Ima li pravde danas na ovome svijetu? Gdje je nestalo poštenje? Zašto se sve ovo događa danas oko nas? Ova i slična pitanja postavit će ili postavljaju mnogi ljudi današnjice, bili oni vjernici ili ne. I postavljaju ga sa potpunim pravom. Evo dok pišem ovaj tekst i dok ga vi čitate, narod koji je prvi na svijetu slobodno živio svoje kršćanstvo biva ubijan, napadan i mučen od strane inovjeraca,to jest muslimana kojima podršku daje čovjek koji želi biti novi moderni sultan. Radi se o turskom vođi Erdoganu. A narod koji spominjemo su Armenci. Kada je armenski kralj Tiridat 295. godine prihvatio kršćanstvo, Armenija je postala prvom kršćanskom državom na svijetu. I to skoro dvadeset godina prije nego je kršćanima kralj Konstantin dopustio da mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru u tadašnjem Rimskom Carstvu. Veliku patnju je prošao taj narod. Najgora je bila početkom stoljeća kada su Turci nad Armencima počinili genocid ubivši oko milijun i po Armenaca. Svih dobnih skupina,od djece pa do staraca. I danas to država Turska niječe i zabranjuje spominjanje na taj događaj. Što više, zna i prijetiti zemljama u kojima se obilježava.
Ovaj mali povijesni uvod je napisan samo da vi dragi čitatelji vidite kako se danas u svijetu progone ljudi na vjerskoj osnovi. A to su uglavnom kršćani. I teško da bi itko podigao glas u zaštitu progonjenih. Svijet postaje bezobzirno mjesto u kojem ponestaje mjesta za slabije. Siromasi, stariji ljudi, osobe koje žive na rubu društva, postaju smetnja u tom istom današnjem društvu. Zar naše bake i djedovi nisu podigli ovu zemlju iz ruševina, zar nisu odgojili naše roditelje? Zašto mnoštvo današnjih umirovljenika kopa po smetlištima da bi se prehranilo? Zar nisu svojim radom zaslužili dostojanstvenu starost? Teško je sve to gledati u društvu koje sebi voli tepati da baštini kršćanska uvjerenja. Možda ih baštini,ali ih ne živi. Ma dokaz je tome i ovaj događaj iz javnog života gdje osobe koje su dobile povjerenje malih ljudi,svojih glasača to povjerenje izigravaju. Dok je cijeli narod patio zatvoren u svojim kućama i stanovima zbog epidemije,dok su crkve bile zatvorene,restorani i kafići nisu radili,dotle su se pojedinci provodili na razuzdanim zabavama. Gdje je tu jednakost? O gospodarskim nedjelima i šteti koju nanose ovoj napaćenoj zemlji ne treba ni pokušavati ovdje pisati. Malo je prostora. Ovo su stvari i događaji o kojima bi svoj glas trebala podignuti i Crkva, vjernici i njihovi duhovni pastiri. Ukazivati na nepravdu u današnjem društvu. Bez obzira tko bio na vlasti. Dobre stvari treba pohvaliti,ali o lošima ne treba šutjeti. Samo tako se stječe povjerenje naroda i vjernika koji su ti povjereni. Ljudi ne vole prijetvornost. Isus nije bio takav. Njega nije puno bilo briga tko pred njim stoji,kralj,farizej,pismoznanac ili običan čovjek. Svatko mu je bio isti i svakome je ukazivao na propuste.
Potvrdu za sve ovo donose nam današnja čitanja koja govore o vinogradu koji podiže gospodar. I dadne on tome vinogradu sve što treba. Uredi ga,okopa,obreže. Ali vinograd ne rodi grožđem nego vinjagom. I naljuti se gospodar i veli: „Plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime“. Strašna nevolja čeka taj vinograd. Jer Gospod veli: „Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja“. U Evanđelju je poruka Isusova još jasnija za zle vinogradare: „»Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«
Dragi prijatelji,još nije kasno postati uređeni vinograd. Vinograd na koji će Isus biti ponosan. Možemo li mi našu Domovinu učiniti ponosnim vinogradom Gospodnjim? Ma možemo! Počnimo od nas,od naše obitelji,naše župne zajednice. Potrebna je samo dobra volja. A ukoliko nema volje,izostat će i plodovi. I na žalost nas i naš narod čeka budućnost porušenog i opustošenog vinograda. Zar to želimo ostaviti u zalog našoj djeci? Nama nek bude dobro,a našim potomcima kako bude! Zar je to kršćanski?
Danas Crkva slavi svetog Franju. Živio je on u teška vremena gdje su i Crkva i tadašnje društvo ogrezli u svakojake stvari. I dobio je sveti Frane nadahnuće i poruku sa nebesa da obnovi Crkvu. I poslušao je glas i prionuo poslu. Sveti Frane molimo te usliši naše molitve i čuvaj Crkvu i njene pastire.
Vrati se, Bože nad vojskama,
pogledaj s neba i vidi,
obiđi ovaj vinograd:
zakrili nasad desnice svoje,
sina kog za se odgoji!
Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.
Gospodine, Bože nad vojskama, obnovi nas,
razvedri lice svoje i spasi nas!