Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju? Pitanje ovo postaviše učenici videći kako Isus utišava oluju.
Za početak današnjeg razmišljanja postavimo i mi sebi tri pitanja: Kakav sam kršćanin? Koliko je snažna moja vjera? Tko je za mene Isus Krist?
I vjerujem da će vaši odgovori biti jako dobri i pozitivni. Ali jeli to baš tako? Zavaravamo li ponekad sami sebe?
Velika većina nas je odmah po rođenju krštena i tim činom smo postali dio velike zajednice Kristovih sljedbenika. I na početku našeg života sve to koliko toliko ide svojim tijekom. Međutim kako odrastamo,naša se vjera pomalo hladi,postajemo mlaki i nezainteresirani kršćani. Kroz život nas muče razne nedaće koje pokušavamo riješiti isto tako i na razne načine. Malo kada se u tim rješenjima sjetimo Isusa. Kao i učenici u oluji. Tek kad prigusti onda Ga „budimo“ i zovemo upomoć. Zar kršćanin ne bi trebao postupati obrnuto? Biti uvijek u mislima s Bogom. I kada je dobro i kada je loše. Dakle mnoštvo nas samo sebe zavarava da smo dobri kršćani. Na ovo se odmah nadovezuje odgovor na drugo pitanje o jakosti moje vjere. Tu ne treba ići daleko. Dovoljno je pogledati oko sebe u vrijeme ove epidemije. Na početku smo odmah zatvorili crkve,izbacili smo blagoslovljenu vodu iz naših krstionica u crkvama,svetu pričest obezvrijeđujemo primanjem na ruku gdje se čine razna svetogrđa kojih je doduše bilo i prije. Zar naš odgovor nije bio da je naša vjera jaka?! Odakle onda strah u našim srcima? Zar nas blagoslovljena voda koja goni đavla može zaraziti? Zar Isus nije osobno u svakoj hostiji? Zar nam Isus želi zlo tako što nas hoće zaraziti?! Trebamo se dobro zamisliti. Jako jako dobro. Odgovorima da su takva pravila i opravdanjima da moramo slušati zavaravamo sami sebe. Ali Boga se ne da prevariti. Dopustili smo da nam strah osvoji misli,naša srca. Na žalost ni naš odgovor na treće pitanje baš zbog ovakog stanje neće biti iskren. Sigurno smo odgovorili da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek! Ali sve ovo naprijed navedeno opovrgava naš odgovor o Isusu Kristu. I sada će mnogi koji ovo čitaju reći:Ajde Jure ne filozofiraj! Možda su u pravu. Ali to su činjenice koje gledamo oko sebe. Na žalost. I svih nas se ovo tiče dragi prijatelji. Bez iznimke. Naša Hrvatska ima oko tri milijuna katolika. Kako su nam onda crkve nedjeljom prazne? Kako vlast u najvećem gradu osvoje oni koji otvoreno udaraju na kršćanski nauk? Kako nam se dogodilo da hrvatski zastupnik u europskoj skupštini pokušava progurati zakon da je ubojstvo djece ljudsko pravo? Iz jedne katoličke Hrvatske dolazi takav prijedlog!!! Zašto je u našoj katoličkoj Hrvatskoj na snazi zakon koji izjednačava grešne veze sa brakom,koji im dopušta usvajanje djece? A Istanbulska konvencija kojoj se otvoreno protivi Crkva na čelu sa papom. Gdje je nepravda, korupcija kojoj svjedočimo, ugnjetavanje radnika, rad nedjeljom,rastave brakova……Ove činjenice pred nas postavljaju pitanje svih pitanja: Jesmo li mi uopće kršćani kada dopuštamo ovo u našoj Domovini? Na papiru smo većina,ali u praksi na žalost postajemo teška manjina.
“Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” upita Isus učenike. Pitanje bi i danas bilo dobro postaviti svima nama.
-Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju? To je Isus Krist,pravi Bog i pravi čovjek. To je moja snaga u svakom trenutku. On je svjetlo prema kojem se ravnam. Njegove zapovjedi su moje zapovjedi. Kada tako kao zajednica počnemo razmišljati tako se ponašati onda ćemo vidjeti napredak našeg društva i naše Hrvatske. Težak je i dug put pred nama. Ali uz Božju pomoć sve je moguće. Mir vam i dobro!
Danas je bila sveta misa zahvalnica sa „Tebe Boga hvalimo“ povodom završetka školske godine. Učitelji i đaci su čitali,a na kraju je pala zajednička fotografija sa djecom koja su bila u crkvi. Iskreno,moglo ih je biti i više.