Hvaljen Isus i Marija!-Titule naše svagdašnje

Papir stvarno svašta trpi, bar tako kažu. Ali nevolja nastane kada se to svašta sa papira počne pretvarat u stvarnost. I onda ostanemo začuđeni. Kako sa naših ulica i susreta pomalo nestaje naš kršćanski pozdrav Hvaljen Isus i Marija. Ostajemo u čudu kada vjernici svojeg župnika u crkvi, župnom uredu ili na putu pozdrave sa Dobar dan umjesto Hvaljen Isus…….a sve započne od jedne male naoko bezazlene rečenice; “Ma dobro, glavno je da pozdraviš”. ili ” Pustimo formalnosti” . Ubit će nas ta “politička korektnost” koja se uvlači u svaku poru našeg društva. Pa i Crkvu. Nije lijepo vidjeti kako netko u Crkvi gradi svoju karijeru ili popularnost ugađajući svijetu ili medijima. Ugađati najprije treba Bogu ma koliko to bilo nepopularno danas. Uostalom, pisane titule često ne znače ništa ako ih čovjek ne zasluži. A mnogi ih ne zaslužju. Ali onma koji ih zasluže ne treba ih oduzimati. Zato se vi lijepo drzite onoga što su vas naučili. Neka vas i dalje krasi uljudnost i lijepo ponašanje. Mir vam i dobro.
Mir vam i dobro.
Može biti slika sljedećeg: tekst

Farsa pandemije COVID-a poslužila je kao probni balon za Novi svjetski poredak

Proteklih je dana, na summitu G-20 na Baliju, Klaus Schwab dao upute šefovima vlada – gotovo svima koji dolaze iz programa Young Global Leaders for Tomorrow Svjetskog gospodarskog foruma – o budućim koracima koje treba poduzeti u pogledu uspostave svjetske vlade. Predsjednik vrlo moćne privatne organizacije s golemim ekonomskim sredstvima ima nerazmjernu moć nad svjetskim vođama, dobivajući njihovu poslušnost da podvrgnu svoje nacije zabludama elite, i ovo je činjenica neviđene težine. Klaus Schwab je rekao: „U četvrtoj industrijskoj revoluciji pobjednici će uzeti sve, pa ako ste pokretač Svjetskog ekonomskog foruma, vi ste pobjednici”. Ova vrlo ozbiljna izjava ima dvije implikacije: prva je da će “pobjednici uzeti sve“ i da će biti “pobjednici“ – nije jasno u kojem svojstvu i uz čije dopuštenje uzeti sve. Druga je da će se oni koji se ne prilagode ovoj “četvrtoj industrijskoj revoluciji” naći odbačeni i izgubit će sve, uključujući svoju slobodu.

Ukratko, Klaus Schwab prijeti čelnicima vlada dvadeset najrazvijenijih nacija svijeta da provedu program Velikog resetiranja u svojim nacijama. Ovo nadilazi pandemiju i predstavlja globalni državni udar, protiv kojeg je bitno da se ljudi dignu i da državne institucije navedenih zemalja pokrenu međunarodni pravni proces. Prijetnja je neposredna i ozbiljna, budući da je Svjetski ekonomski forum sposoban izvesti svoj subverzivni projekt, a oni koji vladaju narodima postali su ili porobljeni ili ucijenjeni od ove međunarodne mafije.

U svjetlu ovih izjava – i drugih izjava Yuvala Noaha Hararija, Schwabovog savjetnika, koje nisu manje obmanjujuće – razumijemo kako je pandemijska “kriza“ poslužila kao probni eksperiment za nametanje kontrola, prisilnih mjera, ograničavanje individualnih sloboda i povećanja nezaposlenosti i siromaštva. Sljedeći koraci morat će se izvesti putem ekonomske i energetske krize, koje su instrumentalne za uspostavu još većeg broja vlada pod kontrolom globalističke elite.

I evo, dragi prijatelji, dopustite mi da govorim kao biskup.

Budući da u ovom nizu događaja kojima svjedočimo i kojima ćemo i dalje svjedočiti, vaša predanost može biti osujećena ili ograničena činjenicom da ne možete vidjeti svoju suštinski duhovnu narav. Znam da su nas dva stoljeća prosvjetiteljske misli, revolucije, ateistički materijalizam i protu klerikalni liberalizam navikli da o vjeri razmišljamo kao o osobnoj stvari, odnosno da ne postoji objektivna istina kojoj se svi moramo prilagoditi. Ali ovo je plod indoktrinacije, one koja se dogodila mnogo prije onoga što se događa danas, i bilo bi glupo vjerovati da protu kršćanska ideologija koja je pokretala tajne sekte i masonske grupe osamnaestog stoljeća nema nikakve veze s protu kršćanskom ideologijom koja danas pokreće ljude poput Klausa Schwaba, Georgea Sorosa i Billa Gatesa. Pokretačka načela su ista; a to je pobuna protiv Boga, mržnja prema Crkvi i čovječanstvu te razorni bijes usmjeren protiv stvorenja, a posebno protiv čovjeka jer je stvoren na sliku i priliku Božju.

Pođete li od ovih dokaza, shvatit ćete da nije moguće pretvarati se da je ono što se događa pred našim očima isključivo rezultat potrage za profitom ili želje za moći. Svakako, da se profit ne može zanemariti, s obzirom na to koliko je ljudi surađivalo sa Svjetskim ekonomskim forumom. Pa ipak, osim profita, postoje neizgovorene svrhe koje proizlaze iz “teološke“ vizije- doduše one koja stvari okreće naglavačke: no još uvijek teološke – koja vidi dvije suprotne strane: stranu Krista i stranu Antikrista.

Ne možemo biti neutralni, jer kada dođe do sukoba između dviju vojski, oni koji se odluče ne boriti isto tako čine izbor koji utječe na ishod bitke. S druge strane, kako je moguće u vašim plemenitim i visokim profesijama prepoznati divan poredak koji je Stvoritelj postavio u prirodu (od samog svemira do čestica svakog atoma), a zatim poricati da je i čovjek dio tog poretka, sa svojim moralnim osjećajem, svojim zakonima, svojom kulturom i svojim otkrićima? Kako se čovjek, koji je Božje stvorenje, može usuditi da ne bude podložan vječnim i savršenim zakonima?

„Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (Ef 6, 12).

S jedne strane je Božji grad – o kojem piše sveti Augustin – a s druge strane je đavolji grad. Možemo reći da se u ovoj eri đavolji grad jasno može identificirati u globalizmu, Novom svjetskom poretku, Ujedinjenim narodima, Svjetskom ekonomskom forumu, Europskoj uniji, Svjetskoj banci, Međunarodnom monetarnom fondu i u takozvanim “filantropskim zakladama“ koje slijede ideologiju smrti, bolesti, uništenja i tiranije. I može se naći utjecaj đavla u onim snagama koje su se infiltrirale u institucije, koje nazivamo dubokom državom i dubokom crkvom.

S druge strane, moramo priznati da je Grad Božji teže identificirati. Čini se da su čak i vjerski autoriteti izdali svoju ulogu davanja smjernica vjernicima, radije služeći moći i propagirajući svoje laži. Upravo oni ljudi koji bi trebali štititi i posvećivati duše, sablažnjavaju ih, nazivajući dobre kršćane krutim fundamentalistima. Kao što vidite, napad se događa u nekoliko smjerova, i predstavlja smrtnu prijetnju čovječanstvu, koje pogađa i tijelo i dušu.

Pa ipak, upravo u vremenu kada je teško naći mjerodavna uporišta – kako u religijskoj tako i u vremenskoj sferi – vidimo sve veći broj onih koji razumiju, otvaraju oči i prepoznaju kriminalni um koji stoji iza razvoja događaja. Sada je jasno da je sve povezano, a da one koji to tvrde ne moramo odbaciti kao “teoretičare zavjere”. Zavjera se provodi među nama, mi je ne izmišljamo, mi je samo denunciramo, nadajući se da će se ljudi probuditi iz suicidalne narkoze i zahtijevati da netko stane na kraj globalnom projektu. Operacije društvenog inženjeringa i masovne manipulacije su izvan svake sumnje pokazale da je ovaj globalni plan bio smišljen i koliko je u skladu s “duhovnom“ vizijom sukoba koji se sada odvija: potrebno je zauzeti stranu i boriti se, bez popuštanja… Istina – koja je atribut Boga – ne može se poništiti greškom, a život ne može biti poražen smrću, jer trebamo se sjetite da je Gospodin za samog sebe rekao: „Ja sam Put, Istina i Život“. On je onaj koji je porazio Sotonu, a bitka koja je pred nama služi nam kao prilika da napravimo pravi izbor, da izaberemo činiti one radnje koje nas stavljaju pod Kristovu zastavu, na stranu dobra.

Vjerujem da će ovo veliko djelo koje poduzimate uskoro uroditi očekivanim plodovima, okončati vrijeme kušnje u kojem vidimo kakav će svijet postati ako se ne obratimo Kristu, ako nastavimo misliti da možemo suživjeti sa zlom, lažima i obožavanjem nas samih. Uostalom, Božji Grad je model onih koji žive u Božjoj ljubavi, samokontroli i preziru prema grešnom svijetu; đavolski grad je model onih koji žive u samoljublju, prilagođavaju se svijetu i preziru Boga.

Zahvaljujem Vam na molitvama i sve Vas blagoslovljivam.

+ Nadbiskup Carlo Maria Viganò

QUO VADIS, SANCTA CATHOLICA ECCLESIA?

Na putu iz Rima bježeći pred progonom vlasti, sveti Petar susreće Isusa i postavi mu pitanje: „Quo vadis, Domine? (Kamo ideš, Gospodine?). Isus mu odgovori: Eo Romam iterum crucifigi (Idem u Rim da ponovo budem razapet na križu).

Prateći i čitajući ovih dana novosti iz života Crkve u svijetu čini se da bi to pitanje što je Isus postavio svetom Petru slobodno mogao postaviti i svojoj Crkvi koju je osnovao. Sumnjate? Prije desetak dana u Irskoj u izravnom prijenosu svete mise župnik Seán Sheehy je u propovijedi istaknuo kako su promocija pobačaja, homoseksualnost i transrodnost jedni od najvećih moralnih grijeha. I protiv tog vjernog župnika digla se kako se kaže kuka i motika. Neki su župljani čak napustili svetu misu preko propovijedi. A najgore od svega jest da se nadređeni, to jest biskup koji bi trebao štititi svojeg svećenika, tog istog svećenika odrekao javno preko svih medija, smjenio ga iz župe tako da tamo više ne može slaviti svetu misu. Javno je u svojoj izjavi poručio i istaknuo „duboku uzrujanost i povrijeđenost uzrokovanu sadržajem dotične propovijedi održane tijekom vikenda”. „Izražena stajališta ne predstavljaju kršćansko stajalište. Homilija na redovitoj župnoj misi vikendom nije prikladna da se o takvim temama govori na takav način”.

Ime toga tužnoga biskupa jest Ray Browne iz biskupije Kerry. Što bi on Isusu odgovorio da ga sretne na putu? Bježi pred modernim Pilatima i Herodima kao kakav prestrašeni miš. Što je onda po tome biskupu iz Irske nauk Isusa Krista? Što je to nauk Katoličke Crkve čiji je on duhovni pastir? Možda su ovo prejake riječi, ali jadno je stado koje takav pastir čuva. A vukova je sve više i više. Taj sveti svećenik je postao mučenik modernih vremena, a njegov biskup je preuzeo ulogu Pilata perući ruke od Kristova nauka. Što će reći na susretu s Kristom gledajući u oči mnoštvo svetih biskupa koji su kroz stoljeća zbog vjere gubili glave i trpjeli progone od vlasti?

Prestrašne stvari se događaju u našoj Crkvi. I što je najgore, takvih je biskupa jako puno. Biskupija Mainz u Njemačkoj je okružnicom objavila liturgijski obrazac za “blagoslov bolesnika“, koji bi mogli vršiti laici kojim se očito namjerava zamijeniti sakrament bolesničkog pomazanja,i čije je dodjeljivanje pridržano zaređenom svećeniku. U nekoliko biskupija provodi se već desetak ili više godina. To dokazuje Priručnik o blagoslovu umirućih biskupije Rottenburg-Stuttgart iz 2012. Biskup Essena je posljednjih mjeseci službeno ovlastio laike da podjeljuju sakrament krštenje, dok druge biskupije (npr. Rottenburg i Aachen) razmatraju ovaj primjer. U mnogim se župama već i sprovodi vode bez svećenika, a na tapetu je i sakrament vjenčanja. Mnogi pravovjerni svećenici tvrde da mjesecima nikoga nisu ispovjedili, a svi idu na pričest. I to vam je tako širom svijeta. Od sedam svetih sakramenata koliko toliko se još drže Svećenički red i Sveta Misa. A i oni su pod napadom. Ovih gore par primjera su samo jedan mali mali dio nereda u koji je Crkva upala širom svijeta. I na žalost, iznimka nije ni Crkva u Hrvata. Epidemija corone je najbolje pokazala kako tko diše i koliko je spreman na suprostavljanje nastojanjima da se Crkva podvrgne vlastima. I što god vrijeme odmiče bit će sve gore. A najveće „veselje“ će nastati završetkom Sinode. Samo dobri Bog znade koliko će biti podjela i otpada od vjere. Daj Bože da se zastidimo ovog teksta u to vrijeme,ali kako je krenulo…… Što nam je činiti? Isus nam je ostavio nauk po kojem Crkva djeluje. Sveti oci su nam kroz povijest taj nauk potvrdili i učvrstili. Nama ostaje biti čvrsti i ne mijenjati ga zbog toga jer se nekome to prohtjelo ili zbog toga jer su došla neka moderna vremena. Vidite kako su prošli i kako prolaze oni koji su taj nauk mijenjali i osnivali neke sekte nazivajući ih crkvama. Nestaju pomalo. A Katolička Crkva jest još tu, i opstat će bez obzira na sve. Zato budimo vjerni, bez mijena koje vrijeme nosi i bez obzira što ćete zbog toga biti u manjini i ismijavani. Pobožna predaja kaže da su u kamenu na cesti gdje je Isus susreo svetog Petra ostali otisi njegovih stopa koje se čuvaju u crkvi podignutoj na tom mjestu. Kroz povjest su mnogi propatili slijedeći stope Isusa Krista. To je očiti budućnost kršćana ili bar onog dijela koji će ostati vjeran. Koliko smo spremni na očuvanje naše vjere?  Isus nam veli; „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.” I kada vas na koncu Isus upita: Quo vadis brate i sestro? S ponosom ćete mu moći odgovoriti: Idem k tebi Gospodine, u tvoje Kraljevstvo.

*Stajališta iznesena u osvrtima i komentarima ne odražavaju nužno službena stajališta Crkve.*

I evo link dijela propovjedi tog svetog i vjernog svećenika iz Irske. Mir vam i dobro.

Što ćemo s onima koji ne spadaju u marginalizirane?

Crkvene klupe postaju sve praznije. Sve više osoba katoličke vjeroispovijesti ne nalazi gotovo nikakav smisao u vjeri njihovih predaka.

Za to je svakako bila zaslužna COVID pandemija, tijekom koje je bila obustavljena obveza pohađanja nedjeljne mise. Oni koji su bili formalni vjernici sada vide još manje razloga da se vrate na nedjeljno bogoslužje; drugi se možda još uvijek boje zaraze bolešću, iako crkve nisu identificirane kao izvori njezina širenja.

Međutim, COVID ne može biti jedino objašnjenje. Jedan od važnijih razloga može biti nenadahnuta liturgija, ali drugi razlog je još očitiji, a to je gotovo monopolističko naklapanje o marginaliziranima.

Isus je nedvojbeno jako volio siromahe i bolesne; i On nam naređuje da učinimo isto. Što je uredu. Ali ne čini li se često da je to otprilike jedina zapovijed o kojoj slušamo u homilijama, ili osobito u katoličkim medijima? Uostalom, trebamo ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Katolički nauk nas poziva na brigu o potrebitima, odnosno zaslužnim siromasima.

Crkveni oci i tradicija kanonskog prava poučavaju nas da će prevaranti iskorištavati i skrivati se među zaslužnim siromasima, čijoj bi dobrobiti najbolje služilo ako bismo mi, koji se za njih brinemo, odvojili žito od kukolja. Kategorija “marginaliziranih“ u današnjem shvaćanju ne opisuje one kojima Novi zavjet zapovijeda da služimo.

Većinu uvreda, nepravdi i zloće počini član prema užem članu obitelji – supružnicima, djeci i roditeljima. Toliko se društvenih patologija može pratiti do duhovne i fizičke štete koju nanose rođaci. Katolička tradicija ima mnogo za reći o dobro proživljenom obiteljskom životu. Sv. Augustin Hiponski i Ivan Pavao II. inzistirali su na tome da sve druge društvene institucije i odnosi ovise o zdravim obiteljima u kojima se roditelji štuju i poštuju, a djeca uče kako postati odrasli kršćani.

Koliko često čujemo da je sv. Ivan Zlatousti propovijedao o kršćanskom obiteljskom životu? Evanđelja odzvanjaju opomenama na dobrotu prema bližnjima, odnosno ljudima čija lica vidimo svaki dan. Ignacije Loyolski često je primjećivao da se mnogo dobra može učiniti samo lijepom riječju prijatelju ili strancu – jer time služimo kao podsjetnici da Bog nikoga ne napušta i da čak i u mračnim satima može zasjati nešto svjetla. Koliko često čujemo od naših pastira inzistiranje velikog Bernarda iz Clairvauxa da put do svetosti počinje dobrotom prema sebi samome?

Therese iz Lisieuxa toplo je preporučila “mali put” obavljanja svakodnevnih zadataka sa zadovoljstvom i pružanja pomoći onima koje susrećemo na poslu ili na ulici. U eri kada se toliko mnogo osoba (nemarginaliziranih) osjeća duboko nepovezano sa svojim bližnjima, naši očevi i majke u vjeri imaju odgovore koje su naučili iz života koje žive kao vjerni katolici. Iako u očajničkoj potrebi, rijetko čujemo ove odgovore od naših pastira.

Nemarginalizirani trebaju Krista jednako kao i njihova marginalizirana braća. Svi su grešnici, a Krist je došao pozvati sve grešnike. U svim sinoptičkim evanđeljima možemo pročitati izvještaje o javnom djelovanju Isusa, koji je rekao: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!”. Redovnik hezihast moli na svaki udisaj u kontemplativnoj meditaciji: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se“.

Moramo doista imati na umu marginalizirane, ali ne samo njih, jer naše živote živimo s našim supružnicima, djecom, prijateljima i susjedima, koji možda i nisu među marginaliziranima. Vlasnici kuća u predgrađima trebaju Krista jednako kao i beskućnici na ulicama. Majka Tereza jednom je komentirala da je siromaštvo u zapadnom društvu bilo barem jednako loše kao ono što je vidjela na ulicama Calcutte. Kao što je rekao Augustin, oni koji prvi polažu pravo na naše milosrđe su članovi obitelji, susjedi i sumještani. Mi smo stvorenja vremena i prostora. Genij katoličanstva to prepoznaje, čak iako je previše crkvenih vođa, župnika i svećenika to zaboravilo.

Izvor

In memoriam……obitelj Krstić

Andjeli, andjeli
u visini modrog neba spavaju
sanjaju andjeli
sve je tiho, otkad vise niste tu…..
O dobri Bože, samo te jedno molim, budi bliz ovoj maloj djevojčici kojoj je smrt istrgla njene najdraže iz zagrljaja..
Budi uz nju svaki put kada pozove tata, mama, brate……a začuje samo jeku…kada upita zašto a ne čuje odgovor, kada pruži ruke za zagrljaj,a zagrljaja najmilijih ne bude…
Budi uz nju Bože sve dane života njezina, budi joj utjeha, pruži joj ljubav koju joj nitko ne može nadoknaditi….
Budi joj snaga dobri Bože…..
Eto samo Te toliko molim jer vjerujem da je Tvoja milosrdna ljubav Borisa, Marijanu i malog Roberta već nagradila mjestom sa kojeg će paziti na svoje malo trogodišnje zlato ako uspije prebroditi ovu tragediju….
Reče Dostojevski da svi ideali ovoga svijeta ne vrijede suze jednog djeteta. A koliko će ih to malo djete isplakatii samo ti Bože znaš.
Uz molitve za ovu obitelj razmislimo o nasim svakodnevnim postupcima i koliko naše ponašanje na bilo kojem mjestu može uzrokovati nevolju koja drugom može nanijeti nepopravljivo zlo.
Pokoj vječni daruj njima Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem!

Katolici u Hrvatskoj i popis stanovništva

Kršćani nisu gotovi – oni se tek stvaraju. Bog se snažno služi kršćanima koji su hladni na vrućem, slatki na gorkom, i maleni na velikom mjestu. Ljudi imaju načina da postanu ono što bismo htjeli da budu, a ne ono na što ih tjeramo da postanu.”

Lijepe su ovo misli meni nepoznatog autora. Evo danas je izišao zbir popisa stanovništva. I u tom zbiru piše da je katolika skoro 8% u udjelu stanovništva manje nego prije 10 godina. Očekujemo sa zanimanjem očitovanje Crkve u Hrvata o ovoj nemiloj stvari. Pretpostavljamo da će reći da je ovo bilo očekivano, da su pitanja u popisu bila nezgodna i da ima krivih odgovora i tumačenja( i tu su u pravu) , da je svemu kumovala nasilna sekularizacija i utjecaji iz svijeta. O vlastitoj krivnji za ovo stanje neće biti riječi. Ili vrlo malo. Na žalost.

Lijepo bi bilo vidjeti da se naši pastiri udare u prsa priznajući dio krivnje. Crkva je ustanovljena od Boga,a ne od ljudi. Crkva nije birokratska institucija u koju se danas pretvara,a u Europi je to davno postala. Župni uredi na vratima ne smiju imati radno vrijeme. Svećeništvo nije zanimanje nego sveti poziv, a svećenik nije neki birokratski službenik nego od Boga posvećena osoba koja služi narodu i treba živjeti sa narodom i biti mu primjer. Tada će narod poštivati svojeg svećenika. Biskupi bi trebali izići iz svojih palača i obilaziti svoj puk i župe, provoditi svoje vrijeme sa vjernicima, izgarati za njih,a ne upravljati iz svojih dvora. Sa propovjedaonica se treba čuti kritika loših stvari u društvu,a ne hvalospjevi vlastima. Crkveni oci ne trebaju kratiti mise, ukidati svečanosti i procesije, izbjegavati pučke pobožnost. Morali bi biti dostupni za ispovijedi,a ne da na župnim stranicama objavljuju da se za ispovijed treba najaviti. Nemoral i zastranjivanje u Crkve se ne bi smjelo tolerirati.

Na žalost, stvari su ovo koje prodiru u Crkvu u Hrvata. Sve više i više. A to će se posebno odraziti po završetku ove Sinode koja neće donijeti puno dobra već samo nove podjele. Možda ćemo i mi morati birati stranu za koju godinu. Tmurni i teški oblaci su se nadvili nad Kristovu Crkvu. Biskupi ukidaju mise nedjeljom u Nizozemskoj, u Belgiji uvode blagoslove nastranih i grešnih zajednica,a u Njemačkoj je već skoro nastao raskol. Znamo da će Kristova lađa- Katolička Crkva prebroditi ove oluje samo pitanje je sa koliko mornara. U Europi ta Crkva prolazi svoje pročišćenje. I u Hrvatskoj će doći do pročišćavanja.

Vrijeme je buđenja za sve nas. Od biskupa pa do vjernika. Vratiti se izvorima, živjeti nauk bez straha, opirati se svijetu ma kako god to bilo teško. Samo tako nas zbir slijedećeg popisa neće iznenaditi. Jer broj katolika ne ovisi o matematici već o radu i zalaganju crkvenih pastira i o vjernosti povjerenog im naroda.

Zato dragi prijatelji ostanite Kristovi mornari, budite vjerni da bi Krist ostao vjeran vama. I ne bojte se. Jer Krist je pobjednik,a sa time pobjeda dolazi i onima koji su Kristovi. Mir vam i dobro.

Što je za vas mjerodavnije: Riječ Božja ili običaji poludjelog svijeta?

Prošlog tjedna smo na misi imali prilike slušati (utorak, 23. tjedan) svetog Pavla kako jasno piše o opasnosti određenih ponašanja koja mnogi danas slave. Drugi ih minimiziraju kao nevažne:

Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. (1 Kor 6,9-10)

Reći da netko tko se ne pokaje zbog takvog ponašanja “neće naslijediti Kraljevstvo Božje” znači da će taj završiti u paklu. Ovo je vrlo jasna i vrlo snažna poruka. Namjerno ustrajanje u grijesima i “načinu života” poput ovog vodi do uništenja.

Napomena, ovo se upozorenje odnosi na one koji tvrdoglavo odbijaju prestati s takvim ponašanjem, a još više na one koji ih slave i potiču. Upozorenje nije za one koji padaju u slabosti, priznaju svoj grijeh, ispovijedaju ga i nastoje se osloboditi.

Nažalost, slavljenje i glorificiranje takvih stvari danas je posve rašireno u našoj kulturi. Svakako, blud (predbračni seks), preljub i homoseksualni čini (o kojima se u ovom tekstu govori kao o sodomiji) prikazuju se i slave u našim filmovima, glazbi i na mnoge druge načine. Ovi oblici nedopuštene seksualne zajednice opisuju se kao normalni i “ništa strašno”.

Što se tiče homoseksualnih odnosa, postoji još jedan problem što se životni stilovi i identiteti usredotočeni na takvo ponašanje u našoj kulturi slave kao nešto čime se trebamo “ponositi”. I kako je šokantno čuti kako pojedini biskupi u pojedinim zemljama, zajedno s određenim svećenicima, ukazuju da bi Crkva trebala promijeniti svoje učenje o homoseksualnim odnosima. Ali sveti Pavao i Duh Sveti nikada nisu dobili taj dopis i iznijeli su jasno učenje da se homoseksualni čini, zajedno s drugim nedopuštenim oblicima seksualnog sjedinjenja kao što su blud, preljub i prostitucija, ne mogu odobriti. Crkva nema ovlasti srušiti ono što je Bog jasno naučavao u Sveto pismo, od prvih do posljednjih stranica.

Osim ovih oblika nedopuštenog spolnog sjedinjenja, tekst također šalje u paklenu vatru i druge oblike grešnog ponašanja: krađu, pohlepu, pijanstvo, klevetnike i razbojnike. Pa ipak, mnoge od ovih stvari također se prikazuju u filmovima koji uljepšavaju i ističu mafiju, nasilje, krađu, pijanstvo i tako dalje. Pohlepa je postalo sasvim normalno ponašanje.

Sveti Pavao ukazuje da su oni koji se upuštaju ili slave takve grijehe i grešne nagone zapravo prevareni. Oni naime misle da su takve stvari ili u redu ili ništa strašno. Ali to nije ono što nam Sveto pismo govori i ovaj odlomak nije jedino mjesto gdje se daju takva upozorenja.

Ovi grijesi i nagoni su svakako ljudski problemi i mnogi od njih pogađaju većinu nas. Svakako, kao što svaki ispovjednik zna, naše je ljudsko stanje slabo i moramo se zajednički obratiti Božjem milosrđu i tražiti njegovu milost. Možda postoji manje brige oko spasenja onih koji priznaju svoj grijeh i traže oprost. Ono što više zabrinjava su oni koji su prkosni i odbijaju priznati da je ono što rade u takvim stvarima pogrešno. Doista je opasna sudbina onih koji slave, ponose se ili ne nazivaju velikim problemom ono što Bog naziva grijehom. Uistinu, naš najveći grijeh je oholost i on je zapravo ono što nas navodi na svaki drugi grijeh.

Slušajte Boga! Budite ponizni i u isto vrijeme privilegirani čuti njegovu riječ i držati je se. Ne nazivajte dobrim ono što Bog naziva grijehom. Moramo ponizno priznati svoje grijehe, čak i one popularne i slavljene u kulturi. A nakon što smo ih priznali, trebamo se pokajati, tražiti ispovijed i nastojati ih se osloboditi Božjom milošću.

Neka vas ne zavedu lažni proroci koji proturječe Božjoj Riječi, čak i ako nose rimski kolar ili mitru. Neka Božja riječ jasno dopre do vas i ponizno je prihvatite i nastojte je živjeti. Gospodin Isus nas ljubi, ali očekuje da ga ozbiljno shvatimo i da slušamo punu Riječ Božju. Što je za vas mjerodavnije: Riječ Božja ili običaji poludjelog svijeta?

mons. Charles Pope

Izvor

Oni iskopavaju sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu

13.03.2022, Bayern, München: Der Münchner Erzbischof, Kardinal Reinhard Marx, hält in der Paulskirche einen Queer-Gottesdienst. Foto: Tobias Hase/dpa +++ dpa-Bildfunk +++

Tamo gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji; a gdje je Duh Božji, ondje je Crkva i svaka milost; ta sam Duh Božji je istina. Oni, dakle, koji nisu u dioništvu s Crkvom, ne napajaju se za život iz majčinih grudi, niti uživaju u tom najbistrijem izvoru koji izvire iz Tijela Kristova; oni iskopavaju sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu (usp. Jr 2, 13) i piju vodu trulu, bježeći od vjere Crkve da ne budu osuđeni; i odbacuju Duha Božjeg da ne budu podučeni.

Otuđeni na taj način od istine, oni su zasluženo ogrezli u svojim zabludama, zbačeni zbog njih, misleći različito u pogledu istih stvari u različitim vremenima, i nikada ne postižući utemeljeno znanje, više bivajući sofisti riječi, nego učenici istine. Jer oni nisu utemeljeni na jednoj stijeni, nego na pijesku, koji u sebi ima mnoštvo kamenja. Stoga oni zamišljaju mnoge bogove, i uvijek imaju izgovor da traže [istinu] (jer su slijepi), ali je nikada ne uspijevaju pronaći. Jer oni hule na Stvoritelja, Njega koji je istinski Bog, koji daje moć da se pronađe [istina]; zamišljajući da su otkrili drugog boga izvan Boga, ili drugu puninu, ili drugo “oslobođenje“. Stoga ih ne obasjava svjetlo koje je od Boga, jer su oni obeščastili i prezreli Boga, zanemarujući Njega, koji je kroz svoju ljubav i beskrajnu dobroćudnost, nadišao ljudsko znanje (znanje, međutim, ne s obzirom na Njegovu veličinu, ili s obzirom na Njegovu suštinu – jer to nitko nije izmjerio– nego znamo da je Bog Onaj koji je stvorio, i oblikovao, i udahnuo u nas dah života, i krijepio nas djelima stvaranja, uspostavljajući sve stvoreno svojom Riječju i povezujući ih zajedno svojom mudrošću — to je On koji je jedini pravi Bog); ali oni sanjaju o nepostojećem biću iznad Njega, smatrajući da su otkrili velikog Boga, za kojeg nitko [što oni drže] ne može potvrditi da druguje s ljudskom rasom, ili da upravlja ovozemaljskim stvarima; to će reći nalaze Epikurovog boga, koji ne čini ništa ni za sebe ni za druge; to jest, on ništa ne providi.

iz Adversus haereses (treća knjiga, dvadeset četvrto poglavlje).

Sv. Irenej

Turci nakon 400 godina osvajaju Sisak?

Čestitamo vam blagdan Male Gospe. Svečana sveta misa proslave Gospina rođendana je danas u 19 sati. Proslavimo skupa današnji blagdan. I napomenite djeci da dođu na rođendansku proslavu majke svih kršćana.
A sada jedan mali osvrt na događaj koji smo nedavno najavili.
Na jučerašnji dan uoči Male Gospe prije otprilike oko 400 godina, Nikola Šubić Zrinski je uz poklič Za dom sad u boj je iz tvrđave Siget izveo posljednji juriš na islamske osvajače i pokazao tadašnjem svijetu kako se gine za Boga i Domovinu. Također prije otprilike 400 godina, u.lipnju mjesecu, kršćanska vojska je pretvorila u prah islamske osvajače pod zidinama Siska. Ta kršćanska pobjeda je odjeknula širom Europe i također pokazala kako se brani Domovina i kršćanska vjera od najezde bezbožnika. Zvono na zagrebackoj katedrali od toga dana svaki dan zvoni u čast te pobjede. Zvono u Sisku u novije doba svaki dan zvoni u čast te pobjede. Jesu li danas zvonila ta zvona u Zagrebu i Sisku? Danas na blagdan Male Gospe u zemlji Hrvata,u gradu Sisku moderni turski ” sultan” otvara džamiju u gradu koji je porazio vojsku Turskoga carstva. Zanimljiva je ta poruka Europi turskoga”sultana”. Kao da veli: Izjednačili smo,nakon 400 godina,a sada smo u prilici i povesti. Sol je to na ranu ma kako god to neki danas tumačili. Mnogi predviđaju da će doći do sukoba civilizacija. A stara i od krščanstva umorna Europa bi mogla gorjeti od sukoba. Jer nema više predziđa kršćanstva. Vrata utvrde su davno probijena u ime napretka i lagodnog života. Dao dragi Bog da se te prognoze o sukobima ne ostvare. Ali zanimljiv video uradak sa ulica jednog grada iz Danske koji ste ovih dana mogli pogledati ne daje nam baš puno nade. Zanimljivo bi bilo vidjeti jesu li naši dužnosnici u razgovoru spomenuli kako bi bilo lijepo da i kršćani u Turskoj i ostalim islamskim zemljama mogu biti slobodni i otvarati svoje crkve kao islamski vjernici u Europi i Hrvatskoj. Čini se da je danas moderno i poželjno biti ” poturica”! Bilo europski bilo svjetski. Bilo turski! Budite zato svoji dragi prijatelji, budite kršćani! Ne budite ” poturice” ! Poštujte tuđu vjeru,ali ne dajte na svoju.
NAJVJERNIJA ODVJETNICE NA BRANIKU STOJ, ČUVAJ NAŠU SVETU VJERU I HRVATSKI DOM! AMEN!!!

O pitanju traženja krštenja za dijete LGBT partnera skbrnika

Sa bloga Kratki Ogledi prenosimo:

Nekoliko stvari valja imati na umu u cijelom ovom slučaju, pa ću ih, preglednosti radi, numerirati. Podugačko je, ali tko prati slučaj, moglo bi mu biti zanimljivo moje mišljenje:

1. Dijete treba krstiti. Dijete nije ništa krivo. To je teza koja se provlači i koja je potpuno točna. Ali riječ je o DJETETU koje ne može preuzeti odgovornost i obvezu koje proizlaze iz krštenja. Zato je važno TKO TRAŽI KRŠTENJE (roditelji/kumovi) jer taj netko preuzima obveze i odgovornosti djeteta na sebe.

2. Dijete nije krivo – ono nema osobno učinjenog grijeha niti može promijeniti svoju situaciju. Ali, oni koji traže krštenje za njega imaju i osobnu odgovornost za svoje stanje i grijeh(e). I baš takvi imaju i odgovornost prema djetetu. A za katoličku vjeru važno je da katolička vjera ne bude navezana na stanje grijeha. Da, dijete nije krivo. Krivi su odrasli, zbog svojih postupaka i odluka. Napokon smo shvatili da ne možemo činiti što hoćemo, a da to ne pogađa druge, nedužne.

3. Postoji jasan i nedvosmislen propis Katoličke Crkve – za krštenje djeteta važno je da postoji minimalna sigurnost da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri i onome što ona vjeruje i naučava o vjeri i ćudoređu. Taj odgoj vrše roditelji i kumovi, a ako roditelji to ne mogu, onda definitivno kumovi. Ako nema tog minimuma sigurnosti da će djetetu biti osiguran Katolički odgoj i rast u pravovjernom Katoličkom životu – krštenje se odgađa.

4. Za Katoličku Crkvu sama homoseksualna sklonost nije grijeh po sebi, ali život koji podrazumijeva prihvaćanje homoseksualnih odnosa i simulaciju braka nekim parstnerstvom predstavlja grijeh. Štoviše, takav život je stanje grijeha. Osobe, ako se ne odreku tog svog stanja ili ga čak ne smatraju grijehom, ne smatraju se onima koji dijete mogu odgajaji u Katoličkoj vjeri i nauku, jer i sami ne priznaju taj nauk i vjeru, već sebi biraju što im godi ušima. To vrijedi za homoseksualna partnerstva, izvanbračna heteroseksualna partnerstva, dijete kršćana drugih denominacija, dijete onih koji se javno zalažu za pobačaj, prostituciju, pedofiliju, dijete nevjernika… U svakom slučaju: dijete nije krivo, ali roditelji snose svu odgovornost za ono što se djetetu u određenom trenutku daje ili uskraćuje.

5. Ima li i onih koji se prave katolicima, a to zapravo nisu (kradu, lažu, varaju supružnike…) i ipak im se dopusti krštenje djeteta? Ima takvih slučajeva, da. I možete slobodno obavijestiti župnika ili biskupa o tome i tražiti očitovanje. Dijete kojemu roditelji žive u braku po principu „otvorene veze“ (varaš ti mene, varam ja i tebe, al si ne zamjeramo), kojemu su roditelji u javnosti ateisti, a samo na papiru katolici; kojemu roditelji samo žele feštu a ne vjeruju u Krista – to dijete je isto tako žrtva nemoralnih odluka odraslih i u redu je tražiti očitovanje, izreći stanje roditelja diskretno i tražiti da kumovi preuzmu zadaću odgoja u vjeri.

6. Čudimo se što svećenici odbijaju krstiti djecu ljudi koji žive u grijehu? Je li to uopće za čuđenje ili je nešto sasvim normalno? Primjerice: krivovjerje i otpad od vjere su izrazito teški grijesi. Stoga, kada bi katolički svećenik bio pozvan od strane neke očito odijeljene sekte da dođe na njihov sastanak krstiti djecu (jer oni, eto, žele da ih katolički svećenik krsti), ne bi bilo nikome čudno što bi svećenik odbio. Tako je isto i s ljudima koji očito žive u grijehu i bez brige o tome da žive katoličkom vjerom. Dakle, nije ništa neobično što svećenik ne pristaje, ako nije siguran u pravovjerni odgoj djeteta (pogotovo ako ni kumovi ne ulijevaju tu sigurnost). Grijeh nas svrstava među skupinu onih koji su okrenuli leđa punini milosti, baš kao i sektaši. Stoga, nema potrebe za čuđenjem. Dijete nije krivo. Grešni odrasli koji se ne odriču grijeha – oni su krivi; njihov grijeh utječe na druge, za koje su oni odgovorni.

7. Krštenje nije jednostrani, nego dvostrani sakrament: s jedne strane, to je sakrament spasenja kojim se briše istočni grijeh i prima posvetna milost; s druge strane, inherentno uvodi u život vjere koju prenosi zajednica – Crkva. Crkva je za dijete uosobljena po roditeljima/starateljima i kumovima (obitelj je kućna Crkva i to je jako važno u pitanju djeteta. Zato je važno s kim dijete odrasta i tko odgaja dijete!) I posvetna milost i uvođenje u život Crkve je važno i oboje su neodjeljivi od krštenja. I nije nevažno tko uosobljuje Crkvu u kući.

8. Svećenici za dilemu u ovim pitanjima ne trebaju tražiti odgovore na društvenim mrežama! Imaju vrlo dobro razrađeno Kanonsko pravo i popratne smjernice, a za pitanja imaju i adrese svojih biskupijskih ureda. S druge strane, pohvalno je da svećenik u ovome slučaju nije barem odao identitet osoba. Time se zapravo može i propitkivati priopćenje nadbiskupa Uzinića koji je rekao kako je u javnosti „izigrano povjerenje spomenutih osoba“: Kako je izigrano povjerenje “spomenutih osoba” ako osobe nisu “spomenute” tako da ih se može precizno identificirati? S druge strane, svećenik je od prve sam sebe identificirao, a nadbiskup ga javno prozvao, što također predstavlja oblik izigravanja povjerenja i izostanka logike bratske opomene, ako je potrebna.

9. Kada je riječ o priopćenju nadbiskupa Uzinića, mislim da je uputno postaviti i pitanje što je s nadbiskupom Devčićem koji je, crkveno-pravno gledano još uvijek biskup koji ima ovlasti nad navedenim svećenikom? Što on misli o situaciji, o svećeniku i o priopćenju svog imenovanog nasljednika?

10. Zadaća i lice Crkve je prihvaćanje i razumijevanje, ali prije svega poziv na obraćenje. Nedavno sam podijelio post koji govori kako je i Isus jeo s grešnicima, ali ne iz neke uključivosti, nego radi njihovog obraćenja. Ako slučajno netko misli da inzistiramo na sitnicama, sjetite se da je Isus čak i onome koji je slijedio sve propise i Božje zapovijedi rekao „Jedno ti nedostaje…“. I upravo po nespremnosti za promjenu u tome jednome se vidjelo koliko je zapravo njegov život otvoren Božjoj providnosti i obraćenju. A Isus je i grešnike znao opomenuti. Ne samo grešnike, nego čak i smokvu koja nije dala ploda onda kada je on došao i nadao se plodu. Isus voli sve, ali se ne boji opomenuti ili čak uskratiti nešto drugome, ako mu je znano da njegova vjera ili želja nije iskrena.

11. Kada bi mene pitali što raditi u konkretnom slučaju (dijete homoseksualnih skrbnika), ja bih rekao ovako: župnik obavijesti skrbnike o zakonima Crkve. Potom im predloži sljedeće opcije:

-a) da se skrbnici obrate i prestanu s grešnim životom (raskid partnerstva), ako imaju iskrenu želju prenijeti katoličku vjeru i nauk djetetu – uz to, pitati tko je otac djetetu i uključiti ga u proces (ako je poznat i ako on želi);

-b) ako roditelji ustraju u svome životu grešnog stanja, onda tražiti provjeru kumova: jesu li osvjedočeni katolici – ne samo na papiru, nego u životu;

-c) ako kumovi također ne ulijevaju povjerenje u katolički odgoj djeteta, župnik predlaže da on sam imenuje kumove djetetu.

I to je to. To su pastoralno razborite i zakonske mogućnosti. Po odgovoru skrbnika će se očitovati iskrenost volje za krštenjem, tj. imaju li iskrenu želju za krštenjem ili samo za spektaklom.

12. U svemu ovome trebamo malo više brinuti o tome koliko povjerenja dajemo medijima i jesu li ičime zaslužili toliko povjerenje? Čini se da se i u Crkvi (pa i među visokim klerom) njeguje medijska diplomacija po kojoj je važno ne nauditi medijskoj slici Crkve. A medijska slika Crkve je uvijek takva da se želi Crkvu koja ugađa svijetu, a ne Bogu. Mediji nas obmanjuju, pljuju, zaglupljuju, provociraju, čine nas slabićima, kmečavcima i onima koji traže svoja prava, a ne žele ni čuti za svoje obveze ili za propise, jer ih smatraju nečim što ih guši. Zapravo, mediji nas oslabljuju intelektualno, duhovno, psihički i emocionalno. Stoga se o Crkvi nemojte informirati preko medija, niti svoju sliku o Crkvi graditi uz medije. A mi – Crkva – se trebamo zapitati zašto smo si dopustili da nam malene (one koji slabije poznaju vjeru) o sakramentima, milosrđu i vjeri uče mediji, a ne mi sami – Crkva. Ta (medijska) diplomacija u Crkvi koči evangelizaciju i poziv na obraćenje, što je prva i osnovna zadaća Crkve.

Nama nije svidjeti se svijetu, medijima, udrugama, parovima niti proširivati katalog netemeljnih prava pojedinaca. Nama je misijskom evangelizacijom pozivati sve, pa i jedni druge, na obraćenje, pokoru, promjenu života i – svetost. A ne mlakost.

Ivan Glavinić

1. rujna 2022.