Trideset druga nedjelja kroz godinu

Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Središnja je ovo misao koju smo izvukli iz današnjeg Evanđelja.

Upozorava nas ona na cilj kojem teže svi kršćani:biti u vječnosti sa živim Bogom,svojim Stvoriteljem. Međutim put do toga cilja nije lagan. Prvo čitanje nas uvodi u priču o Makabejcima. Hrabroj sedmorici braće koji su život dali,a da nisu pogazili vjeru svojih otaca. Znate,najteži put je mislim za svakoga čovjeka kada daje svoj život za vjeru,za Boga i time vjerujemo zasluži život vječni. Lakše je svakome živjeti i polagano poštujući i slušajući Božje zakone postići taj cilj. Manje je bolno,a bol i patnju nitko ne voli. Ali kršćani često padaju na malim stvarima. Koliko će danas onih koji se katolicima i vjernicima zovu izostati sa svete mise. Zbog kiše,recimo. Što je par kapi kiše prema patnjama naših predaka koji su životima plaćali svoju vjeru. Kada dođe zima,onda će razlog nedolasku na svetu misu biti niske temperature…..stotinu razloga se izmišlja za taj sat susreta sa Gospodinom. A zaboravlja se samo jedna stvar,i to najvažnija. Sveta misa razlikuje kršćanina od drugih,po njoj se oni raspoznaju,jer na svetoj misi imaju susret sa živim Bogom. Zato mnogi pokušavaju u vjernike utjerati crva sumnje da to nije tako. I uspijevaju. Na žalost. Jer samo trećina katolika u našoj Domovini daje svjedočanstvo svoje vjere odlaskom na svetu misu. Gdje su ostali? A prigovaramo Europi da je zaboravila Boga.Na žalost mi smo na najboljem putu da tako bude i u nas. Postavimo li ikada sebi pitanje:po čemu ja tvrdim da sam katolik,da slijedim Krista i Njegovu Crkvu? Krštenjem,pa taj čin imaju i ostale kršćanske sekte, vjenčanjem u crkvi,ista stvar,kod sprovoda,stanje kao i kod drugih. Sveta misa je bit,to je Isus Krist ustanovio i ostavio u nasljeđe apostolima,a preko njih i svima nama. Nedjeljna sveta misa je čin koji obilježava katolika. Među ostalim djelima. U Evanđelju smo slušali o saducejima koji nisu vjerovali u uskrsnuće. Došli su sa prozirnim pitanjima iskušavati Isusa. Mnogi tako danas iskušavaju nas vjernike raznim tumačenjima crkvenog nauka. Na žalost tu ima i pojedinih biskupa i teologa,posebice po Europi. Svoj neuspjeh pokušavaju prikriti krivim tumačenjima i promjenom crkvenog nauka. Zar pokušaj pričesti razvedenima,ili ređenje žena nisu teme kojima se pokušava unijeti razdor u Crkvu? Mnogo je modernih saduceja dragi prijatelji. A mnogo je i onih vjernika koji nasjedaju na njihova tumačenja. A samo je potrebno otvoriti Sveto Pismo i u njemu ćemo naći sve što nam je potrebno. Svi smo mi dragi prijatelji rođeni za Nebo. Samo nam je dana volja da sami izaberemo hoćemo li hoditi stopama Isusa Krista ili ćemo otići krivim putem. Izazovi su veliki u današnjem svijetu,i teško im je odoljeti. Ali oni koji izaberu Isusa koji je jedini Put,Istina i Život, oni će baštiniti vječnost. A ostali? Zvati se kršćanima,a živjeti poganski,sigurno ne vodi dobrom i lijepom završetku. Želimo vam blagoslovljenu nedjelju i ostatak novog tjedna. I ova uporna kiša koja pada već danima neka ne bude uzrok vašeg bijesa zbog kašnjenja u poslovima. Neka bude uzrok vašeg promišljanja dok koristite vrijeme za odmor. Koji smo konačni cilj sebi postavili? Je li to vječno i neprolazno, biti zauvijek s Bogom živih? Jer na kraju Evanđelja Isus veli: A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!« Mir vam i dobro.

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

Svaki početak koliko god bio dobar ili loš ima svoj kraj. Razmišljali smo malo više o tome ovih dana kada smo posjećivali groblja gdje počivaju naši bližnji. Poruke iz današnjih čitanja su zato znakovite. Prvo čitanje nam govori o velikoj milosti Božjoj i Njegovoj neizmjernoj ljubavi prema svemu što je stvorio.U drugom čitanju sveti Pavao nastoji pružiti podršku kršćanima da žive Kristove poruke. A Evanđelje šalje poruku da je Isusu svaki čovjek na Zemlji bitan. Nastoji svakome dati priliku da se spasi. Kako čovjek današnjice koristi te prilike, dopušta li on da se Božji naum ostvari ili se svim silama trsi da to izbjegne. Znate, nije se samo dovoljno uzdati u Božju moć. I čovjek treba nešto poduzeti,trgnuti se, odbaciti ravnodušnost i vedrije živjeti svoju vjeru. Kršćanstvo je vjera puna nade, vjera je to koja odiše optimizmom. Kad kršćanin vidi da je Isus dao život za njega i sve ostale, da se svakome pruža ista prilika,mora biti ponosan jer je pripadnik jedine istinske i prave vjere. Kada se osvrne oko sebe što vidi? Mnoštvo lažnih proroka, sekti, religija koje nastoje nasiljem i zastrašivanjem postići svoj cilj. I mnogi pokleknu. Zaborave svoju vjeru. Zaborave da izvan Crkve nema spasenja. Ovu tvrdnju mnogi iz drugih religija pobijaju. Ne žele priznati i shvatiti da nisu u pravu Ova tvrdnja ne znači da oni koji nisu upoznali Radosnu vijest i Isusa Krista neće biti spašeni. Nipošto. Božje milosrđe je nedokočivo nama vjernicima i Bog sigurno za takve ima plan. Ali ljudi koji svjesno i bez obzira na to što posjeduju znanje i dalje ostaju u raznim sektama i religijama,sigurno neće baštiniti život vječni. Ta svojim su ga ponašanjem i lažnim vjerovanjem odbili. Zato nas sveti Pavao danas hrabri da ustrajemo. Zato vidimo da u Evanđelju Isus dolazi cariniku Zakeju koji je grešnik. Svatko tko ima priliku a ne iskoristi je,odgovarati će za svoj postupak. Isusu treba istinski otvoriti svoje srce,a ne samo izvana glumiti svoje kršćanstvo. Važno je napraviti taj prvi korak prema istinskom obraćenju kao Zakej. Ali mnoštvo stvari danas čovjeka u tome spriječava, materijalizam, brzi ritam života, društvo i okolina oko njega……Ali kada čovjek uspije napraviti taj korak prema obraćenju,njegov život postaje potpuniji. Zakej se mijenja. Odmah traži oprost od onih kojima je naudio. Vraća ono što je ukrao. Nastupila je istinska promjena u njegovu životu jer je pustio Isusa u svoj dom. Tako i kršćanin, kada pusti Isusa u svoje srce, posveti Mu svoj dom,svoju obitelj, odmah će vidjeti promjene. Biti će smireniji,sve će pomalo s vremenom sjesti na svoje mjesto. Jer znate onu: Ako je Bog na prvom mjestu,onda je sve na svome mjestu. Nastojmo zato postići taj cilj. Da u našem životu zavlada ljubav, radost, mir, dobrota, vjernost,da budemo slika kršćanina kakvog Bog želi. Mir vam i dobro!

Fotografija Župa sv. Ante, Komin.

DUŠNI DAN

Danas je Dušni dan. Nakon jučerašnjeg slavljeničkog ozračja,danas kao da je zavladala sjeta i tuga. Spominjemo se danas naših pokojnika koji su iz ovozemaljskog života prešli u vječnost. Pohodimo danas njihova posljednja počivališta s nadom u uskrsnuće i sa mislima na prolaznost života. Ovo je dragi prijatelji zapravo dan kad bi trebalo pohoditi groblja, zapaliti svijeću te moliti dobroga Boga da naše pokojne što prije očisti od svakoga grijeha i uvede u raj. Dan je ovo kada nam više nego inače padaju na misli oni kojih više nema među nama. Kao da su još do pred koji dan sa nama sjedili,pričali i zbijali šale. Kao da smo još jučer sa njima razgovarali telefonom ili pravili planove za budućnost. Imamo osjećaj kao da je u zraku ostala visjeti naša zadnja prepirka. Sve su to sjećanja koja naviru kad dođemo na njihova zadnja počivališta. Ali svaki vjernik dolaskom nad grob svojeg pokojnika znade da to nije kraj. Zna da je to nastavak jednog života koji je započeo rođenjem. Nastavak je to putovanja. Jer kako molitva veli: tvojim se vjernima život mijenja,a ne oduzima. To je pravo značenje smrti koja misli da je izvojevala pobjedu nad životom. Ali Krist uskrsli je svojom smrću pobjedio našu smrt. I dao nam je uvjete i prigodu da na kraju ovoga života,novi život nastavimo u vječnosti sa Njim. Možemo samo zamišljati koja je to ljepota i milost biti u društvu sa svojim Stvoriteljem. Sa svim svojim precima koji su zaslužili to blaženstvo. Da bismo to postigli potrebna je molitva i život u skladu sa Božjim naukom. Također, molitva je potrebna i našim preminulima. Molitva je ustvari i jedino ono što našim pokojnicima treba. Samo ih ona može izbaviti i dovesti do cilja. Lijepo je i cvijeće i svijeće,ali ponavljamo,samo molitva postiže cilj. Zato smo se danas i okupili na dvije svete mise. Da molimo za njih da bi što prije bili očišćeni od grijeha koji su ostali i dočekali nas jednoga dana u slavi života vječnoga. Evo par slika sa našeg groblja danas i sa druge svete mise koja je trebala biti na groblju,ali zbog vremena je bila u župnoj crkvi. Neka vas sve prati mir i dobro. A dobri i milosrdni Bože,našim pokojnicima udijeli vječni mir i uživanje sa svim svetima. Više slika na župnom facebooku https://www.facebook.com/%C5%BDupa-sv-Ante-Komin-226940620827812/

SVI SVETI

Proslavili smo danas u našoj župi svetkovinu Svih Svetih. Prva sveta misa u 8 sati je bila za svečare,obitelji iz naše župe koji danas slave svoje obiteljske zaštitnike i njima ovim putem čestitamo i neka se lijepo danas provedu sa svojim gostima. Druga sveta misa u 10 sati je bila za puk. Svi sveti su velika svetkovina Crkve kojom ona slavi i odaje čast i poštovanje mnogim nepoznatim koji su sveti. Te su se duše za vrijeme svojeg ovozemaljskog života odlikovale dobrotom i milosrđem,istaknuo je župnik. Borili su se za dobro,a protiv zloće. Sveci su službenici Božji koji na svijetu u svakome trenutku života rade na spasenju,istaknuo je don Dražen. Pod cijenu života branili su slobodu,polagali svoj život za vjeru u Boga, za Crkvu. Bez svetosti bi ljudska povjest bila u tami. Riječ Božja poziva na svetost,ona je plod Božje milosti. Ali na žalost mnogi odbijaju svetost,nastavio je župnik,odbijaju sakramente, molitve,ne žive kršćanskim životom,a vole se nazivati kršćanima. Postavlja se pitanje,veli župnik: Kome pripada Kraljevstvo Božje? Današnje Evanđelje o osam blaženstava nam daje odgovor. Na kraju propovijedi don Dražen nas je pozvao da molimo svece za zagovor kod Boga, da svojim življenjem postignemo život vječni. Jer svi smo na ovom svijetu pozvani na svetost. Popodne u 15.00 sati bilo je odriješenje za vjerne mrtve. Sutra je Dušni Dan kada se spominjemo naših pokojnika i kada posjećujemo grobove naših najmilijih koji više nisu sa nama. Svete mise su u 8 u župnoj crkvi i u 9 sati u crkvi na groblju. Za više slika  kliknite na poveznicu župnog facebooka: https://www.facebook.com/%C5%BDupa-sv-Ante-Komin-226940620827812/

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU

U ovu nedjelju u našoj župi zahvalili smo Bogu za plodove zemlje. Ne početku pitanje za sve nas: Koliko bi darova danas uživali na kojima smo sinoć zahvalili Bogu? Sigurno ne puno. Jer čovjek smatra da sve to tako treba biti. I zdravlje,i lijep dan…i mnoštvo toga. Ali to su sve darovi koji uživamo svojim nastojanjem i pomoću Božjom.

Zanimljiva su čitanja ove nedjelje. Govore o čovjekovu pristupanju molitvi. Kako mi pristupamo molitvi u našem svakodnevnom živlljenju? Moli li danas čovjek ikako osim onda kada mu nešto treba?I kada molimo jeli to radimo iz poniznosti prema Bogu ili molimo oholo kao da nam to Bog mora dati?

Mudrac Sirah koji je živio stotinjak godina prije Isusova rođenja nam lijepo veli: Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka. Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.

Svjedoci smo mnoštva uslišanih molitvi diljem naših svetišta u kojima se ljudi dolaze zahvaliti i zamoliti Boga za pomoć u svojim nevoljama. Sveti Pavao nam u drugom čitanju svjedoči pred kraj svojeg života koliko mu je u njegovim nevoljama Božja prisutnost u njegovu životu pomogla.

Ali Isusova prispodoba koju slušasmo u Evanđelju nam je poruka kako se treba ponašati kad molimo. Radi se o farizeju i cariniku. Prvi je u tadašnjem društvu bio cjenjen, rekli bismo viša klasa društva. Drugi je bio prezren od sviju. Radio je i prikupljao porez za mrsku vlast. I obadva su došla moliti. Farizej pun sebe, oholo uživajući u svojem položaju dolazi pred Boga i hvali se svojim vjerskim životom. Molitva Bogu mu se sastoji od samopohvale sebi i nabrajanja tuđih mana. U carinika,međutim sasvim druga priča. Stoji izadaleka pred svetištem, pognute glave i udarajući se u prsa traži od Boga oproštenje. Ništa više nego samo oprost. I Isus veli da upravo taj carinik odlazi kući opravdan. Dakle, u Boga oholost ne prolazi.

Mnogi kršćani, katolici danas se ponašaju kao taj farizej. Odlaze svake nedjelje u crkvu, mole se, idu na hodočašća i pobožnosti,a u srcu je sasvim drugo stanje. Svojim životom ne slijede ono što im zapovjedi Božje nalažu. Nemojte misliti da ovo opravdava ostale. One koji se ponašaju bolje od njih a ne idu na svetu misu. I to su mnogima izgovori: Ja nikome ne mislim niti činim zlo,neće mi Bog uzeti za zlo što me nedjeljom nema na misi,što se ne ispovjedam……Tako i kršćanin kojem je malo nedostajalo da bude opravdan kao carinik iz Evanđelja postaje sličan farizeju. Postaje skoro isti kao i onaj koji svake nedjelje idu na misu,a čine nedjela u životu. U Boga nema polovnosti, ili jesi ili nisi. Sredina ne prolazi. Isusove su to riječi toliko puta izrečene. Zato je u životu kršćana važna sveta ispovjed. Da skrušeno stupimo pred Boga i priznamo svoje propuste i grijehe,a ne da dolazimo na ispovijed veličajući sebe i za svoje grijehe optužujući drugoga. Teška je to farizejština dragi prijatelji. Možda se svećenika u ispovjedaonici može i prevariti,ali Boga ne. On gleda nutrinu. Čita svakoga čovjeka. Čovjeku su možda važni položaji u društvu, titule, popularnost…..Ta gdje bi današnji čovjek kleknuo pred nekim tražeći oprost. To se smatra poniženjem. Slabošću. Spominjali smo već koliko vjernika u samoj crkvi preko svete mise ostane stajati kod najsvetijeg trenutka pretvorbe. Ili još gore sjednu! Da se razumijemo,govorimo ovdje o zdravima. Uvijek mi padne na pamet jedna starica iz naše župe,više nije među živima,koja kada više nije mogla u crkvu jer je o dva štapa hodila, procesije na Veliki petak i Tijelovo je čekala ispred kuće. I uvijek bi joj dvoje pomoglo da klekne dok ne prođe svećenik sa Presvetim. Koje je to poštovanje prema Bogu.A koliko ih za vrijeme procesija ostane u svojim vozilima uz put, druge stvari nećemo spominjati. A vjernici smo. Ta starica bi nam svima trebala biti primjer. I dragi prijatelju, Isus nas današnjom prispodobom poziva na skromnost i poniznost u odnosu prema Bogu. Pogledati svoj odraz u ogledalu, vidjeti trun u svojem oku. Pogledati najprije sebe i spoznati: Kakav ja to dolazim pred Gospodina? Mir vam i dobro!

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU-Misijska nedjelja

Misijska je nedjelja. Današnje molitve i milostinja biti će namijenjene misijama i misionarima u svijetu. U našoj župi prigodno smo obilježili današnji dan. Otac Ante Gabrić i majka Tereza su bili najpoznatiji misionari iz naših krajeva. Mi današnjim misionarima možemo poželiti da ih Bog prati u njihovom radu na pomaganju potrebitima i širenju Radosne vijesti.
Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu. Središnja je to misao današnjih čitanja. Gledajući oko sebe mislim da bismo bili u pravu kada bismo rekli da je u današnje vrijeme Bogu od strane vjernog puka upućeno mnoštvo vapaja. Nepravda, nevjera,tlačenje slabijih,nasilje….ružne su to stvari koje obilježavaju na žalost naše društvo. Neki dan slušamo o silovanju djevojčice od strane nasilnika koji prema pričama potječu iz moćnijih obitelji. Na zgražanje cijelog naroda bivaju pušteni iz pritvora. I tisuće su izišle na ulice prosvjedujući protiv odluke tog mogli bismo reći nepravednog suca. Iako po djelovanju naroda vidimo da još u svijesti puka postoji osjećaj za pravdu,vidimo da kao društvo tonemo pomalo. Vrijednosti kao što su,moral,poštenje,radišnost, obdržavanje riječi,pomaganje bratu u nevolji…nisu više toliko u modi. Nastupaju sada nova vremena gdje je nepotizam nešto prirodno, gdje se dobivanje povlastica preko veze smatra poželjnim. Novac danas postaje stvar oko koje se vrti ljudski život. Čovjekove vrline usađene od Boga se sve manje cijene. Da je tome tako svjedoče štrajkovi, tužbe, rad nedjeljom i blagdanom…..Ima li tome lijeka? Lijek je jednostavan,samo ga nitko ne želi koristiti. Vratiti se svojim izvorima, slušati Božju riječ i poštivati Božje zakone koji su pravljeni prema mjeri da se čovjek osjeća sigurno i živi u miru. Vratiti molitvu u naše živote. Jer molitvom se pobjeđuje. Vidimo da je Mojsije u svoje ruke u današnjem čitanju iskoristio za molitvu,a ne za držanje sablje. Jel mislite da je samo puška na ramenu doprinijela pobjedi našeg naroda u Domovinskom ratu? Sigurno nije. Mnogo puta su oni koji su mislili da su dovoljno moćni doživjeli poraz. Uzdali su se samo u svoju moć. Bog im nije bio bitan. To im je bila životna greška. Molitva je bitna u čovjekovu životu. Vidimo to iz današnjeg evanđelja. Udovica je tvrdoglava u svome nastojanju za pravdom u suca koji ne mari za Boga ni za ljude. Ali na kraju udovoljava udovici i uslišuje joj molbu. Slušajući Evanđelje o nepravednom sucu slobodno možemo povući poveznicu sa današnjim svijetom. Vjernik,posebno katolik jest kao ova udovica. Danas nam žele mnogi „suci“ nametnuti svoja pravila, pokušavaju promijeniti naš svjetonazor, nazivaju nas raznim imenima i uzrocima nereda u društvu kao neki dan jedan novinar u gledanoj tv emisiji. Udovici,to jest katoliku treba začepiti usta, iskorijeniti treba katolički moral jer je on prijetnja“naprednim“ zamislima kao što su ubojstvo nerođenih, rastave braka,uništenje obitelji kao zajednice muškarca i žene, istospolne zajednice….Udovicu,tj.katolika treba ušutkati i točka! Zato i jest prisutno javno ismijavanje katolika i njihovih uvjerenja kao nečeg što je zaostalo. Smeta im vjeronauk, molitva ispred bolnica, javno ispovijedanje vjere. Sveti Pavao nas zato poziva da budemo ustrajni: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno…“ A to nije danas lako. Znamo to i mi koji uređujemo ovu stranicu. Često ispadamo čudni u našim stajalištima. Ali nema popuštanja. Vjernik ili jesi ili nisi. Nema između. Puno nam je dano dragi prijatelji,i od nas će se puno tražiti. Isus se na kraju pita: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Hoće li? Zapitajmo se svatko za sebe. Mir vam i dobro!

U nastavku donosimo slikovni zapis sa današnjeg misnog slavlja.

 

DANI KRUHA

U petak je ispred mjesnog doma od strane naše osnovne škole “Ivo Dugandžić -Mišić” upriličen ovaj lijepi događaj. Da se zahvali Bogu na svim darovima u protekloj godini. Izložili su đaci sa svojim učiteljima svoje pekarske proizvode i slastice. Na početku je sve blagoslovio župnik don Dražen Dukić. Prodaja je išla odlično jer su na kraju stolovi ostali prazni. Hvala svima koji su uložili svoj trud i vrijeme da ovaj lijepi događaj uspije.

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

Na početku ovog nedjeljnog razmišljanja jedno upozorenje našim mještanima. Znamo da smo naučili na sigurnost i povjerenje u našem mjestu. Ali vremena se mijenjaju. Zadnji događaji u našem okruženju to dokazuju. U okolnim selima i gradovima kradu se vozila. Iznimka nije ni naše mjesto. Bicikla,vozila….Ceste su noću prometne od ljudi koji nezakonito prelaze granice. Trebamo pripaziti na našu imovinu. Ovo ne treba shvaćati olako. Možda smo svjedoci vremenu početka kraja europske civilizacije. Poneki ovo vrijeme uspoređuju sa vremenom postojanja Rimskog carstva kada više nije moglo štititi svoje granice od useljenika. I dogodio se nestanak tog carstva. Tadašnje Europa je utonula u razdoblje nemira, nesigurnosti i gotovo nestanka civilizacijskog načina života. Na odgovornima je da prepoznaju opasnosti koje su pred nama i da ne prijete sankcijama onima koji na te opasnosti ukazuju.

Nedjelja je dragi prijatelji. Dan koji bi za vjernika,katolika trebao biti dan susreta sa Gospodinom na svetoj misi. Mnogi će na žalost taj susret propustiti. A zašto? Postavimo li sebi ikada pitanje o svojim postupcima ili gledamo samo ono što drugi radi.Kakvi smo mi vjernici i smijemo li se mi uopće nazivati vjernicima-katolicima? Po čemo se razlikujemo od onih koji ne vjeruju ili od onih koji su drugih vjera? Jesmo li zahvalni Bogu za dar života i dobara u kojima uživamo? O toj zahvalnosti ćemo reći par crtica. Današnja čitanja govore o zahvalnosti. Mogli bismo reći da je zahvalnost jedna od najmanje cijenjenih vrlina. Mnogi je uspoređuju sa naivnošću. Znate,mnogi kad pogledaju oko sebe promisle da je to sve tako normalno kako bi i trebalo biti. Ali ne promisle da je to sve dar nekoga koji je uložio svoj trud i vrijeme da naš život izgleda onako kako izgleda. Promisle li biti zahvalni na tome? Pa naši životi kada pogledate i nisu naši,jer i oni su dar. Božji dar i dar naših roditelja. Ima li zahvalnosti na tome ili samo gledamo loše stvari u našim životima tvrdeći da nemamo na čemu zahvaliti? Promislimo li da i od nekih naših nevolja koje nas pogode postoje i gore nevolje? Jer znate, čovjek sigurno bude sretniji kada prestane kukati i plakati zbog nevolja koje su ga pogodile i bude zahvalan zbog onih koje su ga mimoišle. Ali ljudska priroda je čudna i teško ju je mijenjati. Ma hajde promislimo: ako nismo zahvalni na ovome što imamo danas,bi li bili zahvalni na onome što želimo kada bi se naše želje ostvarile? Ujutro kada se probudimo živi zahvalimo li Bogu na tome. Možda. Jer velika većina smatra da to nije ništa strašno. Međutim jest. Evo prije par dana zazvoni mi telefon i dođe mi glas od prijatelja da je preminuo jedan naš zajednički prijatelj. Bio zdrav,nikad bolestan, gromada od čovjeka, ima ženu i malu djecu. Vidjeli se neki dan u Kominu gdje je došao nekim poslom. Pokopaše ga u utorak. A čini mi se da je u nedjelju radio noćnu smjenu. I sigurno je bio pun planova. Pa i za taj utorak kada su ga pokopali.Srce ga izdalo vele. Vidite koliko je život krhak. Budite zato zahvalni na životu. Posebno dragome Bogu. Evo promislite: Je li itko ikada toliko učinio za čovjeka i cijelo čovječanstvo kao što je to činio Isus Krist? Da je On prošao zemljom čineći dobro, potvrđuje i današnje evanđelje o izliječenju deset gubavaca.A koliko ih se vratilo zahvaliti Isusu? Samo jedan. I taj prema židovskim mjerilima bijaše tuđinac.Koliko li je bolila ta nezahvalnost Isusa? Koliko li Ga je bolila nezahvalnost tih ljudi na Veliki Petak? A promislimo li mi koliko li ga boli naša svakodnevna nezahvalnost. Njega koji je dao svoj život za tebe i mene dragi čitatelju. Pođi od sebe samoga i promisli kako se ti osjećaš prema nezahvalnim ljudima. Kojima si dobro učinio,a zlom ti vraćaju. Ipak, Bog nas voli onakve kakvi jesmo, ali nas previše voli da bi nas takvima i ostavio. A na kraju balade svakako dolazimo k Njemu. I gledat ćemo Ga oči u oči kako kaže pjesma. I mnogi će od nas pognuta pogleda krenuti u vječnu odijeljenost od Boga spoznavajući svoje grijehe iz knjige života u kojoj je sve zapisano. Zato se potrudimo da ta knjiga bude ispunjena zahvalnošću i marljivošću pravog kršćanina i istinskog vjernika. Koji će bit vjernik ne samo na papiru,već životom svjedočiti svoju vjeru. I imajmo na umu da nam Bog dođe kao lijek,a nezahvalnost kao grijeh. I ne dopustimo da zahvalnost bude zaboravljena vrlina. Mir vam i dobro!

CRKVA,VJERNICI I ŠTRAJK

Štrajk ili obustava rada označava kolektivnu obustavu radnih aktivnosti dok se ne ispune određeni zahtjevi stranke u radnom sporu koja je organizirala taj isti štrajk.Evo smo svjedoci obustave rada prosvjetnih radnika u cijeloj Hrvatskoj. To je postupak na koji se nije lako odlučiti. Ima on svojih nedostataka. U ovom slučaju su tu izgubljeni sati. I mnogi se učitelji toga boje. I ne sudjeluju u ovoj obustavi rada. Poneki gledaju vlastiti interes. Ali kada sve završi i kada dobiju veća prava treba imati srca pogledati svojim kolegama u oči koji su taj štrajk iznijeli na svojim plećima.. Ali to je njihov problem u koji nećemo ulaziti.

Dakle,voda je očito došla do grla i nije se moglo dalje. Biti učitelj i nastavnik je vrlo časno i odgovorno zanimanje. Učitelj u jednom dijelu nadopunjuje odgoj djeteta. Zato bi svaki roditelj i htio da školski odgoj odražava njegova vrijednosna stajališta. Nije lako danas biti učitelj i nastavnik. Vidimo to iz svakodnevnih primjera po našim školama. I kao da se nitko sa tim poteškoćama ne želi uhvatiti u koštac. Poštovanje starijih je spalo na niske grane. Autoritet kao da i ne postoji. Stega je u današnje vrijeme skoro pa nepoželjna riječ. Sa svim tim se bore naši učitelji i nastavnici.

A što Crkva veli o obustavi rada? Treba li ga podržati i kako se vjernik treba odnositi prema toj pojavi? Crkva se oduvijek bavila zaštitom čovjeka, pa time i radnika. Kako je podržavala radnike, te na kojim temeljima čini to i danas, pokazuju brojni dokumenti u proteklih stotinjak godina. Evo samo nekih koji bi mogli biti zanimljivi nama u Hrvatskoj. Papa Lav XIII. enciklikom „Rerum novarum“ 1891. godine je istaknuo potrebu za poboljšanjem položaja radnika, jer, kako piše Lav XIII., „upravo je njihov položaj, bez njihove krivnje, najvećim dijelom bijedan i nevoljan.“ Dakle skoro u isto vrijeme kada su u Čikagu izbili radnički nemiri gdje su vlasti ubijale radnike,Crkva staje na strane radničke klase. Nećemo mi sada ovdje citirati cijelu encikliku,jer koga zanima može je pronaći. Devedesetak godina kasnije Ivan Pavao II,svetac naših dana također objavljuje encikliku „Laborem exercens“ nastavljajući govor o radu. U njoj čitamo i razloge zašto nastaje sukob između „svijeta kapitala“ i „svijeta rada“, tj. „između uske, ali vrlo moćne grupe poduzetnika, vlasnika ili gospodara sredstava proizvodnje i velikog mnoštva ljudi koji su bili lišeni tih sredstava, te su u procesu rada sudjelovali jedino svojim radom. A majka svih ovih nastojanja Crkve za pravdom jest sedma Božja zapovjed „NE UKRADI“. Nadopunila je nju Crkva sa svojom zapovijedi o grijehu koji vapi Bogu u Nebo. A to je tlačenje ubogih i siromaha i zadržavanje radničke plaće. Vidite kako je lako stići u pakao dragi prijatelji. Može se to na mnogo načina. Zato Katekizam Katoličke Crkve detaljno opisuje pravo i odnos prema radniku. Kaže Katekizam: „Odgovorni za poduzeće snose pred društvom ekonomsku i ekološku odgovornost za svoje radnje. Oni su dužni uzimati u obzir dobro osobâ, a ne samo povišenje dobitaka… Već prema prilikama, društvo mora sa svoje strane pomoći građanima da si priskrbe rad i zaposlenje. Pravedna plaća zakonit je plod rada. Uskraćivati je ili zadržavati moze biti velika nepravda.“ „Nepravedno je ne plaćati ustanovama socijalnog osiguranja prinose određene od zakonitih vlasti.“ Ovome ćemo nadodati i stajalište Crkve u Hrvata i naših biskupa okupljenih u komisiji „Iustitia et pax“ koji su u više navrata pisali i upozoravali na nepravdu prema radniku u našem društvu. Od rada nedjeljom do uskrate plaća.

Dakle da zaključimo ovu temu riječima svetog Ivana Pavla II: Katolički društveni nauk priznaje tu metodu(štrajk) kao zakonitu, uz dužne uvjete i u pravednim granicama. Što se toga tiče, radnici bi već morali sebi osigurati pravo na štrajk, a da ne budu osobno kažnjavani što u njemu sudjeluju.“ I Katekizam veli: „Štrajk je moralno opravdan kad se pokaze kao neizbježn ili barem nužno sredstvo, u vidu srazmjerne koristi. Postaje moralno neprihvatljiv kad je praćen nasiljem, ili ako mu se pridaju ciljevi koji nisu izravno povezani s uvjetima rada ili su protivni općem dobru.“ Ma na kraju krajeva Bog je svojeg Sina Isusa Krista poslao na ovaj svijet da odraste u radničkoj obitelji. Mogao je on Isusa smjestiti u obitelj nekih učenjaka ili rabina. Ali je izabrao svetog Josipa. Radnika. Toliko Bog cijeni rad ljudskih ruku. U koje sigurno spada i odgoj djece. Eto dragi prijatelji. Na kraju je sve jasno. Svaki je vjernik dužan podržati radnika koji traži svoje pravo. I ovim putem zato dajemo punu podršku našim učiteljima u njihovoj borbi za svoja prava.

Da ostali slijede njihov primjer i da se poslušaju poruke papa i naših biskupa sa oltara sigurno bi se u ovom društvu nešto pokrenulo na bolje. Mir vam i dobro!