Olovni oblaci sumorno dišu bolnim nebom, u plaču vape i utjehu traže.
Zemlja u tmini gori i izgara ognjem lažnih ideala.
Teška izorana, tvrda zemlja puna kamenja para utrobu korijena.
Hoda čovjek, Bogočovjek, izmučena tijela, na leđima drven križ uranja i crta stazom boli i ožiljaka.
Svaka pora izdiše ispaćen znoj,
Svaka kaplja suze iz obumrlih vjeđa moli oprost grijeha cijeloga čovječanstva.
Krvav plašt krasi umorno tijelo, trnovita kruna izlijeva krv i ubrizgava tragove stopa urezanih u tvrd put.
Koračaš prignut, na leđima drven križ, srce probodeno kopljem riječi, osude prognanih usta.
Teškim koracima, protkan bolom i patnjom spuštenih očiju promatraš čovjeka kojeg voliš.
Tvoje izborno srce i dalje bije za čovjeka.
Tvoji samilosni pogledi paraju uši svijeta koji pljuje i u povicima izruguje tvoje ime.
Vjerna majka i učenici te prate i pokoji prolaznik tiho uzdahne.
Razularena svjetina uzvikuje: Razapni, razapni ga!
Prognane duše željne smrti onog koji voli.
Gubi se treptaj dana, nestaje zraka sunca.
Zarobljenici okovani zlokobnim mislima, muljevitih tijela, posrnuli graditelji sred tmine svemira.
U daljini lanci tlom podrhtavaju.
I hoda civilizacija, putuje kolona smrti i ne osluškuje krik nedužnih.
Gomila protkana u čvoru ovozemaljskih užitaka.
Promaknuta ozračja skrivaju stepe izgubljenog odsjaja lomače u pustinji pustoši.
Tragovi im razgazuju pitome izrasline.
Ozarena lica iz prikrajka taštinom ovijena.
Raspuštene vlasi pišu putopise izgladnjelih lovočuvara.
Koštani prsti iskapaju vrtloge poniruća horde istrebljivača.
Gospodine, i dalje hodaš, ne odustsješ za spas čovjeka.
Tvoja ljubav nadvije zemlju i daleko otkucava beskrajem.
Na malom brdu, na križu povik: Svršeno je!
Oko križa krv i voda liju puteljcima. Masa bježi, gubi u daljini.
Otac suzama briše tvoje tijelo.
Plač Majke i vjernih učenika.
Razdanjuje se. Samo vjerni kupe krv i slijede put istine i ljubavi.
K.Laura