Počinut će na njemu mir vaš. Riječi su ovo iz današnjeg Evanđelja. Toliko je današnjim ljudima potreban taj mir Božji. Utjeha. Na žalost mnogi taj mir i utjehu traže na pogrešnim mjestima. U pogrešnim stvarima. Nedjeljni susret sa Gospodinom preko svete mise sigurno čovjeku daje veći mir nego šetnja po trgovačkim centrima. Sveta ispovjed i pričest čovjeka više ispunjava nego traženje te ispunjenosti kroz razne opijate koji zamućuju zdravi razum osobe. Koliko god današnji čovjek pokušavao bježati od Boga to ne može uspjeti. Kako? Pa zato jer svaki početak ima i kraj. A kraj ljudskog života na ovoj zemlji jest smrt i dolazak pred Boga. Ali ta smrt jest i početak. Za nekoga dobar,a za nekoga loš. Ljudi koji žive u grijehu zato na sve moguće načine pokušavaju negirati postojanje Boga. To im je potrebno da bi olakšali svoju savjest. Da bi lakše živjeli životom koji žive. Ne vole oni zato one koji im stalno spominju Boga i Njegove zapovijedi. Nisu im dragi svećenici, nije im drag vjerski tisak, nisu im drage vjerske televizije ili internet stranice. Ne vole ih jer ih podsjećaju na to da su u krivu. Da žive krivim životom. Da idu krivim putem koji vodi u propast. Zato smo više nego ikada svi pozvani biti nositelji Radosne vijesti. U svojim obiteljima,selu i gradu, na radnome mjestu. Svjedočiti da smo kršćani. Isus nas na to poziva.
Vidimo to danas u Evanđelju iz primjera kada šalje sedamdeset dva učenika da pripovijedaju po mjestima . Da šire Radosnu vijest. Da se približilo kraljevstvo Božje. To je primjer da Isus računa i sa nama. Kao i sa ovom sedamdeset dvojicom. Kršteni smo u Njegovo ime. Time smo dobili svoje poslanje ili ulogu u životu. Svojim primjerom,postupkom i djelima doprinijeti da današnji svijet vidi da je lijepo biti kršćanin. Tako možemo doprinijeti širenju kraljevstva Božjega. Razlike sigurno ima. Između nas običnih vjernika i onih koji su zaređeni i žive posvećenim životom. Svećenici,redovnici i redovnice, biskupi…Na njima je sigurno veća odgovornost. Njihovo ponašanje sigurno utječe na ponašanje vjernika. Veliko je mnoštvo svetih službenika Crkve. Ali vide vjernici svećenike ili redovnike koje nije puno briga za duhovno, koji se više brinu za materijalno, koji nastoje vjerske obrede odraditi kao neki posao koji ima svoju satnicu. Kao da rade na normu ili radno vrijeme. Ili biskupe koji se prilagođavaju današnjem vremenu, popuštaju u učiteljstvu Crkve. Postaju mlaki. Kakvi će onda biti ti vjernici? Reći će: Pa kad nije briga njih,zašto bi bilo briga mene?! Isus sigorno nije ustanovio Crkvu da bi se brigala samo za materijalno, da bi imala radno vrijeme kao neki ured. To ne znači da materijalno Crkvi nije potrebno. Ili da svećenik ne treba odmor. Sve je to potrebno. I službenici Crkve su ljudi kojima je odmor potreban. Isto tako mnoge građevine treba održavati, plaćati obveze. A tu su i siromasi koje Caritas pomaže. I još mnogo toga. Dakle sve je to potrebno,ali sa mjerom i bez sablažnjavanja vjerničkog puka. Jer Isusu, a time i Crkvi je najvažnije kraljevstvo Božje i spasenje ljudi. Isus nam to u današnjem Evanđelju svjedoči. Crkva naviješta da se približilo kraljevstvo Božje. Nisu to Njene zamisli i pogledi na svijet. Isusov je to nauk. Naviještati ga zato treba životom i riječima koje donose mir, koje daju snagu, koje razjašnjavaju sumnje…Biti vjerodostajan u navještanju i poslanju. Zato bi svatko od nas sebi trebao postaviti pitanje: Svjedočim li svojim životom da sam kršćanin? Jesam li radostan što sam kršćanin? Povjeravam li ja vlastiti život Gospodinu uzdajući se u Njega? Kakav primjer dajem u vlastitoj obitelji, na radnom mjestu, među prijateljima, u društvu? Jesam li ja pravi svjedok Radosne vijesti i bi li nevjernici zbog mojeg života postali kršćani ili bi odabrali neku drugu vjeru? Mir vam i dobro!