DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU-MISIJSKA NEDJELJA

Živimo u dvadeset prvom stoljeću. Vrijeme je to slobode i demokracije. Svatko je slobodan izreći ono što želi bez ikakvih posljedica za svoje stanje. Naravno, to se odnosi na zemlje koje žive istinsku demokraciju. Međutim,vidimo da to i nije baš tako.Posebno se to odnosi na osobe koje u društvu žele zastupati svoja vjerska,da budemo točniji,kršćanska stajališta. I dižu se na zadnje noge mnoge udruge,većina medija čim se spomene ubojstvo nerođenih, rastava braka,ne smiješ spomenuti istospolne zajednice kao nešto negativno i griješno jer ti se odmah prijeti zakonskim sankcijama. I još ima tih pojava koje su u stvari negativne,ali današnje društvo potpomognuto medijima ih proglašava za nešto sasvim normalno. Gdje su kršćani danas u takvom društvu? Svaki čovjek ima svoju savjest koja ga opominje. Mi vjerujemo da je savjest u neku ruku glas Božji u čovjeku. I često smo razapeti između vjernosti Bogu i Njegovim zakonima i vjernosti vođama stranaka ili pokreta ili našim ravnateljima koji upravljaju raznim privrednim subjektima,ili zakonima donesenim od strane državnih vlasti. I ponekad se  popusti zbog straha ili pritiska te okoline u kojoj prebivamo ili samog društva, a nekad i zbog vlastitog probitka,ne dajući Bogu ono što mu pripada. I čudni su vrijednosti po kojima određujemo što to pripada Bogu i kako postupiti. Često se vjernik pogubi u tome. Rekli smo,gleda svoj probitak,mogući položaj. I biva on u očima čovjeka dobro gledan. Ali kakav biva u očima Božjim? Ta izdao je Boga zbog svojih probitaka.  Najgora je stvar da čovjek,vjernik spozna da radi krivu stvar,ali usprkos tome nastavi je činiti. Tih primjera imamo mnoštvo oko sebe. Posebno u politici. Mnogi se izjašnjavaju da su kršćani,vjernici, poneki rabe i razne kršćanske titule,pozdravljaju kršćanskim pozdravima, sjede u prvim redovima u crkvi,doduše rezerviranim,iako kod Boga nema rezervacije,a rade grozne stvari, donose antikršćanske zakone. I što je najgore u tome neposredno ili posredno sudjeluju i vjernici. Kako? Propustom nečinjenja i glasovanja za takve osobe. Također nema opravdanja ni za službenike Crkve koji te stvari prešućuju, sa oltara vlada muk, osobe koje diži ruku za te zakone i javno se suprostavljaju nauku Crkve pušta se na pričest čime se sablažnjavaju ostali vjernici i udaljuju od takve Crkve koja djeluje dvolično. I mnogi će pomisliti odakle takav tekst na jednoj vjerskoj stranici. Ali kako tražiti trun u oku brata svoga ako brvno u svom oku ne vidiš. Svi smo ljudi. Grešni i podložni utjecajima društva. Ali moramo li baš izdati Boga? Mora li Crkva padati pod utjecaj svijeta zbog nekih nazovi privilegija. Ma Crkva je preživjela progone kakve današnji naraštaj ne može zamisliti. Kako? Pa ostala je vjerna Bogu. Nije se pokoravala svijetu i njegovim uputama i nalozima. Vjerovala je Onom koji ju je ustanovio. U vrijeme najgorih progona vrata hramova Božjih su bila otvorena,dok ih danas po nalozima raznih moćnika radi izgovora bolesti bivaju zatvorena. Izdaja je to vjernika. Izdaja je to Boga.  Podajte caru carevo, a Bogu Božje,govori Isus danas. Činimo li mi tako ili tražimo razne izgovore. Da se razumijemo,biti svake nedjelje na misi ne znači da si dobar kršćanin. Kršćanstvo treba živjeti. Prigovarati zbog ograničenja u crkvama i zatvaranja istih također ne znači da si dobar vjernik. Jer prigovaraš li možda samo radi reda ili prigovaraš iskreno i vjernički. Kršćani je pozvan živjeti kršćanski i kada je dobro i kada je loše. Za vjernika ne bi trebalo biti prepreka u njegovom kršćanskom življenju. Društveni sustav,zaraza,epidemija,ma to su samo izgovori. Zar čuda širom svijeta ne govore u prilog tome koliko je Bog moćan? Ako sumnjamo kakvi smo onda vjernici? Ako zatvaramo crkve kakvi smo onda duhovni vođe? Svatko će odgovarati za svoj postupak. Dajte Bogu Božje,a caru carevo. Neka se vlasti brinu o svjetovnim stvarima,a crkveni oci o duhovnim sa potpunim pouzdanjem u Boga  onda će sve sjesti na svoje mjesto. Misijska je nedjelja danas. Neka naše molitve budu upravljene Bogu za naše misionare i braću kršćane u misijama koji često bivaju progonjeni ali ne odustaju od svoje vjere. I raste Crkva u misijama,mogi vele da će iz tih zemalja u budućnosti misionari dolaziti u Europu širiti kršćanstvo. Ali to samo Bog zna. Jer On će naći načina kako će Crkva opstati i dovesti svijet do konačnog spasenja. Mir vam i dobro.

Svjetski dan misija (Misijska nedjelja) | KTABKBIH

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

Mjesto radnje Savezne Države Amerike. Živio jednom jedan čovjek, vrijedan i bogobojazan. Poljodjelac i stočar po zanimanju. Imao je jedno malo imanje i odluči zasnovati obitelj. I oženi se. Ali supruga mu bijaše Indijanka. U to vrijeme narod starosjedioca nije baš bio poželjan i došljaci,to jest bijelci su krivo gledali na taj brak. Ali čovjek nije odustao od svoje odluke. Imao je dva sina, jednog bijele kože,drugi je bio mješanac. I dođe do rata u tim krajevima. Između došljaka i domaćeg stanovništva. Kauboja i Indijanaca rekli bi neki. I dođe izaslanstvo jednih i drugih tražeći od farmera da izabere stranu u tom sukobu. Međutim on odluči biti najprije čovjek i gledati sve ljude jednako jer mu nitko nije ništa nažao učinio. Njegova žena ode kod svojih sunarodnjaka tražiti da odustanu od rata. Međutim vrati se ponižena. Odrekli su je se. Ni farmer nije prošao najbolje. Sukob je bjesnio svom silinom i žrtava je bilo na obje strane. Na žalost,taj sukob nije zaobišao ni tu obitelj. Splet nesretnih okolnosti učini da ta obitelj ni kriva ni dužna bude žrtva ljudi koji započeše rat. Najprije život izgubi žena. Onda muž,te na kraju jedan od sinova,mješanac žrtvova svoj život da bi spasio brata bijele kože. I nije lijep kraj ove priče. Mnogi bi ga rado promijenili. Ali vrijeme se na žalost ne može vratiti. Odluke koje su donesene uzrokovale su ovakav slijed događaja. Međutim,dok je pokapao svoju ženu,muž izreče misao da nikada u životu ne bi ništa mijenjao jer je proživio težak ali sretan život uz svoju suprugu sve do tragične smrti. I nad grobom,zamolivši Boga da joj bude milosrdan,uz nadu u ponovni susret u vječnosti,usporedi svoju ženu sa Evom čije ime simbolizira život,jer je dala život njegovoj obitelji.

Jean Cousin Mlađi, Posljednji sud (detalj) – Vjera i djela

 

Čemu ova priča? Zgodna mi bila kao poveznica sa današnjim čitanjima koja govore o teškom ovozemaljskom životu,nevoljama,krivim odlukama i propuštenim prilikama,ali i nadi da će vječnost biti bolja nego život koji čovjek prođe na zemlji. Znate,kao vjernici mi vjerujemo da je Bog uvijek sa nama. Međutim kada dođe vrijeme nevolje onda znaju pljuštiti optužbe prema Bogu. Jer Bog je u svojoj moći kriv što tu nevolju nije ispravio. Postavimo li možda pitanje sebi: Kakav sam ja bio do toga trenutka? Jesu li moje odluke ili propuštene prigode mogle uzrokovati stanje u kojem se nalazim? Bog je svakome od nas dao slobodu. I spomenuli smo to u ovdašnjim razmišljanjima puno puta da je sloboda najveći dar Boga čovjeku. Što čovjek radi sa tom slobodom? Često je zloupotrebljava što dovodi do strašnih stanja. Zbog zloupotrebe te slobode i jest stanje u svijetu takvo kako je. Nepravda,zločini,ratovi,progonstva,ubojstva nerođenih,preljubi i rastave brakova. Što to čovjeku treba? Zar ne može živjeti svoj život u miru sa Bogom i sa samim sobom? Što ga goni na gluposti? Pa sam Sotona. Sakuplja vojsku na Zemlji za posljednji obračun sa Bogom. Bog nas sve poziva na svoju stranu. Mnogi se na taj poziv oglušuju. Ali Isus na kraju današnjeg Evanđelja za onoga koji odbija Njegov poziv veli: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.« Koliko se nas danas odazvalo pozivu Boga biti sa Njim na svetoj misi? Mislimo da će nas izgovori spasiti:posao,obveze,ručak,berba….Prošetati do trgovačkog centra ili na kavu se može,ali na svetu misu ne! Što to spriječava čovjeka da donese pravu odluku. Sam Sotona! I pomaže vam u pronalaženju izgovora. I čeka posljednji dan da se nasmije na sve vaše krive odluke. I neće vas Bog osuditi na vječnu propast. Osudit ćemo sami sebe! Nemojte na kraju požaliti svoje odluke,jer vremena je sve manje,i ne može se vratiti. Mir vam i dobro!

 

 

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

Ima li pravde danas na ovome svijetu? Gdje je nestalo poštenje? Zašto se sve ovo događa danas oko nas? Ova i slična pitanja postavit će ili postavljaju mnogi ljudi današnjice, bili oni vjernici ili ne. I postavljaju ga sa potpunim pravom. Evo dok pišem ovaj tekst i dok ga vi čitate, narod koji je prvi na svijetu slobodno živio svoje kršćanstvo biva ubijan, napadan i mučen od strane inovjeraca,to jest muslimana kojima podršku daje čovjek koji želi biti novi moderni sultan. Radi se o turskom vođi Erdoganu. A narod koji spominjemo su Armenci. Kada je armenski kralj Tiridat 295. godine prihvatio kršćanstvo, Armenija je postala prvom kršćanskom državom na svijetu. I to skoro dvadeset godina prije nego je kršćanima kralj Konstantin dopustio da mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru u tadašnjem Rimskom Carstvu. Veliku patnju je prošao taj narod. Najgora je bila početkom stoljeća kada su Turci nad Armencima počinili genocid ubivši oko milijun i po Armenaca. Svih dobnih skupina,od djece pa do staraca. I danas to država Turska niječe i zabranjuje spominjanje na taj događaj. Što više, zna i prijetiti zemljama u kojima se obilježava.

Viktor Orban: 'Migrantska kriza prerasla je u kulturnu krizu' - Portal Dnevnih Novosti

Ovaj mali povijesni uvod je napisan samo da vi dragi čitatelji vidite kako se danas u svijetu progone ljudi na vjerskoj osnovi. A to su uglavnom kršćani. I teško da bi itko podigao glas u zaštitu progonjenih. Svijet postaje bezobzirno mjesto u kojem ponestaje mjesta za slabije. Siromasi, stariji ljudi, osobe koje žive na rubu društva, postaju smetnja u tom istom današnjem društvu. Zar naše bake i djedovi nisu podigli ovu zemlju iz ruševina, zar nisu odgojili naše roditelje? Zašto mnoštvo današnjih umirovljenika kopa po smetlištima da bi se prehranilo? Zar nisu svojim radom zaslužili dostojanstvenu starost? Teško je sve to gledati u društvu koje sebi voli tepati da baštini kršćanska uvjerenja. Možda ih baštini,ali ih ne živi. Ma dokaz je tome i ovaj događaj iz javnog života gdje osobe koje su dobile povjerenje malih ljudi,svojih glasača to povjerenje izigravaju. Dok je cijeli narod patio zatvoren u svojim kućama i stanovima zbog epidemije,dok su crkve bile zatvorene,restorani i kafići nisu radili,dotle su se pojedinci provodili na razuzdanim zabavama. Gdje je tu jednakost? O gospodarskim nedjelima i šteti koju nanose ovoj napaćenoj zemlji ne treba ni pokušavati ovdje pisati. Malo je prostora. Ovo su stvari i događaji o kojima bi svoj glas trebala podignuti i Crkva, vjernici i njihovi duhovni pastiri. Ukazivati na nepravdu u današnjem društvu. Bez obzira tko bio na vlasti. Dobre stvari treba pohvaliti,ali o lošima ne treba šutjeti. Samo tako se stječe povjerenje naroda i vjernika koji su ti povjereni. Ljudi ne vole prijetvornost. Isus nije bio takav. Njega nije puno bilo briga tko pred njim stoji,kralj,farizej,pismoznanac ili običan čovjek. Svatko mu je bio isti i svakome je ukazivao na propuste.

Vinogradari u Božjem vinogradu (27. nmedjelja kroz god. – A)

Potvrdu za sve ovo donose nam današnja čitanja koja govore o vinogradu koji podiže gospodar. I dadne  on tome vinogradu sve što treba. Uredi ga,okopa,obreže.  Ali vinograd ne rodi grožđem nego vinjagom. I naljuti se gospodar i veli: „Plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime“. Strašna nevolja čeka taj vinograd. Jer Gospod veli: „Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja“. U Evanđelju je poruka Isusova još jasnija za zle vinogradare: „»Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«

Dragi prijatelji,još nije kasno postati uređeni vinograd. Vinograd na koji će Isus biti ponosan. Možemo li mi našu Domovinu učiniti ponosnim vinogradom Gospodnjim? Ma možemo! Počnimo od nas,od naše obitelji,naše župne zajednice. Potrebna je samo dobra volja. A ukoliko nema volje,izostat će i plodovi. I na žalost nas i naš narod čeka budućnost porušenog i opustošenog vinograda. Zar to želimo ostaviti u zalog našoj djeci? Nama nek bude dobro,a našim potomcima kako bude! Zar je to kršćanski?

Danas Crkva slavi svetog Franju. Živio je on u teška vremena gdje su i Crkva i tadašnje društvo ogrezli u svakojake stvari. I dobio je sveti Frane nadahnuće i poruku sa nebesa da obnovi Crkvu. I poslušao je glas i prionuo poslu. Sveti Frane molimo te usliši naše molitve i čuvaj Crkvu i njene pastire.Sv. Franjo i Križ ' O Svetom Franji - St. Francis of Assisi - i prilog "Duh  Asiza" ... - Molite, draga djeco!

 

Vrati se, Bože nad vojskama,

pogledaj s neba i vidi,

obiđi ovaj vinograd:

zakrili nasad desnice svoje,

sina kog za se odgoji!

Nećemo se više odmetnuti od tebe;

poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Gospodine, Bože nad vojskama, obnovi nas,

razvedri lice svoje i spasi nas!

DVADESET ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU-PRVA SVETA PRIČEST

Mnogi vole reći da čuda ne postoje, da su to sve slučajnosti. Ali mi vjernici vjerujemo da je Bog jutros providio u našoj župi lijepo vrijeme. I to baš za vrijeme i poslije svete mise. Kao da to pokazuje radost nebesa zbog prve pričesti naših malih šesnaest prvopričesnika. Oni su danas uz nazočnost svojih roditelja, braće i sestara, te ostale rodbine i župne zajednice pristupili stolu Kristovu. Svetu misu je predvodio naš župnik don Dražen Dukić, a svojom pjesmom su je uzveličali naši pjevači i pjevačice. Današnjoj prvoj pričesti prethodio je sakramenat svete ispovijedi koja je bila jučer. U ime roditelja župnu zajednicu je pozdravila Marija Medak. A sve su nas skupa djeca počastila lijepim recitacijama i prinosom darova. Don Dražen im je na početku propovijedi rekao da danas u svoju dušu primaju Tijelo Kristovo. Okrjepa je to za dušu koju bi trebalo primati cijeli život. Budite poslušni starijima i roditeljima draga djeco. Molite za njih,rekao je župnik. Također je pozvao toditelje da budu odgojitelji svoje djece, da im budu primjer u životu da bi ostali djeca Božja. Važno je slušati Boga, to nam pokazuje današnja Isusova prispodoba iz Evanđelja. Budimo izvršitelji riječi Božje, a ne samo slušatelji rekao je don Dražen. Budite stvarni kršćani, a ne samo deklararativni, živite svoje kršćanstvo, naglasio je župnik. Jer Bogu malo znače lijepe riječi i pusta obećanja ako nisu potrekpljena djelima. Sveti Ignacije veli: Bolje biti kršćanin nego govoriti da si kršćanin, a izbjegavati svoje kršćanstvo što je danas čest slučaj na žalost. Na kraju propovijedi pozvao je roditelje da svojim životom budu uzor i daju dobar primjer svojoj djeci. Na kraju svete mise don Dražen je zahvalio svima, pjevačima i pjevačicama, remeti i svima koji su na bilo koji način pomogli da današnji dan protekne lijepo i svečano. Iza svete mise bile su agape koje su organizirali roditelji i počastili sve nazočne. Čestitamo prvopričesnicima na današnjem velikom danu u njihovom životu, te njihovim roditeljima koji su im vodilja u njihovom životu. Donosimo slikovni zapis za današnje misnog slavlja.

 

 

 

 

 

DVADESET PETA NEDJELJA KROZ GODINU- MISA NA GALIČAKU

Ovu nedjelju smo drugu svetu misu imali na Galičaku kod crkve Uzvišenja Svetoga Križa. Slavili smo svetu misu gdje su naši počeci. Slavili smo je u crkvi koja je svjedok ispunjenja stoljetnog zavjeta naših predaka. Ispod križa koji je simbol vjere nas i naših predaka. Za taj križ su naši preci ginuli i patili ali ga se nisu odrekli. Današnji svijet izruguje one koji u križ gledaju spas. Koji poštuju Isusovu žrtvu za sve ljude. Koji se ne srame priznati da su kršteni i koji žive svoje kršćanstvo. Jučer smo svjedočili kako se pojedine skupine u našem društvu služe pritiscima i cirkuskim paradama pokušavaju promijeniti kršćansku dušu našeg naroda. Osobe su to koje ne poznaju što je to vjera. Jer da znaju shvatili bi da se vjera ne mijenja. Da nauk Božji nije promjenjiv. I da se na glavu nasade i da svaki dan imaju parade, taj nauk neće promijeniti. I neće ušutkati glas kršćana koliko god se trudili donositi razne zakone koji im to omogućuju. Smiješno je bilo čuti neki dan jednu osobu koja je promijenila spol i koja veli da sada više ne važu sakramenti koje je dobila jer je sada druga osoba. I da je sada ponosni ateist. Ne sporimo toj osobi pravo na njeno opredijeljenje i njene osjećaje. Daleko to bilo od nas kršćana. Ali pričati takve priče je besmislica. Pa sakramenti nisu papir da se pokida i baci! To je Božji biljeg na čovjeku. I može taj čovjek mijenjati imena i spolove koliko god hoće. Ali on kod Boga ostaje ono što je bio rođenjem. Tijelo se raspada ali duša dolazi Bogu. I kao što reče danas župnik u propovijedi: križ od simbola sramote u prva vremena, postade simbol ponosa i spasenja. I slijediti križ nije lako. Isus je pao tri puta, a kršćanin pada stalno. Ne dolasci na svetu misu, psovke, izbjegavanje sakramenata su samo jedni od tih padova rekao je don Dražen. Zato dragi prijatelji nije sramota pasti. Sramota je ostati na podu. U blatu grijeha. Ne ustati i krenuti dalje za Isusom. Biti čovjek, kršćanin kojem će taj isti Isus na kraju vremena pružiti ruku i uvesti ga rajsko uživanje sa svim svetima. Na kraju svete mise bio je mali domjenak. Hvala svima koji su svojim dolaskom na Galičak potvrdili čuvanje zavjeta naših predaka. Mir vam i dobro.

UREDNIČKI OSVRT Isus je upozorio – kad dođem, hoću li naći vjere na zemlji?

Kad dođem, hoću li naći vjere na zemlji? Pitanje je to koje je postavio Isus.  Kada se osvrnete oko sebe i vidite sve događaje koji se redaju kao na tvorničkoj traci upitate se: Ima li uopće više vjere na ovoj Zemlji? Ima li vjere u mojem gradu,u mojem selu,ima li vjere u mojoj obitelji? U što se to pretvara naše društvo? Trudi li se itko zaustaviti lose stvari koje se događaju? Dok stranice crne kronike u dnevnom tisku zauzimaju sve više prostora,mi kao da ostanemo zatečeni sa onim što čitamo ili o čemu slušamo. Razbojništva, nasilje, evo jučer I pokušaji otmice djece,na žalost i ubojstvo noćas. Prema ovim stvarima ovaj gospodarski kriminal javnih osoba i časnih zastupnika izgleda kao neka mala stvar. O vršnjačkom nasilju,obiteljskom nasilju, uništenim brakovima izgleda ne treba niti pričati. To kao da postaje normalno. Na žalost,to se sve odvija pred očima onih koji jako dobro pamte,a to su djeca. Naša djeca. I ona pomalo gledajući sav ovaj nered,uzimaju da je to sve tako kako i treba biti. I pomalo rasu sa tim spoznanjem. I kada dođu u odraslu dob onda dobijemo društvo u kojem ono što je dobro postaje nepoželjno,oni koji se ponašaju živeći po Božjim zakonima postaju predmet ismijavanja. Mislite da to nije tako? Osvrnite se malo oko sebe. Pa veći naslov u medijima zasluži vijest o nekoj propaloj glumici koja je u novoj vezi ili o šetnji neke nazovi pjevačice po našem gradu od vijesti o nekom dobrom djelu ili o obitelji sa puno djece koja svojim radsom postigne napredak. U što se to pretvaramo dragi prijatelji? Tko je tome kriv? I svatko će uprijeti prstom na drugoga. A svi smo krivi! Roditelji jer ne razgovaraju sa djecom,važnije sui m druge stvari ili ih muče druge brige. A najvažnije briga je dijete i njegov odgoj. Krivi su učitelji i njihov strah od bijesa pojedinih roditelja koji ne shvaćaju da učitelj pomaže u odgoju djece. Krivi su župnici koji sa oltara ne upozoravaju na problem, strah ih je da će možda izgubiti na popularnosti kod svojih župljana. Kriva je i policija koja zatvara oči pred nedjelima i gleda da sa što manje truda zadovolji statistiku koju od njih traže vlasti. Društveni mediji i internet stranice promiču samo nered i lažne vrijednosti,a oni koji bi trebali opominjati samo šute. Mi tako nećemo i ne želimo. O sudstvu nećemo ni pričati. A osobe u javnom životu su čisti primjer kako se čovjek ne bi trebao ponašati. U svemu ovom ima i iznimaka koje su sve rjeđe. Ima li ovoj pošasti lijeka? Još uvijekl ima. Sve kreće iz obitelji. Ono što roditelji posade i uzgoje to i beru kad sazori. Ma i tu bude iznimaka,ali isto tako rijetkih. Iskustva,a i stanje oko nas nam govori da je to istina. Razgovarajte sa djecom dragi roditelji, hvalite lijepe stvari,kudite lose, budite primjer djeci kako se živi,jer će ona taj primjer slijediti. Bio on loš ili dobar. Zajednički ručak,neki zajednički posao, jedna mala zajednička molitva,pa Slava ocu nek bude za početak puno će značiti vašem djetetu. Puno više od neke serije na televiziji ili tipkanja po mobitelu u potrazi za tuđim poslovima. Vjerujte da je to tako. Pogled vase djece će vam reći da je to istina. Zagrlite ih danas, pohvalite za dobre stvari. Djeca zaslužuju ljubav i odgoj.  UIčitelji,svećenici,policajci i suci, nemojte se libiti izvršavati svoje dužnosti u društvu od kojeg i živite jer ćete  sami snositi posljedice svojih postupaka. Obitelj će biti onakva kakvu je mi sami uredimo. Skladna , puna razumijevanja ili u neredu. Isto je tako sa društvom ii okolinom u kojoj živimo.

Koliko je blizu DRUGI HRISTOV DOLAZAK?

Zadnja bitka između Boga i Sotone vodit će se preko obitelji i braka – riječi su to sestre Lucije dos Santos, vidjelice iz Fatime. Sestra Lucija napisala je to 1980. u pismu biskupu Bologne kardinalu Carlu Caffarru. – Svatko tko se bude zalagao za svetost braka i obitelji bit će proganjan i diskriminiran jer to je ključno pitanje na kojem sve počiva -.„Ona (Gospa op.a) je rekla meni i mojim rođacima da je Gospodin odlučio dati svijetu dva posljednja sredstva (lijeka) protiv zla, a to su sveta Krunica i pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu! Ovo su dva posljednja moguća lijeka što znači da neće biti drugih!“ I sve se ovo ispunja dragi čitatelju. Zato vas dragi prijatelji,vjernici,katolici ovim putem pozoivamo da se ujedinite u istini,,a ne neredu koji vlada svijetom. I slijedite put koji nam je ostavio Isus,a ne neke lažne proroke i lažna božanstva. Budite ljudi,budite kršćani. Opravdajte to svoje ime. Mir vam i dobro.

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

Misao današnje nedjelje je možda jedna od najtežih svakome čovjeku:a to je oprost. U svome životu čovjek upadne u mnoštvo prigoda kada se svojim bližnjim,bilo ukućaninom,rodbinom bližom ili daljom,susjedom,suradnikom na poslu upadne u nesuglasice koje često puta prerastu u svađu i netrepeljivost. I teško je tu naći izlaz. Nekada prođu godine dok se stvari između suprostavljenih strana ne izmire,a ponekad na žalost ta svađa ostane stalna. I nije to strano ni vjernicima. Kao da iz naše vjere uzimamo ponekad samo ono što u tom trenutku nama odgovara. Ne želimo preuzeti cijeli Isusov nauk. Jer kada bi ga živjeli osjećaj našeg prebivanja na ovoj zemlji bi sigurno bio drugačiji. Ljutnja i svađa su stvari koje zagađuju ljudski duh. Bacaju ga u okove. Ljutnja je zlo koje čovjek nanosi sam sebi zbog pogreške onoga na kojeg se ljuti. Ta ljutnja često bude uzrok i većeg zla,a to je svađa. Međutim,još je veće zlo ako ta svađa ostane stalna,bez oprosta. To ne znači da vjernik mora biti popustljiv toliko da izbjegavajući svađu radi na korist svoje štete. Ta i Isus nije odšutio nepravdu. I nije mu bila strana ljutnja. Sjetite se njegovog postupanja u Hramu prema trgovcima. Na suđenju je također prigovorio na udarce vojnika koji ga je udario šamarom. Ali na kraju,na križu Isus sve oprašta i na sebe preuzima sve naše mane,propuste i grijehe.

NE ZABORAVI NA EKSPLOZIJU MILOSTI: Danas možeš primiti potpuni oprost od svojih grijeha! | Dnevno.hr

Što to čovjeka danas spriječava da oprosti? Najčešće vlastiti ego. Oprost se smatra slabošću. Ali praštajući, čovjek se uzdiže iznad onih koji ga vrijeđaju. Pokazuje svoju veličinu i širokogrudnost.I to onaj kome opraštate često ne podnosi,ne želi odbaciti zlo koje ga sputava. Dajući oprost,čovjek sa čistim srcem može od Boga tražiti milost i oprost za svoje propuste i grijehe. Govori nam to Isusova prispodoba u današnjem Evanđelju o opraštanju dugova. Doduše novčanih, ali to je ta usporedba. Lijepo bi bilo kad bi Isusov nauk zaživio u svima nama. Kada bi zle riječi koje smo uputili bližnjem bile poput riječi napisanih na pješčanoj obali koje more izbriše. Ali to nije tako. Na žalost. Ljudi ponekad znaju sve praštati osim iskrenosti. Ali baš zato dragi prijatelji nemojte odustajati. Budite iskreni u svojem kršćanskom življenju. I neće vam biti lako. Jer danas je najteže biti istinski iskreni vjernik. Doživjet ćete podsmjeh,nazvat će vas slabićem. Ali neka vam važnije bude mišljenje Boga živoga kojem svi na kraju dolazimo. Ljudi često žude za osvetom. Ali osveta je samo jedan trenutak zadovoljstva,a praštanje vas čini sretnim i mirnim trajno. Neka vasa osveta bude oprost kojim ćete pokazati da slijedite Onoga koji prašta svima koji su spremni dati oprost. Koji su spremni odreći se zlog puta. I ako mislite da netko ne zaslužuje oprost morate poraditi još na svojoj vjeri. Ipak oprostite mu još danas. Ako ne radi njega onda radi sebe. Jer ti dragi čitatelju zaslužuješ mir! A onima koji oprost smatraju slabošću Isusova poruka na kraju kroz prispodobu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« Mir vam I dobro!

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

Ove nedjelje čitanja su puna opomena ljudima. Posebno u Evanđelju gdje Isus upozorava apostole da su dužni opminjati i ukazivati na greške. Slijedeći upute iz današnjih čitanja i mi ćemo se dotaknuti opomena.

Pričest na ruku je “najtužnija stvar na svijetu” - Quo Vadis Croatia

“Šutnja naroda je opomena kraljevima”. Opomena je ovo koju je izrekao  biskup  Abbé Jean-Baptiste-Charles de Beauvais. Izrekao ju je u vrijeme kojem je prethodila bezbožna revolucija u Francuskom carstvu.I sigurno je bilo još opomena od strane duhovnih pastira tog vremena,ali moćnici ih nisu poslušali. I došlo je do krvavog prevrata u kojem su ti moćnici izgubili svoje živote. Nisu poslušali opomenu.I taj biskup je doživio taj krvavi prevrat. Jeli mu bilo drago da je bio u pravu?. Ne vjerujem. I u današnje vrijeme slušamo mnoštvo opomena. I ljudi se različito ponašaju prema tim opomenama.  Znate,teško je nekome govoriti da krivo radi, da čini nešto naopako, da ide krivim putem. Znamo to iz vlastita iskustva. Jer dosta puta ste i na ovoj stranici mogli pročitati prigovore i opomene vama dragi prijatelji,a posebno ljudima koji upravljaju sa našim društvom. I nisu to neka pusta piskaranja,već su to opomene i prigovori koji slijede nauk Crkve i mišljenje naših duhovnih pastira. I zanimljivo jest da su se te sve opomene i prigovori ostvarili. Mislite da nam je drago? Nije. Evo novinski naslovi su puni vijesti da su dvoe ljudi koji žive u grešnoj zajednici,preciznije dva muškarca, napokon udomili dvoje djece čijim roditeljim su ta djeca oduzeta odlukom socijalnih službi zbog najvjerojatnijih loših odnosa u obiteljima. Ali zbog opomena koje su biskupi davali,a i mi u svojim tekstovima na stranici,bili smo osuđivani od pojedinaca. Posebno se to odnosilo kod donošenja Istanbulske konvencije. I gledani smo preko oka,jer smo se usudili misliti drugačije nego pojedine vođe stranaka. Nismo slijedili političku volju tih moćnika. I malo pomalo sve dolazi na naplatu. Koliko vas još misli da tim grešnim i čudnim  zajednicama neće biti dopušteno usvajanje djece? Vidite dokle dovodi odmahivanje rukom na opomene. A rukom su odmahivali vjernici. Što je žalosno. I mnogi će sada prestati čitati ovaj tekst,jer su se našli u njemu. I opet će slijediti osude piscu ovih redaka. Ali nema tu ljutnje. Možda malo razočarenja,ali ljutnje ne. Kako je tek duhovnim pastirima,to je teško i zamisliti. Zaostali,konzervativni,zatucani…..to su riječi koje prate ove opomene i one koji ih zbore. A mi bismo rekli da je riječ za te opomene: ispravnost. Da da…koliko puta čovjek danas doživi osude kada opomene da zajednički život dvoje ljudi prije braka ne priliči ljudima koji se nazivaju kršćani. A koje osude kada spomenete sakramente,svetu ispovijed na primjer koju neki vjernici izbjegavaju godinama i godinama. Biti vjernik a podržavati osobe u javnom životu koje donose zakone protivne nauku Božjem jest razlog za ispovijed. I to vjernik treba promijeniti,ma koliko mu ta stranka ili pojedinac značio. Jer Bog je na prvom mjestu. Ne vjerujete? Upitajte svećenika na prvoj  slijedećoj ispovijedi. U što su se pretvorili sakramenti svete krizme i prve pričesti? U derneke. I mnogi brigaju brige o tim sakramnentima ove godine,ali ne zbog samih sakramenata,već zbog epidemioloških mjera koje će im možda onemogućiti te iste derneke u restoranima. Sakramenti su tu kod mnogih sporedna stvar. Čudna su vremena dragi prijatelji. Jako. Vrijednosti su izokrenute. I zato treba opominjati,ma koliko to bilo teško i neugodno. Ustrajte i postoji mogućnost da ćete nešto uspjeti promijeniti. Ovo ne znači da Crkva koja opominje ne zaslužuje opomene. Da bi opominjali trebamo priznati i svoje greške. Crkva hodi putem do vječnosti. Put je to na kojem ima mnogo padova. Primjer je Crkva u Europi,posebno Njemačkoj sa nekim svojim fiks zamislima koje su protivne i nauku Crkve i zdravom razumu,te vode podjelama. Svjedočimo i padovima u ovo vrijeme edidemije,posebno nekim dvojbenim odlukama Crkve koje će sigurno imati posljedica za samu Crkvu. Jer pokoravanje ljudskim zakonima zanemarujući činjenicu da je Crkva samo odgovorna Bogu sigurno nije dobro. Pričest,vjerske svečanosti,procesije…..teško je i nije lako. Ali sigurno u Crkvi postoji dovoljan broj pastira koji će biti jezgra te Crkve kada se podigne i nastavi svoj put. I ako ste ovu malo podulju opomenu pročitali do kraja svaka vam čast. Pazite se i ostanite zdravi. Budite vjernički odgovorni. Najprije Bogu,a onda ljudima. I ne bojte se. Jučer je bio blagdan svete Majke Tereze iz Kalkute. Malo promislimo kakav je bio njen život i jeli se bojala ili je svoj život i rad stavila Bogu u ruke. Mir vam i dobro!

 

 

DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

“Ako želite biti kršćani, morate računati s progonstvima ovoga vremena. Ne nadajte se nikada posebno mirnim vremenima.

Što vam ne obećava Evanđelje, ne obećavajte si ni sami.

Ako ne trpite nikakvo progonstvo radi Krista, ispitajte se jeste li uopće počeli živjeti kao kršćani!” (sv. Augustin)

Neki dan smo proslavili njegov blagdan. Sveti Augustin se rodio 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru. Gdje je nekada cvalo kršćanstvo u svoj svojoj ljepoti,sada vladaju inovjerci ,a njihovom odnosu prema kršćanima svjedočimo svaki dan. Na žalost nije to samo slučaj u zemljama gdje su oni u većini,slučaj je to i u Europi koja se odrekla svjeg kršćanskog nasljeđa,koja nije smatrala dostojnim u svojem ustavu spomenuti Boga i svoje kršćansko nasljeđe.Koja će ako ovako nastavi postati novi prostor gdje će vladati u početku nered,a kasnije krivovjerje. Mnogi zbog straha da će biti optuženi za mržnju ili nesnošljivost prema drugim vjerama ne usude se zboriti ovu istinu. Iako gore crkve,vandaliziraju se i uništavaju građevine koje imaju veze sa kršćanstvom,križevi se miču sa javnih prostora,razni spomenici zaslužnih ljudi koji su se isticali svojom krćanskom vjerom bivaju uklonjeni,među njima je spomenik Ivanu Pavlu II,to se ne smatra nikakvim progonom i kriju se počinitelji i njihova narodnost. Što više, neki se postupci pravdaju ravnopravnošću. Da se možda ne bi uvrijedilo nekoga tko drugačije razmišlja ili vjeruje. Ili uopće ne vjeruje. Što naša Domovina radi u društvu takvih zemalja nikada nam neće biti jasno. Radi novca,reći će mnogi. Ako je tako,onda ispada da radi novca kojeg će nam dati gubimo slobodu,prodajemo vjeru. Mislite da nije istina? Kako onda protumačiti donošenje raznih zakona koje smo morali donijeti pod pritiscima te Europe,a koji se protive našim kršćanskim uvjerenjima? Zar to nije gubitak slobode?

Nisu ovo puste priče dragi ljudi,ovo su činjenice koje se događaju u vremenu u kojem živimo. Kaže prorok Jeremija u čitanju: “A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan.” Vidite li sličnosti sa današnjim vremenom? Kako svijet gleda na opomene svetog oca pape i duhovnih pastira Crkve? Ismijavaju ih,nazivaju svakakvim imenima. I mnogi posustaju,povlače se. Od biskupa do svećenika. Da bi se svidjeli tom svijetu i bili u korak sa vremenom. Odriču se Krista. Njemačka je čisti primjer takvog ponašanja.

Poruka svetog Pavla danas veli: “Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.” Nije to lako,poznato nam je. Kada zastupate neka vjerska stajališta u društvu,mnogi vas čudno gledaju. Ma to je srednji vijek,znaju reći. Ne,to je nauk Crkve i Isusa Krista kojem pripadam,glasi odgovor vjernika.

Isusova poruka u današnjem Evanđelju je jasna i nedvosmislena:” Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom”. I još veli: “Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.”Jasno da jasnije ne može biti. Amen! Mir vam i dobro.

UREDNIČKI OSVRT:Crkva i epidemija

Čitajući jučer u smiraj dana novosti po raznim web stranicama, pade mi na pamet jedna misao. Poznato vam je koliko su pojedini sustavi željeli zatrti Crkvu i vjeru. Još od revolucije u Francuskoj pa do nacizma, fašizma i komunizma. O počecima kršćanstva i rimskim carevima ne treba niti govoriti. Svima je na neki način Katolička Crkva bila prijetnja. Zašto? Bila je nepokolebljiva u vjeri. Zagovarala slobodu. Podizala glas protiv nepravde u društvu sa oltara. I koliko se god ti pojedinci i sustavi trudili, vidimo da u svojem naumu nisu uspjeli. Crkva nije poklekla niti slušala svjetovne gospodare. Jer samo je Bog gospodar kojem se Crkva mora pokoravati.
E, ali dođe 21 stoljeće. Stoljeće sloboda i ljudskih prava. I ono što nije uspjelo stoljećima, izgleda polako uspjeva sada u ovih malo više od pola godine. Živimo u vremenu pošasti i zaraze virusa corone. Opaka je to bolest kojoj za sada nema lijeka. Kušnja je to na koju je stavljen naš naraštaj. I civilne vlasti se trude svim sredstvima obuzdati tu pošast. Kod nas je bilo uspjeha, međutim pošto je naša Domovina ovisna o turizmu jer smo sve ostalo zanemarili, otvorili smo granice, zbog novca koji državi toliko treba, zanemarili smo zdravlje. Dogodilo nam se da smo od sigurne zemlje postali leglo zaraze. I sada pošto je već pomalo kraj ljeta i turisti odlaze, svjetovne vlasti ponovno uvode strože mjere. Među tim mjerama ponovno se našla i Crkva. I sada oni ponovno vjernicima žele nametnuti neka ograničenja. Usput, niti jedan slučaj zaraze koliko je poznato nije se pojavio od okupljanja vjernika na svetim misama. Slučaj u Đakovu u samostanu jest uvezen iz Srbije i to su crkvene vlasti rješile. Evo bila je i Velika Gospa. I stotine tisuća vjernika je bilo po svetištima. I pojedini novinari kao da uporno žele naći izvor zaraze na tim vjerskim okupljanjima. Ali ne mogu. I neće! Jer su vjernici odgovorni. A i Bog je tu. Unatoč tome, Crkvu se proziva po medijima i traže se ograničenja. I crkvene vlasti su popustile. U susjednoj županiji. A sigurno će tako biti i kod nas. Na žalost. Koliko je onda jaka naša vjera ako ne možemo povjerovati da smo u hramu Božjem zaštićeni? Koliko vjernika uopće vjeruje da je za vrijeme svete mise ISUS KRIST nazočan na oltaru! Sam Isus ljudi! Tu među nama! Čemu strah od pričesti ako blagujemo Tijelo? Zar je Isus izvor zaraze? Čemu strah od blagoslovljene vode koja goni vraga i od koje Pakao dršće. Zašto je nosimo našim domovima? Zar voda kojom se vrši egzorcizam može biti izvor zaraze? Čemu uskraćivanje pružanja znaka mira ako na vratima naših crkava stoje dezificijansi za ruke? Jeli to onda ne vjerujemo ni tim dezificijansima?! Dođimo sebi dragi ljudi i saberimo se. Promislimo svatko za sebe koliko mi uopće vjerujemo. Čemu puste molitve i zavjeti? Da se razumijemo. Vjernik mora biti odgovoran u društvu i čuvati sebe i druge. Jer corona je bolest koja je teška i opaka za određene skupine ljudi. Ali dopuštati da svjetovne vlasti Crkvi i vjernicima određuju ponašanje na svetim misama?! Ali kako mi živimo u zemlji gdje je moguće silovati djevojčicu i dobiti šest mjeseci zatvora, onda nas ništa ne čudi. I još nešto za kraj. Zamislite da su se neprijatelji Crkve dosjetili ovakvoga načina upravljanja Crkvom i zabranama? I da su vjernici i pastiri Crkve popustili. Bi li nas bilo danas, i ako bi, koliko bi nas bilo? Mir vam i dobro!
P.S. Iskreno, ovaj osvrt nije bilo lako napisati jer može biti protumačen na stotinu načina. Ali član sam Crkve koja me naučila slobodi i lijepim životnim vrijednostima i zato ga napisah. I ovo nije poziv na neposluh, već poziv na zdrav razum i razmišljanje. Jer kad vrijeme od corone prođe, mnogi će se zapitati: Što je ostalo? Čuvajte se dragi ljudi i ostanite zdravi. (Jure)