Katotalibani,lažni molitelji,nekrofili, zaostali konzervativci, mrzitelji,obožavatelji lešina…….i svakakvih još pridjeva smo mogli čuti i još uvijek čujemo u javnom životu od osoba koje bi trebale promicati suživot i razumijevanje među ljudima koji , hvala Bogu često ne razmišljaju isto,i žive različita politička uvjerenja. Sve se ovo događa u našoj Domovini kojoj često znamo tepati da je zemlja čvrste vjere i da u njoj žive ljudi koji na svoju vjeru ne daju. Na žalost,stvarno stanje u društvu ne ide u prilog takvoj slici naše Hrvatske. Pobačaji, rastave brakova, promicanje i legalizacija svakakvih nastranosti, bogopsovka, lopovluk, biranje ljudi koji podržavaju antivjerska stajališta…….sve su to strašne stvari koje stalno gledamo oko sebe. Nije na žalost iznimka ni naša župa. Vjera polako postaje običaj, sve više medija o našim velikim svetkovinama Božiću ili Uskrsu priča kao o nekoj tradiciji,a ne o otajstvu vjere kojeg mi u tim svetkovinama slavimo. I Bog to sve gleda,i čisto sumnjamo da mu se to sviđa. I na molbu Crkve i vjernika, On u narodu podiže proroke u vidu svećenika ili redovnika koji svojim djelima i propovijedima pokušavaju narod odvratiti od grijeha. Nećemo ih ovdje sada nabrajati jer bi sigurno nekoga izostavili. Ali Bog se trudi pomoći vjernom narodu. Oduvijek. Svjedoče nam to i današnja čitanja. Ti današnji proroci često doživljavaju podsmijeh, ruganje ili prezir jer upozoravaju narod da ide u krivom smjeru. Ali njihova proroštva se ispunjaju. Na naplatu dolaze propusti vjernika i njihovo odmahivanje rukom. Prije samo koje desetljeće Hrvatska je živjela svoju vjeru čvršće nego danas. Nisu nas u vjeri mogle pokolebati ni prijetnje,niti zatvori. S krunicom oko vrata i molitvom na usnama branitelji su davali život za Domovinu. Kardinal Kuharić, biskup Badurina, jedni su od velikana naše Crkve koji su uspjeli ostati svjetionici vjere u mraku rata u koji je mrcvario našu zemlju. Što se to dogodilo sa nama pa smo se prepustili beznađu, dopuštamo nametanje raznih ideologija i svjetonazora stranih našem narodu, protivnih našoj vjeri. Zašto sada nemamo Kuharića i Badurina našeg doba? Gdje su nestali hrabri katolici kojima je vjera bila svetinja? Jednim dekretom su nam lani zatvorili crkve, zabranili mise. Tek pokoji glas razuma i suprostavljanja toj diktaturi se pojavio. Maske su postale simbol pokornosti, kao uzde kojima gonič određuje smjer kojim trebamo ići. Nedostaje samo bič. Ali doći će i on u obliku zabrana i sankcija. Na žalost, nismo izdržali napade novog vremena, prihvatili smo i prihvaćamo stvari koje su strane našoj vjeri kao nešto normalno, novo,tako treba biti…..Mnogi govore;novo vrijeme nosi nova pravila. Možda u nekim stvarima,ali u vjeri ne! Sve nas je manje toga svjesno. Sveti Pavao veli: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. Daj dobri Bože da se ovo odnosi i na nas. Da u svojoj slabosti uvidimo napasti u koje padamo i da se napokon trgnemo i svojim ponašanjem vratimo naš narod,našu Domovinu na put kojem pripada. Put vjernosti Bogu i Crkvi. Vraćanje kršćanskim vrijednostima i življenje naše vjere jest jedini način opstanka i oporavka našeg naroda. Kako u duhovnom,tako i u materijalnom smislu. Živi bili,pa vidjeli! I ovo je samo dio slika iz naših medija zadnjih dana. Koje mi kršćani finaciramo i čitamo. Na žalost.
Mir vam i dobro.
