Mediji u Plenkovićevoj funkciji: Šimpragin govor predstavljaju kao ‘povijesan’

Anja Šimpraga
Foto: Snimka zaslona

Nova zvijezda medija u Hrvatskoj uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja po mjeri je politike HDZ-ovog Andreja Plenkovića i njegovih koalicijskih partnera.

Umjesto dostojne proslave 25. obljetnice veličanstvene pobjede u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja medijski se prostor zagađuje tvrdnjama da je oslobodilačka akcija bila zločinačka ili pričama predstavnika srpske manjine kojim se zamagljuje činjenica da su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, te da je operacijom 1995. vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije.

Umjesto da su u prvom planu hrvatski ratnici koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i oni koji su nam podarili slobodu – u prvi plan guraju se predstavnici koji su u vrijeme okupacije Hrvatske bili uz ili na neprijateljskoj strani.

Odlaskom na mjesto potpredsjednika Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava, SDSS-ov saborski zastupnik Boris Milošević ustupio je svoje mjesto u Saboru stranačkoj kolegici Anji Šimpragi, šibensko-kninskoj dožupanici.

Šira javnost o Anji Šimpragi, bivšoj šibensko-kninska dožupanici, imala je prilike čuti 2017. godine kada se na društvenim mrežama i televizijskoj emisiji Bujica pojavila fotografija na kojoj pozira s puškom s noćnom optikom. Anja Šimpraga Rašković pokušala je tada demantirati senzacionalnu fotografiju. “Ma kakav snajper! To je zračna puška koju je moj rođak kupio, a ja onda, kao pravi lovac, pozirala s njom. Samo sam se šalila“, tvrdila je tada.

> Dožupanica iz redova Srba na fotografiji s oružjem – snajper ili ne?

> (VIDEO) Zastupnica SDSS-a u Hrvatskom saboru govorila na srpskom jeziku: Koji je službeni jezik ove institucije?

> Jezikoslovci i ustavni stručnjaci: u Saboru se treba govoriti hrvatskim jezikom

> Doc. dr. sc. Mato Palić o srpskome u Saboru: Prekršen je Ustav Republike Hrvatske

Sada se u Saboru pridružila svojoj stranačkoj kolegici Dragani Jeckov u kršenju hrvatskog Ustava, jer i Šimpraga u Hrvatskome saboru govori – srpskim jezikom.

Šimpraga je krajem srpnja govorila u Saboru o svom doživljaju Oluje, “kao djevojčice iz kolone“. Karolina Vidović Krišto, iz Domovinskog pokreta uložila je tom prilikom prigovor zbog srpskoga jezika u Hrvatskom saboru – ali na to je zaradila opomenu od HDZ-ovog Željka Reinera.

Šimpraga poučava Hrvate o Domovinskom ratu i velikosrpskoj agresiji

“Posljednjih dana svi pričaju o Oluji bez obzira jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih tek promatrali. Svake godine dijete progovori u meni, sjećanje djevojčice iz kolone”, ustvrdila je Anja Šimpraga, koja je u vrijeme operacije Oluja imala 8 godina.

Nabrajala je kako su nju i njenu obitelj htjeli na granici sa Srbijom poslati u Niš. Ona se navodno rasplakala, pa su njeni sunarodnjaci na granici ipak popustili i pustili ih u Beograd. U Knin se vratila 1999. godine.

“Danas, 25 godina poslije ova djevojčica iz kolone stoji pred vama. Imam samo jednu želju, gradimo društvo slobode, gradimo zajedničku budućnost”, ustvrdila je Šimpraga na stranome jeziku u Hrvatskom saboru.

Nakon Šimpraginog govora lijevo-liberalni mediji u Hrvatskoj natječu se u hvalospjevima, ocjenjuju ga povijesnim, a neki idu tako daleko da ju ističu kao “djevojčicom iz kolone“, zamjenujući njome jedan od simbola vukovarske kalvarije kada je uplakano lice djevojčice u plavom kaputiću obišlo svijet.

Kao da jedna tužna srpska priča, kojoj su uzrok upravo njezini pobunjeni i terorističkim djelima skloni sunarodnjaci, može zamijeniti tisuće hrvatskih tragičnih priča iz Domovinskog rata.

Za Telegram je govor povijesan, a njezine riječi prenose bez prijevoda na srpskome jeziku.

Nova TV objavila je razgovor s Plenkovićevom koalicijskom partnericom prikazujući ju kao “djevojčicu iz kolone”, ali i što ta “djevojčica” očekuje od Ante Gotovine, generala pobjedničke hrvatske vojske, u Kninu.

Taj su razgovor prenijeli Tportal i Index za koje je govor u Saboru također povijesni.

Šimpraga tvrdi da su njezini susjedi Hrvati i Srbi zadovoljni njezinim nastupom, a da se ne obazire na negativne komentare, te smatra da je na dobrom putu.

Nakon njezinog govora reagirali su brojni sudionici i svjedoci Domovinskog rata.

Među prvima se javila Danka Dražina, braniteljica koja je u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu sudjelovala s 20 godina, poručivši Anji Rašković Šimpraga “da umukne”.

Dr. sc. Trpimir Goluža, ginekolog i nekadašnji predsjednik Hrvatske liječničke komore koji je bio kandidat Mosta na parlamentarnim izborima podsjetio je Šimpragu da su joj djetinjstvo ukrali njezini sunarodnjaci, vodeći „hrvatski krajišnici”.

Zamjenica gradonačelnika Vukovara Ivana Mujkić otkrila je priču iz svog djetinjstva te poručila Šimpragi: “Pozdrav od trogodišnje djevojčice koju su okruživali tenkovi i četnici, a ne traktori”.

“Mala Anja narasla je i drži govor u Saboru, a to se ne može reći za 402 njezinih vršnjaka koji su ubijeni”, podsjetila je kolumnistica Nikolina Nakić.

Član Domovinskog pokreta Miroslava Škore i kandidat za zastupnika na prošlim parlamentarnim izborima, Robert Pauletić, komentirao je obilježavanje obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, a u statusu pod naslovom “Vrijedi li jedna srpska žrtva zaista tisuću hrvatskih” komentirao je i govor Anje Šimprage te objavu Borisa Miloševića.

Zahvaljujući snimci BBC-ja, uplakano lice male djevojčice obišlo je cijeli svijet. Željka Jurić bila je šestogodišnja djevojčica koja je u plavom kaputiću, pogleda zamućenog suzama, u apokaliptičnoj sceni koračala porušenim i spaljenim Vukovarom u koloni 19. studenoga 1991. godine. “Nismo čuli priču iz kolone u kojoj su djeca napuštala svoj grad zaobilazeći leševe ubijenih branitelja…”, poručila je Željka Jurić SDSS-ovoj zastupnici.

“Ime mi je Zrinka Kuna. Iz Baranje sam i moja priča je ista kao i priča tisuće djevojčice i dječaka čiji glas se nikada nije čuo (ispričavam se, nije ista, ali isto počinje, svaka naša priča isto počinje). Imamo na tisuće neispričanih priča za koje nikada nismo dobili priliku ispričati ih, govoriti. Trenutak kada je Anja stala pred saborsku govornicu je trenutak kad nam je svima uzela glas. Mi tu priliku nismo imali. Nismo imali priliku ispričati našu priču, nismo dobili pljesak i suosjećanje niti ovacije Hrvatskog sabora.”, naglasila je Baranjka Zrinka Kuna te poručila: “Ja nisam birala, kao ni vi, ali vaš narod je izabrao ukrasti djetinjstva, oskvrnuti mir i slobodu”.

Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Šimpragu je podsjetila da je velik broj Hrvata bio prisiljen napustiti svoj zavičaj u Vojvodini’. Osvrt su potpisali Mato Jurić, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata i Ivana Andrić Penava, hrvatsko dijete koje je doživjelo 1990-e „s druge strane“ i napustilo zavičaj s kolonom u samo jednom smjeru bez mogućnosti povratka – za razliku od Anje Šimprage koja se 1999. već vratila u Knin.

Tragične dječje sudbine i prekinuta djetinjstva

U Domovinskom ratu ubijeno je oko 400, a ranjeno preko 1200 djece. “Začuđuje koliko javnost nije upoznata s osnovnim podatcima o ubijenoj djeci tijekom Domovinskog rata, ali i kako za tu temu nema prostora u nacionalnom povijesnom kurikulu”, istaknula je dr. sc. Vlatka Vukelić za Narod.hr.

> Dr. sc. Vlatka Vukelić za Narod.hr: ‘U Domovinskom ratu ubijeno je oko 400, a ranjeno preko 1200 djece’

> Dr. sc. Vlatka Vukelić: Očekujemo inicijativu Vlade RH da se okupe stručnjaci koji će proučiti temu stradale djece u Domovinskom ratu

Žalosno je da su nam danas puna usta deklarativne zaštite svih mogućih zajednica koje trpe ikoje društvene nepravde, osvješćujemo probleme azilanata, manjinskih zajednica ili skupina, a svojoj ubijenoj djeci nismo u stanju posvetiti sat nastave u školama ili pola sata na raznim lokalnim svečanim sjednicama. To su djeca koja su ubijena uslijed agresije koju je Republika Hrvatska trpjela, jer je težila suverenosti, samostalnosti i demokraciji. Mi koji danas baštinimo Lijepu našu, moramo biti svjesni tih dječjih žrtava, jer je to neopoziva činjenica koja ukazuje na teško ostvarenje državne samostalnosti.”, upozorila je dr. sc. Vukelić.

Podsjetimo također, Republika Hrvatska, još uvijek traga više od tisuću neriješenih slučajeva iz Domovinskoga rata, pri čemu najveći broj žrtava, čine osobe s područja Vukovarsko-srijemske županije, nestale i nasilno odvedene s područja Grada Vukovara i prigradskih naselja te u pokušaju proboja iz neprijateljskog obruča u Vukovaru, među kojima je i neutvrđeni broj hrvatskih branitelja i civila izdvojenih na Veleprometu.

> Braniteljica Danka Dražina odgovorila SDSS-ovoj zastupnici Anji Šimpragi: ‘Anja, umukni!’

> Dr. sc. Goluža odgovorio SDSS-ovoj zastupnici: ‘Vaše djetinjstvo ukrali su Vaši sunarodnjaci, vodeći „hrvatski krajišnici”‘

> Penavina zamjenica odgovara Šimpragi: Pozdrav od trogodišnje djevojčice koju su okruživali tenkovi i četnici, a ne traktori

> Nakić SDSS-ovoj zastupnici Šimpragi: ‘Mala Anja je narasla i drži govor u Saboru, a to se ne može reći za 402 njezinih vršnjaka koji su ubijeni’

> Pauletić (DP) o izjavama SDSS-ovaca: ‘Vrijedi li jedna srpska žrtva zaista tisuću hrvatskih? – Na našu slavnu Oluju baca se tamno svjetlo’

> Djevojčica u plavom kaputiću Šimpragi: ‘Nismo čuli priču iz kolone u kojoj su djeca napuštala svoj grad zaobilazeći leševe ubijenih branitelja…’

> Baranjka odgovorila SDSS-ovoj Anji Šimpragi: ‘Ja nisam birala, kao ni vi, ali vaš narod je izabrao ukrasti djetinjstva, oskvrnuti mir i slobodu’

Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata poručila Šimpragi: ‘Velik broj Hrvata bio je prisiljen napustiti svoj zavičaj u Vojvodini’

Izvor: narod.hr

„Najvjernija Odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!“

ZAGREB (IKA)

Poslanica vojnog ordinarija Jure Bogdana povodom proslave Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta – zaštitnice Vojnoga ordinarijata, Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“, 5. kolovoza 2020.

Draga braćo i sestre!

1. Molitveni zaziv u naslovu ove naše Poslanice završni je dio Ispovijesti vjere Hrvata katolika. Doista, Blažena Djevica Marija, naša najvjernija Odvjetnica – fidelissima advocata Croatiae – ona kojoj je Bog povjerio na čuvanje svoje najveće blago – svoga jedinorođenog Sina, na najbolji način može sačuvati našu svetu vjeru i sačuvati naš hrvatski dom. Taj nas zaziv u mislima prenosi u veliku Devetnicu proslave jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ koja je započela Hrvatskom marijanskom godinom sada već davne 1975., na spomen 1000. obljetnice našega prvog poznatog i najstarijega marijanskog svetišta, što ga je na Otoku u Solinu podignula hrvatska kraljica Jelena, († 8. listopada 976.). Upravo tu, u Solinu, kulminirala je Hrvatska marijanska godina proslavom održanom 12. rujna 1976. Bio je to dan obnove našega krsnog zavjeta, što ga, naime, divno sabire upravo spomenuta Ispovijest vjere Hrvata katolika: „Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj crkvi. Svoju odluku polažem u Bezgrešno Srce Presvete Bogorodice Marije.“[1] Slobodno prihvaćajući svjetlo Evanđelja na početcima naše hrvatske kršćanske povijesti, to su obećanja vjernosti Bogu i Katoličkoj crkvi na sebe preuzeli naši pradjedovi „kao navještaj slobode i nade“, pa je to „i ostalo tijekom dugih stoljeća kao neka unutarnja iskra u srcima sinova i kćeri našega naroda, te se nisu dali ni od koga do kraja pokoriti, jer se uvijek ponovno budila svijest da su za slobodu ne samo rođeni nego i kršteni“[2].

2. Za spomenuto velebno solinsko slavlje, koje bijaše kruna zavjetne marijanske godine, načinjen je odljev, u srebru i zlatu, Gospina lika iz bazilike našega hrvatskog kralja Zvonimira u Biskupiji kod Knina, dar svih hrvatskih vjernika, koji će pod nazivom Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta, obići i čitavu Domovinu i svijet. Taj je lik Marije, naše Majke, pratio sva slavlja ove velike devetnice koja su zatim uslijedila: proslavu devetstote obljetnice Dmitra Zvonimira održanu 17. rujna godine 1978. upravo iznad ruševina one crkve u Biskupiji kod Knina koju je ovaj hrvatski kralj i podigao kao katedralu „hrvatskoga biskupa“, a gdje je i pronađen taj dragi nam najstariji Marijin lik u hrvatskoj umjetnosti. Sljedeće je, 1979., „Branimirove godine“, pratio ovaj Gospin lik i prvi susret Hrvata hodočasnika iz cijeloga svijeta s novoizabranim „Papom iz daleke zemlje“, s papom Slavenom, Ivanom Pavlom II. koji nam je tada, 30. travnja, u Rimu, poručio: “Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja.”[3] Bio je to najljepši uvod u glavnu postaju jubileja koja se 12. rujna te iste godine održala pokraj staroga hrvatskoga kraljevskog gradića Nina povodom obljetnice dragocjene izmjene pisama iz 879. između pape Ivan VIII. i hrvatskoga vladara Branimira, a u kojima ovaj Papa Hrvatima potvrđuje pravo na samostalnu državnost i na vlastite biskupe. Tu je prvi put izmoljena i ona draga nam molitva, taj „Ninski zavjet“, utisnuta i na zavjetni ninski križ, a koja nas i danas obvezuje: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu misu.“ Konačno, slavlje „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, taj hod od našega marijanskoga solinskog prasvetišta do našega sadanjega nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici, hod koji je veliki i sveti Ivan Pavao II., nazvao „velikom milošću i razlogom trajne zahvalnosti Božanskoj providnosti, koja je hrvatski narod – prvi od slavenskih naroda – izvela iz tmina poganstva i privela svjetlu prave vjere“[4] , zaključen je 8. i 9. rujna 1984. Nacionalnim euharistijskim kongresom Crkve u Hrvata, kao završnim činom jubilejskih slavlja.

3. Nad svim tim bdio je svojim blagim pogledom i svojim na molitvu uzdignutim rukama dragi lik naše Majke Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog zavjeta. Njoj u čast, i kao trajni spomen na ove važne događaje, hrvatski biskupi posvetili su prvu nedjelju koja u mjesecu u rujnu slijedi poslije blagdana njezina rođenja. Sve je to bio snažan i hrabar molitveni vapaj tada zarobljenoga i obespravljenoga naroda kojemu se odricalo ne samo pravo na temeljnu vjersku i nacionalnu slobodu, nego i pravo na vlastito ime, na ime njegova jezika, uopće, pravo na njegovo vlastito mjesto pod ovim Božjim suncem. Bio je to duboki, Bogu upravljeni uzdah duše naroda okovanoga u ledenu šutnju, i to malo nakon kratkoga proplamsaja njegovih nada u „Hrvatskome proljeću“, nada, naime, za obnovom svojih nacionalnih prava i sloboda, skršenih zatim i zatočenih u brojnim tamnicama bezbožnoga režima, zajedno s mnoštvom progonjenih njegovih sinova i kćeriju. Taj vapaj i taj uzdah našega naroda, tada, u svakom smislu podjarmljenoga, ali snažno duhovno ujedinjenog, čvrsto smo uvjereni, Gospodin je uslišio samo koje desetljeće kasnije, kada smo, s njegovom pomoći, izborili i obranili slobodu i vlastitu samostalnu državu, u velikoj zajedničkoj žrtvi koju smo podnijeli i svi mi u Domovini i naša braća i sestre diljem svijeta. Duh zajedništva velike jubilejske devetnice „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ koji nas je nadahnuo u onim teškim, u onim „olovnim“ godinama, pripravio je, jednako smo tako čvrsto uvjereni, duh našega zajedništva i naše pobjede u Domovinskome ratu!

4. Naša Vojno-redarstvena biskupija na poseban način je povezana s Gospom Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta: ona je njezina zaštitnica, njezin lik krasi kapelu u našem sjedištu u Zagrebu, njezin blagdan naša biskupija svake godine na poseban način slavi, i to 5. kolovoza, kada sav hrvatski narod slavi i Dan pobjede i Dan Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Gospa Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta utisnuta je ne samo u naše znakovlje nego, još više, u naša srca. Tako, svaki put kada se svojim pogledom ili svojom misli zustavimo kod toga dragoga nam našega najstarijeg Gospina lika, svaki put nam iz srca naviru riječi divne: „Najvjernija Odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!“ Željeli bismo da ova molitva postane svakodnevnim, čestim zazivom svakoga hrvatskog vojnika i svakoga pripadnika hrvatskih redarstvenih službi, kao i svake osobe zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske, te članova njihovih obitelji, među kojima i za koje naša vojno-redarstvena biskupija vrši svoje poslanje. Jednako tako željeli bismo da svi oni, da svi mi, izvršavamo naš „Ninski zavjet“: da dnevno molimo i nedjeljom slavimo svetu misu.

5. Draga braćo i sestre! Svi znamo: Ono što je dragocjeno, čuva se! Gospi smo povjerili ono što nam je dragocjeno: našu svetu katoličku vjeru i naš hrvatski dom. I jedno i drugo su nam neizrecivo dragocjeni i dragi. Po sv. krštenju smo od Crkve primili vjeru i novi život u Kristu.[5] I baš tu vjeru, „što smo je od Crkve primili, brižno čuvamo. Kao kakvo dragocjeno blago, zatvoreno u vrsnu posudu, vjera se po djelovanju Duha Božjega neprestano pomlađuje te čini da se pomlađuje i posuda koja ga drži“ – uči nas Crkva.[6] To naše blago, dragocjeno i uvijek jednako mlado, isto je ono koje su naši pradjedovi primili u onome „vrelu koje prima nemoćne da ih vrati prosvjetljene“, kako stoji napisano na krstionici kneza Višeslava,[7] isto je ono koje je svatko od nas primio u krsnim zdencima u trenutku krštenja. Isti je krst i ista je vjera u Krista Gospodina, isto je „spasonosno ispovijedanje vječnoga Trojstva“, ali je ista i obveza njihova svakodnevnoga osobnog i javnog, životnog svjedočenja, kao i svjedočenja vjernosti Katoličkoj crkvi. To je naš prvi i temeljni izazov i obveza. Upravo to smo povjerili Gospi, našoj najvjernijoj odvjetnici i Majci našega Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Drugi je pak naš temeljni izazov i obveza onaj što se odnosi na naš hrvatski dom. I njega smo povjerili Gospi. Valja nam se osobno i zajednički skrbiti za taj dom, za našu lijepu domovinu Hrvatsku. Hrvatska danas, u trenutku golemih neizvjesnosti koje zahvaćaju cijeli svijet i ulijevaju nam strah pred vrlo neizvjesnim sutra, čini nam se, više nego ikada treba sklada i jedinstva. Baš danas nam s tim u vezi tako snažno odjekuju riječi sv. Ivana Pavla II. što ih je izrekao u svojoj Propovijedi na svečanoj sv. misi za obitelji u Rijeci, 8. lipnja 2003.: „Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade! Budite narod koji moli: “Od sva četiri vjetra dođi, Duše, i dahni u ova trupla da ožive” (Ez 37,9). Budite narod koji vjeruje u Riječ, koju nam je dao Bog i koja se je ostvarila u Kristu: “I Duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim” (Ez 37,14).“[8]

6. Draga braćo i sestre, budimo narod nade, budimo narod koji moli, budimo narod koji vjeruje u Krista Gospodina, Riječ Božju koja je tijelom postala. Ne mirimo se s umorom i s predajom pred tijekom zbivanja. To je, uvjereni smo, lijek za našu rascjepkanost i podijeljenost, i za ono veliko nezadovoljstvo kojemu u našoj Domovini svakodnevno svjedočimo. U tome će nam Blažena Djevica Marija biti sigurno utočište i pomoć. Ona je, kako nam je to papa Franjo ovih dana snažno posvijestio, i Majka milosrđa, i Majka nade i Utjeha selilaca.[9] Da bismo kao putnici u svome hodu ovim vremenom i ovim prostorom vidali rane koje nas i kao pojedince i kao društvo duboko tište, itekako smo potrebni i milosrđa i nade i utjehe! Ona će nam sve to najbolje izmoliti, najuspješnije posredovati. Molimo se zato njoj, našoj Majci, Gospi našega Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta:

„Daj, Majko, milosti puna, da po Tvom zagovoru oživi Crkva i domovina. Daj da se sakupi sve što je rasuto, da se osvijesti sve što je zaboravljeno, da iz vjerne i teške prošlosti izraste vjernija i svjetlija budućnost. Bila si Majka naše Crkve i našeg naroda u stoljećima kad smo se kao narod i kao Crkva rađali; bila si nam utočište u krvavim vremenima kad smo izdisali pod udarcima; bila si stijeg naših pobjeda i stalan poticaj naših obnova. Majko naše prošlosti, budi i Majkom naše sadašnjosti i budućnosti. Amen.“[10]

Draga braćo svećenici, pomoćnici i djelatnici, koji ste u poslanju i službi Vojne biskupije, svima vama, poštovani i dragi djelatnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, vama, hrvatski braniteljim, napose, vama, poštovani i dragi vjernici u mirovnim misijama po svijetu, želim blagoslovljenu ovogodišnju proslavu Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, zaštitnice našega Vojnog ordinarijata!

Vaš biskup
✠ msgr. Jure Bogdan,
Vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj

Nadbiskup Puljić: „Oluja je vratila nadu hrvatskoj državnosti“

ZAGREB (IKA)

Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, gostovao je u emisiji ‘Aktualno’ Hrvatskoga katoličkog radija u utorak 4. kolovoza povodom proslave 25. obljetnice hrvatske oslobodilačke akcije, vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’. Razgovor u kojem nadbiskup Puljić iznosi stavove o značenju proslave Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, prenosimo u cijelosti.

Na današnji dan, 4. kolovoza 1995. godine, započela je oslobodilačka akcija Oluja. Toga je dana bombardirano baš područje Dubrovačke biskupije čiji ste pastir tada Vi bili, Oče nadbiskupe.

Nije to bilo iznenađenje za Dubrovnik, jer bili smo bombardirani cijele godine, dok smo bili u okruženju. Ali onda je jednom političkom akcijom, više nego vojnom, dubrovačko područje bilo oslobođeno. I živjeli smo godinu i pol, dvije, u određenom miru i radosti da više nema bombardiranja. Ali tada, kad je započela vojno – redarstvena akcija Oluja, ponovno smo osjetili bombe blizu. Kao što je i Zagreb bio bombardiran, tako je i područje Dubrovačke biskupije također bilo bombardirano, u znak ‘male’ odmazde zbog ove veličanstvene akcije oslobađanja koje se dogodilo Olujom 1995. g., na današnji i sutrašnji dan, 4. i 5. kolovoza.

Četvrt je stoljeća otkako su naši hrvatski branitelji akcijom Oluja ishodili slobodu Hrvatske. Preostalo je bilo još osloboditi istočnu Slavoniju, ali akcijom Oluja oslobođena je petina naše zemlje u svega dva dana.

Uistinu je to bila nevjerojatna akcija! Sjećam se da smo taj dan, 5. kolovoza, cijelo prijepodne samo buljili u televiziju. I dobro se sjećam, nevjerojatno je djelovalo kako je naša vojska oslobađala teren, nekoliko desetaka tisuća četvornih kilometara. Samo najedanput pokazuje strelicu: došli su dovde, došli su dovde, došli su dovde… došli na Knin! Za vojsku koja je bila s one strane, Jugoslavensku vojsku plus vojska SAO Krajine koja je bila potpomognuta Jugoslavenskom vojskom, Oluja je bila zaista iznenađenje, izgleda. Nitko nije očekivao takav entuzijazam, takvu spremnost naših vojnika, takvu stratešku stvar, da su bili izgubljeni. I na kraju, hvala Bogu da je ipak završilo bez velikih katastrofa kao što je moglo biti, gubitaka s naše i s druge strane. Bilo je žrtava, jer rat to uvijek sa sobom donosi, ali je na kraju bilo i pregovora, predaja.

Sjećam se dobro kad je naš general Petar Stipetić na jednom mjestu dogovorio s generalom JNA predaju. Onda su učinili nešto lijepo, rekli bismo, kao dvojica koji su se prethodno šamarali, šaketali, tukli, kao u boksačkom ringu kad sve čine da pobijede. A onda kad pobijede, pruže jedan drugome ruku i zagrle se. Tako su i njih dvojica generala tada ljudskim gestom dali do znanja – rat je završio. Onda su pozvali okupljene Srbe koji su se pripremili da idu na poziv Miloševića, koji je sve pozvao da svi bježe iz Knina, a generali su zamolili: „Ostanite ovdje. Nemojte bježati. Ovo je vaša domovina“. Međutim, nisu, nažalost, poslušali. Otišli su. Kad spominjete te dane, tako smo mi napeto pratili cijeli taj dan i Bogu zahvaljivali za tu akciju koja je uistinu bila oslobodilačka. Oluja je vratila ponovno nadu hrvatskoj državnosti. Vojnici su zaista bili ponosni, radosni, ali ne ponosni ponižavajući druge. Nego, u smislu: Natjerali ste nas da se moramo braniti oružjem, a mogli smo se i dogovoriti, mogli smo se razići kao što se dogodilo u Češkoj, Slovačkoj i drugim sovjetskim zemljama gdje su se ljudi razišli bez rata. Ovdje je, nažalost, velikosrpska politika bila uzela maha i ljudi su bili opijeni. I nažalost, završilo je kako je završilo.

Ono što je lijepo, to mi se osobito sviđa, da će na 25. obljetnici Oluje govoriti naš general Ante Gotovina koji je kao strateg bio duša te oslobodilačke akcije. Ali je po završetku odslužene kazne suda u Haagu, kada je oslobođen, došao najprije u Zagreb na Stepinčev grob, onda u Zadar. Onda je rekao nešto čega, čini mi se, još nismo svjesni. General je tada rekao: ‘Okrenimo se budućnosti!’. Rat ostavimo povjesničarima i političarima, ali mi se okrenimo budućnosti i živimo dalje kao ljudi koji ne smiju biti opterećeni onim što je bilo jučer. To mi se sviđa da će na dan proslave 25. obljetnice Oluja govoriti on – general Ante Gotovina!

Na proslavi 25. obljetnice Oluje čije je središnje obilježavanje u Kninu, Vojni ordinarijat RH slavi svetkovinu svoje nebeske zaštitnice, Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta.

Jest, i to je jedna od točaka koje se obilježavaju 5. kolovoza. Najprije, to je Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, onda je to i Dan hrvatskih branitelja. Ovih dana gledao sam film ‘Operacija Oluja‘ koji je njima baš posvećen i cijeloj akciji Oluja. Veličanstveni film, ali volio bih da je napravljen u Zagrebu, u Hrvatskoj, nego u Americi. Taj film je vrijedan, dokumentiran, ima jako puno svjedoka iz rata, dokumentirano u razgovoru i akciji. Pa mi je i to drago. Osim toga, 5. kolovoza je i dan Vojne biskupije, Vojnog ordinarijata koja je pod zaštitom Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta.

Tim povodom je biskup Jure Bogdan koji je na čelu Vojnog ordinarijata, uputio prekrasnu poslanicu koja na neki način simbolizira i potiče sve članove Vojnog ordinarijata, vojsku, policiju, njihove obitelji i sve članove hrvatske države, s poticajem: „Budimo narod nade, budimo narod koji moli, budimo  narod koji vjeruje u Krista Gospodina. Jer Riječ je Božja Tijelom postala. Ne mirimo se s umorom i predajom pred tijekom zbivanja koji su i sada neki put opterećujući i začuđujući, kako nismo dovoljno zahvalni jer to je, uvjereni smo, lijek i za našu i podijeljenost i rascjepkanost koja nas neki put previše umara“.

Baš tamo, u Zvonimirovoj bazilici blizu Knina, nađen je pralik Gospe koji smo nazvali Pralik Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Taj je pralik bio simbol koji se nosio u onoj našoj velikoj Devetnici od Solina, preko Knina, Nina do Marije Bistrice, na te velike četiri postaje. Ali nosio se i u Rim 1979. g. kad smo hodočastili u Rim i prvi put se susreli s tadašnjim papom, dragim Ivanom Pavlom II. Taj Gospin lik je bio na toj proslavi u Rimu, a Papa je misu slavio na hrvatskom jeziku i propovijedao na hrvatskom. I ne zaboravljamo njegove riječi koje je tada rekao: „Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja!“. Onda još nije bilo vrijeme zrelo, kako su onda govorili komunisti, da Papa dođe u Hrvatsku i da nas posjeti. Tek će to biti 1994. godine. A ovo je bilo 1979., prije nego je došao, dakle, Papa je tada izrazio želju i živo je želio doći u Hrvatsku, posjetiti tu dragu zemlju i susresti se s Hrvatima, što je bilo prvi put 1994. g. I to će ponoviti 1998. kad će proglasiti blaženim Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici i poći u Solin na grob naše kraljice Jelene. I tamo će biti onaj prekrasni susret s mladeži kad je zajedno s njima pjevao Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata. Nije znao riječi, ali je prepoznao melodiju, to je neka melodija poljske Gospine pjesme. Ali Papa je sa srcem došao i pozdravio i utješio nas, da bi na kraju došao zadnji put za stoto putovanje 2003. g. Evo, to je, dakle – Gospa je vezana uz našu prošlost, Gospa je vezana i uz naše događaje, uz naše muke, uz naše radosti. Zato joj se molimo, rado joj hodočastimo, jer znamo da je ona Majka naša, Kraljica Hrvata!.

Gospin molitveni znak, krunicu, nosili su i naši hrvatski branitelji. Oče nadbiskupe, spomenuli ste dokumentarni film ‘Operacija Oluja’ čiji je redatelj Nikola Knez, a scenaristi dr. Miroslav Međimorec i dr. Dorothy McClellan. Gledali ste taj film, što Vas je osobito dojmilo u tom filmu?   

Dojmila me dokumentiranost. Bio sam svjedok svega toga pa ti vraća u sjećanje sve te događaje. Scenarist je izvrsno uspio intervjuirati najvažnije čimbenike svega toga događanja. Drago mi je da je taj film snimljen, drago mi je da je tako sažeto, dokumentirano, rekao bih, i za one koji ne znaju ništa, vrlo poučljivo, jednostavno, da razumiju cijelu situaciju. I osobito mi je drago da je uspio prikazati te međunarodne važne faktore iz toga vremena, npr. intervjuirati prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj, Petera Galbraitha koji je u tom razgovoru baš ljudski otvorio svoju dušu. I rekao je otvoreno, jasno: ‘Prepoznali smo, Amerika je prepoznala agresiju koju je velikosrpska politika na čelu sa Slobodanom Miloševićem učinila. Onda nismo mogli šutjeti, nismo mogli ne priznati, nismo mogli ne podržati tu akciju koja je zaista bila na visini’. Kao vojna akcija, jedinstvena, kako su rekli neki stručnjaci za vojne akcije: da je Oluja „jedinstvena kopnena akcija koja je nakon Drugog svjetskog rata bila najveća i najsvestranija“. Drago mi je bilo čuti također u filmu izjavu predsjednika Tuđmana koji je u Kninu rekao: „Pobjeda ne znači samo oslobađanje domovine, već stvaranje temelja za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku kroz stoljeća, u budućnosti koja je pred nama“. On je shvatio da se moralo to učiniti. Jer bili su pregovori, bili su dogovori, bio je nuđen čak i Plan Z – 4. To je bilo baš nuditi Srbima autonomiju u vlastitoj državi. Čak je Tuđman i na to bio spreman. Ali ovi su zaneseni svojom velikosrpskom idejom odustali od toga i propali su svi pregovori. Jedina je bila mogućnost da se upravo tako, vojno – redarstvenom akcijom vrati okupirani teritorij i vrati sloboda u Hrvatsku.

Redatelj filma Nikola Knez je isto zahvalan da je to mogao učiniti. Rekao je da je to u vječni spomen na hrvatske branitelje, velika hvala. I on kao redatelj osjeća potrebu zahvaliti. Zahvaliti braniteljima, vojnicima za njihovu hrabrost i žrtvu koju su podnijeli za domovinu i omogućili rođenje Hrvatske, slobodne, samostalne i neovisne države. Dok sam gledao taj film i osjećao zahvalnost, prema redatelju i svima koje su uspjeli intervjuirati da prikažu taj događaj, žao mi je da nakon 25 godina nemamo tu kod nas, u Hrvatskoj, takvu sekciju, takav angažman ljudi koji se bave filmom, da nešto tako stvore. Realnu stvaranost prikazati kakva je bila, na filmski način. Kao da sve ide u zaborav. Drago mi je da se taj film napravio, ali volio bih da je to učinjeno kod nas. Film je dobio i dvije nagrade na međunarodnom filmskom festivalu u Houstonu za režiju i za sve što je kao takav prikazao. Ali to je u Americi. Ja bih volio da se ovdje, u Hrvatskoj stvara takvo ozračje, da se ljudi natječu tko će dokumentiranije, ljepše, pozitivnije, prikazati ono što smo ovdje propatili i proživjeli. Nadam se da će to biti poticaj, nakon 25 godina.

Sigurno jako kasnimo u tome, ali to je i doprinos izgradnji kulture sjećanja na što nas pozivaju i crkveni poglavari, pa i sami pape, do pape Franje. Sv. Ivan Pavao II. poticao je njegovati kulturu sjećanja.

Tako je. On je to osobito govorio u kontekstu tolikih mučenika koje je iznjedrilo 20. st.

I naš Domovinski rat je iznjedrio mučenike.

Tako je. Kroz vrijeme, osobito vrijeme fašizma, nacizma i komunizma, milijuni ljudi su pretrpjeli, ne samo radi toga što su bili druge nacije, druge kulture, nego jer su bili vjernici. Jer su vjerovali u Crkvu i prakticirali svoju vjeru, osobito u vrijeme komunizma koji je načelno bio protiv Boga, Crkve i svega što je Božje. Tako da je u tom kontekstu Papa rekao: ‘Europa je premrežena silnim brojem mučenika’. I Papa je pozvao biskupe, pozvao je Crkvu neka ne zaboravlja. Neka prikuplja podatke, neka ostanu ljudi kao svjedoci. Zahvaljujući njima, njihovoj patnji, njihovom svjedočanstvu, Crkva je danas još uvijek živa u Europi.

Film ‘Operacija Oluja’ je američko djelo. U tom kontekstu, treba reći kako smo, nažalost, svjedoci da se na oslobodilačku akciju Oluja nastoji baciti sjena u domaćim krugovima. No upravo se akcija Oluja uzima kao relevantan primjer, kao paradigma uspješno ustrojenog sustava obrane i ostvarenja pobjede koja se studira na američkim vojnim učilištima. I to je pokazatelj kako smo na temelju realnog stanja na terenu prepoznati u svijetu u stručnim krugovima kao nešto što je vrijedno, u smislu akcije Oluja. Možete li se osvrnuti na to da nas opet tuđinac vidi vrjednijima, jačima, ispravnima, korektnima, nego što to nastoje učiniti neki unutar naše domovine?

Dobro ste to verbalizirali. Ja bih se u tom kontekstu sjetio, bilo je to za vrijeme, kažu građanskog rata u Turskoj, kada su ratovali. Čovjek koji je bio na čelu opozicije morao je doći u šator potpisati predaju. Došao je sav u strahu, pokunjen, a pobjednik ga je dočekao sa smijehom, džentlmenski i rekao mu: ‘Gospodine, ne trebate se plašiti. Ne trebate tako pokunjeno gledati. Ne znači da ste vi sad izgubili, radi toga što ste pobijeđeni’. I vratio mu je time moral. ‘Mi moramo sada potpisati kraj toj nevolji, idemo u budućnost drugačije’. Volio bih i bio sretan da iz ovoga rata izvučemo pouku i mi Hrvati, ali volio bih također kad bi se i kod Srba rodila određena takva, neću reći simpatija, ali jedno razumijevanje za pobjedu, koja je pobjeda, ali nije poniženje. U tom kontekstu čini mi se da su pozvani političari, osobito u ovom vremenu, ono što je Gotovina rekao kao strateg i vojni časnik – Gledajmo budućnost.

Nadam se da je Hrvatska sada slobodna u svojim granicama, u tim uvjetima sada kakvi jesu, svaka država i svaki narod imaju svoju neovisnost. Hajdemo gledati zajednički prema budućnosti, zajedničke Europe, njegovati dobrosusjedske odnose. Neću reći, zaboraviti. Ali nema nam koristi na nečemu ideološkom graditi. Mi moramo misliti na djecu, budućnost našu, na zemlju, mir, na slobodu. Poštivanje. Volio bih da u tome naši političari također uspiju i sa susjedima razvijati takav dijalog i takvo razumijevanje. Rat je iza nas, ne treba nijekati sve loše što se dogodilo, ne treba nijekati patnje koje smo preživjeli i pretrpjeli. Ali moramo graditi na boljoj budućnosti, boljim planovima, boljoj strategiji, zajedničkim akcijama, u čemu će se naša djeca osjećati sigurnije i slobodnije.

Na početku našeg razgovora spomenuli ste, Oče nadbiskupe, poziv, apel državnog vodstva i samog predsjednika dr. Franje Tuđmana srpskim stanovnicima da ostanu u svojim domovima, u hrvatskoj zemlji koju su nastanjivali. To je jako važno i treba to reći jer ovih dana je prisutan i spomen te neke druge kolone o kojoj govore pripadnici srpske nacionalne manjine. Ali velika je razlika toga u odnosu na, primjerice, vukovarsku kolonu, jer je iz Knina riječ o svojevoljnom odlasku ljudi. Molim Vaš komentar aktualne situacije u pokušaju da se odlasku Srba iz Knina i s tog područja predbaci da je taj njihov odlazak bio prisilan, da su to morali učinit. Srbi su to učinili svojevoljno, štoviše, na poziv njihovog vodstva.

Prepustimo te događaje povjesničarima i objektivnoj procjeni. Film ‘Operacija Oluja’ koji se može pogledati na portalu IKA govori i o tome. Govori jasno i nedvojbeno da je, nažalost, do akcije Oluja trebalo doći. Drukčije se sloboda nije mogla obraniti ni steći. Ali isto tako treba reći da je predsjednik Tuđman, general Stipetić i drugi, oni su pozvali zaista da ljudi ostanu. Ali jača je bila ideologija, nažalost. Jači je bio strah koji im se i desetljećima usađivao: ‘Ako budete s Hrvatima, to su vam ustaše. Ti kolju…’. Živjeli su od lažne ideologije, krive ideologije, zadojeni. Kad spominjem Galbraitha, i on je bio u toj koloni, pokušao je s njima poći na traktoru…

Povjesničari su pozvani stvarno da sve elemente iznesu na vidjelo, da vide gdje se pogriješilo, što je bilo krivo i što se moglo prevenirati. Možda je nekada važno isto, što psiholozi često govore, da se shvati drugoga, ne moraš samo čuti njegovu riječ, njegova razmišljanja i njegove stavove. Nego moraš pokušati uživjeti se u njegovu situaciju. Onda kada si obuo njegove cipele, onda tek možeš osjetiti i težinu takvih stavova, takvih zabluda i takvih krivih zaključaka. Mi smo ovdje više da razgovaramo o zahvalnosti Bogu za dar slobode, za dar neovisnosti, za dar onoga što bismo mi trebali kao narod slaviti, veličati. Ne ponižavajući druge koji su bili zavedeni, koji su se našli na drugom frontu jer su bili zavedeni, a inače su članovi ove države. Stoljećima su živjeli ovdje s ovim narodom, ali su bili zavedeni. I to treba otvoreno reći. Zavedeni su krivom ideologijom. Nama je jako žao. Prava koja svaki čovjek ima, imaju i oni pravo. Ali strah ih je uhvatio, zaveli su ih i to treba uzeti kao činjenicu. Međutim, to ne znači da je završila povijest s time.

Kao sina hrvatskog naroda rodom iz BiH, moram Vas pitati i za još jedan komentar. Naime, akcija Oluja pomogla je također da se ne dogodi Srebrenica u Bihaćkoj enklavi. Svojevremeno ste u razgovoru za HKR opservirali temu opravdanosti postojanja Herceg – Bosne. Uz ovogodišnju proslavu Oluje povezujemo se s hrvatskim narodom u BiH i jedinstvom toga obrambenog korpusa u Hrvatskoj i BiH i po dodjeli odlikovanja od strane predsjednika RH Zorana Milanovića pripadnicima HVO-a. I na taj način se učvršćujemo u pogledu na naš obrambeni sistem spojenih posuda, jer i to je bio način kako su se branili teritorij i sloboda i BiH i Hrvatske.   

Ako se treba govoriti o slomu velikosrpske ideologije kroz akciju Oluja, onda se ne može govoriti jednostrano da je to samo Hrvatska vojska, nego i Hrvatsko vijeće obrane koje je surađivalo, zajednički branilo svoja ognjišta, svoja naselja. U tom pogledu, Herceg – Bosna nije neka paradržava, kako su često govorili. Ona je bila, prema ondašnjim zakonima SR BiH, rekli bismo, samoupravna ili samoobrambena tvorevina, zahvaljujući takvoj organizaciji i pomoći koju je mogla nešto dobiti od Hrvatske. Dakle, ostala je i ustrajala. Usudio bih se reći – da nije bilo Herceg – Bosne, ne bi bilo ni slobodne Hrvatske i ne bi bilo države BiH. Mislim da svaki objektivni analitičar može tome dati svoj placet.

Meni je žao da su u danom trenutku agresivnom akcijom međunarodne zajednice najprije uništili banku, koja je bila ekonomska podloga za održavanje Herceg – Bosne, a onda, pretpostavljam prisilili, zahtijevali su od Tuđmana da je dokine, i dokinuta je Herceg – Bosna. Što je šteta, jer ona nije bila država. Ona je bila samo jedan strukturalni okvir koji je pomogao i da dođe do ugovora, sporazuma u Daytonu, da dođe do konačnog prestanka rata i da se onda, uz organizaciju nezavisne države Hrvatske, i BiH strukturira na čvrstim temeljima, a to je jednakopravnost triju naroda: Hrvata, Srba i Muslimana. Nažalost, međunarodna zajednica je napravila dva entiteta, koja su dala veće pravo Republici Srpskoj kao da je ona država u državi. Federacija je nažalost na klimavim temeljima dogovora Hrvata i Muslimana, tako da ne znam kako će se tamo razvijati.

Ali svakako, kad spominjete akciju Oluja i vezu s Hrvatskim vijećem obrane, drago mi je da je predsjednik Milanović odlikovao te brigade koje su doprinijele obrani. I one su mogle djelovati zajedno jer je dogovoren tzv. Splitski sporazum između Tuđmana i Izetbegovića, u kojem je zapravo Izetbegović zamolio Hrvatsku vojsku: ‘Dođite, pomozite!’. I ta je pomoć bila efikasna.

Galbraith u spomenutom filmu kaže nešto što je interesantno. Kad je Hrvatska vojska učinila veličanstvenu akciju oslobađanja hrvatskog teritorija, došla pred Banja Luku, Galbraith kaže da su pod pritiskom, čini mi se da kaže Francuza i Engleza, zaustavili Tuđmana. Rekli su, ‘Nemojte ići na Banja Luku’. Galbraith kaže, ‘Nisam danas siguran da smo dobro učinili’. Jer oslobađanjem Banja Luke zapravo bi se srušila do kraja mitologija Velike Srbije, a ovako je ostalo… Galbraith kaže, ‘Ne znam jesmo li dobro učinili’. Jer kad je akcija, onda akcija ide do pobjede. Ovdje je ostalo neriješeno pitanje. Makar, nadam se da će ljudi BiH shvatiti da je budućnost u njihovim rukama, da će Srbi shvatiti da je BiH njihova država, a ne neka paradržava ili neka dodatna država, da će muslimani shvatiti da samo suradnjom s Hrvatima i sa Srbima mogu zajedno držati i spasiti tu jedinstvenu državu.

Želite, Oče nadbiskupe, i naš hrvatski narod i sve stanovnike naše prekrasne domovine potaknuti da i izvanjski obilježe veliki dan proslave 25. obljetnice Oluje.

Svakako. Obilježavanje Oluje uključuje događaje iz kulturne, znanstvene i religiozne sfere. Dobro je biti sudionik toga slavlja. Vjerojatno mnogi neće moći ići u Knin. Ali možemo u svojim domovima, možemo u svojim crkvama, u svojim obiteljima, dati neki doprinos i sudjelovati u tome.

Bilo bi lijepo kad bi se zastave izvjesile po našim kućama, našim župnim stanovima i uredima, da se osjeti da domovina zahvaljuje. Nakon 25 godina zahvaljuje za taj veliki dar koji je bio najprije zasluga naših branitelja i ondašnje strategije ondašnjega vodstva koji su uspjeli bez velikih žrtava, ali uz velike žrtve branitelja, učiniti ono što danas uživamo – a to su sloboda i nezavisnost!

Bilo bi lijepo kad bi ljudi nešto pročitali o tome, spomenuo sam film ‘Operacija Oluja’. Film se može pogledati jednim klikom na IKI, traje 50-ak minuta. Da se malo prisjetimo onoga što zapravo danas posjedujemo, imamo, a vrlo smo zaboravili. Mnoge stvari smo zaboravili. Ne smijemo zaboravljati! Mi smo ljudi koji pamte, koji se sjećaju, a nadasve, pozvani smo i da zahvaljujemo. Da budemo zahvalni. I da, rekao bih, supatimo ili suosjećamo, pokažemo neku empatiju prema obiteljima, onim muževima i ženama koji su stradali, prema djeci koja su ostala bez svojih roditelja. Dakle, branitelji nam zaista moraju biti u srcu, osobito oni koji su u ovom ratu ranjeni – da osjete da ih grlimo, da ih svojim osjećajima, svojom molitvom, u svojim srcima nosimo.

Od 1992. godine međunarodno smo priznata država, od 1995. g. oslobođeni; 25 godina je zapravo vrlo mlada država.

To nije puno godina, ali jest određeni broj godina prošao. I drago mi je da u ovim proslavama imamo mogućnosti da ne zaboravimo. Da se radujemo, da zahvaljujemo, ali da ne zaboravimo dar koji smo primili! Da zahvalimo najprije Gospi našoj čiju su krunicu naši branitelji nosili oko vrata. Zapravo, plod te molitve, te žrtve je i sloboda koju uživamo. Zato, zahvalimo Bogu, zahvalimo Gospi, ali zahvalimo i svima onima koji su bili na čelnim položajima kao državnici, političari ili vojskovođe. U tom trenutku dali su sve od sebe da se sloboda vrati.

Vi također sudjelujete u koncelebraciji misnoga slavlja u Kninu, 5. kolovoza. 

Hoću, poći ću, jer to je ipak prigoda, 25 godina, podijeliti s mjesnim šibenskim biskupom Tomislavom Rogićem, s vojnim ordinarijem Jurom Bogdanom i sa splitskim metropolitom Marinom Barišićem koji će predvoditi misno slavlje. Drago mi je da ću moći sudjelovati na tom velikom slavlju u sklopu 25. obljetnice Oluje, znači, srebrnog jubileja.

Kad ste spomenuli subraću biskupe… Vi kao predstavnik Crkve zahvaljujete našim hrvatskim braniteljima, a ja u ime laičkog svijeta kažem Hvala i našoj Crkvi; našim biskupima i vođama naše Crkve u Hrvatskoj koji su također ugradili sebe i dali doprinos u ostvarenju slobode i nezavisnosti koje danas imamo. I vama netko treba reći Hvala, narod je i Crkvi zahvalan.

Hvala lijepo. Lijepo je čuti takve riječi zahvale. Ali isto tako, mogu reći, ne znam kako bi drugačije, nego onako kako smo i učinili. Dakle, mi smo dali sve od sebe, bili smo s narodom i mislim da je to najljepši čin koji smo mogli dati u ono vrijeme rata, zaista. Bili smo jedno srce i jedna duša. Molilo se, poticali smo, hrabrili, nadali se. U tom kontekstu, ja sam ponosan da pripadam toj Crkvi koja je bila s narodom i nudila mu i pružala nadu u najtežim trenucima. Hvala lijepo za razgovor. Pozdrav svima.

 

 

Djevojčica u plavom kaputiću Šimpragi: ‘Nismo čuli priču iz kolone u kojoj su djeca napuštala svoj grad zaobilazeći leševe ubijenih branitelja…’

Foto: snimka zaslona Fotomontaža: narod.hr

Željka Mitrović Jurić, djevojčica koju pamtimo kada je u hodala u nepreglednoj koloni, uplakana i prestrašena, u svom plavom kaputiću, u Vukovaru, otvorenim pismom odgovorila je SDSS-ovoj zastupnici Anji Šimpragi koja je nedavno u Saboru održala govor prisjećajući se kako je bila dio kolone koja je prije Oluje napustila svoj kraj i otišla u Srbiju.

> Nakić SDSS-ovoj zastupnici Šimpragi: ‘Mala Anja je narasla i drži govor u Saboru, a to se ne može reći za 402 njezinih vršnjaka koji su ubijeni’

Pismo prenosimo u cijelosti:

“A sada iz mene progovara tuga, i kao djevojčice u plavom kaputiću i kao svjedoka toga vremena. U zadnjih par dana čitam po portalima i društvenim mrežama o djevojčici u plavom kaputiću… Naišla sam na naslov „DJEVOJČICA IZ KOLONE KOJA NIJE U SABORU“ Taj naslov me jako pogodio, a sigurna sam da će se mnogi upitati ZAŠTO?

Odgovor je jednostavan. Umorna sam od toga da me se spominje kako kome odgovara. Ne zanimaju me politička prepucavanja, niti me politika ikada zanimala. Ja, kao djevojčica u plavom kaputiću ovim pismom ne želim nikoga povrijediti niti mu učiniti nažao. Ali pokušajte i mene shvatiti, razumjeti, umorna sam od toga. Teško je nositi to breme. I zato ,sada ja imam potrebu opisati SVOJU kolonu…

U petak je cjelokupna hrvatska javnost, iz Hrvatskoga Sabora, imala priliku čuti priču o djevojčici iz kolone, ali ne one kolone u kojoj su djeca, majke, starci išli u nepoznato s velikim strahom i suzama u očima. Nismo imali priliku čuli priču iz kolone gdje su djeca napuštala svoj grad na obali Dunava po ruševinama, zaobilazeći leševe ubijenih branitelja i nedužnih ljudi. Nismo imali priliku čuti priču iz kolone oko koje su pijani četnici slavili pobjedu i pjevali BIT ĆE MESA KLAT ĆEMO HRVATE, nismo čuli priču iz kolone gdje je pred dječjim očima, rafalom ugašen jedan mladi život. Nismo čuli priče djece koja su napustila svoj voljeni grad koji je bio sravnjen sa zemljom. A čuli smo, gledali smo, bili smo svjedoci toga vremena… i nikada nismo imali priliku svoju priču reći s toga mjesta…

Taj grad, ta kolona, ta uplakana lica imaju svoje ime: VUKOVAR. Nitko nije čuo priče djece koja su morala otići u nepoznato, koja su živjela u drvenim kućicama i prognaničkim naseljima i koja su noćima sjedila na prozorima čekajući svoje očeve da se vrate iz srbijanskih logora. Da li je iz hrvatske Sabornice do javnosti dopro vapaj majki koje godinama traže kosti svojih sinova, da ih pokopaju dostojanstveno i da im zapale svijeću. Ili je to nevažno , a one to nisu zaslužile?! Ne dirajte po ranama Vukovara i Vukovaraca.”

Izvor: narod.hr

Razgovor s biskupom Perićem: Duboko sam zahvalan Bogu

MOSTAR (IKA)

U mjesečniku hercegovačkih biskupija Crkva na kamenu s apostolskim upraviteljem Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije Ratkom Perićem razgovarao je dr. don Božo Goluža. Prenosimo dijelove toga razgovora.

Razgovor s biskupom Perićem: Duboko sam zahvalan Bogu - IKA

Biskupe Ratko, uskoro se navršava 28 godina od Vašega biskupskog ređenja. Kao biskup obilježili ste 25. obljetnicu misništva (1994.), 25. obljetnicu biskupstva (2017.) i 50. obljetnicu svećeništva (2019.). Kakvi Vas osjećaji prožimaju ovih dana kada ste doznali za svoga nasljednika?

– Osjećaj duboke zahvalnosti Bogu i na mladosti i na starosti, i na radu i na odmoru, i na zdravlju i na slabosti, i na nasljedniku don Petru kojega je Papa izabrao. Osjećaj iskrene zahvalnosti Crkvi, Svetoj Stolici, Svetom Ocu: i sv. Pavlu VI. i sv. Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. i Franji. U ono vrijeme (1979.) rektorsko imenovanje u Zavodu sv. Jeronima bilo je papinsko, a papinsko je imenovanje pogotovo biskupsko. Na crkveno povjerenje trudio sam se, uz milost Božju, uzvratiti ozbiljno i odgovorno. Ozbiljno, u strahopoštovanju pred Bogom, bez uzmicanja; i odgovorno, svjestan pred kim polažem račune za povjerene mi službe.

Obuzima me također osjećaj mira, željan zamjene na trkalištu i umirovljenja u domu. Pošteno predaj zastavu katoličke vjere i mjesne Crkve svomu nasljedniku! Apostol Pavao piše učeniku Timoteju: “prispjelo je vrijeme moga odlaska” (2 Tim 4,6). A nije mu možda bilo ni 60 godina, daleko od kanonske dobi. Ali kada on nabraja što je prepatio: u naporima i tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često; od Židova 5 puta bičevan, od Rimljana 3 puta šiban, 3 puta doživio brodolom, jednom kamenovan i jednu noć i dan proveo u bezdanu; česta putovanja, pogibli od rijeka, od razbojnika, od pogana, od sunarodnjaka, od lažne braće; u gradu, pustinji i na moru, u trudu i naporu, često u nespavanju, gladu i žeđi, u postovima, u studeni i golotinji (2 Kor 11,23-27), onda se čovjek čudom čudi da Apostol naroda nije i prije te svoje 60. godine napisao tu rečenicu o prispjeću svoga vremena. A na mene se malo od toga ili ništa nije sručilo, možda tek ponešto u neznatnoj mjeri: jednom kidnapiran, ponekad oklevetan, često razapinjan na portalskim križevima, ponekad i zastrašivan kako bih se ponašao kako drugi hoće. Kada te Sveta Stolica šalje na službu, onda se osjećaš neustrašiv kao – Sveta Stolica.

Možete li dati neku ocjenu svoje suradnje sa svećenicima na terenu u ovome razdoblju? Je li i tu bilo “nada i tjeskoba”? Uz ostalo, ovdje mislimo i na pitanje hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena.

– Svećenici su od početka, i u ratu i u poraću, pokazali istinsku suradnju: i na župama i u institucijama: i na Ordinarijatu, i u izdavanju i sudjelovanju u mjesečniku Crkve na kamenu, i u vodstvu Teološkoga instituta, i u rasporedbi Caritasova djelovanja… Nastavio sam putovima svojih prethodnika, biskupâ Petra i Pavla, u ostvarenju davne Ex hac augusta, iz 1881., po kojoj je svjetovno ili biskupijsko svećenstvo pozvano da s franjevačkim klerom, rame uz rame, jednim duhom ljubavi i sloge, radi u vinogradu Gospodnjem. U taj okvir ulazi i proučavanje života i djelovanja svjetovnoga klera, napose svećenika glagoljaša kroza stoljeća.

Svaki organizam, pa tako i organizam Crkve, i ove mjesne i one opće, ima svoj slučaj i svoj fenomen, i ne jedan, koji je pravi ispit vjernosti i test pravednosti. Nas je na ovom prostoru dopao ovaj hercegovački od 1881. – 140 godina, i ovaj međugorski od 1981. – 40 usporednih posljednjih godina. Ni jedan ni drugi nije se mogao riješiti “u kući” za stolom, zato se išlo na Vrhovni sud Apostolske Stolice. Obje su pojave utjecale, od početka, na prilično oštru razludžbu između biskupijskoga i redovničkoga klera. Valjalo se istodobno boriti za pravdu, a promicati bratsku slogu. Nema dvojbe da te obje nepredvidljivosti ostaju kao trajna zadaća u ovoj dolini kušnje. Kao što sam i ja naslijedio te dvije nenadnje tako se u određenoj mjeri one i prenose na nasljednike.

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Crkve na kamenu.

3. kolovoza blaženi Augustin Kažotić – prvi Hrvat kojeg je Crkva uzdigla na čast oltara

Foto: www.zg-nadbiskupija.hr

Augustin Kažotić prvi je Hrvat i prvi zagrebački biskup kojega je univerzalna Crkva uzdigla na oltar. Papa Klement XI. proglasio ga je blaženim 1702. godine.

Biskup Kažotić slovio je kao vrstan propovjednik, teološki pisac prosvjetitelj. Isticao se dobrotom s istančanim osjećajem za potrebe siromašnih. Povijest ga pamti kao zaštitnika obespravljenih, progonjenih, siromašnih i onih koji na bilo koji način trpe. Prve elementa znanja i redovničkog iskustva najvjerojatnije je stekao u dominikanskom samostanu u Splitu. Potom odlazi na viši teološki studij u Pariz. Laureat pariškog sveučilišta, Augustin Kažotić se pročuo kao učeni profesor i vrstan govornik u Francuskoj, Italiji i diljem Hrvatske.

Augustin se okušao i kao diplomat. Papa Benedikt XI. povjerava mu 1303. upravu Zagrebačke biskupije. Po dolasku u Zagreb biskup Augustin Kažotić provodi svestranu obnovu bogoslužja, uvodi zajednički časoslov za članove Prvostolnog kaptola, a aktualne pastoralne probleme rješava u zajedništvu s klerom na dijacezanskim sinodama 1307. i 1314. godine.

Povijest mu pripisuje ustroj posebnog zagrebačkog obreda s misnim obrascima preuzetim iz dominikanske liturgije. Biskupa Kažotića oduševljaju hodočašća, proštenja, procesija i javni masovni izričaji vjere običnog puka. Augustinu je poznato da je vjera kršćanskog puka isprepletena praznovjerjem, koje on opravdava vjerskom nepoučenošću i neznanjem. Po uzoru na dominikanska studia sollemnia u Zagrebu je ustrojio katedralnu školu s odsjekom za studij slobodnih vještina i teologije.

Zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću povijest pripisuje izgradnju zdenca podno zidina zagrebačke katedrale. Za njegova biskupovanja je vjerojatno podignut i hospicij sv. Elizabete.  Svestrani znanstveni interes Augustina Kažotića očituje se u njegovoj rukopisnoj ostavštini koja sadrži djela iz područja slobodnih vještina, medicine, crkvenog govorništva, prava, teologije i nove legende. Njegova literarna djelatnost zadire u početke teološke refleksije u Hrvata.

U dva sačuvana izvorna teksta, Izlaganja o pitanju krštavanja slika i drugim oblicima praznovjerja (1320.) i O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika (1321./1322.) zagrebački biskup sa znanstvenom akribijom primjenjuje teološka načela u praktičnom kršćanskom životu. 1310. odlazi u Avignon kod pape Ivana XXII. nakon čega mu Karlo I. Robert zabranjuje povratak u Zagreb. Papa ga premješta u južnotalijanski grad sv. Marije (Luceru) gdje i umire 1323. Dvije godine kasnije, kalabrijski vojvoda Karlo zatražit će od Apostolske Stolice da zagrebačkog i lucerskog biskupa proglasi svetim. Augustinovo štovanje trajno je prisutno u dominikanskom redu, lucerskoj biskupiji i u hrvatskom narodu. Papa Klement XI. proglasio ga je blaženim 1702.

Augustin Kažotić prvi je Hrvat i prvi zagrebački biskup kojega je univerzalna Crkva uzdigla na oltar.

Izvor: narod.hr

Nadbiskup Barišić predvodi svečano euharistijsko slavlje u Kninu 5. kolovoza na 25. obljetnicu “Oluje”

KNIN (IKA)

U Kninu će se u utorak i srijedu, 4. i 5. kolovoza, održati središnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Vojni ordinarijat (Vojno-redarstvena biskupija) u sklopu kninske proslave slavi svetkovinu svoje nebeske zaštitnice Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta.

Obilježavanje i slavlje ovih značajnih događaja i obljetnice Oluje odvijat će se u skladu s važećim epidemiološkim mjerama, odnosno preporukama Nacionalnog stožera civilne zaštite. Vojni ordinarijat poziva sudionike proslave da se svi pridržavaju tih uputa. Preporučuje se da se ovogodišnja kninska proslava na nacionalnoj razini aktivno prati iz svojih domova na izravnom televizijskome prijenosu i drugim medijima.

Iz Vojnog ordinarijata pozivaju sve da to bude plebiscit molitve za potrebe naše Domovine i svih njenih stanovnika. „A Gospi kojoj smo se utjecali u svim nevoljama i pogibeljima, s krunicom u ruci i oko vrata molimo i danas ‘Najvjernija odvjetnice na braniku stoj. Čuvaj našu svetu vjeru i Hrvatski dom!’“, potiču također iz Vojnoga ordinarijata.

Završne svečanosti u Kninu imaju sve elemente dosadašnjih proslava, ali su djelomično vremenski i mjestom održavanja izmijenjene sukladno posebnim okolnostima. Svečanosti 4. kolovoza uvečer odvijaju se na Kninskoj tvrđavi u večernjim satima. U programu je završna svečanost obuke za razvoj vođa „Marko Babić“ (19 sati) i potom prijem ratnih zapovjednika na Kninskoj tvrđavi (20 sati).

U srijedu, 5. kolovoza, svečanost počinje u 7 sati budnicom ulicama grada Knina. Državni i vojni uzvanici, hrvatski branitelji, drugi uzvanici i svi okupljeni, na Trgu dr. Ante Starčevića prate putem video zida svečanost koja se odvija na najvišem platou na Kninskoj tvrđavi. Ta svečanost počinje u 9.43. U 10.15 sati slijedi program polaganja vijenca i paljenje svijeća ispred spomenika Hrvatske pobjede Oluja 95. Vojni ordinarij Jure Bogdan predvodi molitvu za poginule i nestale hrvatske branitelje. Slijede prigodna obraćanja visokih državnih dužnosnika i predstavnika hrvatskih branitelja ratnog zapovjednika u VRO „Oluja“ generala Ante Gotovine.

Koncelebriranu misu u crkvi Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu u 11.30 sati predvodi splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić u zajedništvu s vojnim ordinarijem Jurom Bogdanom, šibenskim biskupom Tomislavom Rogićem, kninskim franjevcima i drugim svećenicima. Misa će se slaviti za Domovinu s posebnom nakanom za sve duhovne i tjelesne potrebe njenih stanovnika, posebice hrvatskih branitelja, kako živih tako i preminulih.

I slavlje mise zbog pandemije koronavirusa regulirano je prema preporukama za održavanje javnih događanja i okupljanja te sa znatno smanjenim brojem sudionika. Vojni ordinarijat poziva vjernike i sve ljude dobre volje da u svojim domovima putem televizijskih prijenosa aktivno sudjeluju molitvom u misnome slavlju za Domovinu.

U prigodi slavlja 4. i 5. kolovoza, vojni i policijski kapelani će u dogovoru sa zapovjednicima postrojbi, odnosno načelnicima policijskih uprava organizirati misna slavlja i molitve za Domovinu.

Predsjednik Sirije Al-Assad najavio izgradnju replike Aje Sofije kao odgovor na Erdoganov potez

Foto: Thinkstock, fah Fotomontaža: narod.hr

Sirijski predsjednik Bashar Al-Assad najavio je da će izgraditi minijaturnu repliku Aja Sofije kao odgovor na potez turske Vlade od muzeja Aja Sofija napravio džamiju.

Izgradnja ove mini Aja Sofije odvit će se u središnjoj provinciji Hama, a u izgradnji će sudjelovati i sirijski saveznika Rusija. Ovim potezom cilj je ukazati na važnost mirnog dijaloga između vjera.

Prema libanonskim medijima, prenosi, Middle East Monitor, ideju za gradnju pokrenuo je čovjek po imenu Nabeul Al-Abdullah, šef milicije lojalne Assadu. Nakon što je dobio odobrenje Nocolosa Baalbakija, mitropolita grčke pravoslavne crkve u Hami, planovi su tada predstavljeni ruskoj vojsci u Siriji.

Prema arapsko-englesko jezičnom portalu Rai Al-Youm, ruski zastupnik Vitalij Milonov izjavio je da je Sirija idealno mjesto za mini repliku Aje Sofije, jer “za razliku od Turske, to je država koja jasno pokazuje mogućnost mirnog i pozitivnog međureligijskog dijaloga”.

Podsjetimo, početkom srpnja Vrhovni sud u Turskoj proglasio je nezakonitom odluku Atatürka usvojenu 1934. godine kojom je Aja Sofija dobila status muzeja. Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan vratio je status džamije toj znamenitosti pod zaštitom UNESCO-a.

Udruga koja je pokrenula slučaj tvrdi da je Aja Sofija bila u vlasništvu osmanskog sultana Mehmeda II. koji je 1453. osvojio Istanbul, tadašnji Konstantinopol, te tada 900 godina staru bizantsku crkvu pretvorio u džamiju.

Aja Sofija (grč. Ἁγίa Σοφία, Hagía Sophía: Božanska Mudrost), monumentalna bazilika u Carigradu, remek-djelo bizantske arhitekture, jedno od najsmjelijih arhitektonskih ostvarenja uopće.

Izgradnja je započela 532. u doba cara Justinijana, koji je gradnju povjerio Antemiju iz Trala i Izidoru iz Mileta. Crkva je posvećena 537. Godine 558. urušila se glavna kupola nakon potresa, a novu je, 7 m višu, sagradio Izidor Mlađi. Godine 1453. pretvorena je u džamiju; pritom su joj dograđeni minareti, a u unutrašnjosti izvedene znatne preinake.

Izvor: narod.hr/Memo

Braniteljica Danka Dražina odgovorila SDSS-ovoj zastupnici Anji Šimpragi: ‘Anja, umukni!’

Danka Dražina
Foto: Osobna arhiva

U petak zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga u Saboru govorila o svom doživljaju Oluje, kao djevojčice iz kolone, a odgovorila joj je Danka Dražina, braniteljica koja je u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu sudjelovala s 20 godina.

>(VIDEO) Vidović Krišto upozorila zastupnicu SDSS-a zbog uporabe srpskog jezika, Reiner joj dao opomenu

Njen odgovor prenosimo u cijelosti:

“Anja Rašković Šimpraga bila je u koloni 95

Kaže, bio je august, sparina, zvuk traktora i nebo koje je promijenilo boju. Ja sam jednu kolonu ispraćala u studenom 91. iz Škabrnje. Bio je studeni, studen, zvuk tenkova i granata, miris krvi i nebo prekriveno prašinom, avionima i niškim specijalcima-padobrancima. Stotine mojih susjeda, prijatelja i rođaka napuštali su tada svoj dom jer su Anjini sunarodnjaci sijali smrt na njihovom pragu u njihovoj Škabrnji.

Anja je tada imala 3 godine i nije ništa kriva. Ni za svoju ni za moju kolonu. Ali Anjin otac, djed, stric, ujak, susjed ili prijatelj nisu razmišljali o tome da se suprotstave zlim četničkim hordama, da stanu u obranu svoje Domovine Hrvatske kao što je to učinio Predrag Mišić i još 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti.

U koloni koja je te noći u studenom napuštala Škabrnju uzalud sam tražila moju babu Mariju. Dva tjedna kasnije babu Mariju sam pronašla sklupčanu u crnoj vreći na stolu zadarske patologije, zvijerski unakaženu do neprepoznatljivosti. I svaki mještanin moje Škabrnje mogao bi vam ispričati svoju priču o ovoj koloni, kao i svaki Vukovarac, kao svaki od onih pola milijuna Hrvata i drugih građana Hrvatske koje su “junaci iz Anjine priče” mislili zauvijek protjerati.

A tih pola milijuna možemo nazvati sretnicim jer njih 15.000 nije bilo te “sreće”. Mučeni, pobijeni, zaklani nisu doživjeli biti u koloni koja napušta dom ali živi. Za njih su odredili neke druge kolone koje se nikad neće vratiti, Danas tražimo kosti gotovo 1000 hrvatskih mučenika, oplakujemo 15.000 nevinih života trudeći se da svaku tu smrt otrgnemo zaboravu.

Anja, imala sam tada 21 godinu, U mom ruksaku nisu bile knjige (iako su trebale biti), bili su metci i bombe i dvije-tri maskirne majice, još poneka sitnica, krunica i slika Majke Božje). I tako danima… Anja, ti si danas zastupnica u Hrvatskom Saboru i nisam sigurna voliš li svoju Domovinu. Nekako mi se čini da tu riječ nikada nisi izgovorila, da ti je mrsko i pomisliti na riječ DOMOVINA.

Ja sam danas majka četvero djece, zaposlena, s plaćom više nego tri puta manjom od tvoje. Ali to nije ni važno, nije u šoldima sve. Ima nešto i u srcu, u ponosu i visoko dignutoj ili spuštenoj glavi ili skrivanju pogleda od susjeda kojem si jučer lomio kosti. Pitaj svoje Anja, znaju oni. Sutra je prvi dan kolovoza, čuješ li Anja, kolovoza.

187 – toliko je hrvatskih sinova poginulo u Oluji, najvećoj hrvatskoj pobjedi i ponosu Hrvatske vojske, Hrvatske policije i hrvatskog naroda. Vjeruj mi Anja, svaki moj Škabrnjanac ima dvije priče s kojom se tvoja nikako ne može mjeriti, ni po ljudskosti, ni po patnji, ni po ljubavi. Jedna priča je iz studenog 91. i o njoj pričamo sa tugom i mukom, većina tu priču i ne priča, ali ne zato što ju je zaboravila, baš naprotiv. nikad je neće zaboraviti.

Druga je kolovoška, ona koja je započela 4.08. a koja traje i danas. Tada smo u samo 3 dana pregazili hordu zla koja je kriva i za tvoju i za moju kolonu. I danas vodimo bitku protiv iste te horde zla, doduše, danas nije prljava i bradata, ne nosi maskirnu odoru i kapu s petokrakom ili četničkom kokardom. Danas je u elegantnom odijelu, po protokolu Hrvatskog sabora ili Vlade, ali vjerujte mi mogu je namirisati na kilometre, jer SMRDI Zato Anja, UMUKNI!!!”, poručila je Danka Dražina.