King Henry VIII Presents Charter to Barber-Surgeons

Više od jednog stoljeća, država se sve više upliće u pojedinosti naših života. Naši zakoni su izobličeni kako bi zajamčili pravo na promicanje grijeha i zabranili pravo na promicanje kreposti. Ova trenutna politika koja promiče obavezno cijepljenje je najnovija u dugom nizu izopačenosti.

Ovo obavezno cijepljenje prijeti stvaranjem druge klase građana kojima je uskraćena privilegija normalnog života– ali samo se nekoliko herojskih vođa suprotstavilo obaveznom/prisilnom cijepljenju.

Kao katolika, zabrinjava me što Crkva nije zauzela hrabriji stav u borbi za svoja prava ili prava vjernika. Kada se COVID – 19 činio najopasnijim, crkve su bile zatvorene i nije bilo mogućnosti za neke sakramente.

Najgora sudbina koja može zadesiti čovjeka nije fizička smrt nego prokletstvo.

Nažalost, umjesto da naviješta istinu, Crkva se u strahu pridružila svijetu.

Uostalom, kada su cjepiva razvijena ili testirana pomoću ostataka pobačene djece, mnogi su u Crkvi uočili zabrinutost vjernika zbog te jezive stvarnosti, govoreći kako je preteško jednostavno se odvojiti od plodova grijeha, ili pak sugerirajući da je ta suradnja sa zlom abortusa dovoljno udaljena.

Možda mogu pokazati filozofsku točnost tih pozicija, ali sumnjam da mogu pokazati svoju opreznost.

Ne samo da su takvi argumenti potkopali moralni autoritet Crkve, već su i dodatno opteretili one koje savjest sprječava da surađuju sa zlom pobačaja. Ti su argumenti naoružali birokrate koji djeluju u lošoj vjeri s opravdanjima da mogu negirati ili ukinuti vjerska izuzeća.

Donekle mogu uvažavati, ali ne mogu u potpunosti shvatiti poteškoću položaja u kojem se nalazi Crkva. Crkveni velikodostojnici imaju hijerarhiju kojoj moraju dati odgovore i potrebu zaštititi Crkvu od države. Ali, biskupi i svećenici, molim vas, razmislite i o zaštiti svojih stada.

Dobri vođe u Crkvi, što mislite gdje ovo završava?

Razmotrimo primjere svetog Thomasa Morea i svetog Ivana Fishera i događaje koji su prethodili njihovom mučeništvu.

Početkom 16. stoljeća, Engleska je bila katolička zemlja. Budućnost je izgledala obećavajuće, ali kralj Henrik VIII. nije imao nasljednika. Na kraju se kralj odlučio razvesti od svoje žene i uzeti drugu, ali je papa odbio kraljev zahtjev za razvodom. To nije zaustavilo kralja. Uzeo je drugu „ženu“ i zatražio potporu od plemstva i klera.

Sve što je kralj želio bila je zakletva njemu.

Kralj je vršio pritisak na plemiće i čak je pronašao teologe da argumentiraju opravdanja za njegov razvod. Bez puno odgađanja, gotovo sve tadašnje katoličke vođe u Engleskoj su odlučile podržati kralja u njegovom grijehu. Ali u tome ga nisu podržali Thomas More, kancelar i John Fisher, biskup Rochestera.

Iako znamo ishod, razmislite o perspektivi onih koji su stali na stranu kralja u tom trenutku povijesti, jer pape i kraljevi često su se svađali. Sigurno bi i to prošlo.

Zasigurno je povlađivati kralju bilo razboritije nego ga opominjati i izazivati njegov gnjev. Sigurno bi prosperitet kraljevstva bio ugrožen neslaganjem jednog broja plemića. Zasigurno bi ugađanje kralju zaštitilo društveni položaj i imovinu Crkve. Sigurno bi i druga žena bila dovoljna. Sigurno bi prekid s Rimom završio. Zasigurno će kralj uskoro doći k sebi. Sigurno… Sigurno su o tome razmišljali – što bi drugo moglo objasniti njihov izbor?

Razmislite na trenutak da su se svi morali osjećati nesigurno tijekom tih prvih mjeseci nakon kraljevog prekida s Crkvom. Sumnjam da bi većina muškaraca koji su se zakleli kralju to učinili da su znali što će se dogoditi.

Mislili su da će njihova poslušnost kralju kupiti mir. U konačnici nije.

Ako stavimo duhovne stvari na stranu, čelnici Engleske izgubili su ono što su htjeli dobiti. Kralj je dobio bolesnog sina, koji je kratko vladao prije nego što je umro. Prijestolje je tada prešlo na dvije kraljeve kćeri, ali su obje umrle bez djece, a loza Tudora je time završila. Stoga je kraljev raskol da osigura svoje nasljedstvo propao.

Međutim, neuspjeh plemića da se suprotstave kralju doveo je do kaosa. Protestantski i katolički monarsi skoro su stoljeće trgovali krunom. U nestabilnosti koja je uslijedila, Engleska će biti napadnuta od strane Španjolske, trpjeti višestruke vjerske progone i građanski rat koji je završio diktaturom.

U konačnici, pokornost klera uništila je Katoličku crkvu u Engleskoj. Čak je Henrik VIII. nadzirao pljačku samostana i crkvenih posjeda. Napose, kako je vrijeme odmicalo, protestanti su dobili vlast u Engleskoj, a kler je otpao od vjere, pobjegao je ili je bio ubijen (postali su mučenici).

Engleska je bila izgubljena u trenutku kada je kralj zatražio zakletvu klera i plemstva; a kukavičke vođe u engleskoj državi i Crkvi odgovorili su prešutno pristajanjem na nepravedne zapovijedi svoga pokvarenog vladara. Zamislite da su plemići stali uz sv. Thomasa Morea i da je kler stao uz sv. Ivana Fishera odbijajući podržati kraljev grijeh i pozivajući ga na pokajanje.

U to je vrijeme jednostavni verbalni prkos mogao spriječiti stoljeće krvoprolića. Plemići i kler nisu djelovali u trenutku kada su mogli spasiti svoju zemlju.

Razmislite o ovom događaju iz povijesti.

Na čijoj ćete strani stajati?

Izvor