotnosti s onim što je Honorije radio. Kratak osvrt na povijesne izvore povezane s njim otkrivaju kako on jednostavno nije donio nikakav nauk povezan s tim učenjem. Ronald Knox to opisuje sljedećim riječima: “Služeći se ljudskom mudrošću, odlučio je kako je najbolje da ta stvar (monofizitizam) u tom trenutku ostane neriješena – kako bi se sačuvao mir u Crkvi. On je zapravo bio – neodlučan. Mi kao generali nakon bitke tvrdimo kako je bio u krivu. No nitko, bar ja tako mislim, nikad ne može tvrditi da je papa nezabludiv ako nije definirao nauk.”

Knox piše Arnoldu Lunnu (budućem obraćeniku koji je postao veliki branitelj vjere – njihovo je dopisivanje objavljeno u knjizi Difficulties): “Je li ti palo na pamet koliko je malo navodnih ‘propalih nezabludivih papa’? Ako bi netko u tvojoj blizini iznio tezu kako su svi kraljevi Engleske bili besprijekorni, ne bi li se našao u poziciji da govoriš samom sebi kako ‘ljudi često govore loše stvari o Jane Shore (jedna od mnogih ljubavnica kralja Edwarda IV.) i najbolji povjesničari smatraju kako je Charles II. provodio previše svoga vremena s Nell Gwynn (navodna ljubavnica Charlesa II.)’. Postoji veliki niz papa koji su nizali anatemu na anatemu – stoljećima često proturječeći sebi samima ili jedni drugima. No ti uspiješ pronaći jedva trojicu od njih ‘navodnih propalica’?”. Iako Knoxovo izlaganje ne dokazuje istinu o papinoj nezabludivosti, ono svjedoči o tome kako je povijesna argumentacija protiv iste slaba i neodrživa.

Odbijanje papine nezabludivosti od strane “Biblijskih kršćana” proizlazi iz toga kako oni doživljavaju Crkvu. Oni ne smatraju kako je Krist ustanovio vidljivu Crkvu – niti vjeruju u hijerarhiju biskupa na čijem je čelu papa.

Nema dovoljno mjesta u ovom članku kako bi se u potpunosti izložilo ustanovljenje vidljive Crkve. Dovoljno je spomenuti Novi zavjet i apostole koji ustanovljuju, prema Gospodnjoj zapovijedi, vidljivu zajednicu i kako je svaki kršćanski pisac u prvim stoljećima – u biti svi kršćanski pisci sve do reformacije – u potpunosti priznaju činjenicu da je Krist ustanovio vidljivu zajednicu.

Jedan nam primjer daje Ignacije Antiohijski. U svome pismu iz drugog stoljeća crkvi u Smirni piše: “Gdje god se biskup pojavljuje, neka se ljudi tu okupe; gdje god je Isus Krist prisutan, tu je prisutna i Katolička Crkva” (Poslanica Smirnjanima, 8, 1 [A.D. 110])

Ako je Krist ustanovio vidljivu zajednicu, onda se morao pobrinuti da traje zauvijek, morao je pronaći neki znak identifikacije (morala je biti vidljiva kako bi je ljudi mogli pronaći), i s obzirom na to da napušta ovaj svijet, morao je pronaći način putem kojeg bi očuvao svoj nauk. 

Ovo sve postiže se kroz apostolsko nasljeđe biskupa i čuvanje kršćanske poruke, u svojoj punini, darom nezabludivosti Crkvi kao zajednici. U prvom redu to se odnosi na od Krista odabrane pastire (kao cjelinu) i papu (kao pojedinca). 

Duh Sveti je taj koji čuva papu od pogreške u službenom naučavanju vjere i ova karizma nužno proizlazi iz postojanja same Crkve. Ako je Krist obećao da je i vrata paklena neće nadvladati, tada je i mi moramo štititi od fundamentalističkih nastojanja da nas udalje same od Crkve i na kraju od Krista. Ona je čvrsta lađa koja nas vodi prema spasenju.

Postojanje nezabludivosti ne garantira da pojedini papa neće “zanemariti” službeno učenje vjere, da će biti bezgrešan ili da će donijeti neke krive disciplinske odluke. Bilo bi idealno da su nezabludivost i nepogrješivost odlike svakog pape, no njegovo loše ponašanje ne može dovesti do uništenja Crkve.

U prvom redu on mora biti sposoban istinito poučavati – jer je to primarna zadaća i svrha postojanja Crkve. Kako bi ljudi bili spašeni, oni moraju znati u što vjeruju. Oni moraju imati čvrst temelj na kojem mogu graditi i kojem mogu vjerovati kao izvoru Kristova nauka. I upravo zbog toga papina nezabludivost postoji.

Ako je Krist rekao kako vrata paklena neće nadvladati Crkvu (Mt 16, 18b), tada ona ne može nestati ili urušiti se. No ako kojim slučajem Crkva u jednom trenutku otpadne od vjere i krene načuvati krivovjerje, tada bi prestala postojati – prestala bi biti Kristova Crkva. Upravo zbog toga Crkva ne može naučavati herezu. Ista stvarnost ocrtava se u Pavlovoj poslanici gdje predstavlja Crkvu kao “stup i uporište istine” (1 Tim 3, 15). Ako je Crkva temelj vjerske istine u ovom svijetu, tada je ona Božji glasnik. Kao što je Krist rekao svojim učenicima: “Tko vas sluša mene sluša; tko vas prezire mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.” (Lk 10,16)

Robert H. Brom | Catholic Answers

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net

Hoće li nam u budućnosti i svete mise zabraniti?

U nedjelju je svetkovina Velike Gospe. Evo čitamo da u slobodnoj državi Hrvatskoj pojedinci iz vlasti pozivaju vjernike da ostanu doma na ovaj veliki, zapovjedni i našem narodu jako važan blagdan. Čak se spominje neki “šušur” . Valjda je mislio da neke druge fešte, a ne na svetkovinu Velike Gospe! A zašto će pravi vjernik radije doći Gospi na zavjet nego poslušati ministra?
Svetkovina je ovo nade kada se slavi spajanje neba i zemlje.
Naš narod pamti brojne događaje i pobjede koje je izvojevao zahvaljujući Gospi. Te su pobjede bile dobivene zbog tog uzdanja u zagovor Gospe. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje Mariji donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših protivnika.
Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika nadvladale su nadmoćno oružje neprijatelja tako da smo uz pomoć Boga i zagovor Gospe pobjedili petu silu Europe i dobili državu. Zar smo to već zaboravili?
Eto zašto Hrvati katolici i vjernici neće poslušati ministra koji usput tvrdi da je vjernik.
E pa slaba ti je vjera dragi ministre!

Zašto je više od 220 000 ljudi napustilo njemačku Crkvu?

 ČET, 15. SRPANJ 2021.

Razvidno je da vodstvo Katoličke Crkve u Njemačkoj već određeno vrijeme luta kao guske u magli. Najnovije statistike o broju onih koji su napustili Crkvu ukazuju kako se naglasak mora staviti na bitno – a što je daleko od njihova sadašnjega fokusa.

Piše: Josip VajdnerKatolički tjednik

Prema službenom izvješću objavljenom u srijedu, više od 220 000 ljudi napustilo je Katoličku Crkvu u Njemačkoj tijekom 2020.

Statistike je 14. srpnja obznanila Njemačka biskupska konferencija prikazujući da je 221 390 ljudi izišlo iz tamošnje Katoličke Crkve prošle godine.

Brojka je gotovo 19% niža od one iz 2019., kada je otišlo rekordnih 272 771 osoba. Ali to je više nego 216 078 iz 2018., izvijestio je CNA Deutsch.

Istoga je dana biskup Georg Bätzing, predsjednik Njemačke BK-a, rekao da, iako je Crkva činila velike napore tijekom cijele pandemije koronavirusa, ipak je doživjela „duboki šok“.

Istaknuo je: „To se također odražava u statistici ljudi koji napuštaju Crkvu, što smatram bolnim za našu zajednicu. Mnogi su izgubili samopouzdanje i žele poslati signal napuštanjem Crkve.“

„Ovo shvaćamo vrlo ozbiljno i moramo se suočiti s ovom situacijom otvoreno i iskreno te dati odgovore na pitanja koja su nam upućena“, dodao je naglašavajući: „To uključuje, prije svega, temeljito ispitivanje slučajeva seksualnog zlostavljanja. A također i pitanje moći i podjele vlasti u Crkvi. Nadam se da Sinodalni put može dati svoj doprinos u izgradnji novog povjerenja.“

Minusi na svim pastoralnim područjima

Nova je statistika pokazala da je u 2020. bilo 104 610 krštenja, u odnosu na 159 043 u 2019. godini.

Prvih pričesti bilo je 19 752, što je znatno manje u odnosu na 166 481 godinu prije.

Podijeljeno je 75 387 sakramenata potvrde, što je značajan pad kada se uzme u obzir 123 253 u 2019.

Nešto više od 11 000 katoličkih vjenčanja sklopljeno je 2020., što je velik pad u odnosu na 38 537 zabilježenih godinu dana ranije.

No, katolički sprovodi povećali su se s 233 937 u 2019. na 236 546 u 2020. godini.

Ako je pojedinac registriran kao katolik u Njemačkoj, 8-9% poreza na dohodak odlazi Crkvi. Jedini način na koji mogu prestati plaćati porez je davanje službene izjave kojom se odriču svog članstva. Više ne smiju primati sakramente niti imati katolički pokop.

Samo 5,9% njemačkih katolika išlo je na misu prošle godine, u usporedbi s 9,1% u 2019. godini.

Broj popisanih svećenika smanjio se za 418 na 12 565. U Njemačkoj je 2019. godine djelovalo 12 983 svećenika.

Broj župa se također smanjuje: u 2018. bilo ih je 10 045; u 2019. taj je broj spao na 9 936.; a u 2020. bilo ih je 9 858, ili 78 manje nego godinu prije.

Statistike su pokazale da u Njemačkoj ima 22 193 347 katolika, što je 26,7% od ukupnog broja 83-milijunske njemačke populacije. U 2019. udio je iznosio 27,2%.

Katoličkoj Crkvi 2020. formalno se pridružilo samo 1 578 ljudi, od kojih su 1 390 bili protestanti. Broj ljudi koji su se ponovno pridružili Crkvi nakon službenog odlaska bio je 4 358, što je manje od 5 339 u 2019. godini.

Pokleknuli pred propagandom

Razvidno je da vodstvo Katoličke Crkve u Njemačkoj već određeno vrijeme luta kao guske u magli. Kulminiralo je to 2019. kada su zajedno s – u najmanju ruku kontroverznim – laičkim Centralnim komitetom njemačkih katolika (ZdK) pokrenuli tzv. Sinodalni put.

I umjesto da se bave pastoralom koji će detektirati i razloge napuštanja Crkve, kao četiri glavne teme odredili su: način vršenja vlasti u Crkvi, seksualni moral, celibat i ulogu žena.

Dakle, nema ni naravi svete mise koja izgrađuje Crkvu; ni duhovne obnove kao stupa osobnoga doživljaja vjere; ni zaštite života od rođenja do prirodne smrti (unatoč činjenici da im je prirodni priraštaj već odavno negativan!); ni mladih kao budućnosti Crkve… ništa osim očitovanja kako su pokleknuli pred agresivnom homoseksualnom i gender propagandom.

I pri tome su se postavili toliko bahato da su – iako znajući kako stvari u Katoličkoj Crkvi funkcioniraju – isticali da će njihov „put“ rezultirati „obvezujućim glasovanjima“. Uzalud je papa Franjo 29. lipnja 2019., poslao svoje pismo Hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj; uzalud su bila upozoravanja da srljaju u raskol

Buđenje ili strah od posljedica?

Ipak, u jednom su se trenutku iz toga bunila počeli pojedinci buditi.

Prvi münchenski nadbiskup Reinhard kard. Marx koji jeočito i najodgovorniji za sve ovo, ali nema hrabrosti ni poniznosti to priznati nego se želi potiho izvući. Najprije je teret predsjedavanja Njemačkom BK-a u ožujku 2020. svalio na biskupa Limburga mons. Georga Bätzinga obznanivši kako „nije spreman obavljati službu predsjednika biskupske konferencije u još jednom mandatu“. Zatim je ponudio Papi svoju ostavku koju je ovaj odbio.

Potom je i biskup Bätzing, valjda, počeo shvaćati da će biti suodgovoran za raskol te je nakon audijencije kod Pape 24. lipnja 2021. uputio kako su „neosnovane tvrdnje o tome da Crkva u Njemačkoj želi krenuti nekim svojim posebnim putem“.

No, njegov govor tijela na susretu sa Svetim Ocem najbolja je slika čovjeka koji se prepao stvarnosti u koju je dospio i kamo je poveo masu ljudi.

A je li kriv takav „sinodalni put“?

Simptomatično je da je baš u toj „sinodalnoj“ 2019. u Njemačkoj bilo rekordnih 272 771 osoba koje su napustile Crkvu. A, kako vidimo, taj je negativni trend nastavljen i poslije.

Stoga se postavlja pitanje: postoji li itko u tamošnjoj Crkvi koji će ovakav „sinodalni put“ te inzistiranje na pseudo-blagoslovima za istospolna sjedinjenja, uz inatno isticanje LGBT-svašta zastava u crkvama i pored njih, prepoznati kao mogući uzrok otpada? Jasno je da je potrebno sveobuhvatno sagledavanje situacije, ali samo slijepci ne mogu vidjeti da sadašnji naglasci nemaju veze s pastoralom koji je temelj angažmana.

Zbog iznimnih veza koje hrvatski puk ima s njemačkim narodom i tom zemljom, očito je da će biti potrebno odrediti dane posta i intenzivne molitve za Crkvu u Njemačkoj: da joj Bog dadne mudre i bogobojazne pastire koji će ih izvesti iz magle u kojoj kao guske srljaju već duže vrijeme.

Vrijeme je da odaberete stranu!

Već dugi niz godina gledam i slušam isječke dječjih videozapisa, knjiga i školskih programa koji ciljano indoktriniraju i najmanju djecu da prihvate i slave LGBTQ ideologiju, da normaliziraju teški grijeh te aklimatiziraju mališane za nevjerojatna odstupanja od moralnih zakona i naše katoličke vjere.

Kad vidim takav odgoj djece, osjetim kako me hvata bijes, pa se obično okrenem, znajući da su to neka od najdubljih prijestupa koji se mogu počiniti protiv našega Gospodina. Ovakav odgoj je naglašeni napad na nevinost djece, a ovdje se primjenjuju Isusove nepokolebljive riječi: „Bolje bi mu bilo, da mu se mlinski kamen objesi o vratu, da ga bace u more, nego da navede na grijeh jednoga od ovih malih.“(Lk 17, 2).

Namjerno izlaganje seksualnim postupcima i uvjerenjima koja se protive naravnom zakonu očito je kršenje onoga što je sveti Ivan Pavao II. nazvao “godinama nevinosti”. Većina katolika nije svjesna da, prema Vatikanskom papinskom vijeću za obitelj (Istina i Značenje ljudske seksualnosti), predpubertetska djeca ne bi trebala ni znati za homoseksualnost (a da ne spominjemo sve ostalo što sada spada pod politiku „duginih boja”), a još manje je slaviti. Iz dokumenta naglašavam:

125 (b) O homoseksualnosti se ne smije razgovarati prije adolescencije, osim ako se u određenoj situaciji nije pojavio određeni ozbiljni problem.

Dobro ste pročitali! Možete li to uopće zamisliti s obzirom na stanje u kulturi danas? Gotovo je nemoguće spriječiti djecu da danas čuju i uče o homoseksualnosti i transrodnosti, i to gotovo svakodnevno.

Kad sam prije 30 godina, 1991., postala roditelj, bila sam velika grešnica. Vodila sam prilično svjetovan život, nisam išla na misu, nisam bila na ispovijedi vjerojatno još od šestog razreda. Pa ipak, nikada ne bih pomislila, u milijun godina, da bi kultura mogla postati toliko korumpirana kao što je danas. Nikad nisam mislila da će odrasli dopustiti ovakvo zlo, jer mi odrasli – koliko god grešni bili – imamo prirodni, zaštitnički instinkt (ili sam barem tako mislila) da čuvamo čistoću i nevinost djece.

Moja su mala djeca gledala crtić Blue’s Clues sredinom 90-ih, a bila je to slatka, korisna emisija za milijune predškolaca. Sada, dva desetljeća kasnije, emisija aktivno indoktrinira predškolce. Ako mi ne vjerujete, pogledajte video. Ako ovo nije odgoj na korporativnoj razini, kako bi onda izgledalo?

Kao što sam rekla na početku, obično se okrećem od ovih stvari. Ali ovu sam, iz nekoga razloga, gledala do kraja. Nemam riječi za ono što sam vidjela. Ne samo „dvije mame“ i „dva tate“ i ‘cross’ oblačenje, transrodnost i „kraljevi i kraljice“ i sve između (i sve to pjeva drag-queen), već i neke BLM (marksističke) podignute šake ubačene među sve to (u detaljima!). Za predškolce. Sve postavljeno sa slatkom melodijom koja se lako pamti, ali s novim, mučnim tekstovima. Za predškolce. Pred – školci.

Pogledajte sami ako imate želudac za  takvo što:

Jednom sam postavila pitanje progresivistima, “Kada je vaš napredak završen?” Bilo je to 2012. godine, otprilike tri godine prije nego što se legalni homoseksualni “brak” pojavio na sceni, i puno prije nego što je transrodnost počela zahvaćati mlađu populaciju. Primjenjuje se i danas, pa ću ga donijeti na ovoj stranici:

Napredak se definira kao “napredovanje ili kretanje prema cilju”, pa pitam …

U carstvu seksualnosti (budući da je to središnja točka trenutnih kulturnih ratova), prema kojem konačnom cilju napredujete?

Ako nema određenog cilja, kamo onda idete? Jednostavno lutate? A ako lutate, lutate li unedogled? Kako znati kada je tvoj napredak završio ili vjeruješ da nikad ne prestaje i da nikada ne bi trebao završiti?

Tada sam željela znati, a i sada želim znati, postoji li prirodno „zaustavljanje“ ovog seksualnog, LGBTQ vlaka?

Ali želim ići dalje, jer nije samo sekularna, antikršćanska kultura ta koja gura “Mjesec ponosa” i maše duginim zastavama (a sada je i transrodna) u znak solidarnosti s bezbrojnim događajima “ponosa” – zajedno s njihovom djecom. Želim posebno postaviti ovo pitanje „naprednim“ katolicima: Kada vama ova promocija i proslava prelazi granicu? Je li ovaj video za predškolsku gay pride paradu kap koja je prelila čašu? Ili je i ovaj video u redu? I, ako je ovo u redu, što ne bi bilo u redu?

Svaka je ljudska duša ili na strani anđela – i Kristovih učenja – ili nije. Nema odstupanja, neutralnosti, stajanja na mjestu. Morate odabrati stranu. Sad više nema drugog izbora. Odaberite stranu.

Leila MIller