Knjiga Bog ili ništa podulji je intervju francuskog novinara Nicolasa Diata s kardinalom Robertom Sarahom. Kardinal Sarah prefekt je Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Ova knjiga prenosi dah mudrosti, uvida i duboke vjere jednog istinski posvećenog službenika Crkve. Ona je proročki svjedok istine. Sarah dolazi do korijena bolesti svijeta današnjice te predlaže nepromjenjivi lijek Crkve: vjeru u Boga kako ga otkiva Njegov Sin Isus Krist. Kasnije kroz knjigu također kori svećenstvo i vjernike za one prilike kada je predaja duhu svijeta donijela Crkvi mnogo štete.

Sv. papu Pija X. su upitali nakon njegova imenovanja koji će biti program njegova pontifikata. Pokazao je prema raspelu i rekao: „Ovo je moj program.“ Na sličan način, kada ga se upitalo o trenutnoj situaciji: „Je li to kriza Crkve ili ‘kriza Boga’?“, Sarah odgovara: „Suprotno onome što mi možemo pomisliti, najveća čovjekova poteškoća nije nevjera u ono što na moralnoj razini uči Crkva; najteža stvar postmodernističkog svijeta je vjerovati u Boga i Njegova Jedinog Sina.“

Bez Boga stvaramo Crkvu na vlastitu sliku

Dubinski problem Zapadnog društva – i Crkve – svodi se na ovo: stupnjevi nevjere u Boga i njegovo otkrivenje. Ova nevjera rasprostire se od ateizma (teorijskog i praktičnog) preko agnosticizma (koji je često plod neznanja, lijenosti ili duhovnog slijepila) do katoličanstva u kojem sami biramo što ćemo vjerovati, a što odbaciti. Kada ne uspijemo bezrezervno prianjati uz Krista i Njegovo učenje, prepušteni smo vlastitim izumima, što nije lijepa misao.

Sarah iznosi: „Ako veza između Boga i kršćana oslabi, Crkva jednostavno postaje ljudska struktura, jedno društvo među mnogima. Time Crkva postaje trivijalna; postaje svjetovna i oštećena do te mjere da gubi svoju izvornu narav. Zaista, bez Boga stvaramo Crkvu na vlastitu sliku, za naše male potrebe, sviđanja i nesviđanja. Pomodarstvo zahvaća Crkvu i iluzija svetosti postaje kratkotrajna vrsta lijeka kojemu je istekao rok trajanja.“

Vjera je trivijalizirana kampanjom da se sveta Pričest dijeli rastavljenima i ponovno vjenčanima

Uzmite u obzir takve naročite stvari poput nedavne slavopojke pokojnom Davidu Bowieju od strane L’Osservatore Romana. Ona slijedi nakon ranije elegije Michaelu Jacksonu i nedavne upotrebe bazilike sv. Petra kao platna za projekciju raznih profanih slika. Još značajnije je to što je vjera trivijalizirana kampanjom da se sveta Pričest dijeli rastavljenim i ponovno vjenčanima. Puko ponavljanje Gospodinovih riječi: „Tko god otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub.“ (Lk 16,18) odbacuje se kao nešto grubo, nemilosrdno i zlovoljno.

Primanje svete Pričesti od onih koji žive u nevaljanom drugom braku inovatori gledaju kao pitanje pravednosti – lijek za nepravedno isključivanje iz zajednice vjernih, izlaganje nepravednoj sramoti i uništavanje njihove pohvalne želje za Gospodinovom nježnošću. Inovatori podrugljivo stigmatiziraju 2000 godina katoličkog učenja kao zastarjelo, rigorozno i fundamentalističko iščitavanje Gospodinovih riječi. Takva nepopustljivost navodno sprječava Crkvu od izvršavanja Gospodinove „prave namjere“: da svi koji žele primiti Svetu Pričest budu pozvani sudjelovati u ovoj gozbi Tijela i Krvi.

Crkva nije sentimentalno okupljalište u kojem se živi samo ono što nam se u Gospodinovom nauku sviđa

No, Gospodinove riječi su jasne i vjerno se, od početka, primjenjuju u životu Crkve. Ne mogu biti zanemarene bez podcjenjivanja povezujuće snage svega ostaloga što je On rekao. Kampanja kojem se oslobađa put Svetoj Pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane je korupcija koja pretvara Crkvu u sentimentalno okupljanje u kojem se samo određene stvari koje je Gospodin rekao propovijedaju i žive.

Ovo je novi način: ukoliko u Evanđelju pronađemo nešto što vrijeđa naše osjećaje, ignorirat ćemo to i učinkovito preraditi učenje Crkve mijenjajući joj time sakramentalnu praksu. Kako bismo smirili tenzije, tvrdit ćemo kako je doktrina ostala nepromijenjena. U to, naravno, ne vjerujemo stvarno, no to je nužna krinka za revolucionarnu doktrinalnu inovaciju kada ćemo moći odbaciti ovo pretvaranje. Tada jednostavno možemo objaviti kako štogod itko pomislio da je Krist učio u prošlosti, sada znači nešto posve drugo, zahvaljujući daru „proročkih glasova našeg vremena.“

Zapadna društva žive kao da Boga nema niti ga je ikada bilo

Kako smo došli do ovoga? Kardinal Sarah nudi odgovor: „Zapadna društva su organizirana i žive kao da Bog nije postojao. Sami kršćani su se u mnogim prigodama pomirili s tihim otpadništvom.“ Svetu narav sakramenata progutao je humanistički pogled koji vidi Crkvu kao odlagalište osobne udobnosti i utjehe te kao promicatelja grupne solidarnosti i društvenog zalaganja.

U ovakvoj priči ne dopustiti Svetu Pričest nekome tko je želi primiti je netolerantno. Nije li tihi otpad od vjere kada neki svećenici govore kako nedostojno primanje Gospodinova Tijela i Krvi ne smije biti ometano podsjećanjem vjernika na ono što je Gospodin zapravo rekao?

Poslanje Crkve je svima donijeti Istinu

Naše uvelike zatrovana Zapadna kultura je neprijateljski nastrojena prema istinitim izjavama koje se protive seksualnoj revoluciji. Crkva ima poslanje proglašavati istinu o braku na način kako je učio Naš Gospodin, a ne odbacivati to učenje kako bi se prilagodila svijetu. Kardinal Sarah je u pravu kada kaže: „Crkva proglašava Božji svijet i slavi sakramente u svijetu. Ovo mora činiti s krajnjom iskrenošću, pravom strogošću i milosrdnim poštovanjem prema ljudskim patnjama jer joj je dužnost voditi prema ‘svjetlu istine’, da citiram početne riječi enciklike Ivana Pavla II.“

Kako bi Francuzi rekli: „Ainsi soit-il,“ „Tako neka bude“ – što znači, Amen.


Gerald E. Murray –  The Catholic Thing
Prevela: S.Š.
Foto: Catholic Herald