“Čini mi se da će ovdje najveću štetu pretrpjeti upravo oni vjerni katolici koji su do sada već trpjeli velike pritiske i poruge zbog privrženosti Svetome Ocu. Sasvim sigurno će (nažalost) neki od njih poći nekim sasvim drugim smjerom i potražiti utočište na rubovima ili čak daleko od Crkve. Ipak, mislim da će najveće iznenađenje i razočaranje protivnicima tradicionalne rimske liturgije biti činjenica što čak ni ovakvi potezi kod većine vjernika neće narušiti ljubav prema Crkvi i nasljedniku sv. Petra. U to sam sasvim siguran.”
Papa Franjo objavio je u petak motuproprij Traditionis custodes kojim je ograničio mogućnost slavljenja svete mise po izvanrednom obredu, opozvavši mnoge odredbe apostolskog pisma Summorum pontificum, svog prethodnika Benedikta XVI. Odluka je dovela do velike rasprave u katoličkim medijima i na društvenim mrežama između pobornika i kritičara motuproprija, a svoja razmišljanja podijelili su i neki biskupi i kardinali. Tim povodom odlučili smo napraviti kratki intervju s teologom Igorom Jurićem, predsjednikom društva za promicanje tradicionalne mise “Benedictus”, čije je djelovanje pomoglo u tome da Zagreb bude jedini grad u Hrvatskoj koji, dozvolom zagrebačkog nadbiskupa, ima redovito slavlje svete mise po izvanrednom obredu.
– Koja je bila Vaša inicijalna reakcija nakon čitanja dokumenta Traditionis custodes? Kao osoba aktivna u promicanju izvanrednog obreda, kako komentirate odluku Svetog Oca? Kakve su bile reakcije članova društva Benedictus i vjernika koji pohode tradicionalnu latinsku misu u Hrvatskoj?
Bit ću sasvim iskren, ne samo moja, nego i reakcija gotovo svakog vjernika privrženog tradicionalnom rimskom obredu bila je prije svega velika ožalošćenost i razočaranje. Premda smo nakon prošlogodišnje ankete provedene među biskupima svijeta očekivali određenu restriktivnu reakciju pape Franje, ovako drastični potezi kod mnogih vjernika (ali i svećenika) su izazvali ne samo iznenađenje, nego i šok. Što se tiče reakcija vjernika privrženih tradicionalnom rimskom obredu, mogu reći da smo u vrlo kratkom vremenu nakon objave dokumenta primili na desetke poziva i poruka zabrinutih i ožalošćenih vjernika, pa mi se čini da to jednim dijelom odgovara na vaše pitanje. Banalnim primjerom izrečeno, osjećaj je nalik onome kod djeteta koje bi „gledalo svoja posla“, a zatim bi ga njegov otac iznenada pljusnuo. Stanje su dodatno pogoršali i neki ishitreni, zlonamjerni, a najčešće i faktografski pogrešni članci u medijima. Čak se išlo toliko daleko da su neki pisali kako je papa „potpuno zabranio tradicionalnu misu“, što uopće nije istina.
Kao obični vjernik laik, ne bih se upuštao u opsežne komentare odluke Svetog Oca, već bih uputio čitatelje na stručnu analizu kardinala Gerharda Müllera, bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere. On vrlo argumentirano ističe problematične točke ovog motuproprija. Prije svega, napominje da je u Crkvi uvijek postojala obredna raznolikost. Pita se kako je moguće da u ovoj dramatičnoj situaciji, dok se primjerice Crkva u Njemačkoj (predvođena vlastitim episkopatom) nalazi na rubu raskola nalik onom protestantskom iz XVI. stoljeća, papa na ovaj žestok način obračunava s posve minornom skupinom unutar Crkve? Kako kaže kardinal: „Bez imalo empatije, ignoriraju se vjerski osjećaji (često mladih) sudionika sv. misa po Misalu Ivana XXIII. (iz 1962.) Umjesto da cijene miris ovaca, pastiri ih ovdje žestoko udaraju štapom. Također, čini se strašno nepravednim ukidati liturgijska slavlja ‘starog’ obreda samo zato jer privlače neke problematične pojedince: abusus non tollit usum (ili kako bi otprilike glasio prijevod na hrvatski, ‘zlouporaba ne oduzima legitimitet ispravnom običaju’).”
– Kako će Traditionis custodes utjecati na služenje tradicionalne latinske mise u Hrvatskoj, imate li već neke povratne informacije od Zagrebačke nadbiskupije?
Koliko je nama poznato, u Zagrebačkoj nadbiskupiji nastavit će se redovita slavlja svete mise po tradicionalnom obredu, na čemu smo naravno duboko zahvalni. Valja imati na umu da je zajednica vjernika privržena tradicionalnoj misi u Zagrebu skladno i bez ikakvih problema prisutna u životu mjesne Crkve više od 10 godina, a najvećim dijelom je sastavljena od mladih ljudi, s brojnim obiteljima. To je živa zajednica koja se, Bogu hvala, svake godine proširuje. Ne prođe ni jedna godina bez barem nekoliko krštenja, a ni ženidbe nisu rijetkost. Dapače, neki članovi naše zajednice su se i upoznali na tradicionalnoj misi, a zatim i sklopili brak, pa unutar nje žive zdrav i plodonosan sakramentalni život.
– Možete li pobliže opisati trenutnu situaciju s održavanjem misa po izvanrednom obredu u Hrvatskoj te način i cilj djelovanja društva Benedictus? Što neke vjernike privlači „staroj misi“?
Što se tiče naše domovine, od 15 biskupija (latinskog obreda) jedino je u Zagrebačkoj nadbiskupiji došlo do primjene motuproprija Summorum Pontificum. Poznato mi je da i u drugim našim biskupijama postoji velik broj vjernika koji bi željeli redovito prisustvovati tradicionalnoj latinskoj misi, međutim zbog ovih ili onih razloga nikad nije došlo do ostvarenja njihove želje, pa utjehu nalaze u tome da barem jednom ili dvaput godišnje pođu do Zagreba i prisustvuju obredu.
Društvo za promicanje tradicionalne mise „Benedictus“ udruga je građana koja pomaže u organizaciji i provedbi apostolata vezanih uz slavlje svete mise po tradicionalnom rimskom obredu. Pomažemo svećenike i bogoslove privržene ovom obredu. Putem predavanja i izdavačke djelatnosti podučavamo i informiramo zainteresirane katolike i širu javnost o značenju tradicionalne katoličke liturgije. Financiramo se isključivo od dragovoljnih doprinosa vjernika. Naša udruga uvijek je djelovala uz znanje i suglasnost mjesnih ordinarija, naravno u onolikoj mjeri koliko je to bilo moguće u danom trenutku.
Što se tiče vašeg pitanja o privlačnosti tradicionalnog obreda za vjernike, nemoguće je dati jednoznačan odgovor, jer ta povezanost prije svega pretpostavlja veliki i nezasluženi dar Božje milosti. Za prosječnog vjernika naše zajednice, tradicionalna misa je onaj biser o kome Gospodin govori u Mt 13, 44. Neki se zaljube u ljepotu samog obreda, koji je naročito u svom punom obliku, svečanoj pjevanoj misi, doista veličanstven. Neki se vežu uz tradicionalni obred jer u njemu pronalaze onu ljekovitu tišinu, onaj blagi lahor u kome je i prorok Ilija pronašao Gospodina (1 Kr 19, 12) – jer središnji dio svete mise, rimski kanon, u tradicionalnom obredu svećenik izgovara potiho. Neki se pak uz pomoć ovog obreda još više duhovno povežu sa svojim precima i našim duhovnim velikanima. Svi sveci i blaženici iz našeg naroda oblikovani su unutar tog istog obreda. Afrički kardinal Francis Arinze istaknuo je njegovu klanjateljsku narav i čistu, nepatvorenu kristocentričnost. Ja sam i sentimentalno vezan uz ovaj obred jer sam se uz Božju pomoć u njemu i po njemu, ako to tako mogu reći, obratio na katoličku vjeru, supruga i ja smo se vjenčali po tradicionalnom rimskom obredu, a ako Bog da i dijete ćemo jednoga dana krstiti po istom obredu.
– Papa Franjo je kao jedan od glavnih razloga ograničenja naveo „povećanje razlika“ i „neslaganja“ kao i odbacivanje Drugog vatikanskog koncila koje je, navodi Sveti Otac, prisutno među nekima u tim krugovima. Na kraju, slični primjeri nisu strani niti kod nas. Kako Vi, kao osoba koja se redovite kreće među vjernicima privrženima starom obredu, gledate na to? Smatrate li Papine razloge opravdanima? Što se tiče Hrvatske, radi li se o izoliranim primjercima koji su možda glasniji u izražavanju svojih stavova, ili o „stanju duha“ svojstvenom široj zajednici?
Naravno da se kod vjernika tradicionalnog obreda mogu pronaći pojedinci ili manje skupine koji imaju pogrešna shvaćanja ili pristupaju drugima na posve pogrešan, često i vrlo grub način, a još češće se ta pojava manifestira u okružju interneta, naročito društvenih mreža, potpomognuto osjećajem lažne sigurnosti koju pruža digitalna anonimnost. Međutim, taj isti fenomen vrijedi i za svaku drugu skupinu vjernika u sveopćoj Crkvi. Na neki način me to podsjeća na anegdotu vezanu uz poznatu američku redovnicu, majku Angelicu. Neki čovjek joj je tumačio kako ne ide u crkvu jer je puna licemjera. Ona mu je na to odgovorila: „Onda svakako dođi, uvijek nam dobro dođe još jedan!“ Ovdje se ipak nameće pitanje trebaju li zbog toga štetu trpjeti i svi drugi vjernici? Treba li za postupke pojedinaca kažnjavati cijele zajednice? Treba li obred sv. mise biti žrtva ovih sukoba?
Vjerujem da većina vjernika u Hrvatskoj nije ni svjesna težine situacije u kojoj se Crkva danas nalazi, posebno na Zapadu. Prema nedavnom istraživanju poznatog Pew Research Centera, više od dvije trećine katolika u SAD-u ne vjeruje u stvarnu prisutnost Isusa Krista u euharistiji. Dakle, ogroman broj ljudi koji dolaze na redoviti oblik mise u SAD-u zapravo negira njezinu valjanost! Pitali ste što ljude privlači „staroj misi“? Tužna činjenica jest da velik broj vjernika u zapadnim zemljama nije prije svega privukla svetost i ljepota tog obreda, nego ih je prije toga gotovo istjerala iz Crkve raširena izobličenost redovite svete mise, obreda koji je nastao nakon svršetka Drugog vatikanskog sabora. Mnogi svećenici i laici naime u novom obredu svete mise vide platformu za izražavanje vlastitog ega i sasvim svjetovne „kreativnosti“. Ne mogavši više živjeti s tolikim liturgijskim zlouporabama (navedimo samo tzv. “gay mise”, “klaunske mise”, “kostimirane mise” i sl., dovoljno je upisati u internetski pretraživač „liturgical abuses“, pogledati par fotografija i sve je jasno), tražili su mjesto u Crkvi gdje mogu naći „duševni mir“ i našli su utočište upravo u tradicionalnom rimskom obredu, ali ne samo u njemu, nego i u drugim drevnim obredima Crkve, poput bizantske Božanske liturgije.
Iz tog razloga često mi je teško odgovoriti na pitanja ili još češće, optužbe o odbacivanju Drugog vatikanskog sabora. Tko ga više odbacuje, vjernici privrženi tradicionalnoj misi ili oni vjernici (i svećenici) koji se „kunu“ u Koncil, a novu (nakon Koncila reformiranu) liturgiju unakaze do neprepoznatljivosti, pretvorivši je u neki osobni igrokaz koji nije zanimljiv ni zabavan nikome osim njima? Kada govorimo o toj temi, koncilski dokument o liturgiji traži zadržavanje latinskog jezika u bogoslužju i govori o prvenstvu gregorijanskih napjeva. Kada ste zadnji put negdje bili na redovnoj misi, a da ste čuli nešto latinskog jezika ili gregorijanske napjeve? Kad ste zadnji put u rimskom obredu čuli Rimski kanon – tzv. prvu euharistijsku molitvu?
Kada me pitate o opravdanosti Papinih razloga, volio bih prije toga naglasiti da pape uglavnom ne pišu osobno ovakve dokumente, već ih pišu ili na pape uvelike utječu njihovi savjetnici i suradnici. Čini mi se da je u ovom slučaju prevagnuo utjecaj određenih suradnika koji su ovom pitanju pristupili s ideološke pozicije ispunjene predrasudama. Kao što ističe kardinal Müller, u dokumentu prevladavaju subjektivni dojmovi, a ne čvrsti teološki argumenti. Kao jedan od razloga za donošenje motuproprija navodi se provedena anketa. Jesu li javno podastrijeti rezultati te ankete? Je li ta anketa bila nepristrana i intelektualno poštena? Koliko je meni poznato, Sveti Otac gotovo da i nije imao izravnog doticaja sa svećenicima i vjernicima tradicionalnog obreda, čak i kao nadbiskup Buenos Airesa. Za trajanja svog pontifikata niti jednom nije primio poglavare svećeničkih zajednica tradicionalnog obreda (za razliku od svojih prethodnika). Kanonski pravnik, vlč. Gerald E. Murray kaže da je žalosno što se stječe dojam da prije Papine odluke uopće nije bilo konzultacija ni dijaloga sa svećenicima vezanim za tradicionalnu liturgiju. Takav dijalog, kaže on, omogućio bi papi Franji da testira svoje zaključke o razmišljanjima i motivima ljubitelja tradicionalne mise. Povući ću paralelu sa situacijom oko mješovite komisije koja se bavila kanonizacijom kardinala Stepinca – čini mi se da i u tom, kao i u ovom slučaju, Papa jednostavno nije imao dovoljno dobre informacije ili savjetnike, pa se pribojavam da će ovaj motuproprij izazvati više štete nego koristi. Bit ću pomalo grub u usporedbi, ali na kraju krajeva, ovaj dokument formalno uspostavlja crkvenu segregaciju – npr. vjernicima tradicionalnog obreda zabranjuje korištenje župnih crkvi, što podsjeća na žalosne primjere iz ne tako davne povijesti minulog stoljeća. Otvara se prostor za getoiziranje određene skupine vjernika, a usto se na određen način najavljuje i njihov „preodgoj“. S jedne strane biskupima daje veća slobodu u liturgijskim pitanjima, a odmah nakon toga im se ta sloboda ili smanjuje (ograničavanje slavlja u župnim crkvama) ili se grubo oduzima (jer svaki svećenik koji bi htio početi slaviti tradicionalni obred mora tražiti dozvolu biskupa, a biskup mora za to dobiti odobrenje Svete Stolice).
Šteta je već učinjena, jer je u ovih nekoliko dana u mnogim biskupijama svijeta došlo do ukidanja tradicionalnih sv. misa ili drastičnog smanjenja njihovog broja (premda je jednak, ako ne i veći broj biskupa najavio da neće biti promjena u njihovim biskupijama). Jedan biskup je išao toliko daleko da je zabranio čak i korištenje misnica tzv. rimskog kroja, manipula i bireta. Kome to može koristiti? Prije svega onima koji žele udaljiti vjernike od Crkve. Čini mi se da će ovdje najveću štetu pretrpjeti upravo oni vjerni katolici koji su do sada već trpjeli velike pritiske i poruge zbog privrženosti Svetome Ocu. Sasvim sigurno će (nažalost) neki od njih poći nekim sasvim drugim smjerom i potražiti utočište na rubovima ili čak daleko od Crkve. Ipak, mislim da će najveće iznenađenje i razočaranje protivnicima tradicionalne rimske liturgije biti činjenica što čak ni ovakvi potezi kod većine vjernika neće narušiti ljubav prema Crkvi i nasljedniku sv. Petra. U to sam sasvim siguran. Kako je to rečeno u izjavi međunarodnog udruženja „Una Voce“ – upravo u njihovoj želji da sudjeluju u liturgijskim slavljima po tradicionalnom obredu unutar mreže njihovih biskupija i župa, ovi katolici implicitno izražavaju svoje priznavanje istinske Crkve, cum Petro et sub Petro (s Petrom i pod Petrovim vodstvom).
Ipak, svaki vjernik bi se trebao dobro zamisliti nad ovim riječima Benedikta XVI.: “Zajednica koja nešto što joj je dotada bilo najsvetije i najuzvišenije odjednom proglašava strogo zabranjenim, i težnju za time drži nečim nedoličnim, stavlja samu sebe u pitanje. Ta što ćemo takvoj zajednici uopće još vjerovati? Neće li sutra opet nešto zabraniti što danas još propisuje?”