Ljudi cijene sigurnost. Mir. Stabilnost društva im je također bitna. Mnogi danas vele da živimo u nesigurna vremena. Pamtimo dane kada nismo zaključavali naše kuće, konobe i automobile. Svjedoci smo da to više nije pametno činiti. Pa i u našoj župi. Dok okreneš glavom već ti netko nešto ukrade. Dio ljudi žali za prošlim vremenima. Kažu da je bilo sigurnije. Možda i jest. Ali bila su to vremena lažne sigurnosti. U svim,mogli bismo ih nazvati diktaturama,lijevim ili desnim, sigurnost je bila bitna stavka vladajuće klase. Ljudima je bio oduzet dio slobode,ali su imali sigurnost. Mogli bismo ovdje raspravljati što je bitnije ali dojam je da se sigurno ne bi složili. Zato i nećemo o tome. Bar za sada.
Ovaj uvod smo povezali sa današnjim čitanjima. U prvom prorok Habakuk vapi Bogu. Vidi oko sebe u tadašnjem društvu nasilje, nepravdu,ugnjetavanje,pljačku. Viče on na Boga da zašto to dopušta. I Bog mu odgovara: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.« E ali čovjek je nestrpljiv. On hoće pravdu sada i odmah. Ali nama se kao i proroku Habakuku čini da Bog dajući znak ne obećava mnogo. Pomoć pravedniku neće doći tako brzo. Ali tu izražaja dolazi vjera pravednikova. Jer Bog će sigurno pomoći pa će ipak na kraju pravednost slaviti pobjedu nad nepravdom. O vjeri govori Isus i apostolima u Evanđelju. I kada im govori vidimo da i nas muče takve nevolje. Koliko je naša vjera jaka? Vjerujemo li mi stvarno ili smo vjernici iz običaja? Evo koliko katolika, vjernika uistinu vjeruje da je danas na svetoj misi u našoj crkvi bio Isus? Da. Isus! I bio je. A mnogi su propustili prigodu da budu zajedno sa njime. Možda ne u potpunom zajedništvu,ali biti zajedno u prostoriji u kojoj je Isus Krist nije mala stvar. Reći mu svoje nevolje. Uputiti mu molbe. Zahvaliti na darovima koje imam. Tu se očituje vjera kršćana. Jer mogli bismo reći da se početak i svaki iskon grijeha nalazi u manjkavoj vjeri. I dokaza za to je kroz povijest čovječanstva mnogo. Današnji ljudi kao da se pomalo srame svoje vjere. Koliko se ljudi javno prekriži na ulicama kada čuju zvono? Koliko ih u društvu skriva svoje vjersko oprijedeljenje. Zbog čega se katolik srami javno svjedočiti da je katolik? Zbog moguće osude okoline!? Ma katolik treba biti ponosan jer baštini istinsko nasljeđe Isusa Krista. Njegovi duhovni pastiri trebaju biti ponosni na habit koji nose po tgovima i ulicama naših gradova jer vode Crkvu koju je Krist osnovao! Zašto se toga toliko strašimo? Očito je vjera postala mlaka. I zato nas sveti Pavao danas upozorava: Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega. I zato je dragi prijatelji krajnje vrijeme da potaknemo vjernika u sebi. Da svojim životom svjedočimo tu vjeru. Da ostali na našem primjeru življenja vide da smo vjernici, a ne samo da nam svjedočanstvo vjere bude krsni list. Jer Bogu ništa ne znači papir. Sa tim papirom se pred Njega ne dolazi. Traži se živa vjera. Sjedenje u prvim klupama, svečana odijela, kićene izjave o vjeri,kršćanstvu,demokršćanstvu….Sve je to ništa ako životom ne slijedimo kršćanstvo. Onda samo postajemo sablazan onima koji nas promatraju. Zato dragi prijatelju budi vjernik. Budi svjetionik u današnjem svijetu koji pomalo tone u mrak. Ako ne u svijetu onda bar u svojoj obitelji,u svojoj zajednici. Mir vam i dobro!