MI ODGOVARAMO
MOGU LI DEMOKRŠĆANI SPASITI KRŠĆANSTVO?
Pitanje se doima preuzetnim, nepotrebnim, netočnim, hipotetskim… Ipak!
Nakon što su, tko zna koji put, kršćani diljem Europe dizali svoj glas u obranu ljudskih prava i naravnih ljudskih vrijednosti, samim time i kršćanskih, a neki politički demokršćani, pučani, konzervativci i slični malo popraćakali, na kraju je jučer od sreće pocupkivao Fred Matić.
Lakonski, takvo je stanje duhova u Europi. Nije to prvi put. Kršćanske vrijednosti bile su kroz povijest više puta otvoreno, pa i nasilno proganjane. Kršćani su zbog vjere i vrijednosti koje su branili trpjeli mučeništva pod revolucijama, diktaturama i totalitarnim režimima, ali nijedna revolucija do sada, nijedna ideologija nije tolikom silinom udarala na naravne vrijednosti. A one su, ponavljamo, i kršćanske: pravo na život od začeća do naravne smrti, brak, majčinstvo, očinstvo, obitelj… Sada se na sve to otvoreno politički udara, a one koji ih brane proglašava se „nazadnima“, „retrogradnima“, „fašistima“…
Politička Europa više nije kršćanska i to treba priznati. Više je razloga tomu, a jedan od njih je što mnoge tzv. demokršćanske stranke već desetljećima ne brane kršćanske vrijednosti u političkim tijelima: njihovi pogledi na pobačaj, homoseksualnost i sl. odavno su moralno laksni i politički liberalni. Mnogi vodeći ljudi europskih demokršćanskih i pučkih stranaka brane i dapače promiču kao politički zaštićena ljudska prava i ona prava koja to nisu i ne mogu biti, počevši s pobačajem, preko rodne ideologije i dr. Mnogi vodeći europski pučanski i demokršćanski političari prozivaju još one malobrojne europske političare koji žele zaštititi naravne, odnosno kršćanske vrijednosti, i promicati kršćansku antropologiju. Treba li se onda čuditi tomu što su kršćanski stavovi pretežno su u europskoj i hrvatskoj medijskoj javnosti difamirani i diskriminirani? Politički ih ne štiti gotovo nitko. Zasad se to samo odnosi na stavove. U stvarnom životu neznatna manjina uspjela je postati politička većina. I zato je Matić prošao.
Taj val nehaja prema kršćanskim vrijednostima prelio se i u Hrvatsku prije desetak godina, upotrijebivši i demokršćanski atribut. Sjetimo se glasovanja u Hrvatskome saboru o Istanbulskoj konvenciji. A sve u ime europskih vrijednosti! No koje su to vrijednosti, što su, kakve su, čije su?
Kršćanstvo nije politika, ali su instrumenti promicanja njegovih vrijednosti i politički, dok god živimo kao društvena bića. Politika ne može spasiti čovjeka za vječnost – a to je krajnja dimenzija našega života – ali može stvarati povoljno ili nepovoljno okružje za njegovo spasenje. I zato demokršćanski političari trebaju spašavati kršćanstvo u javnom životu, u društvenom životu, u političkom životu. Inače ne bi imalo smisla da se neka politika i(li) stranka naziva demokršćanskom.
Kako stvari stoje, za optimističan odgovor na pitanje iz naslova nemamo čvrsto uporište u političarima koji se nazivaju demokršćanima. Možda će „kamenje progovoriti“ (Lk, 19, 40).
(rf)