Živimo u dvadeset prvom stoljeću. Vrijeme je to slobode i demokracije. Svatko je slobodan izreći ono što želi bez ikakvih posljedica za svoje stanje. Naravno, to se odnosi na zemlje koje žive istinsku demokraciju. Međutim,vidimo da to i nije baš tako.Posebno se to odnosi na osobe koje u društvu žele zastupati svoja vjerska,da budemo točniji,kršćanska stajališta. I dižu se na zadnje noge mnoge udruge,većina medija čim se spomene ubojstvo nerođenih, rastava braka,ne smiješ spomenuti istospolne zajednice kao nešto negativno i griješno jer ti se odmah prijeti zakonskim sankcijama. I još ima tih pojava koje su u stvari negativne,ali današnje društvo potpomognuto medijima ih proglašava za nešto sasvim normalno. Gdje su kršćani danas u takvom društvu? Svaki čovjek ima svoju savjest koja ga opominje. Mi vjerujemo da je savjest u neku ruku glas Božji u čovjeku. I često smo razapeti između vjernosti Bogu i Njegovim zakonima i vjernosti vođama stranaka ili pokreta ili našim ravnateljima koji upravljaju raznim privrednim subjektima,ili zakonima donesenim od strane državnih vlasti. I ponekad se popusti zbog straha ili pritiska te okoline u kojoj prebivamo ili samog društva, a nekad i zbog vlastitog probitka,ne dajući Bogu ono što mu pripada. I čudni su vrijednosti po kojima određujemo što to pripada Bogu i kako postupiti. Često se vjernik pogubi u tome. Rekli smo,gleda svoj probitak,mogući položaj. I biva on u očima čovjeka dobro gledan. Ali kakav biva u očima Božjim? Ta izdao je Boga zbog svojih probitaka. Najgora je stvar da čovjek,vjernik spozna da radi krivu stvar,ali usprkos tome nastavi je činiti. Tih primjera imamo mnoštvo oko sebe. Posebno u politici. Mnogi se izjašnjavaju da su kršćani,vjernici, poneki rabe i razne kršćanske titule,pozdravljaju kršćanskim pozdravima, sjede u prvim redovima u crkvi,doduše rezerviranim,iako kod Boga nema rezervacije,a rade grozne stvari, donose antikršćanske zakone. I što je najgore u tome neposredno ili posredno sudjeluju i vjernici. Kako? Propustom nečinjenja i glasovanja za takve osobe. Također nema opravdanja ni za službenike Crkve koji te stvari prešućuju, sa oltara vlada muk, osobe koje diži ruku za te zakone i javno se suprostavljaju nauku Crkve pušta se na pričest čime se sablažnjavaju ostali vjernici i udaljuju od takve Crkve koja djeluje dvolično. I mnogi će pomisliti odakle takav tekst na jednoj vjerskoj stranici. Ali kako tražiti trun u oku brata svoga ako brvno u svom oku ne vidiš. Svi smo ljudi. Grešni i podložni utjecajima društva. Ali moramo li baš izdati Boga? Mora li Crkva padati pod utjecaj svijeta zbog nekih nazovi privilegija. Ma Crkva je preživjela progone kakve današnji naraštaj ne može zamisliti. Kako? Pa ostala je vjerna Bogu. Nije se pokoravala svijetu i njegovim uputama i nalozima. Vjerovala je Onom koji ju je ustanovio. U vrijeme najgorih progona vrata hramova Božjih su bila otvorena,dok ih danas po nalozima raznih moćnika radi izgovora bolesti bivaju zatvorena. Izdaja je to vjernika. Izdaja je to Boga. Podajte caru carevo, a Bogu Božje,govori Isus danas. Činimo li mi tako ili tražimo razne izgovore. Da se razumijemo,biti svake nedjelje na misi ne znači da si dobar kršćanin. Kršćanstvo treba živjeti. Prigovarati zbog ograničenja u crkvama i zatvaranja istih također ne znači da si dobar vjernik. Jer prigovaraš li možda samo radi reda ili prigovaraš iskreno i vjernički. Kršćani je pozvan živjeti kršćanski i kada je dobro i kada je loše. Za vjernika ne bi trebalo biti prepreka u njegovom kršćanskom življenju. Društveni sustav,zaraza,epidemija,ma to su samo izgovori. Zar čuda širom svijeta ne govore u prilog tome koliko je Bog moćan? Ako sumnjamo kakvi smo onda vjernici? Ako zatvaramo crkve kakvi smo onda duhovni vođe? Svatko će odgovarati za svoj postupak. Dajte Bogu Božje,a caru carevo. Neka se vlasti brinu o svjetovnim stvarima,a crkveni oci o duhovnim sa potpunim pouzdanjem u Boga onda će sve sjesti na svoje mjesto. Misijska je nedjelja danas. Neka naše molitve budu upravljene Bogu za naše misionare i braću kršćane u misijama koji često bivaju progonjeni ali ne odustaju od svoje vjere. I raste Crkva u misijama,mogi vele da će iz tih zemalja u budućnosti misionari dolaziti u Europu širiti kršćanstvo. Ali to samo Bog zna. Jer On će naći načina kako će Crkva opstati i dovesti svijet do konačnog spasenja. Mir vam i dobro.
